U vukovarskoj bolnici tijekom Domovinskog rata obavljen je niz operacija u vrlo teškim uvjetima pa su liječnici morali improvizirati i smišljati rješenja za do tada neviđene probleme i komplikacije. Ipak, jedna operacija bila je posebna i na najbolji način oslikava duh osoblja vukovarske ratne bolnice. Šestomjesečna djevojčica Sanja Vidić teško je ranjena neposredno pred pad grada, nakon što je granata pogodila civilno sklonište u kojem se nalazila. Ranjene su i njezina majka, sestra i još nekoliko sugrađana koji su boravili u skloništu, a devetero ih je poginulo. U gotovo nemogućim uvjetima operirao ju je dr. Tomislav Vlahović i sanirao ozljede trbušne šupljine i bedrene kosti. Tijekom zahvata primila je nekoliko doza krvi i to izravno od davatelja – bolničkoga osoblja. Uz sve ostalo, maloj pacijentici prijetila je i hladnoća pa je upotrijebljen stari inkubator koji je zagrijavan sušilom za kosu. Djevojčica je preživjela, dr. Branka Šipek iznijela ju je u naručju iz bolnice i uspjela pregovorima riješiti da je srpski liječnici s roditeljima prebace u Srijemsku Mitrovicu, odakle je prevezena na Vojno-medicinsku akademiju u Beograd, a zatim u Kliniku za dječje bolesti u Zagreb. U Beogradu su je na tamošnjoj televiziji prikazali kao ustašku žrtvu”, ispričao je za Nacional dr. sc. Ivo Lučić, autor knjige “Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka” koja će biti predstavljena 14. studenog u Zagrebu, četiri dana prije obljetnice Dana sjećanja na Vukovar. Knjiga prikazuje povijesni kontekst i okolnosti nastanka agresije na Vukovar i Hrvatsku, a utemeljena je na 280 izvora iz razne literature. Urednik je prim. dr. Ante-Zvonimir Golem, a izdavanje knjige inicirao je predsjednik Hrvatske liječničke komore Trpimir Goluža.

Ivo Lučić prisjetio se još jednog dramatičnog slučaja koji se dogodio 5. listopada 1991., kada su na bolnicu bačene dvije avionske bombe teške po 250 kilograma, kolokvijalno zvane “krmače”. Jedna je uništila odjel kirurgije, a druga je probila krov bolnice i nekoliko stropova te pala na bolnički krevet pacijentu između nogu. Krevet se prolomio od udara, pao je i pacijent, ali, srećom, bomba nije eksplodirala pa nitko nije smrtno stradao.

“Neću reći ništa novo kada kažem da je Vukovar postao važan dio hrvatskoga nacionalnog identiteta i da je središnje mjesto hrvatskog stradanja u Domovinskom ratu. Međutim, koliko god mislimo da znamo sve o obrani, padu, okupaciji i zločinu u Vukovaru, nakon temeljitog pristupa, čitanja i razgovora sa sudionicima iznenadimo se koliko toga nam je zapravo ostalo nepoznato. Tražio sam uzroke agresije jer mi je bila neprihvatljiva u javnosti često ponavljana teza prema kojoj je do 1990. sve bilo idilično i divno, a onda su ‘došli nacionalisti’ i uništili jedno gotovo savršeno društvo i državu. Količina mržnje i silina zla koje se sručilo na Hrvatsku, a posebno na Vukovar, upozoravali su na to da su korijeni puno dublji. Osim toga, nacionalisti nisu došli niotkuda. Gotovo svi glavni akteri političkih, pa i ratnih sukoba rođeni su, živjeli i radili na tom prostoru. Neki od njih i prije su imali određene društvene ili političke pozicije. Nastojao sam pročitati sve relevantno što je pisano o povijesti Vukovara i Srijema u kontekstu hrvatsko – srpskih odnosa, uključujući naravno i noviju literaturu vezanu uz Domovinski rat. Nakon literature, pregledao sam dostupne arhivske fondove i medije te razgovarao s nekolicinom važnih sudionika obrane Vukovara”, rekao je Ivo Lučić pojasnivši da je predstavljanje te tematike u knjizi započeo od “proljeća naroda” i revolucionarnih previranja 1848., kada je došlo do institucionalizacije hrvatsko – srpskoga sukoba i proglašenja Srpske Vojvodine koja je zahvaćala i Srijemsku županiju, odnosno Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Također je objasnio zašto smatra da je vukovarska bolnica bila “svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka”, a iako je o obrani i stradanjima Vukovara i Vukovaraca dosta toga napisano i izrečeno te je snimljen niz dokumentarnih filmova i svjedočenja, herojstvo i humanizam liječnika i osoblja vukovarske bolnice ostali su nekako u drugome planu, iako je njihova uloga u obrani grada nemjerljiva, naglasio je Lučić.

“Htio sam to barem djelomično ispraviti i ispričati priču o bolnici, liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, vozačima hitne pomoći, logističarima i svima onima koji su u najtežim uvjetima spašavali ljudske živote. Zašto svjetionik? Bolnica je nudila spas i utočište, prema njoj se orijentiralo i u nju se s nadom gledalo, posebno na kraju, kada je pao grad. Tada je doista sličila na svjetionik; osamljena, štitila je sve one koji su se u njoj zatekli. Svojim oznakama i statusom upozoravala je i one što su joj prilazili na humanost i temeljne ljudske vrijednosti. Nažalost, oni to upozorenje nisu prihvatili pa su se nasukali na hridine nemorala i zločina, uništivši pri tome i bolnicu i ranjenike. Nisu znali da je njezino svjetlo neugasivo i da će poslije svega, kao simbol humanosti i stradanja, svijetliti još puno jače i vidjeti se puno dalje nego ranije”, rekao je autor knjige u kojoj su sabrana i svjedočanstva liječnika, pacijenata, zapovjednika obrane grada, branitelja. Neka od njih preuzeo je iz literature, dok je s nekima razgovarao i zabilježio ih.

“Ta ‘ljudska’ dimenzija obrane Vukovara zanemarena je, zanemareni su liječnici i bolničko osoblje, pa sam odlučio o njima pisati u kontekstu ukupnih povijesnih zbivanja na hrvatskome istoku. Kako je u recenziji knjige o vukovarskoj bolnici napisala dr. Vesna Bosanac, ona nije samo bila utočište, nego i nada da se zlo može prevladati dobrim, da se protiv oružja, jagme i baruta može oduprijeti pruženom rukom pomoći te je bila svjetlo i nada za opstojnost hrvatskog naroda i svih građana grada Vukovara, jer zlo kad-tad mora proći, a humanost i čovjekoljublje ostaju za vječnost”, zaključio je autor Ivo Lučić.

Za urednika knjige Antu-Zvonimira Golema vrijednost ovog djela leži u povezivanju svjedočanstva ljudi koji su u vrijeme okupacije grada živjeli u Vukovaru s događajima, dajući im tako vremenski i prostorni okvir.

“Nikada neće biti dovoljno ponavljati istinu, pogotovo za buduća pokoljenja, kada znamo da je svjedoka, sudionika koji su proživjeli i preživjeli tragediju Vukovarske bolnice, danas sve manje. Mnogi su nas do danas napustili te smo pružili mogućnost živima da izraze svoja sjećanja i osjećaje kako se ne bi zaboravilo. Njihov doprinos nastanku knjige je ključan”, rekao je Golem za Nacional. Pojasnio je i što je vukovarska bolnica značila u Jugoslaviji, a što tijekom Domovinskog rata. Kako je rekao, nije tajna da je vukovarska bolnica i tijekom Drugog svjetskog rata i nakon oslobođenja bila poprište stradavanja.

“Premda se za vrijeme Jugoslavije o tome nije smjelo govoriti, a kamoli pisati, svjedoci vremena to pamte. Tijekom agresije na Vukovar u Domovinskom ratu, vukovarska bolnica bila je centar ljudskosti i humanosti. Bila je zadnji bastion plemenitosti gdje su utočište osim ranjenih, stradalih i bolesnih, našli i brojni građani Vukovara bez obzira na vjeru i nacionalnost. U uvjetima o kojima pravo imaju govoriti samo oni koji su to doživjeli, a mi ostali možemo samo promišljati, rađala su se djeca, bolesni i nemoćni dobivali su više nego im se moglo objektivno pružiti, ranjeni i stradali operirani su i liječeni onako kako to samo oni koji imaju plemenito srce mogu pružiti. Dok su ne samo u okolici bolnice, već i na samu bolnicu padale bezbrojne agresorske granate i bombe, liječnici, medicinske sestre i svi koji su mogli pridonijeti stvorili su okružje ljubavi i sigurnosti. Osvajanjem Vukovara upravo je vukovarska bolnica zbog navedenog značaja postala i najveće stratište. Ljubav i sigurnost zamijenili su prokazivanja i odvođenja ranjenika u nepoznate pravce, gdje su okrutno mučeni i usmrćeni. Pronađena je jedna Ovčara, a pravo je pitanje koliko još ima ‘Ovčara’ koje skrivaju istinu o nestalima. Na žalost, još ni danas događaji u vukovarskoj bolnici nakon agresorskog osvajanja nisu na ispravan način obilježeni. Namjerno granatiranje i bombardiranje bolnice, okrutnost prema ranjenima i njihova smaknuća, nisu na pravi način osuđeni. Tragedija je priznata, ali osude nema”, rekao je Golem. Ustvrdio je i da Vukovar nije slučajno odabrani “cilj” napada. Kako je objasnio, pokušavajući proniknuti u razloge vukovarske tragedije, stradanja skoro neopisivih u moderno vrijeme, nisu se mogli oteti dojmu da tu mora biti nešto više od samog vojno strateškog cilja.

“Počeli smo od osnovnog pitanja, zašto baš Vukovar kada su postojali i drugi strateški ciljevi koje agresor nije uspio osvojiti. Sila i snaga kojom je agresor krenuo na Vukovar, pokazuje kako za agresora Vukovar ima veliku važnost, puno veću od samog strateškog cilja. Postavljajući ta pitanja, autor je krenuo u istraživanje povijesti s očekivanjima da ćemo mogući odgovor možda naći upravo u prošlosti. Nismo se prevarili te se ovom knjigom mogu naći neki odgovori koji ukazuju na to da vukovarska tragedija nije slučaj trenutka, već dugo planirane kulminacije povijesnih stremljenja i pretenzija na taj dio Hrvatske. Drugo je pitanje zašto je i nakon okupacije Vukovara, agresor nastavio s razaranjima, što možemo možda protumačiti i time što sam agresor nije bio siguran da će zadržati Vukovar, opet na temelju povijesnih činjenica”, naveo je urednik knjige. Golem je pokušao opisati strahote u kojima su njegovi kolege liječnici radili i živjeli tijekom okupacije Vukovara. “Teško je to vrijeme u nekoliko riječi opisati. Probajte zamisliti život u zatvorenom, relativno mračnom prostoru – prozori su bili zamračeni zbog stalnih napada – gdje jedini tračak dnevnog svjetla vidite kada vam dovezu ranjene i stradale. Prostoru bez intimnosti, bez luksuza vlastitog kreveta ili sanitarnog čvora. Prostoru gdje relativnu tišinu zamjenjuju udaljene i bliske zaglušne detonacije i gdje niste sigurni hoće li sljedeća granata i detonacija biti zadnje što ćete čuti. Težinu ustajalog zraka pogoršavaju pomiješani mirisi suza, krvi, paljevine i straha. Noć i dan izmjenjuju se do trenutka stapanja u jedno stalno vrijeme. Svaki poziv postaje novi izazov traženja načina pomoći tek dovezenom stradalniku. Već nesvjesno u glavi se rađaju kombinacije naučenog i mogućeg te sa strahom pristupate i gledate široke oči koje nijemo u grču bola zazivaju pomoć. U trenutku nestaje strah, nestaje svjesnost trenutka i mjesta gdje se nalazite i krenete. Niste ni svjesni toga da svaka eksplozija u blizini izaziva vaše refleksne trzaje, već i dalje radite. Kada završite, kada padne adrenalin, osjetite se prazni i nađete neki kutak, staru tuš kadu ili samo pod za kratki odmor. Razmišljate kako dalje, s čime raditi, gdje naći još potrebnih lijekova i od čega napraviti potrebne zavoje. Vaše misli polako umorno počinju prizivati vaše najmilije, gdje su, što rade, brinu li se. I tako u svojim mislima između dviju eksplozija, prekida vas tišina prigušenog jecaja u daljini, zatomljene patnje. Poput bljeska sijevne upit: ‘Pa doveli su ih više, jesu li svi zbrinuti?’ U mraku se dižete i od kreveta do kreveta tražite rukama što oči ne vide. Priđete ranjeniku i primite plahtu tamo gdje bi noga trebala biti. ‘Kako je?’ pitate, a ranjenik u bolovima bez noge vas tješi ”dobro je, doktore, bit će dobro, ne damo se mi, još smo živi!” Osjećate kako vam raste snaga i spremni ste na ponovni poziv. A vani u daljini umjesto pijetla, granate najavljuju zoru. Budi se nova nada, novi dan, u stvarnosti mračan kao i prethodni. I tako 86 dana”, opisao je Golem.

Njegov kolega liječnik, predsjednik Hrvatske liječničke komore Trpimir Goluža osobno je inicirao pisanje ove knjige, potaknut već opisanim svjedočanstvom medicinske sestre koja mu je otkrila sudbinu najmlađe pacijentice vukovarske ratne bolnice, šestomjesečnog djeteta teško ranjenog predzadnjeg dana opsade Vukovara, 17. studenoga 1991.

“U Vukovaru je tijekom agresije radilo 43 liječnika koji su zbrinjavali bolesne i ranjene branitelje i građane Vukovara. Prema navodima kolega iz vukovarske bolnice, u bolnici je bila još nekolicina liječnika koja je opstruirala rad i praktično nije ništa radila. Ti liječnici ostali su u bolnici nakon okupacije grada, za razliku od onih koji su radili. Oni su odvedeni u srpske logore ili su protjerani iz grada. Dio liječnika, predvođen ravnateljicom dr. Vesnom Bosanac, nakon mirne integracije vratio se u Vukovar i nastavio raditi u bolnici, a dio je ostao u zdravstvenim ustanovama iz kojih su došli na ispomoć u Vukovar ili u kojima su radili za vrijeme progonstva”, rekao je Goluža i naglasio da su ti liječnici u najtežim trenucima, u nemogućim uvjetima, podredili svoju sigurnost, svoje zdravlje, svoju sudbinu i svoj život sigurnosti, zdravlju, sudbini i životu ranjenih i bolesnih ljudi.

“Radi se o velikanima hrvatskog liječništva i herojima Domovinskog rata. Njihovo djelo izraz je ljudske hrabrosti, primjer predanosti liječničkom zvanju, svjedočanstvo ljubavi prema Hrvatskoj te kao takvo treba biti inspiracija sadašnjim i budućim naraštajima hrvatskih liječnika. Zbog svega navedenog Hrvatska liječnička komora dodijelila im je svoje najviše priznanje Medalju časti i pokrenula pisanje knjige. Što se tiče pozornosti koja im se posvećuje, ona je zrcalo savjesti ljudi koji vode hrvatsko društvo”, pojasnio je Goluža. Zaključio je da svaki narod ima svoje neupitne nacionalne veličine i simbole, a kako su Vukovar i vukovarska bolnica temelji stvaranja hrvatske države, Hrvatska liječnička komora knjigom “Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka” željela je učiniti korak u tom smjeru.