Objavljeno u Nacionalu br. 685, 2008-12-30

Vrijednost nafte na svjetskom tržištu se od sprnja 2008. umanjila za četiri puta: to je smrtna presuda za posljednji procvat ruske ekonomije

Ruski premijer Vladimir Putin upozorio je sredinom prosinca ruske neprijatelje da ne pokušavaju destabilizirati zemlju koja se suočava sa sve dubljom ekonomskom krizom. Učinio je to tijekom godišnjeg skupa vodećih funkcionara ruske sigurnosne i obavještajne zajednice održanog u povodu njihova praznika. “Svaki pokušaj da se oslabi ili destabilizira Rusija i ugroze nacionalni interesi bit će oštro suzbijen”, izjavio je Putin, ne precizirajući kome je upozorenje upućeno. No smatra se da je upozorenje upućeno stranim tajnim službama, koje bi se mogle poslužiti i ruskim opozicijskim grupama i nevladinim organizacijama, kojima nerijetko manipuliraju, tvrdi se u ruskim službenim krugovima. Ruske vlasti i dosad su oštro nastupale protiv svakog pokušaja unutarnje antirežimske političke djelatnosti, pa je samo prije nekoliko tjedana vlast upotrijebila veliku policijsku silu od nekoliko tisuća policajaca da u Moskvi razbije male demonstracije nekoliko stotina ljudi. Uz to ovih je dana u ruskoj Dumi pooštren zakon kojim se teškim kaznama sankcioniraju osobe optužene za antidržavnu djelatnost.

No u nekim zapadnim medijima ovoj Putinovoj izjavi daje se nešto šire značenje od upozorenja domaćim antirežimskim grupama i njihovim eventualnim inozemnim sponzorima. U toj izjavi iščitava se i mnogo šire upozorenje Zapadu da pazi što radi u politici prema Rusiji. Ta se Putinova izjava tumači i kao nervoza koja je zavladala u ruskom državnom vrhu zbog sadašnjih ekonomskih kretanja u svijetu, vrlo nepovoljnih za Rusiju. Zbog drastičnog pada cijena nafte i udara i na cijenu plina Rusiji je zaprijetila recesija, a moguć je i širi ekonomski kolaps ako se ovako niske cijene održe dulje vrijeme. U Rusiji ima dosta onih koji smatraju da ovako niske cijene energenata nisu slučajna posljedica svjetske recesije, nego posljedica šireg političko-ekonomskog tajnog plana Zapada, koji se urotio protiv Rusije u namjeri da je ovakvim razvojem događaja na svjetskom tržištu energenata uništi.

I na Zapadu ima analitičara koji tvrde da kretanje cijena na svjetskom tržištu nafte nije slučajno, nego dirigirano. Po toj teoriji sve što se u posljednja dva desetljeća događalo s naftom zapravo se događalo planski. Tako se tvrdi da se u prvoj polovini devedesetih godina američki predsjednik Bill Clinton zabrinuo zbog mogućih posljedica tadašnje krize ruske privrede i društva, koja je prijetila potpunim kolapsom Rusije, što bi imalo teške posljedice za sigurnost svijeta, pa tako i Zapada, te je potaknuo svoje ekonomske planere da cjelokupnu svjetsku privredu usmjere u novom pravcu kako bi ruska privreda ozdravila. To se najefikasnije moglo postići dizanjem cijena energenata, kojih Rusija ima u izobilju, te ih plasira na svjetsko tržište. Visoka cijena nafte koristila je i proameričkim arapskim zemljama, izvoznicima nafte, što je održavalo stabilnost na Bliskom istoku.

Takvu je politiku održavanja visoke cijene nafte – tvrde zagovornici teorija zavjere – zadržao i Clintonov nasljednik George W. Bush, ali sa sasvim drugim motivima. Bush je predstavnik moćnog američkog naftnog lobbyja iz južnih dijelova SAD-a, koji su također imali goleme koristi od visokih cijena nafte. Stoga je on zadržao visoku cijenu nafte, čime se ta grupacija enormno obogatila, ali se obogatila i obitelj Bush. No tijekom osam godina Busheva upravljanja zemljom počele su se osjećati negativne posljedice visoke cijene nafte, koje su počele ugrožavati čak i interese američkog naftnog lobbyja.

Visoke su cijene nafte – tvrde zagovornici ove teorije – bogateći pripadnike naftnog lobbyja istodobno osiromašile američku privredu, pa tako oslabile američku državu. Posebno su loše djelovale na američke saveznike u Europi i na Dalekom istoku, pa su zapadne privrede počele zaostajati za privredama Rusije, ali i Kine i Indije, koje su visoke cijene nafte kompenzirale niskom cijenom radne snage, te tako ostale konkurentne na svjetskom tržištu. Uz to, visoke cijene nafte omogućile su da, mnogo više nego što je to dobro za Ameriku, ojačaju neki od najvećih globalnih suparnika i neprijatelja Sjedinjenih Država, u prvom redu Rusija, ali isto tako i naftom bogati Iran, koji postaje sve veća prijetnja svojim vojnim nuklearnim programom, te naftom bogata Venezuela.

Zbog svega toga u Washingtonu su – tvrde zagovornici teorije zavjere – iskoristili sadašnju zapadnu recesiju da cijene nafte drastično padnu, više nego što je to ekonomski logično. Dok analitičari naftnog tržišta tvrde da bi cijena nafte, uzimajući sve ekonomske faktore u obzir, trebala iznositi oko 70 dolara po barelu, iznosi približno 35 dolara po barelu, što je drastičan pad, budući da je prošlog srpnja cijena iznosila više od 140 dolara. Organizacija OPEC, koja okuplja države glavne proizvođače nafte, objavila je prije nekoliko dana značajno smanjenje proizvodnje, ali to nije zaustavilo daljnji pad cijena nafte, koji bi se mogao produljiti sve do veljače. U Moskvi ima mnogo onih koji smatraju da to nije slučajno, nego da je posljedica tajnog antiruskog plana skovanog na Zapadu.

U svjetlu takvih tendencija na energetskom tržištu oglasila se Svjetska banka, čiji je glavni analitičar ruskih ekonomskih trendova objavio da će se Rusija naći u vrlo teškim ekonomskim prilikama, te čak morati početi posuđivati novac od međunarodnih financijskih institucija, ako ovako niska cijena nafte bude trajala sljedeće dvije godine. U te dvije godine kod cijene nafte od tridesetak dolara Rusija će iscrpiti sve ekonomske probitke koje je dobila u posljednjih osam godina visokih cijena nafte, kada je vratila sve inozemne dugove i stvorila velike monetarne rezerve. U izvještaju Svjetske banke se kaže da bi se, ako se ovako niska cijena zadrži, “već 2010. Rusija od vjerovnika, koji je financirao razne poslove i institucije u inozemstvu, mogla pretvoriti u značajnog dužnika”. Čak i ako se cijena nafte poveća na 50 dolara po barelu, Rusija će vrlo brzo iscrpiti svoje novčane rezerve, ući u budžetski deficit, ali kod te cijene nafte neće ipak doživjeti ekonomski kolaps.

No, tvrde zagovornici teorije zavjere, Rusija ni kod te više cijene nafte više neće moći računati da će se održati i ulozi svjetske supersile i glavnog američkog suparnika, a svoje ambicije morat će suspregnuti i Iran i Venezuela, jer je riječ o velikom tajnom planu Zapada da preko cijene nafte stvori novu međunarodnu globalnu ravnotežu snaga. Iako ova teza o velikoj međunarodnoj zavjeri protiv Rusije ima sve više pristalica, posebno u Rusiji, na Zapadu prema toj teoriji postoji skepsa, stoga što na Zapadu posljednjih desetljeća vlada tolika materijalna lakomost i gramzljivost da teško da bi se mogao staviti u realizaciju plan koji uključuje i materijalno žrtvovanje Zapada za neki imaginarni budući cilj sumnjivog geostrateškog motiva.

Vladimir Putin jako je mnogo očekivao od zasjedanja Foruma zemalja izvoznica plina GECF, koje je ovog tjedna održano u Moskvi. On već godinama zagovara ideju da taj forum 16 zemalja, najvećih proizvođača i izvoznica plina, preraste u međunarodni kartel, sličan Organizaciji zemalja izvoznica nafte OPEC. Dok OPEC ima iznimno važnu ulogu u reguliranju tržišta i cijena nafte, jer se stvarno ponaša kao kartel, a to može iako ne obuhvaća sve najvažnije zemlje proizvođače nafte, to GECF-u do sada nije uspjelo. Rusija, iako nije formalna članica OPEC-a, uglavnom pozdravlja ulogu i značenje OPEC-a u reguliranju tržišta nafte, te najčešće svoje ponašanje usklađuje s osnovnim usmjerenjem politike u sferi nafte koju određuje OPEC. U tom forumu proizvođača plina Rusija je ne samo važan član, nego i ključni inicijator zajedničkog djelovanja, ali njena ambicija da GECF postane za plin ono što je OPEC za naftu nije se uspjela realizirati ni na tom sastanku u Moskvi. To je u Moskvi izazvalo prilično razočaranje, jer ruska vlada smatra da je upravo sada trenutak kada bi se proizvođači nafte morali bolje organizirati i djelovati jedinstvenije, ali i samostalnije, u prvom redu kad je riječ o cijeni plina.Uostalom, upravo je o cijeni plina vrlo znakovito govorio na tom skupu premijer Putin. On je izjavio da je razdoblje jeftinog plina završeno, te da u budućnosti plin može biti samo skuplji nego što je sada. Rekao je da su potrebe za plinom u svijetu sve veće, pa se jako mnogo ulaže u razvoj novih nalazišta. Napomenuo je da Rusija trenutačno troši na desetke milijardi dolara za to, te dodao: “To znači da je unatoč globalnoj financijskoj krizi i padu cijena drugih energenata razdoblje jeftinog plina prošlo.”

Putin je pozvao sve članice Foruma da djeluju zajedno, da se dogovaraju o proizvodnji, distribuciji i cijeni plina, te predložio da svoj forum i formaliziraju osnivanjem svoje centrale, sekretarijata, predloživši čak da taj sekretarijat bude smješten u drugom po veličini ruskom gradu St. Peterburgu, obećavši da će predstavnici Foruma u toj centrali dobiti diplomatski status. Članovi foruma samo su djelomično prihvatili Putinovu inicijativu, te su se složili da stvore zajedničko tijelo, ali su u posljednji trenutak odlučili da njegovo sjedište ne bude u St. Peterburgu, nego u Kataru. To je bio znak da članovi Foruma sa sumnjom gledaju na ono što Rusija u ovom trenutku predlaže, a i boje se eventualnog prevelikog utjecaja Rusije – najvećeg proizvođača plina na svijetu – na sve vezano uz plin.

U GECF-u se osim Rusije nalaze i svi drugi značajni proizvođači plina, kao što su Iran, Katar, Alžir, Nigerija, Malezija, Libija, Indonezija, Venezuela, dakle sastav je vrlo raznolik. GECF je formiran 2001., ali kao vrlo neformalno tijelo, i to na temelju inicijative Rusije i Kazahstana. Iz Rusije su proteklih godina stalno dolazile najave da će Rusija poduzeti akciju da “skup zemalja proizvođača nafte bude kartel jači od OPEC-a”, a za to je Rusija dobivala snažnu podršku Irana, te još nekih zemalja. No zemlje koje dobro surađuju sa Zapadom suprotstavljale su se toj inicijativi, ne želeći da se GECF pretvori u kartel koji bi mogao imati i političku ulogu. Pojedinim zemljama smetala je i činjenica da bi Rusija kroz taj kartel mogla ojačati na plinskom tržištu, te u pregovorima sa svojim ključnim kupcem, sa zemljama zapadne Europe, te bi tako smanjila mogućnost drugim zemljama proizvođačima plina da tamo posluju.

Zato se cijela ideja nije odviše pomakla od početka, unatoč tome što je čak na inicijativu Rusije prošle godine sastavljena međunarodna stručna grupa sa zadatkom da prouči mjere za jačanje GECF-a. Unutar tog foruma bilo je i drugih primjedbi na rusku inicijativu. Tako je upozoreno da se tržište plina drukčije formira od međunarodnog tržišta nafte, jer ima znatno više raznih kategorija kupaca. Uz to, na tržištu plina postoji sustav dugoročnih, višegodišnjih ugovora s mnogim zemljama, pa se u nekim ogromnim poslovima cijena fiksira na dulje razdoblje. U takvom tržišnom okruženju zemlje GECF-a ne bi se mogle ponašati poput zemalja članica OPEC-a, jer su one vezane drukčijim ugovorima i obavezama.

Postoji još jedan razlog zbog čeka Rusija nije uspjela pridobiti ostale sudionike zasjedanja za svoje stavove. Značajan broj zemalja članica Foruma ujedno su i značajni proizvođači nafte, te ih u ovom trenutku zbog naglog pada cijena nafte mnogo više zanima ono što se događa na tržištu nafte, neovisno o tome jesu li te zemlje članice OPEC-a ili nisu. OPEC je prošlog tjedna na zasjedanju u alžirskom gradu Oranu donio odluku o smanjenju proizvodnje u namjeri da zaustavi pad cijena nafte. Riječ je o potezu kojim se članice OPEC-a smanjenjem proizvodnje lišavaju određenog prihoda od prodaje nafte računajući da će to smanjenje zaliha na tržištu povećati cijenu, pa će kasnije kroz višu cijenu nadoknaditi taj gubitak.Vrlo često kada članice OPEC-a donesu odluku o smanjenju proizvodnje zbog dizanja cijene, i zemlje koje nisu članice OPEC-a samoinicijativno u dogovoru s OPEC-om same smanje adekvatno svoju proizvodnju kako bi pomogle da cijena poraste, a to čine iako nisu na to obavezne jer nisu članice OPEC-a. Rusija je drugi po veličini svjetski izvoznik nafte, nije članica OPEC-a, pa nije bila formalno obavezna da smanji proizvodnju, ali se to od nje očekivalo. No do sada Rusija nije objavila nikakve svoje mjere u toj sferi, što su joj zemlje članice OPEC-a zamjerile, jer se tvrdi da se ona želi okoristiti potezom OPEC-a da se podignu cijene, ali nije spremna svojom žrtvom pomoći toj odluci. To je, navodno, kvarilo atmosferu na sastanku zemalja članica GECF-a u Moskvi, od kojih su neke upozoravale i na činjenicu da bi povećanje cijena nafte direktno utjecalo i na povećanje plina. Takvo ponašanje Rusije je i bio razlog što na tom zasjedanju druge zemlje nisu prihvaćale ono što je očekivala Moskva.

Austriju će uništiti investicije na Balkanu i Mađarskoj

“Austrija je u najgoroj gospodarskoj krizi u posljednjih 30 godina. Uvjeren sam da će se u idućih šest do sedam mjeseci broj nezaposlenih udvostručiti. Krajnje je vrijeme da Austrija, poput Njemačke, počne uvoditi skraćeni radni tjedan, te tako pokuša spasiti radna mjesta”, izjavio je u prošlotjednom intervjuu Stefan Pierer, čelnik austrijskog proizvođača motocikala KTM-a. Taj intervju, objavljen u austrijskom dnevnom listu Der Standard, privukao je veliku pozornost zato što je Pierer u njemu iznio potpuno drukčiju ocjenu ekonomskog stanja u državi nego što to čini austrijska vlada. Naime, vlada i austrijska centralna banka već dulje vrijeme naglašavaju da će u 2009. Austrija ući u recesiju, ali kako će biti riječ o blagoj recesiji, te kako će austrijska ekonomija biti mnogo manje pogođena krizom od ostalih zemalja u regiji. Ipak, ako se pokaže da su Piererove najave točne, u Austriji će već sredinom sljedeće godine biti više od 600 tisuća nezaposlenih, brojne tvrtke će propasti, a životni standard austrijskih građana mogao bi biti značajno smanjen. No uzrok ekonomskih problema u Austriji drukčiji je nego u ostalim srednjoeuropskim državama. U većini zemalja u regiji globalna kriza je samo potencirala probleme od kojih te države pate već godinama, a to su visoka razina vanjskog duga, velik proračunski deficit i slaba vanjskotrgovinska bilanca. Austrija takvih problema nema, ali bi u konačnici mogla biti pogođena krizom i padom kupovne moći u ostalim zemljama u regiji, jer su te zemlje tijekom posljednjeg desetljeća postale glavna tržišta za izvoz austrijskih roba i usluga.

Samo 2007. Austrija je imala vanjskotrgovinski suficit od 2 milijarde eura. Ipak, zbog toga danas austrijsko gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o uspješnom plasmanu izvoznih proizvoda u te države, a mnoge od njih 2009. bit će suočene s velikim gospodarskim problemima. Posebno velike probleme mogle bi imati austrijske banke. Naime, Raiffeisen, Erste, Volksbank, Bawag, Hypo i Bank Austria Creditanstalt u proteklom su desetljeću provodile politiku snažnog poslovnog širenja u regiji. Pretpostavlja se kako u državama srednje Europe i Balkana austrijske banke drže između 15 i 20 posto svoje imovine, tako da se može izračunati kako njihova izloženost na tim tržištima iznosi oko 300 milijardi američkih dolara. U uvjetima ekonomske recesije postoji mogućnost da banke naiđu na ozbiljne probleme s likvidnošću. Problem je u tome što se tako jak tržišni razvoj austrijskih banaka na stranim tržištima temeljio na ponudi iznimno povoljnih kredita. Domaće valute u većini zemalja u regiji iznimno su nestabilne, pa su banke veliki dio tih kredita izdavale u stranim valutama. U slučaju devalvacije domaće valute rate za otplatu kredita rastu. Slično se već dogodilo u Mađarskoj, a ekonomski analitičari strahuju da bi takva situacija mogla rezultirati time da brojni krediti neće moći biti podmireni. To bi u konačnici imalo negativni efekt na poslovne bilance izdavatelja kredita, a austrijske banke, s obzirom na svoj tržišni udjel, bile bi jako pogođene takvim razvojem događaja. Austrijske državne institucije već su predvidjele mogućnost takvog scenarija, tako da su još početkom prosinca odobrile financijski paket vrijedan 90 milijardi eura, koji bi trebao pomoći bankama da lakše prebrode ovo teško razdoblje. Ipak, za sada nitko u Austriji ne može sa sigurnošću ustvrditi da će ta svota biti dovoljna, osobito ako recesija pogodi i ostale gospodarske sektore.

Slaba funta prijeti Premier ligi

Za razliku od nekih drugih vodećih nogometnih liga, natjecanje u engleskoj Premier ligi, iako je već počela zima, i dalje traje, a vrlo je zanimljivo ne samo zbog neizvjesne borbe za titulu jesenskog prvaka, nego i stoga što je ove jeseni nekim od najpoznatijih engleskih klubova išlo loše, pa su se, primjerice, Tottenham i Manchester City našli u opasnosti od ispadanja. U posebno lošoj situaciji je Manchester City, čije zvijezde igraju jako loše, pa se tvrdi kako će se klub u zimskom prijelaznom roku, da se spasi, potruditi da nabavi brojne nove vrsne igrače, za što će mnogo i platiti. Nedavno je klub promijenio vlasnika, jer ga je bivši tajlandski premijer Thaksin Shinavatra, zbog niza skandala koji su ga snašli zbog pronevjera u domovini, prodao arapskom bogatašu Mansouru al Nahyanu, a on je navodno spreman za ozbiljne investicije u igrače, o čemu je s menadžerom kluba Markom Hughesom nedavno razgovarao u Abu Dabiju.
Britanska nogometna javnost sa zanimanjem iščekuje početak jesenskog prijelaznog roka, jer se očekuje da će Manchester City odmah početi sa značajnim kupovinama, što bi – po logici stvari – trebali pratiti i drugi klubovi, da Manchester City zbog kvalitete novokupljenih igrača ne dođe u znatnu prednost pred ostalima. No u britanskom tisku sve se više piše da toga možda i neće biti, da drugi klubovi neće moći pratiti kupnju novih igrača Manchester Cityja jednostavno zato što za to neće imati novca, i to prvi put nakon mnogo, mnogo godina.Dosad engleskim nogometnim klubovima nikad nije nedostajalo novca za nove igrače, pa u Engleskoj igraju najbolji svjetski igrači, a po kvaliteti igračkog kadra jedino su donekle engleskim klubovima ravni Real Madrid i Barcelona. Nakon radikalnih mjera što ih je protiv divljih navijača 80-ih započela tadašnja premijerka Margaret Thatcher – engleski se nogomet snažno reorganizirao i počelo ga je pratiti mnogo više gledatelja, a u njega je ušlo i mnogo više novca, pa ga je bilo i za kupnju igrača. Uz to, posljednjih godina engleska je privreda procvala, pa je mnogo više novca u nogomet ušlo i iz marketinga. Još jedan značajan element pridonosio je atraktivnosti engleskog nogometnog tržišta za strane nogometaše – snažna funta.

Sad se to urušava. U samo nekoliko tjedana srušena je vrijednost funte prema euru i drugim valutama. Donedavno je funta vrijedila 1,3 eura, a posljednjih dana gotovo se izjednačila. To je posljedica mjera što su ih britanska vlada i centralna Bank of England donijele posljednjih tjedana da izbjegnu kolaps banaka i spriječe paralizu britanske ekonomije. Da održi likvidnost te potakne na kreditiranje, vlast je drastično snizila kamate, a zbog toga je pala vrijednost britanske valute. To je pak dramatično utjecalo na razne aspekte financijskog i ekonomskog poslovanja, ali i na sudbine raznih društvenih slojeva. Neke su posljedice pozitivne, pa su jako profitirali britanski izvoznici, jer je britanska roba sad mnogo jeftinija. Ali loše su prošli britanski uvoznici, pogotovo oni koji su dosad profitirali zbog jake funte. To se odnosi i na vlasnike engleskih nogometnih klubova. Mnogi su pogođeni tom mjerom, a pogotovo će biti oni Britanci koji su jaku funtu iskorištavali za jeftiniji život u inozemstvu. Brojni umirovljenici kupovali su nekretnine u Španjolskoj i drugim mediteranskim zemljama i ondje živjeli veći dio godine. To su mogli zahvaljujući svojim mirovinama isplaćenim u Britaniji u funtama, a dosadašnji odnos valuta omogućavao im je da vrlo povoljno mijenjaju funte u euro i pristojno žive izvan Britanije.
Zbog pada funte nedvojbeno će sad manje britanskih turista odlaziti u inozemstvo, ali će se povećati broj stranih turista u Londonu i drugdje. I engleskim se nogometnim klubovima višestruko promijenila situacija na tržištu. Zbog pada funte opala je i kupovna moć onih koji ponajviše žive od domaćih marketinških, trgovačkih, televizijskih i gledalačkih prihoda, a to je većina. Ako su prije ugovarali transfere velikih inozemnih zvijezda u drugoj valuti, a ne u funtama, a te transfere plaćaju u godišnjim ratama, kao što Tottenham eurima plaća rate za svoje zvijezde, Rusa Romana Pavličenka i Hrvata Luku Modrića – sve će ih to sad više koštati. Čak ako su im vlasnici i inozemni bogataši, to ne mora biti prednost, jer neki od tih bogataša u sadašnjim financijski turbulentnim vremenima i sami su postali žrtve svjetske krize i recesije, izgubili velik novac, pa će imati manje novca za ulaganje u nogomet.
Ako su pak ugovore s igračkim i trenerskim zvijezdama ugovarali u funtama, sad su zvijezde izgubile znatan novac, pa će sigurno tražiti izdašnije gazde u drugim europskim zemljama. Tvrdi se da je selektor engleske nogometne reprezentacije Fabio Capello na svom ugovoru s Engleskim nogometnim savezom vrijednom 6 milijuna funti već izgubio oko 1,2 milijuna eura. Sigurno je da će u ovoj krizi španjolski klub Real Madrid obnoviti ponudu da kupi najveću zvijezdu Manchester Uniteda – Portugalca Cristiana Ronalda, a u ovoj krizi Manchester Utd. će ga pri tako maloj vrijednosti funte teže zadržati bude li cijena koju će ponuditi Real dovoljno visoka.

Jaki jen i pad potražnje ugrozili Toyotu

Japanski proizvođač automobila Toyota će prvi put u svojoj povijesti godinu završiti s gubitkom. Predsjednik uprave Toyote Katsuaki Watanabe prošlog je tjedna objavio kako je kompanija promijenila svoja predviđanja za fiskalnu 2008. godinu, koja završava u ožujku 2009. godine. Umjesto planiranih 6 milijardi dolara profita kompanija će do tada ostvariti gubitak od 1,66 milijardi dolara. Štoviše, Watanabe je odbio dati bilo kakvu projekciju prodajnih rezultata Toyotinih vozila tvrdeći kako je nemoguće predvidjeti buduća kretanja na tržištu.
Tako loši poslovni rezultati Toyote iz više su razloga ozbiljan dokaz razmjera krize u kojoj se nalazi svjetsko gospodarstvo. Naime, Toyota je kompanija koju se već godinama smatra najnaprednijim i naefikasnijim svjetskim proizvođačem automobila. Japanske kompanije već godinama provode mjere pomoću kojih su uspjele smanjiti troškove, ali i značajno povećati prodajne rezultate. Toyota, Honda i ostali japanski proizvođači orijentirali su se na proizvodnju manjih, energetski učinkovitijih vozila, manji broj modela, s velikom količinom zajedničkih komponenti. Uz to značajno su smanjili i prodajnu mrežu, administrativno osoblje, te ulagali u fleksibilne proizvodne pogone. Takva poslovna politika se u proteklom desetljeću pokazala kao iznimno uspješna, ali čini se kako ona neće biti dovoljna za preživljavanje krize.
Naime, recesija je izazvala veći pad potražnje za novim automobilima nego što su u kompaniji predvidjeli čak i u svojim najpesimističnijim poslovnim planovima. Samo u studenom, prodaja Toyotinih vozila u SAD-u, inače njihovom najvažnijem tržištu pala je za trećinu u odnosu na isti period 2007. godine. Na globalnoj razini Toyotini rezultati u studenom bili su najslabiji u proteklih 26 godina. Može se pretpostaviti kako će ti rezultati biti značajno lošiji u prvoj polovini 2009. godine, budući da ekonomski analitičari predviđaju da će recesija tada dosegnuti svoj vrhunac.
Pad potražnje za novim automobila nije jedini uzrok loših poslovnih rezultata Toyote. Naime, Toyota je tijekom protekle godine izgubila više od 2,2 milijarde dolara zbog nepovoljnog tečaja jena. Kroz cijelu prošlu godinu jen je jačao u odnosu na američki dolar i euro, a s obzirom na to da Toyota značajan dio svojih vozila proizvodi u Japanu, a izvozi na tržišta SAD-a i Europske unije, jaki jen rezultirao je time da njihova proizvodnja postane nerentabilna.