Svijet muškaraca koji svoje cipele lašte šampanjcem

Autor:

Objavljeno u Nacionalu br. 850</a>, 2012-02-28
Na cipele Berluti glumci, predsjednici, kraljevi i šeici troše tisuće dolara i čekaju skoro godinu dana svaki novi par – poanta je biti dio elitnog kluba
Nalaze se jednom godišnje u luksuznim hotelima, kako bi laštili cipele posebnim tradicionalnim kremama tajne recepture, vrhunskom venecijanskom tkaninom i – šampanjcem. I to ne bilo kojim, mora biti Dom Pérignon. Obavezno dobro rashlađen. A važno je i kad – u vrijeme mladog mjeseca. Ne radi se o bizarnoj sekti, nego o klubu obožavatelja cipela Berluti, jednog od najluksuznijih brendova muških cipela izrađenih po mjeri u svijetu. Koštaju od 4 do 12 tisuća dolara, kupci na njih zbog složenosti izrade čekaju minimalno devet mjeseci, a žele li potpunu uslugu, moraju doći u Pariz. Ondje je 1892. talijanski emigrant Alessandro Berluti otvorio prvi dućan izrađujući cipele za aristokraciju, a u ozbiljan biznis i tvrtku obavijenu tajnovitošću i ekskluzivitetom pretvorila ju je njegova unuka Olga Berluti, danas umjetnička direktorica kompanije.
Ona ne samo da je kompaniji stvorila kultni status, nego je osmislila cijelu filozofiju kuće za koju neki kažu da je gotovo ravna religiji – što ne začuđuje uzme li se u obzir odnos prema tom brendu nekih od njihovih klijenata, a pogotovo vrijeme, trud i novac koji troše. Fami je Olga Berluti vrlo spretno pridonijela osnovavši 1993. klub obožavatelja svojih cipela pod imenom “Klub labudova”. Članovi, mahom utjecajni političari, poduzetnici i priznati umjetnici koje je isključivo ona birala, sastajali su se kako bi se družili, pričali o cipelama i laštili ih šampanjcem. Taj njihov gotovo sektaški ritual toliko je bizaran da se o njemu često govori kao o legendi, aliOlga Berluti ovako je objasnila njegovu logiku: “Od alkohola cipele sjaje. No on ne smije biti presladak, jer ih šećer čini prljavima. Zato je šampanjac idealan, i to baš Dom Pérignon, jer nije presladak. On, naravno, mora biti dobro ohlađen, jer niske temperature fiksiraju vosak na cipelama.” To treba raditi za mladog mjeseca, kaže, jer tada najbolje dolazi do izražaja postignuti sjaj, budući da mladi mjesec “cipelama daje transparentnost”. Klub ima samo jedno pravilo, rekla je jednom prilikom – ne prima dosadne ljude.
Olga Berluti također je posebna priča: ne jede meso, ne nosi kožu, uvijek je u bijelom, kad god to vrijeme dopušta, u krpenim tenisicama. Vozi se metroom, živi skromno čitav život u istom stanu i fascinirana je muškim stopalima. Cijeli je život provela u društvu muškaraca, ugađajući klijentima i trudeći se da s njima uspostavi prijateljski odnos te da se u njezinu dućanu osjećaju kao kod kuće. “Cijeli život doslovce klečim pred muškarcima. Nikad ne bih željela raditi sa ženama”, rekla je jednom i toga se drži do danas, kad se približava 80. godini. Tako su njezini klijenti često zaista bili i njezini bliski prijatelji, poput Andyja Warhola. Na glasu kao jedan od najzahtjevnijih kupaca, koji je točno znao što hoće, osmislio je za Berluti cipele po svojoj želji koje se i danas vrlo dobro prodaju. Klijenti Olge Berluti bili su i Pablo Picasso, kojem su izradili sandale, Jean Cocteau koji je volio cipele nositi bez čarapa, Frank Sinatra, Federico Fellini, Richard Burton i Yves Saint-Laurent. Od celebrityja cipele Berluti danas nose zvijede kao što su Brad Pitt, Michael Jordan, Robert De Niro, Arnold Schwarzenegger i Gérard Depardieu, ali brojniji su utjecajni političari, bankari i poduzetnici, predsjednici, kraljevi i šeici, razvikani umjetnici.
Upravo s njima ima posla Splićanka Anita Poljak, koordinatorica narudžbi u pariškom Berlutijevu dućanu.
U Pariz po cipele dolaze, kaže, i mnogi visokopozicionirani Hrvati, ali zbog diskrecije koju pruža tvrtka ne može govoriti o njima. Isto vrijedi i za slavne klijente, pa i one davno preminule, o kojima ne manjka legendi koje kruže tvrtkom – tko je bio nemoguć sa svojim zahtjevima, a kome su posebno zaudarale noge. Međutim, legende, kaže, ostaju u tvrtki, kao i tajne procedure izrade i održavanja cipela. U pariškom dućanu u kojem je Alessandro Berluti 1892. započeo svoj biznis Anita Poljak klijente provodi kroz cijelu proceduru; od dogovora njihova dolaska, preko uzimanja mjera i dogovora s majstorom, pa do svih njihovih naknadnih dolazaka koji slijede nakon preuzimanja cipela, a kojih je zbog posebnog načina održavanja cipela mnogo. Kad je izrada cipela po mjeri u pitanju, procedura je sljedeća: nakon uzimanja mjere, kupac za četiri-pet mjeseci mora doći probati tzv. maketu, probni uzorak. Ako mu on odgovara, izrađuje se finalni proizvod, za što je potrebno još pet mjeseci, a to obuhvaća i izradu boje posebnim tinkturama, po želji kupca. Za izradu je potrebno 250 pojedinačnih radnji bez finalne dorade, po kojoj su najpoznatiji, a samo zadnje laštenje cipela posebnim uljima tajne recepture traje minimalno sat vremena. Nakon devet mjeseci kupac napokon preuzima cipele, ali tu posjetima Berlutijevoj kući nije kraj: “To je posebno nježna i mekana koža, koju treba svaka dva mjeseca tretirati”, objašnjava Anita Poljak. Treba, kaže, obnavljati i boju, koja se može i mijenjati ako kupac poželi.
Cipele bi, naravno, trebalo održavati baš Berlutijevim kremama tajne recepture, jer su napravljene od prirodnih sastojaka, dok kemijska svojstva u komercijalnim pastama za cipele mogu oštetiti tako osjetljivu kožu. Oko izrade cipela općenito sve je tajno: procedura, načini na koji se tretira koža, sastav tinktura kojima se boje, kreme i ulja za laštenje i održavanje. No poanta je u tome što je svaki i najmanji dio proizvodnje identičan onome od prije 120 godina. Toliko komplicirana procedura zapravo je klijentima najprivalčnija, a fama stvorena oko cipela Berluti savršen je trik kojim je Olga Berluti očarala svoje klijente. “Oni u tome uživaju”, kaže Anita Poljak. “Vole biti dio ovog posebnog svijeta, u kojem je sve ekskluzivno; od salona u kojem ih dočekamo, preko pića i nekoć cigara kojima su bili posluženi, pa do tih svečanih večera koje Olga Berluti organizira, na kojima gosti ritualno lašte cipele.” Međutim, i ta tvrtka sa stoljetnom tradicijom ubrzano se mijenja, kao i koncept Olge Berluti. Danas u svijetu ima 40-ak dućana Berluti, ali se jedino u Parizu može dobiti ekskluzivna usluga s kakvom je biznis i započeo. U ostalima se mogu kupiti jeftinije, već gotove cipele koje nisu izrađene po mjeri, a kupci tek mogu odabrati boju, koja se također radi u Parizu. Upravo već gotove cipele danas čine veći dio proizvodnje, izrađuju se u uglavnom u Italiji, iako se priprema potplata, recimo, radi u Hrvatskoj. Nema više ni Labuđeg kluba, ni laštenja cipela Dom Pérignonom. Danas su to tek svečanije večere, na kojima se cipele lašte – vodom.
Jedan od razloga velikih promjena u tvrtki je odluka Olge Berluti da ju 2001. proda gigantskom lancu ekskluzivnih brendova LMVH grupi, u kojoj su brendovi poput Louis Vuittona, Diora i Fendija, Dom Pérignona, Moët & Chandona i Tag Hauera.
Ona je ostala na mjestu umjetničke direktorice pa i danas kreira cipele za posebnu, tzv. umjetničku liniju, ali ostatak kompanije sve se više komercijalizira. Upravo su poduzeli novi korak u širenju poslovanja – uskoro lansiraju i kolekciju muške odjeće koju im je kreirao donedavni dizajner modne kuće Zegna Alessandro Sartori, a koja će – kaže Anita Poljak – također biti vrhunac ekskluziviteta u rangu, recimo, Hermésa. Drugim riječima, Berluti prestaje biti mali, prestižni klub bogataša s istančanim ukusom obavijen tajnama, ali postaje veliki igrač na svjetskom tržištu brendova i za njega će se, uvjerena je Anita Poljak, još itekako čuti: “Berluti je trenutačno u velikom uzletu i sigurna sam da će tek doživjeti veliki tržišni boom.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.