Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Švicarci glasuju za to da nitko zaposlen na puno radno vrijeme ne zarađuje manje od 4000 franaka, ali tu socijalnu dobrobit nagriza kriza u Europskoj uniji i ekonomska sudbina Švicarske vezana je uz budućnost eurozone

Eurozona je na rubu nove recesije, a možda i raspada. Prognozirani gospodarski rast čak i najuspješnijih europskih država, poput Njemačke, manji je od jedan posto. Do kraja godine svaki četvrti radno sposobni Španjolac mogao bi biti nezaposlen, svaki peti Grk živjeti ispod granice siromaštva, a svaki osmi Portugalac mlađi od 35 godina razmišljati o napuštanju svoje domovine zbog ekonomskih razloga. Istovremeno, građani jedne europske države krajem ove ili početkom sljedeće godine na referendumu će odlučiti žele li uvesti najveću zakonski zajamčenu minimalnu plaću u povijesti čovječanstva.

TA ZEMLJA JE ŠVICARSKA, a ako se inicijativa tamošnjih sindikata ostvari, ni jedna osoba zaposlena u toj zemlji neće za puno radno vrijeme zarađivati manje od četiri tisuće franaka mjesečno. Na taj način, švicarski konobari, turistički djelatnici, čistačice i zaposleni u trgovini – sektorima s najnižim primanjima – imat će barem trostruko veću plaću od svojih kolega u susjednim državama poput Francuske, Italije i Austrije, ali i gotovo pet puta veću plaću od zaposlenih u sličnim zanimanjima u Španjolskoj. Dapače, s plaćom od 3200 eura švicarski radnici vjerojatno će biti bolje plaćeni od visokoobrazovanih stručnjaka u cijelom nizu srednjoeuropskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj. Uvođenje najviše svjetske minimalne plaće tek je posljednji u nizu događaja koji pokazuju da se u jeku globalne kampanje smanjivanja socijalnih i radnih prava u Švicarskoj događa nešto potpuno drukčije.

TAKO ĆE ŠVICARCI već za nekoliko mjeseci na referendumu odlučivati o uvođenju minimalno šest tjedana plaćenoga godišnjeg odmora, što je također europski rekord, a u pripremi je i referendum oko inicijative poznate po nazivu 12:1. Radi se o još jednom prijedlogu sindikata vezanom uz politiku plaća u realnom sektoru, a bude li prihvaćen, plaće visokih menadžera švicarskih kompanija moći će biti najviše 12 puta veće od najniže plaće u tvrtki koju vode. Taj zakonski prijedlog, koji bi i sam Karl Marx vjerojatno proglasio radikalnim, nije potekao od neke marginalne interesne skupine ili političke stranke, već od omladinske organizacije švicarske Socijaldemokratske stranke, druge po snazi političke stranke u trenutačno vladajućoj koaliciji na državnoj razini koja ima oko četvrtinu ukupnih mjesta u švicarskim kantonalnim parlamentima. Bude li prihvaćen ili ne bude, taj prijedlog, kao i ostale inicijative za povećavanje radnih i socijalnih prava pokazatelj su sve izraženije pozicije Švicarske kao posljednje europske oaze socijalnog blagostanja, svojevrsnoga otoka dobrobiti okruženog europskim oceanom dugova, nezaposlenosti te socijalne i ekonomske nestabilnosti. “Zašto ne možemo biti kao Švicarska, neovisni i bogati?”, navodno je bilo najčešće pitanje hrvatskih građana tijekom Vladine promotivne kampanje uoči referenduma o pristupanju Europskoj uniji. Ipak, u kontekstu trenutačnog stanja u EU, ključno pitanje je ipak drukčije: “Može li ijedna europska država, pa bila bogata i razvijena poput Švicarske, u budućnosti funkcionirati izvan EU?”. Na primjeru Švicarske, može se zaključiti kako će takav život biti sve teži i teži. Švicarska je danas jedna od ekonomski najrazvijenijih svjetskih država. Uz jedan od najvećih svjetskih bruto nacionalnih dohodaka po stanovniku i nezaposlenosti od samo tri posto, država godišnje ostvaruje vanjskotrgovinski suficit od 20-ak milijardi dolara. Zahvaljujući dugogodišnjoj politici neutralnosti – Švicarska je članicom Ujedinjenih naroda postala tek 1992. – ali i desetljećima fiskalne discipline i čvrstom institutu bankarske tajne, švicarski bankarski sustav jedan je od najrazvijenijih i najstabilnijih na svijetu.

GOLEME KOLIČINE NOVCA koji stranci pohranjuju u švicarskim bankama služili su kao temelji za izgradnju industrije. U državi gdje je još 20-ih godina prošlog stoljeća ekonomija bila dominantno orijentirana na poljoprivredu, zahvaljujući dostupnu jeftinom kapitalu iz banaka, izrasla je razvijena i moderna tehnološka industrija, čiji proizvodi danas dominiraju tržištima diljem svijeta. Taj industrijski razvoj dodatno je pojačao stabilnost cjelokupne ekonomije, pa je i švicarska nacionalna valuta (franak) postala omiljena svjetska rezervna valuta, vrijednost koju, osim zlata, globalni ulagači najčešće kupuju u okolnostima krize, vjerujući da će tako najbolje sačuvati vrijednost svoje imovine. Švicarska ekonomska bajka na tim temeljima trajala je desetljećima, a onda je svijet zapao u recesiju, a eurozona u probleme. Rezultat: usprkos stoljeću neutralnosti i neovisnosti, Švicarska je danas jedna od država koje najviše ovise o epilogu dužničke krize u Europi, odnosno budućnosti eurozone i zajedničke europske valute – eura. Golema povećanja socijalnih i radnih prava švicarskih radnika stoga treba promatrati tek kao jednu od pojavnosti vjerojatno najvažnijih promjena švicarskog ekonomskog sustava u posljednjih 50 godina.

ŠVICARSKI PROBLEMI započeli su s izbijanjem krize. Očekivano, nakon što se kriza hipotekarnih kredita s američkog financijskoga tržišta prelila u Europu, brojni svjetski ulagači počeli su kupovati goleme količine švicarskih franaka. Porast vrijednosti franka koja je godinama ranije bila na vrlo niskim razinama, osim hrvatskim vlasnicima stambenih kredita u toj valuti, naštetila je svim švicarskim izvoznicima i turizmu, čije su cijene porasle, a proizvodi i usluge samim time postali manje konkurentni. Švicarska središnja banka toj je situaciji pokušala doskočiti tako što je na tržište pustila goleme količine franaka po veoma niskim kamatama, od samo 0,25 posto. Te su mjere donekle usporile rast vrijednosti franka, ali su stvorile drugi problem. Naime, viša vrijednost franka prema dolaru i euru, sama po sebi rezultirala je poskupljenjem cijelog niza uvoznih roba u Švicarsku, dok je golema količina jeftinog kapitala, koji je središnja banka pustila na tržište, izazvala rast spekulativne potrošnje. Poslovne banke olabavile su svoju kreditnu politiku, a čak i fiskalno odgovorni Švicarci polakomili su se za novim dostupnim kreditima s niskom kamatnom stopom. Najočitiji primjer toga dogodio se na tržištu nekretnina, pa su u samo godinu dana ionako visoke cijene nekretnina u Zürichu i Ženevi porasle za 20-ak posto. Rezultat svega bio je velik rast životnih troškova, pa su cijene energije i hrane u Švicarskoj danas među najvišima u svijetu, dok je na tržištu nekretnina nastao balon, čije se pucanje očekuje možda već i sljedeće godine. Vidjevši da dotadašnja politika ne funkcionira, te da vrijednost franka nezaustavljivo raste, švicarska središnja banka u listopadu prošle godine odlučila se za radikalnu mjeru.

UVEDENA JE administrativna gornja granica vrijednosti franka prema euru. Takva odluka bila je donekle i logična s obzirom na to da Švicarska gotovo 80 posto svoje gospodarske razmjene obavlja s EU, ali njezine posljedice danas je teško u potpunosti spoznati. Naime, da bi održala tečaj franka prema euru stabilnim, švicarska središnja banka počela je na tržištu kupovati velike količine eura i vrijednosnih papira, uglavnom državnih obveznica. Od 47 milijardi franaka investiranih na taj način u 2008., švicarska središnja banka danas u stranim valutama ima investirano oko 260 milijardi franaka. Takva politika uistinu je stabilizirala rast vrijednosti njihove valute, ali u suštini radi se o golemoj okladi na uspješnu budućnost eurozone. Računica je jednostavna. Švicarci danas posjeduju oko 260 milijardi eura. Ako euro propadne, vrijednost tog portfelja bit će uvelike smanjena. Koliko – teško je predvidjeti, ali smatra se da bi vlasnici eura izgubili oko trećinu vrijednosti. Za Švicarce to znači 70-ak milijardi eura. No što ako kriza potraje?

KAKO ANALITIČARI predviđaju, izbijanjem nove recesije u eurozoni, Švicarci bi mogli biti prisiljeni još barem godinu dana otkupljivati eure i eurske obveznice, pa će njihova izloženost i potencijalni gubici rasti. U švicarskoj središnjoj banci toga su očito bili svjesni, pa su rizik nastojali ograničiti tako što su kupovali samo obveznice Njemačke i Francuske, dviju država eurozone za koje postoji najmanja šansa da će bankrotirati. Ipak, ta činjenica također ne pridonosi rješavanju krize. Temeljni problem eurozone nije financiranje Njemačke, već posrnulih zemalja, poput Grčke, Španjolske i Italije. Mnogi ekonomisti zato sad već otvoreno tvrde da svojim ustrajnim kupovanjem isključivo francuskih i njemačkih obveznica Švicarska samo potiče krizu, te da bi ako želi pomoći, trebala početi kupovati i obveznice drugih zemalja. Ipak, to bi značilo i preuzimanje većeg rizika i potencijalno većih gubitaka. Pojednostavljeno rečeno, ako ulože manje, kriza će trajati dulje, pa će švicarski rizik porasti, a ako se požele jače angažirati da bi skratili trajanje krize u Europi, opet će značajno morati povećati svoj financijski rizik. Stoga je jasno da je ekonomska sudbina Švicarske danas čvrsto vezana uz budućnost eurozone, a tu sudbinsku vezu teško je promatrati mimo aktualnog političkog okvira. Naime, odnosi EU i Švicarske već su desetljećima oblikovani kroz više od 160 bilateralnih sporazuma, temeljem kojih je Švicarska stekla poseban status u odnosima s EU. Država je dio Schengenskog viznog režima, zajedničke carinske unije i tržišta, ali bez političkih obveza. EU već godinama od Švicarske zahtijeva intenziviranje tih odnosa, ponajprije što se tiče implementacije pravne stečevine. Pojednostavljeno, to znači da bi se Švicarska obvezala da se sve promjene europskog prava automatizmom implementiraju i u švicarskom nacionalnom pravu.

ŠVICARCI SU SE toj ideji dugo opirali zbog straha da bi tako mogli izgubiti dio suverenosti i svojih komparativnih prednosti, ali i otvoriti mogućnost za ukidanje dugo čuvanog instituta bankarske tajne, što su brojni europski čelnici zagovarali nakon izbijanja globalne krize. Činjenica da će pregovori između Švicarske i EU oko primjene europskog stečenog prava započeti sredinom 2012. tako se može smatrati dokazom kako veliki redizajn strukture EU, koji već mjesecima pod udarom krize predvode Njemačka i Francuska, neće zaobići ni Švicarsku. Dakako, bilo bi pretjerano očekivati da će ta država postati članica Unije ili da će preuzeti euro, ali izvjesno je da će gospodarske i pravne veze Švicarske s zemljama koje je okružuju biti jače nego ikad prije. U toj činjenici krije se i važna spoznaja za one hrvatske građane koji su pitali – “Zašto Hrvatska ne može biti kao Švicarska?”. Odgovor je jasan: u modernoj globaliziranoj privredi ni jedna država, bez obzira na to koliko razvijena i organizirana bila, ne može biti otok. To ne može biti ni Švicarska, pa kako bi onda mogla biti Hrvatska?