Objavljeno u Nacionalu br. 618, 2007-09-18

STIPE I ĐURĐICA MILANOVIĆ, roditelji šefa SDP-a, za Nacional otkrivaju dramatičnu povijest svoje obitelji

Stipe i Đurđica Milanović roditelji su i osobe koje imaju najveći utjecaj na Zorana Milanovića, predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Posebno se to odnosi na Stipu Milanovića, koji je prije tridesetak godina i sam obavljao brojne javne dužnosti: bio je tajnik kabineta Mike Tripala i zagrebački gradski zastupnik, također je vodio Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a početkom 90-ih postao pomoćnik ministra Vlatka Pavletića. Otkako je njegov sin preuzeo vodeću opozicijsku stranku, Stipe Milanović je izbjegavao medije. Tek je prošlog tjedna za Nacional odlučio pričati o vlastitoj karijeri, ali i obiteljskoj prošlosti.

Upravo je ona iznimno zanimljiva jer riječ je o eksplicitnoj dihotomiji, s očeve strane Milanovići su stoljećima živjeli u siromašnoj Dalmatinskoj zagori, a majka Đurđica Matasić stiže iz građanske senjske obitelji čiji su se članovi i socijalno i materijalno etablirali još u Austro-Ugarskoj. Njihov sin Zoran često u privatnim razgovorima voli istaknuti kako je formiran isključivo u zagrebačkom okruženju, ali neosporno je da ga je intrigirala obiteljska povijest. U potrazi za precima i njihovim životnim putovima istraživao je po arhivima, od onih u austrijskim vojarnama do sinjskog samostana. Tijekom našeg sastanka suvereno je opisivao događaje svojih predaka s obiju strana. Kasnije su većinu njegovih riječi potvrdili i roditelji, što pokazuje da Milanovići pažljivo njeguju priču o svojim precima. Pritom je zanimljivo da Stipe Milanović tvrdi kako sve donedavno nije mislio kako će njegov stariji sin postati profesionalni političar. “Zorana sam uvijek vidio kao par exellence intelektualca koji živi s knjigom. Bio je ozbiljan i predviđao sam mu sveučilišnu ili diplomatsku karijeru, ali na kraju sam shvatio da ima pravo na svoj izbor.

Zašto bi bio trećerazredni diplomat jer nije želio ući u HDZ, posebno kada sam shvatio da mu za šefove dolaze politički podobni kao da smo opet u 1945. Znajući kakav ima eros za politiku, rekao sam: ‘Daj sebe jer imaš što dati.’ Svjestan sam da ga dosta ljudi doživljava kao arogantnu osobu, ali on u politiku nije ušao zbog materijalnih razloga, a socijalno je jako osjetljiv. Mislim da je te osobine naslijedio i od suprugine i od moje obitelji jer naša porodična povijest pokazuje da smo imali čestite i zanimljive pretke”, ispričao je prije nekoliko dana Stipe Milanović.

Stipe Milanović rodio se i odrastao u Glavicama pokraj Sinja, a kao dječak, ljeti je radio u tamošnjoj seljačkoj radnoj zadruzi, što mu se, kako kaže, “tako ogadilo da nije imao boljeg motiva za učenje i odlazak na studij u Zagreb”. S obzirom na to da je dolazio iz boračke obitelji, ponuđen mu je upis u podoficirsku školu, čemu se snažno usprotivio stric Ivan, prvoborac i profesionalni oficir. “Što ti je? Bolje da mali bude čata u Sinju nego podoficr u Tetovu”, uvjerio je svog brata Antu Milanovića. Tako je Stipe Milanović završio Sinjsku gimnaziju u generaciji kojoj su pripadali kasniji televizijski urednik Branko Lentić, politički disident Vladimir Veselica i general Petar Šimac. U Zagreb je došao 1956. Najprije je upisao medicinu, ali na prvoj godini se razbolio od teške upale pluća zbog čega se nekoliko mjeseci liječio u Glavicama, i u tom razdoblju donio odluku da prijeđe na Ekonomski fakultet. Na studiju se sprijateljio s osobama koje će kasnije postati poznate: Božom Jusupom, vlasnikom zadarskog Tankerkomerca, Milanom Artukovićem koji je vlasnik Francka, ali i mladim studentom prava koji je jako volio plesati – Stipom Mesićem. Nakon diplome otišao je na odsluženje vojnog roka u Sarajevu, a kada se vratio u Zagreb, namjeravao se kandidirati za rad u diplomaciji. Vjerojatno bi otišao u Beograd da na ulici nije sreo tada uglednog diplomata Novaka Pribičevića koji ga je odgovorio od toga: “Što ćeš u diplomaciji, bolje otiđi u Gradski komitet SK jer Miko Tripalo traži šefa kabineta.”

Milanović je imao dobar background, bio je borački sin i nekadašnji omladinski predsjednik, tako da je primljen u Tripalov ured, a kasnije je radio i s Perom Pirkerom i Srećkom Bijelićem. U vrijeme maspoka bio je u nezgodnoj poziciji zbog kumstva s Vladimirom Veselicom i prijateljstva s nizom protivnika beogradskog režima, ali nikada nije zastupao njihove stavove. “Govorio sam im da su nerealni i da će se upropastiti. To se i dogodilo i mnogi su naivno zaglavili u zatvoru ili, u Veseličinu slučaju, upropastili sjajnu sveučilišnu karijeru”, rezimira Stipe Milanović. Unatoč distanci od zahtjeva koje su iznosili maspokovci, s većinom je i u 70-ima i kasnije ostao blizak.

To razdoblje bilo je vrhunac njegove profesionalne karijere jer je između 1969. i 1974. bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. U to vrijeme već je bio oženjen Đurđicom Matasović, dobili su sinove Zorana i Krešimira, a nakon kraćeg boravka na Knežiji, 1970. uselili su se u novi stan na Trnju.

Na poziv Zorislava Šonje postao je 1972. šef odsjeka, a kasnije glavni direktor Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Nakon pobjede HDZ-a, jednog dana ga je nazvao ministar kulture i prosvjete Vlatko Pavletić i ponudio mu položaj pomoćnika ministra zaduženog za financije. Na novoj funkciji Stipe Milanović je ukinuo SIZ-ove i pokušao uvesti štednju, što je dovelo do sukoba s Pavletićem, koji je na račun ministarstva kupio najskuplji model BMW-a. Bilo je očito da više ne može ostati u ministarstvu, i tada mu je pomoć ponudio Stipe Mesić, koji je bio predsjednik Sabora. Mesić je pokušao Milanovića poslati kao veleposlanika u Ukrajinu ili imenovati tajnikom Matice iseljenika, ali problem je bilo to što nije član HDZ-a. Stipe Milanović danas tvrdi da je odluku o učlanjenju donio na sastanku s Mesićem i Bernardom Jurlinom i da je tada eksplicitno rekao da to čini kako bi iznutra demokratizirao vladajuću stranku. Kako bilo, uskoro je Mesić istupio iz HDZ-a, a sredinom 90-ih ispisnicu je popunio i Stipe Milanović.

U to doba radio je u Privrednoj banci kamo ga je pozvao Martin Katičić. Poslovnu sposobnost Milanović je pokazao tako što je dobio otpremninu kao da je cijeli radni vijek proveo u Privrednoj banci, a ne samo pet godina. “Dali bi mi sve samo da me se riješe, a ja sam iskoristio zakonske mogućnosti. Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu zajedno sa supruginom obitelji isto pomogli kad je kupio stan; žena i ja preselili smo se u manji stan. Bilo mi je jasno da su okolnosti takve da za mene u tom sustavu nema mjesta”, prisjeća se Stipe Milanović.

Dok priča o politici, teško je razabrati je li sretan zbog sinove odluke da preuzme SDP. I Stipe i Zoran Milanović tvrde da o tome nisu razgovarali. “Zoran me nazvao pet minuta nakon sjednice Glavnog odbora SDP-a i kazao da je istaknuo kandidaturu. Do tog trenutka nije mi govorio o svojim planovima. Kada je pobijedio, bilo mi je jako drago jer sam shvatio da se u našoj obitelji dogodila velika promjena i da od toga dana ljudi više neće pričati kako je on moj sin, nego će govoriti Stipe je otac Zorana Milanovića”, smatra Stipe Milanović.

Prema crkvenim knjigama Milanovići su došli u Sinjsku krajinu 1687. iz Livna na poziv Venecije koja je gospodarila tim dijelom Dalmacije. Za razliku od majčina dijela familije koji pripada građanskom miljeu i čiji su članovi bili dobro situirani državni namještenici, po očevoj liniji socijalna pokretljivost je bila kudikamo manja. Milanovići su se naselili u Glavicama pokraj Sinja i iz generacije u generaciju živjeli na selu. Crkvene knjige potvrđuju da su brakove sklapali u pravilu sa stanovnicima okolnih naselja, a došljaci su u ovim krajevima bili raritetne pojave. Jedan od dokaza kako se desetljećima sve vrtjelo oko nekoliko obitelji nalazi se u arhivima gdje se spominje 1869., kada su održani izbori za Dalmatinski sabor. Tada je sinjsku listu prohrvatske narodne stranke predvodio Ante Tripalo, a na njoj se nalazio i Ante Milanović, seoski glavar Glavica i pradjed Stipe Milanovića. Kao što je poznato, jedno stoljeće kasnije njihovi potomci ponovo su blisko surađivali – tada je u zagrebačkom Gradskom komitetu Saveza komunista Stipe Milanović bio tajnik kabineta Mike Tripala.

Zoran Milanović je 1992. u sinjskom samostanu pregledao popise stanovništva i kaže da poznaje obiteljsko stablo negdje od početka 19. stoljeća. Te pretke opisuje kao težake i dodaje kako je riječ o nerazvijenom kraju, ali ipak među tamošnjim stanovništvom nikada nije vladala glad.

Kao dokaz solidnog statusa opisuje kuću koja je izgrađena oko 1920. Bila je to katnica gdje se u donjem dijelu čuvala stoka, a na katu su živjeli ukućani. “Bile su dvije spavaće sobe, zajednička prostorija, kuhinja, a zidovi su bili obojeni. Sve u svemu objekt koji je za tadašnje prilike bio izrazito dostojan”, opisuje Milanović. U toj kući živjeli su njegovi djed i baka Ante Milanović i Pera Romac, a tu je rođen i njegov otac Stipe. Djed je imao šest razreda osnovne škole i do početka Drugoga svjetskog rata bavio se težačkim poslovima. Premda se prije nije bavio politikom, završio je u partizanima, kao i većina njegovih rođaka. Isto je bilo i na bakinoj strani. Glavice su još u Kraljevini Jugoslaviji nosile neslužbeni naziv Mala Moskva, što je govorilo o političkim afinitetima tamošnjih žitelja.

Prvi se partizanima priključio djedov mlađi brat Ivan, koji je u predratnom razdoblju bio radnik u raznim mjestima sjeverne Hrvatske i već tada se sindikalno angažirao. Ivan Milanović je sudjelovao u formiranju Druge dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama i rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske armije. Stariji brat Ante, partizanima se priključio 1942. i ratovao je uglavnom po Dalmaciji, a Drugi svjetski rat također je završio u oslobođenom Trstu. U obiteljskom albumu Milanovića nalazi se i fotografija snimljena u lipnju 1945. u Trstu, na njoj jedan uz drugoga stoje braća Milanović: niži je Ante u ponešto lošijoj uniformi, a Ivan nosi oficirske epolete i po držanju se vidi kako nije običan vojnik. Ivan Milanović je ostao u vojsci i premješten je u Srbiju gdje je proveo čitav radni vijek. Oženio se vojvođanskom Mađaricom i danas živi u Beogradu. Zoran Milanović kaže da su jako bliski, a posljednji put su se vidjeli u svibnju ove godine, nekoliko tjedana prije nego je izabran za predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Za razliku od svog brata, Ante Milanović je netom po završetku ratnih operacija demobiliziran i vratio se u Glavice. Tamo ga je čekala supruga i četvero djece, među kojima i osmogodišnji Stipe, koji se rodio 1937. godine. Ante Milanović bio je jedan od šefova poljoprivredne zadruge i u ekonomskom smislu nije profitirao zahvaljujući ratnom angažmanu. Jedini vidljiviji dokaz da je obitelj postala bogatija bila je nova kuća u Glavicama, koja je izgrađena u 70-ima. Kada se govori o socijalnom miljeu, porijeklo Đurđice Matasić potpuno je drukčije. Njeni preci pripadali su etabliranoj građanskoj klasi, živjeli u lijepim stanovima na Kvarnerskoj rivijeri, a upravo ih je nova socijalistička vlast razbaštinila i spustila na društvenoj ljestvici. Đurđica Matasić je u Zagrebu završila Pedagošku akademiju i čitav radni vijek provela je kao nastavnica u osnovnim školama. Na plesu u Esplandi, oko 1965., upoznala je diplomiranog ekonomista Stipu Milanovića za koga se udala iduće godine. Kum na svadbi bio je njegov tada najbolji prijatelj Vladimir Veselica.

Obitelj Đurđice Matasić gotovo dva stoljeća živi u Senju. Matasići su porijeklom Ličani iz Gacke doline, a djevojačko prezime Milanovićeve bake je Glavaš i, kako kaže, riječ je o ljudima gorštačkog porijekla iz Krasnog na Velebitu. Preci po majčinoj liniji nosili su različita prezimena: Tomajić, Nikšić, Rončević i Raklić, a neki od njih postali su službenici Habsburške monarhije i veći dio života radili u raznim dijelovima Kraljevine, tako da su se nerijetko tek poslije umirovljenja definitivno vratili u Senj.

Sredinom 19. stoljeća Ivan Raklić i Stjepan Nikšić otišli su u Wiener Neustadt na tamošnju Terezijansku vojnu akademiju. Oni su bili prvi preci Zorana Milanovića koji su se školovali u Austriji, a isto su napravili i njihovi sinovi. Obojica su imali pristojne časničke karijere i vojnu karijeru okončali s činom pukovnika odnosno potpukovnika. Napredak u državnoj službi omogućio je i socijalni uspon Milanovićevih predaka po majčinoj liniji koji su postali dio višeg srednjeg sloja Austro-Ugarske Monarhije. Njegovi pradjed i prabaka, Josip i Georgina Matasić, bili su gimnazijski predavači i gotovo cijelu karijeru proveli su u školama na području Slavonije; tamo se 1892. rodio Stjepan Matasić, djed Zorana Milanovića. Njegova majka Đurđica dobila je ime upravo prema prabaki Georgini i u dokumentima iz školskog razdoblja navodi se kao Georgina, međutim otkako se obitelj 1949. preselila u Rijeku, na svim ispravama piše da je Đurđica Matasić. Taj dio Milanovićeve obitelji zadesile su dvije teške tragedije. Najprije se 1921., pri povratku s proslave, u Senjskom kanalu utopio pradjed Josip Matasić. Iznenadni nalet oluje prevrnuo je čamac i tijelo Milanovićeva pradjeda pronađeno je tek nakon nekoliko dana.

Njegov sin Stjepan, koji je Milanovićev biološki djed, otišao je na studij ekonomije u Beč, ali nije ga uspio završiti jer je 1914. počeo Prvi svjetski rat, a on poput mnogih drugih studenata slavenskog porijekla mobiliziran i poslan na frontu. Preživio je i u novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – počeo se baviti poduzetništvom. Nekoliko godina bio je vlasnik pilane u Bosanskoj Krupi koja je naposljetku bankrotirala, poslije čega se definitivno vratio u Senj i postao jedan od upravitelja lokalne banke.

Oženio se 1936., kada je imao 44 godine, Marijom Glavaš iz Krasnog. Bio je to prilično netipičan brak nekadašnjeg bečkog studenta i uspješnog poslovnog čovjeka u malome mjestu sa ženom koja je završila osam razreda pučke škole. Bili su relativno imućna građanska obitelj i vlasnici kuće u tom primorskom gradiću. Već iduće godine rodila se Đurđica (Gina) Matasić, a 1938. i 1941. njezina braća Ante i Stjepan. Stariji brat Ante, dugogodišnji diplomat, danas je punac Gordana Jandrokovića, jednog od vodećih HDZ-ovih političara. Miran građanski život i sređen socijalni status Matasića prekinut je u Drugom svjetskom ratu. Baš kao i njegov otac, tako niti Stjepan Matasić nije umro prirodnom smrću. Početkom jeseni 1943. kapitulirala je Italija, a u Senj su ušli partizani koji su se zadržali nekoliko dana. Uskoro je uslijedila njemačka kontraofenziva i u zrakoplovnom napadu i teškom bombardiranju grada poginuo je djed Zorana Milanovića. Stjepan Matasić nastradao je kao žrtva okupatora, međutim njegovoj obitelji, koja je pripadala “višim slojevima”, konfiscirana je kuća, a budući da je bila nezaposlena, udovica Marija s troje male djece preselila se na Sušak, gdje su s još jednom obitelji morali dijeliti socijalni stan. Budući da nije imala stalnu službu, bavila se raznim poslovima kako bi prehranila obitelj. Na Sušaku je upoznala Petra Plišića, radnika iz Ličkog Lešća, za koga se udala i početkom 50-ih doselili su se u zagrebačku Dubravu. Zoran Milanović kaže kako je Plišića uvijek doživljavao kao djeda, a opisuje ga kao “vrijednog zanatliju koji je jedno vrijeme kao gastarbajter radio u Njemačkoj”.

Ipak, upravo je baka Marija godinama skrivala najveću obiteljsku tajnu Milanovića, koju je znalo samo nekoliko osoba. Ona je u tajnosti, krajem 1966., odnijela Zorana Milanovića na krštenje i po sebi mu dodijelila krsno ime Marijan. Za to nije znao nitko punih 15 godina, i baka je tek pred kraj života otkrila tu tajnu svojoj kćeri Gini. U svakom slučaju Zoranu Milanoviću se isplatilo otkriće da je kršten jer se mogao crkveno oženiti bez polaganja tečajeva za odrasle, kakve je Katolička crkva uvela u 90-ima.

OD MIKE TRIPALA DO PBZ-A

Stipe Milanović, otac predsjednika SDP-a, odrastao je u Glavicama pokraj Sinja. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nakon čega je postao šef kabineta Mike Tripala. Kasnije je vodio Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski” i Centar za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Početkom 90-ih bio je pomoćnik ministra Vlatka Pavletića i direktor u Privrednoj banci.

BIJEG IZ PARTIJE

Stipe Milanović je početkom 70-ih postao direktor Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Postao je ekspert za financije javnih službi, razvijao suradnju s Ekonomskim institutom koji su vodili Stjepan Zdunić i Dražen Kalogjera. U međuvremenu je zaključio kako Savez komunista vodi lošu politiku i 1986. je istupio iz članstva.