Svetozar Cvetković je jedan od najtraženijih i najpopularnijih srpskih glumaca, koji u svojoj filmografiji ima čak devedeset uloga. Dvanaest godina bio je upravnik Ateljea 212, a glumački je aktivan na scenama Jugoslavenskog dramskog pozorišta i matičnog Ateljea 212, u čijem angažmanu je od 1980. Producirao je igrane filmove “Turneja” Gorana Markovića te “Buđenje iz mrtvih”, “Odbačen” i “Kako su me ukrali Nemci” Miše Radivojevića. Nedavno je boravio jedan dan u Zagrebu zbog gostovanja s Jugoslavenskim dramskim pozorištem na Danima satire s komadom “Razbijeni vrč” Heinricha von Kleista, u režiji nove srpske redateljske zvijezde Igora Vuka Torbice.

• ‘Nemam razumijevanja za to što je u Srbiji rehabilitiran Draža Mihailović. To me ne zanima. Mene zanima samo kako će živjeti moja obitelj i što ćemo raditi’

• ‘Satira se u posljednjih 3o-ak godina od kritičkog odnosa prema stvarnosti okrenula na ono što mi u Srbiji zovemo zajebancija. Sad se vraća na ono što treba biti’

• ‘Ovaj naš posao je na margini društva. Mnogo više ulaže se u politiku, što se u posljednja tri desetljeća pokazalo pogrešnim. I samim tim smo marginalizirani

 

Čim je diplomirao na Fakultetu dramske umjetnosti u Beogradu 1980. godine, snimio je tri filma. Glavnom ulogom u “Hajduku”, ratnoj drami Aleksandra Petkovića, došao je na filmski festival u Pulu i odmah bio lansiran među nove zvijezde jugoslavenske kinematografije. Dušan Makavejev dodijelio mu je glavnu ulogu u drami “Montenegro”, internacionalnoj produkciji koja ga je učinila prepoznatljivim i van granica tadašnje Jugoslavije. Značajniji filmovi su mu: “Berlin kaputt” Miće Miloševića, “Srećna nova 49.” i “Tetoviranje” Stole Popova, “Na putu za Katangu” Živojina Pavlovića, “Vreme čuda” Gorana Paskaljevića, “Gluvi barut” Bate Čengića, “Gorila se kupa u podne” Dušana Makavejeva, “Ni na nebu ni na zemlji” Miše Radivojevića, “Pogled s Ajfelovog tornja” Nikole Vukčevića… Posljednjih godina zapažen je u makedonskom filmu “Soba za klavir” Igora Ivanova Izija i korejskoj biografskoj drami “Tenor” Sang Man Kina. Upravo je snimio glavne uloge u srpskom filmu “Revolt” Aleksandra Rajkovića te francuskom kratkom filmu “Our guardians” Igora Simića.

Poslije duže pauze dao je ekskluzivni intervju nekom hrvatskom mediju. U Nacionalu progovara o karijeri, prisjeća se značajnih partnera i redatelja te promišlja o Jugoslaviji, ali i aktualnom političkom trenutku u Srbiji i regiji.

NACIONAL: Kako tumačite da “Razbijeni vrč” nije poznat hrvatskoj publici?

Taj tekst Heinricha von Kleista nije se previše igrao u ovim krajevima, iako je riječ o klasiku koji se u Njemačkoj izvodi otprilike koliko i Krleža u Hrvatskoj. Drugi segment je naša predstava. Mladog redatelja Igora Vuka Torbicu slučajno sam upoznao preko njegove ispitne predstave. Odmah sam prepoznao kod njega vrstu autorstva koja nije tako uobičajena u teatarskim krugovima. Ova predstava, duhovita i gorka istovremeno, ima jako poštovanje prema autoru i uspostavlja čvrst kontakt s publikom.

NACIONAL: Je li mjesto takvoj predstavi na Danima satire?

To ne znam. Mislim da Dani satire imaju sve veću tendenciju postići snažan autorski odnos prema sredini u kojoj živimo. Satira se posljednjih tridesetak godina od kritičkog odnosa prema stvarnosti, okrenula na ono što mi u Srbiji zovemo zajebancija. Sad mi se čini da se s pojavom mladih redatelja i snažnim kritičkim odnosom prema društvu, satira vraća na ono što bi trebala biti.

NACIONAL: U kojoj fazi je danas vaša karijera?

Ja je ne doživljavam kao karijeru, nego kao način života. Doživljavam to kao veće tržište na kojem sam bio godinama zaposlen pa se ono smanjilo, a sada se opet otvara. Ali u drugim okolnostima, jer ni ja nemam više dvadeset godina. Samim time, prilagođavam se tržištu, kao i ono meni. Kod nas je iluzorno govoriti o nečemu što je javno praćenje karijere; ne postoje ljudi koji zahvaljujući svojoj karijeri imaju reference da su visoko etablirani u društvu. Umjetnost i kultura su generalno na margini. Država ne ulaže onoliko koliko bi trebala u obranu svog identiteta, kulture i naroda. Mnogo više ulaže se u politiku, što se u posljednja tri desetljeća pokazalo potpuno pogrešnim. I samim tim smo marginalizirani.

NACIONAL: Vi opisujete situaciju u Srbiji, ali isti kontekst možemo primijeniti i na Hrvatsku.

Ja pričam o onome što znam, s obzirom na to da u posljednjih pet godina imam kontakte s kolegama, redateljima ili prijateljima iz Hrvatske, a kako radim na Brijunima, u Teatru Ulysses, imam saznanja i s te strane. Shvaćam da smo na neki način u istoj čorbi, ili sosu. Naša borba za to što radimo nije borba za karijeru, već samo za opstanak. I težnja da to što nosimo u sebi, možemo izraziti i da to ostavi nekog traga. Sve je prepušteno isključivo našoj volji i nitko nas u tome ne podržava niti nam daje snagu da u tome opstanemo. Reći ću vam nešto o zemlji koja je imala snažan pečat zatvorenosti, političke, ekonomske i kulturne, koja se nakon pada Berlinskog zida otvorila, a sada, zahvaljujući svojoj ratnoj politici, trpi sankcije. To je Rusija. Kroz razne periode Rusija je prolazila Scile i Haribde onoga što ju je određivalo politički, teritorijalno, ekonomski… ali je uvijek ulagala u kulturu. Može biti pod ne znam kakvim sankcijama, ali ako danas u Zagreb ili Beograd dođe Boljšoj teatar na gostovanje, karte će odmah planuti. Svi će biti fascinirani time što gledaju na sceni. Kad danas turist ode u Pariz, posjeti Eiffelov toranj ili Louvre, ali kad ode u Petrograd i Moskvu, ide gledati balet i Čehova. Jer to jest ono što štiti identitet tog naroda, a to mi nismo shvatili. Kultura generalno, a teatar i film osobito, snažno brani identitet jednog naroda. Ako govorimo o kinematografiji ovih prostora, u vremenu neimaštine i izolacije od Istoka i kvaziprohodnosti od Zapada, najviše traga ostavili su filmovi autora poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Krste Papića… Čini se da je u vrijeme Josipa Broza jedino to bilo prepoznatljivo zato što je Tito volio gledati domaće filmove i dolaziti u Pulu pa su se svi kačili na to. Da ne govorimo o tome koliko se ulagalo, recimo, u Bulajićeve filmove. Danas toga nema.

NACIONAL: Ima li danas umjetnika koji na ovim prostorima imaju takvu težinu?

Nema. Možda netko ima popularnost, ali ona ide s komercijalizacijom. Postoji nekoliko umjetnika koji u svijetu govore da potječu odavde, poput srpske umjetnice performansa Marine Abramović. Kad kažete njezino ime, to je kao da ste rekli Novak Đoković. Ona je svjetski brend. Znate, Srbija sad stoji iza Novaka Đokovića i jako se ponosi njime. A dok je postajao to što jest, iza njega su stajali samo roditelji koji su sve prodali da bi uložili u njega.

NACIONAL: Vi ste osamdesete diplomirali na Fakultetu dramskih umjetnosti i započeli karijeru u vrijeme pojave novog praškog vala u kinematografiji i novog glazbenog vala. Bilo je drugo neko vrijeme, a mladi ljudi su na drugačijim temeljima mogli graditi karijere…

Apsolutno ste u pravu. To su najbolje godine našeg života, omeđene dvama političkim događajima: odlaskom Tita i dolaskom Miloševića. U tom vremenu mi smo osjećali snažan dah novog vala u svemu što smo radili. Za moju najstariju kćer, koja ima danas 23 godine, najbolja muzika su Idoli, EKV, Električni orgazam, Šarlo akrobata, Film… Kasnije je krenulo urušavanje svega što se u tim godinama napravilo. Sjećam se nakon odlaska Tita kako su zli dusi prognozirali da će se Jugoslavija raspasti. Moja generacija uopće nije mogla predvidjeti da bi se tako nešto moglo desiti i da će doći do urušavanja, ljudskog i nacionalnog sukoba koji je uništio tu nadu za cijelu generaciju. I oduzeo nam, kako kome, deset ili dvadeset godina života.

NACIONAL: Žalite li za tim godinama?

Za tim godinama ne treba žaliti; naravno da postoji nostalgija, u smislu da je bilo bolje. Ono zbog čega treba žaliti jest krvavi nesporazum koji se desio potom i koji nas je doveo do katastrofalnog rata, u kojem su baš svi izgubili.

NACIONAL: Kako je vas zapazio Dušan Makavejev, koji vam je u 21. godini dodijelio glavnu ulogu u “Montenegru”, u kojem su vam filmski partneri bili američka zvijezda Susan Anspach, Bergmanov glumac Erland Josephson i Bora Todorović?

Makavejev me zapazio u Puli, kad je u Areni igrao moj prvi film “Hajduk” Aleksandra Petkovića. Mi smo se poslije našli u restoranu “Delfin”, a da ja nisam znao tko je on. I kad sam sutradan čuo tko je, meni su se noge odsjekle. Doživio sam ga kao superinteligentnu ličnost s kojom je teško razgovarati. Koliko god sam s njim radio, uvijek je bilo tako. Mjesec dana nakon Pule bio sam pozvan u Švedsku na snimanje filma.

NACIONAL: Kako ste kao mlad glumac doživjeli Cannes, na kojem ste skrenuli pozornost na sebe glavnom ulogom u “Montenegru”?

S mnogo manje uzbuđenja nego što bih danas. Nije mi bio potreban ni stvaran glamur koji sam tamo doživio. Sve mi je to tada bilo duhovito i simpatično. Sjećam se kako smo od Festivalskog centra do Palaisa, udaljenih samo sto metara, na projekciju filma i crveni tepih stigli bijelim Rolls Royceom: Susan Anspach, Erland Josephson, Bora Todorović i ja. Nisam tad znao da postoje nagrade ni tko je u žiriju. A “Montenegro” je bio u konkurenciji za Zlatnu palmu. U taj Cannes sam stigao svojim autom iz Beograda, nespreman za sve što se tamo zbiva. Danas kada film iz regije ode u Cannes, to ima velik značaj, kao što je sad bio slučaj s Matanićem.

NACIONAL: Jeste li imali ponuda za internacionalnu karijeru?

Godinu dana nakon tog Cannesa, s Ljubišom Ristićem i KPGT-om gostovao sam u Americi s “Oslobođenjem Skopja” Dušana Jovanovića. Proveli smo tamo dva mjeseca, a turneju je vodio tad mladi producent Duško Ljuština. Rade Šerbedžija, koji je za tu ulogu u Australiji dobio nagradu za najboljeg kazališnog glumca, i ja s referencama glavne uloge iz “Montenegra” reklamirali smo tu predstavu u Americi. Ali bio sam u dvadesetima, snimao sjajne filmove i nisam pomišljao sve to ostaviti zbog Amerike. Tako je tad razmišljao i Šerbedžija. Danas ljudima koji imaju dvadesetak godina, govorim da ne znaju tko je bio i kakva kvaliteta Šerbedžija. On je do tridesete odigrao sve što se moglo odigrati, i to briljantno. Kasnije mu se desilo čudo od inozemne karijere. Ne žalim ja zbog sebe. Sve što sam kasnije radio u stranim produkcijama, bilo je vezano za redatelje koji su me gledali kod Makavejeva, pa su željeli raditi sa mnom.

NACIONAL: Kako komentirate karijere Šerbedžije i Mire Furlan?

Te karijere uvjetovane su životnim okolnostima. Oboje su pronašli svoj put, bitno drugačiji od onoga što su ovdje radili. Mislim da je presudna točka u Radinoj karijeri bio “Prije kiše” Mančevskog, a u autorskom smislu rad s velikim Kubrickom. Što se Mire Furlan tiče, radi se o njezinoj osobnoj tvrdoglavosti i surovosti prema sebi.

Foto: Josip Regović

NACIONAL: Baš mi je Šerbedžija rekao da bi Mira Furlan bila najsretnija da može igrati u HNK-u i ovdje snimati filmove, kao nekad.

Naravno da bi bila. Ona se u toj surovoj borbi sa samom sobom izborila za život tamo, vrhunskim profesionalizmom i stajalištem da nikad ne smije biti malodušna prema sebi. Mira i ja sprijateljili smo se prije rata, na setu filma “Gluvi barut” Bate Čengića. Goran Marković, redatelj filma “Turneja”, i ja mislili smo da je ona idealna za ulogu zagrebačke glumice i zvali smo je. Mira je odmah prihvatila.

NACIONAL: Ljubiša Ristić bio je fenomen ovih prostora, kao jedan od najcjenjenijih redatelja koji u projektima okuplja najbolje glumce iz Jugoslavije. No dolaskom Miloševića, politički se priklonio njegovoj politici. Kako ste vi doživjeli njegove političke stavove i kakav ste imali odnos tijekom proteklih godina?

Znam da Oliver Frljić radi u Rijeci predstavu o Ljubiši Ristiću. Mislim da ni jedan intervju, predstava, knjiga ili film ne bi bili dovoljni da objasne Ristićev lik i djelo. On je bio prvi čovjek s kojim sam radio u teatru. Već tada su u kazališnom smislu vladale kontroverze oko toga što on radi. Radio sam s njim pet predstava, krajem osamdesetih, na relacijama Beograd, Zagreb, Ljubljana, Split. To je bila ekipa nas 25-ero glumaca, koji smo vodili računa o svemu i imali kazališno – proleterski odnos. To nije bio teatar, nego naš način života. Zanimljivo je da je Ristić s producentom Duškom Ljuštinom uspio realizirati sve predstave, a da ih država pritom nije financirala. KPGT je sam to financirao. Mislim da je Ristić u kazališnom smislu jedna od top ličnosti na ovom prostoru. Ja nikad ne bih postao direktor teatra da od njega nisam vidio kako to može funkcionirati. Ne možete za nekoga konstatirati da je glumac, ali istovremeno i piroman. Ne možete ni za Ristića reći da je fenomenalan redatelj, ali da zbog svojih stavova nije normalan! Ne da ga ja sad pokušavam opravdati… Želim vam ispričati kako sam bio dio mirotvorne akcije 1990. Došli smo u Skopje i napravili mirotvornu akciju u Makedonskom narodnom teatru. Bili su Radko Polič, Arsen Dedić, Gabi Novak, Tereza, Ljubiša Ristić, Goran Bregović, Vlatko Stefanovski, ja i još neki. Bio je to naš vapaj da se ne desi ono što se desilo. Ljubiša je tad divno govorio, jer njegov ideal je bila ta Jugoslavija; on je jedan od najiskrenijih titoista koje sam poznavao i jedan od rijetkih koji je mogao pozvati telefonom Krležu i razgovarati s njim dva sata, a imao je tad samo tridesetak godina. Mislim da je iskreno pokušavao spasiti ono što se spasiti nije moglo. Njegovo razočaranje dovelo je do toga da se u jednom trenutku priklonio jednoj strani. Ne bih rekao da je to Miloševićeva strana, nego strana političke organizacije njegove žene za koju su od početka svi mislili da nije iskreno ljevičarska, kao što je Ristić ljevičar. I smatrali su da je to pogrešna strana. Ne znam kako on to nije prepoznao!

NACIONAL: Kakav je Ristićev status danas u Srbiji?

Vidjeli smo se prije nekoliko dana. Dobio je nagradu Sterijinog Pozorja za životno djelo, što mi je drago jer je ponovno prepoznat kao netko značajan na ovom prostoru. U vrijeme ratova uspio je napraviti kazalište u beogradskoj Šećerani, koje izgleda kao najidealniji teatar u New Yorku. Počeo se baviti pedagogijom na privatnom fakultetu, gdje predaje režiju i glumu.

NACIONAL: Kako tumačite da iako ste snimali od Slovenije do Makedonije i Kosova, nikad niste igrali u hrvatskom filmu?

U pravu ste, nekako se nije poklopilo. Imao sam veliku priliku za glavnu ulogu u jednom hrvatskom filmu. U to vrijeme dobivao sam puno ponuda za filmove i bio sam u prilici reći: pa ovo baš i ne bih radio, taj film je već snimljen! Međutim, taj film postigao je neviđen uspjeh, a redatelj se poslije našao jako povrijeđenim. Ne želim reći tko je.

NACIONAL: Kako to da se još niste upustili u režiju?

Što se tiče teatra, uvijek sam radio s jako čvrstim redateljima. Nikad nisam radio s redateljem koji nije znao što želi. Čvrsto sam se naslanjao na takve jake autore i stoga nisam imao želju sam režirati. Nemam za sada želju, iako ne isključujem tu mogućnost, još nije kasno. Tek u zrelosti čovjek je spreman na neke stvari. Što se tiče filma, imam želju snimiti autorsku seriju. I upravo je pripremam, na temu koju ste načeli razgovorom o najboljim godinama našeg života. Želio bih je dogodine snimiti kao producent i prvi put kao redatelj.

NACIONAL: Dvanaest godina sjedili ste u fotelji ravnatelja Ateljea 212. Kako ste izdržali tri mandata i što ste naučili na tom mjestu?

Dvanaest godina je mnogo. Bilo je mogućnosti to i produžiti. Ne poznajem direktora teatra kod nas a da nije bio otjeran motkom! Ja nisam bio otjeran. Doživio sam vođenje teatra kao, uvjetno rečeno, političku dužnost; morate, i kada ne želite, raditi kompromise. Ja sam u 12 godina imao 78 premijera. I danas ne bih na to pristao unaprijed. Mislio sam kad sam stupio na tu dužnost s 39 godina, da dosta toga znam, s obzirom na bogato glumačko i producentsko iskustvo. Nakon pet dana shvatio sam da ništa ne znam. Znate, da nisam bio u Ateljeu, nikad ne bih postao filmski producent. Shvatio sam da u roku jedne godine zavrtim u teatru milijun eura za pet, šest produkcija. Taj isti novac trebam za jedan film. I stoga sam pokrenuo produkcijsku kuću.

NACIONAL: Koliko ste osjećali breme Ateljea 212, koji je stvorila Mira Trailović kao kultno kazalište u Jugoslaviji, s tad najboljim srpskim glumcima: Zoranom Radmilovićem, Danilom Batom Stojkovićem, Petrom Kraljem, Ružicom Sokić, Mirom Banjac, Draganom Nikolićem… ?

Probao sam to demistificirati, mene je zanimalo da idem naprijed i ne vraćam se u prošlost. Ti ljudi su otišli u legendu i tamo ih treba čuvati. Mene bije glas da sam razorio čuveni bife Ateljea 212! Ja nisam smatrao da ova moja generacija, ili ona mlađa, treba raditi predstave u bifeu. Već šest godina nisam ravnatelj, ali mi je drago što se na repertoaru nalazi nekoliko uspješnih predstava iz mog mandata.

NACIONAL: Zbog čega ste se kandidirali za ravnatelja Narodnog pozorišta?

Nisam više u toj kombinaciji. Postojao je natječaj na koji sam se javio s čvrstom odlukom da posvetim dio života tom ogromnom mastodontu kulture i ogromnom nezadovoljstvu koje se tamo valja. Naišao sam na nekoliko nepremostivih proceduralnih problema u razgovoru s Upravnim odborom. Htio sam na taj posao stupiti 1. rujna ove godine. Nisu pristali. Znate, ja ne mislim da bi direktor nacionalnog teatra trebao imati plaću 550 eura. Smatram da je to uvreda za srpsku kulturu. I to sam im rekao. Ne mislim da bih se trebao obogatiti, ali da barem moja obitelj može od te plaće dostojanstveno živjeti. Nakon tog iskustva, nikad se više neću kandidirati. Ako novi trener Crvene zvezde dolazi iz Španjolske, a pritom dobiva dva milijuna eura, onda meni dajte tisuću eura za mjesto upravnika Narodnog pozorišta i čekajte me do rujna. Rekli su mi da je moje uvjete nemoguće ispuniti. I zahvalio sam im.

NACIONAL: Vaše ime bilo je u kombinacijama i za mjesto ministra kulture?

Da, nekoliko puta. Ali nisam imao nikakve aspiracije da budem ministar.

NACIONAL: Zašto?

Ministri kulture su ljudi s najboljim namjerama. Bivši ministar kulture Branislav Lečić moj je dugogodišnji prijatelj. Tolike stvari smo zajedno radili i znam da kao moralna osoba, nikad ne bi htio ništa pogrešno napraviti. Mislim da ministar kulture ne kreira kulturnu politiku. Kreiraju je umjetnici. Ako im date šansu. Sve u svemu, biti ministar kulture jako je nezahvalan posao.

NACIONAL: Što mislite o konstantnom vraćanju u povijest na ovim prostorima, o ponovnom brojanju krvnih zrnaca i stalnim podjelama na partizane, četnike i ustaše?

Kad smo nedavno radili u Sarajevu predstavu “Mali mi je ovaj grob” Biljane Srbljanović u režiji Dine Mustafića, koja se bavi fenomenom Gavrila Principa i Prvog svjetskog rata, vidio sam u tamošnjem muzeju jedan arhivski dokumentarni film i u njemu izjavu Ratka Mladića koji govori da će se osvetiti Turcima za sve ono što su im učinili prije 700 godina. Dakle, ljudi su i danas spremni na takve osvete. Ta vremenska mašina na ovim prostorima stalno nas vraća unatrag. Znate, ja nemam nikakvog razumijevanja za to što je u Srbiji rehabilitiran Draža Mihailović. Mene to uopće ne zanima. Mene zanima samo kako će sutra živjeti moja obitelj i što ćemo raditi. Imam osjećaj da u Srbiji ljudi stalno sjede u kočijama koje vuku naprijed, no vi sjedite otraga, okrenuti licem unatrag. I konstantno gledate unatrag, umjesto u smjeru kretanja. To smatram katastrofom.