Budući da već treću sezonu glumci zagrebačkoga Dramskog kazališta Gavella zbog obnove zgrade ne mogu igrati na svojoj pozornici, prisiljeni su raditi koprodukcije. Koliko god u njima uživali, ipak je njihovu strpljenju kraj pa jedva čekaju zaigrati u Frankopanskoj 8. Novi rok – 1. rujna. Dotad slijedi još jedna koprodukcija, ovaj put sa susjednim Satiričnim kazalištem Kerempuh, pa će tako 25. veljače premijerno biti izveden ‘’Kralj Ubu’’ Alfreda Jarryja u režiji Mirana Kurspahića. Autora Jarryja igra Filip Križan, kralja Ubua glumit će Borko Perić, a kapetana Borduru glumac Sven Šestak.

Šestak je rođen 1974. u Koprivnici, gdje je završio i osnovnu školu. Nakon gimnazije u Varaždinu upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, ali ljubav prema kazalištu ipak je prevladala pa je već iduće godine upisao ADU u Zagrebu. Diplomirao je 1999., a član ansambla kazališta Gavella je od 2002. Osnivač je kazališta Ludens iz Koprivnice.

NACIONAL: Pripremate predstavu ‘’Kralj Ubu’’, kakva su vaša iskustva s tim tekstom?

Nisam nikad radio ‘’Ubua’’, spada u one tekstove koji se teško postave, ali takve stvari čak dodatno inspiriraju. Ne znam što nas očekuje, nemam predznanja o tekstu osim što sam ga davno čitao.

NACIONAL: Je li vam lakše raditi neku predstavu kad ne znate što možete očekivati? Ili je to nevažno jer se ionako morate pripremati?

Ma sve je to isto, uvijek mora biti dobra priprema, uvijek se kreće ispočetka. Čak i da tekst imam ‘’u malom prstu’’, uvijek se kreće ispočetka jer ovisi o konceptu, redateljevoj viziji. Nisam nikad prije radio s Miranom Kurspahićem, ali odmah smo ‘’kliknuli’’, bit će to super.

NACIONAL: Igrate Kapetana Borduru, kakav je to lik, na što ste stavili fokus?

Još se dogovaramo oko detalja. Znamo da je komad u komadu, tako se radi. On je tada, kad je praizveden i kad je pisan, krajem 19. stoljeća, zamišljen kao srednjoškolski igrokaz. Njegova je snaga u provokativnosti, ali tada je psovka bila provokativna. Danas to više nije, pa moramo tražiti neke stvari koje bi danas ‘’odzvonile’’. Još istražujemo, ali zaigrali bismo se s prenaglašenom političkom korektnošću. Ona je danas uzela previše maha. Amerikanizirali smo se do kraja pa se ništa ne smije reći da se netko ne bi uvrijedio. Nije politički korektno reći ovo, nije politički korektno reći ono, na kraju ćemo doći do toga da ništa nije politički korektno reći. Sada ‘’pumpamo’’ predstavu takvim stvarima, do te mjere da se ne može reći majka i otac nego gestacijski i nerađajući roditelj, što je apsurd, ali na dobrom smo putu da tako i bude.

NACIONAL: Kako je surađivati s kolegama iz Kerempuha?

Ma to je super, genijalno. To mi je uvijek bila želja, ja sam uvijek želio da se mi glumci gradskih kazališta posuđujemo, kao nogometaši, s vremena na vrijeme. Jednu sezonu netko iz Kerempuha dođe umjesto mene u Gavellu, a ja odem u Kerempuh, da malo osjetimo ansamble. Ali glumaca u Kerempuhu nema toliko koliko ima nas u Gavelli, igraju svaku večer, pa je to teško izvedivo. Igramo i mi svaku večer u normalnim okolnostima, ali sad već godinama ne igramo u Gavelli.

NACIONAL: Da, ponovno se produljila vaša agonija jer je, još jednom, produljen rok za završetak obnove zgrade nakon rekonstrukcije i potresa. Nije li trebala i ova trenutačna sezona početi u Gavelli prošlog rujna?

Odgovorit ću kao laik, nisam građevinar i ne razumijem se u to, ali evo u ožujku će biti točno tri godine da mi u Gavelli ne radimo. Jedno kazalište koje nije nebitno u Hrvatskoj već tri godine ne radi. Je li se to moglo ranije napraviti? Nekako mislim da se moglo. Koliko vidim, kao laik, čini mi se da su radovi trajali ‘’x’’ vremena, a birokracija ‘’xyz’’ vremena. Zar se ne može ta birokracija ubrzati, pobogu? Uglavnom, koliko znam, čeka se uporabna dozvola, sve je pri kraju, još se odrađuju ličilački i slični radovi, pa bi se trebalo završiti. Sad smo čuli da je 1. rujna taj neki datum kad ćemo početi igrati, ali to je već četvrti datum koji slušamo u ove tri godine. Mi bismo stvarno htjeli raditi.

NACIONAL: Kakav je to osjećaj vama glumcima kad ne radiš?

To je grozan, ali zaista grozan osjećaj.

NACIONAL: Iako ste prošle sezone igrali na Sceni Travno, ove sezone nema ni tamo Gavellinih predstava, zašto?

To je teško izvesti. Treba stalno scenografiju prevažati s lokacije na lokaciju, to sve košta, nemamo svoj kamion, nije izvedivo. Da ne kažem da je to bilo vrijeme korone, pa nakon svog tog troška koji imaš dođeš na Scenu Travno, a mjere ne dopuštaju više od 12 gledatelja. Nije to imalo smisla.

Sada Gavella radi uglavnom koprodukcije, što je super. Tako smo radili ‘’Tenu’’ s Vinkovcima, Bjelovarom, Ludensom i Požegom, zatim ‘’Što na podu spavaš’’ sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, Narodnim pozorištem Sarajevo i MESS-om te ‘’Moderne oblike patnje’’ s Ludens teatrom, čiji sam voditelj i osnivač. Puno se radi, a koprodukcije nude mogućnost da radimo s drugim ljudima, kolegama, kazalištima, suradnicima. To je sve super, ali ja volim svoju garderobu, ja volim svoje hodnike, svoju scenu, svoju publiku. To je sve bilo zabavno, ali nakon tri godine zaista bih volio stati na svoju scenu.

NACIONAL: Gavellu je, grozno je reći, spasio zagrebački potres zato što je prije potresa rekonstrukcija zgrade stala zbog problema s izvođačem radova.

Tako je, krenula se graditi mala scena, ali je izvođač radova otišao je u stečaj, sve je stalo. I sad se zbog statike zgrada morala obnoviti nakon potresa. Da, to je bila sreća u nesreći. Ali bez obzira na sve, tri godine čekanja? To nema smisla.

NACIONAL: Mislite li da je u ove tri godine publika otišla iz Gavelle, jer navika je gadna stvar, a navikli su biti bez Gavelle. Kako vratiti publiku kad Gavella jednom počne raditi?

Navika se izgubila, to je sigurno. Nažalost, kazališta ionako nisu u naponu snage ni popularnosti pa je stalnu publiku teško dobiti. Događa se estradizacija društva u glazbi, u kazalištu, u svim umjetnostima. Da, bit će teško vratiti publiku. Često čujem da ljudi pitaju ‘’je li to neka komedija?’’. Kad odgovorim ‘’pa nije baš’’, odmah krenu komentari ‘’joj, neću onda’’ ili ‘’tko će to gledati’’. Dakle, moguće je da će se dogoditi i to da ljudi više ne žele gledati ozbiljne predstave. Ali Zagreb je velik, publika će se vratiti, samo će trebati vremena. Minimalno toliko koliko Gavella nije radila bit će potrebno da se stvari vrate u normalu, oko tri godine. Učinjena je velika šteta. Da ne govorim o glumcima koji stare, neki i u mirovinu odlaze, a ne igraju jer ne mogu.

NACIONAL: Razgovarate li međusobno o tome ili to više nije tema?

Uvijek o tome razgovaramo, kad se vidimo. Neke kolege nisam vidio tri godine, nismo radili iste podjele, naprosto se ne viđamo. Stvarno smo frustrirani situacijom u kojoj se nalazimo.

‘Još u srednjoj školi rekao sam da ću u Koprivnici otvoriti kazalište pa sam ga morao otvoriti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Tko je kriv za situaciju s Gavellom?

Kako bi rekla Severina, ‘’Zar je važno tko je kriv?’’. Nemam ni pravo ni znanja upirati u ikoga prstom, ali da je sve to moglo biti puno brže, u to nema sumnje.

NACIONAL: Spomenuli ste Ludens teatar, krajem prosinca održali ste premijeru, koprodukciju s Gavellom ‘’Moderni oblici patnje’’. Otkud ideja da u rodnoj Koprivnici osnujete kazalište?

Ja sam još kao dječarac u srednjoj školi rekao da ću u Koprivnici otvoriti kazalište.

NACIONAL: Zašto vam je to bilo važno?

Jednostavno zato što Koprivnica nije imala kazalište, a kazalište sam jako volio još kao školarac. Nisam tada znao da će mi to biti poziv, nadao se jesam, ali nisam znao. Uvijek sam, dakle, govorio, kako ću otvoriti kazalište, a kako smo mi Podravci prilično inatljivi, nisam mogao a da to ne napravim. To bi bilo nedopustivo. I nakon završene Akademije, počeli smo raditi na tome i s tadašnjim gradonačelnikom dogovorili, zato što je on za to imao sluha.

NACIONAL: Koliko je to zapravo bilo teško? Naravno, kad imaš entuzijazam vjerojatno ne razmišljaš o tome je li teško.

Upravo to. Ali gledajući iz današnje perspektive, bilo je to jako teško. Ustrojiti nešto čega nije bilo, možete zamisliti. Gostujućih predstava je bilo u Koprivnici uvijek, ne govorim o tome. Ali napraviti kazalište, to je bilo zaista teško. Nemamo ansambl, samo smo umjetnička organizacija, uz veliku podršku grada. Ali mi smo pripadnici nezavisne scene koji uz pomoć grada obavljamo funkciju javnog kazališta po manjim gradovima.

NACIONAL: Ono što je jako važno jest da Ludens ima prostor u kojem izvodi predstave, Dom mladih.

Tako je, taj prostor plaćamo, nije nam besplatan, ali nezavisna scena svuda ima problem s lokacijama, mi ga u Koprivnici nemamo. Danas, kad gledam 15-ak godina unazad, jer Ludens je osnovan 2006., zadovoljan sam. Napravili smo puno dobrih, nagrađivanih predstava. Volimo suvremenu tematiku ili predstave koje se mogu s pozornice osvrnuti na društvo, nešto kritizirati ili pohvaliti. Za mene je to uloga kazališta, mora korespondirati s društvom oko sebe. Takve projekte najviše volim.

NACIONAL: Rekli ste da ste još kao školarac željeli biti glumac, ali ipak ste upisali pravo. Što se dogodilo?

Vrlo je to jednostavno objasniti. Prvi put kad sam došao na prijamni na Akademiju dramske umjetnosti, bio sam uvjeren da je za prolaz dovoljna moja velika želja. Ne, nije dovoljna samo želja! Treba se ozbiljno pripremiti. Tijekom mog prvog prijamnog profesor Durbešić me itekako dobro ‘’izrešetao’’ pa sam shvatio da ništa nisam pročitao! Rekao sam mu da ću cijelo ljeto čitati, ali kao 18-godišnjaku ti se ne da baš cijelo vrijeme čitati. Međutim, slomio sam nogu pa sam zaista mogao čitati i sjećam se da sam se pojavio drugi put na prijamnom i sjećam se da sam iz džepića izvadio popis od 88 pročitanih djela. Dakle, bez čitanja i ozbiljne pripreme nema ničega.

NACIONAL: A kako je bilo na pravu?

Grozno. To je tako nezabavno. Sjećam se kad sam predao dokumente za Akademiju, bio je sa mnom prijatelj, padala je kiša k’o luda. U to vrijeme su se dokumenti mogli predati na dva fakulteta pa me je prijatelj pitao gdje još želim osim Akademije. Rekao sam mu da me povijest zanima, ali on mi je rekao da je Filozofski fakultet daleko od Akademije, a da pada kiša i da nema smisla ići tako daleko. Pogledao je preko puta Akademije i rekao mi, evo tu ti je pravo pa tu predaj. Tako sam ja upisao pravo. U tih godinu dana položio sam – Engleski jezik. Kad sam druge godine položio prijamni na Akademiji, onda mi je otac sugerirao da glumu studiram paralelno s pravom i pitao me, ako odem samo na glumu, čime ću se zapravo baviti u životu.

NACIONAL: Klasika, često roditelji nemaju povjerenja u umjetničke akademije. Zašto volite glumu?

Ne znam, oduvijek mi je to zanimljivo. Sjećam se da sam bio prvašić kad su nas ‘’iščupali’’ iz razreda da odemo pogledati neku predstavu. U razredu sam morao biti miran, a na toj su se predstavi djeca grudala, vrištala, svi su bili jako aktivni i nemirni, tako da mi se to svidjelo. Poslije sam se inficirao time svime, sve mi se sviđalo u kazalištu.

NACIONAL: Kad smo kod djece, u Ludensu organizirate i glumačke radionice za djecu, kako to radite?

Prije korone je to bilo zaista na vrhuncu, sad ponovno moramo vratiti djecu u kazalište. To rade voditelji dramskih studija, u najboljim danima imali smo tri grupe i evo baš iz srednjoškolske grupe tog našeg studija ponikao je Matija Gašpari koji, evo, završava Akademiju.

NACIONAL: Otkud ideja za to?

Ja sam vam veliki lokal-patriot, obožavam svoju Koprivnicu. Sve je to nekako teklo logičnim slijedom. Najprije smo osnovali kazalište, pa smo počeli raditi predstave, pa smo htjeli uključiti lokalnu zajednicu i pokrenuli smo dramske radionice. Nakon toga smo pokrenuli i festival kazališnih amatera, i tako to raste. Danas imamo jednog zaposlenog, jedan je više od nijednog tako da sve ide u nekom dobrom smjeru.

NACIONAL: Nezavisna scena jako raste, i brojčano, ali zanimljivo je da osnivači tih umjetničkih organizacija i pišu i glume i režiraju, puno rade.

To je istina i to je pohvalno, ali samo kad bi ova država uspjela imati malo više sluha za kazališnu nezavisnu scenu. Čuli smo katastrofu s tim sramotnim koeficijentom, s kojim će samostalni umjetnici imati 2500 kuna mirovine.

NACIONAL: A situacija im je bila jako teška i tijekom pandemije.

To je očaj. Sve su to talentirani, predivni umjetnici. Ne znam kako ti ljudi preživljavaju, zaista.

NACIONAL: A Ludens je najnoviju predstavu ‘’Moderni oblici patnje’’ Dine Vukelić radio s redateljem Darijem Harjačekom, kojemu je to četvrti put da režira u Ludensu. Je li lakše raditi s istim suradnicima?

Dario je zaista dosta režirao u Ludensu, on je čak i predložio ovaj tekst koji je radio kao radio-dramu. Više puta je radila i Franka Perković, ali zaista je puno redatelja s nama radilo. Međutim, volim raditi s ljudima s kojima sam radio i za koje znam da su odlični. Nisam za ono ‘’svima treba dati šansu’’, takva vrsta uravnilovke me ne zanima. Kad radim u Ludensu, zovem suradnike za koje vidim da bi bili super ili da bi baš oni mogli raditi neki tekst.

Radimo jednu premijeru u sezoni, ne možemo više zbog budžeta, premijera košta. Ali ne samo to, već je problem taj da ne stignemo izigrati svoje predstave pa ih onda nema smisla raditi. U Zagrebu odigramo jednom ili dvaput, ali nemamo kontinuiteta. Ne možemo dobiti neki prostor u kojem bi igrale naše predstave, a za druge gradove, manja mjesta, uopće da ne govorim.

NACIONAL: Kako publika gleda na nezavisnu scenu, je li teško dati nekome iz manjeg mjesta 50 kuna za ulaznicu?

Teško je negdje dati i 20 kuna. Često surađujemo s pučkim učilištima pa imamo sreću da možemo prodati predstavu, a onda se te ustanove naplate od prodaje ulaznica. Ali gradovi više nemaju novca. Zovem na desetke gradova i mjesta pa mi kažu da su, primjerice, dobili 5000 kuna za kazalište. Pet tisuća kuna. Najjeftinija predstava košta sedam tisuća, a oni bi trebali s pet tisuća ‘’pokriti’’ cijelu sezonu dovodeći predstave. Oni koji vode te lokalne sredine zaista bi trebali malo više razumijevanja pokazati za ovakve stvari.

NACIONAL: I što onda, nema predstava?

Pa da, onda nema predstava, ne izvode se po takvim manjim mjestima. A mi želimo igrati za sve u Hrvatskoj. Neki mi kažu da ulaznicu ne mogu naplatiti više od 15 kuna. Pa to je jedna kava!

NACIONAL: Iz Zagreba je ponekad teško procijeniti do koje mjere je situacija kaotična i koliko je kazalište zapravo nedostupno velikom broju ljudi.

Itekako. Neki ljudi u Hrvatskoj godinama ne vide nijednu predstavu. A svi zaslužuju vidjeti predstavu u svome mjestu.