Svečanom izvedbom opere ‘Ero s onoga svijeta’ Jakova Gotovca u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, ove subote u 18 sati, obilježit će se 30 godina od premijere te najpopularnije hrvatske opere priređene 9. svibnja 1992. godine u režiji Krešimira Dolenčića.

Praizvedba je održana 2. studenoga 1935. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, a do 1992. godine Ero je doživio 12 premijernih izvedaba u kojima su sudjelovali naraštaji najboljih zagrebačkih opernih i baletnih solista i ansambala.

Svečanom 30. obljetnicom opere Ero s onoga svijeta ravnat će Ivo Lipanović a nastupit će Siniša Štork, Sofia Ameli Gojić, Valentina Fijačko Kobić, Stjepan Franetović, Ljubomir Puškarić, Josipa Bilić, Neven Mrzlečki te orkestar i zbor Opere zagrebačkoga HNK.

“Opera Ero s onoga svijeta obilježila je pola mojega života. I to doslovce. Naime, 1992. sam imao trideset godina, a ove 2022. napunit ću šezdeset”, započeo je svoje putovanje s Erom redatelj Krešimir Dolenčić. “Bio sam u Ljubljani gdje smo prenosili Hoffmannove priče iz Splita u Operu SNG Ljubljana kad se pojavio maestro Igor Kuljerić, ondašnji ravnatelj Opere HNK Zagreb. Našli smo se u hotelu Slon. Naravno, odmah sam pristao. Do tada sam Eru gledao nekoliko puta, a i bio sam na pokusima zadnje predstave koju je režirao Vladan Švacov. Miću je trebao igrati Janez Lotrič, a dirigirati Loris Voltolini, moj omiljeni maestro i prijatelj s kojim sam radio čak devet opernih predstava. Kostime je prema originalnoj zamisli velike Inge Kostinčer uredila i dodatno sjajno nakitila Dženisa Pecotić, a legendarnu scenografiju napravio Dalibor Laginja. Originalna koreografija Margarete Froman, entuzijazam svih nas… i započelo je putovanje ove predstave dugo tri desetljeća. Legendarnom Janezu Lotriču je od svih velikih tenorskih uloga koje je pjevao na najpoznatijim svjetskim pozornicama Ero bio najdraži. Siguran sam da je samo u Zagrebu otpjevao više od pedeset predstava”, ispričao je.

HNK u Zagrebu

Dolenčić ističe kako mu Ero nikada nije dodijao i kako ga još uvijek prođu trnci na veliki zadnji zbor, genijalna mjesta u libretu, zvuk orkestra koji svira sigurno najbolju slavensku komičnu operu: “Sve je tu savršeno do te mjere da praćenjem karaktera, slušanjem glazbe i slijedom sjajnoga teksta svaki solist može dati doista najbolje od sebe, svaki dirigent položiti jedan vrlo zahtjevan ispit, svaki zborist ili član orkestra dobro se namučiti u interpretaciji. Ali isplati se. Nema Ere pred polupraznim gledalištima, nema Ere bez ozarenih lica u publici, nema generacije publike koja neće Eri dati posebno mjesto u svojem srcu.”

Puna prekrasnih narodnih napjeva i iskričave satire, ova je opera jedno od najboljih djela slavenske operne literature u kojoj svoj svježi scenski život žive ljudi s istinskim vrlinama i manama. Podvig preodijevanja bogata seljaka Miće koji tobože dolazi s onoga svijeta u namjeri da ispita ćud i odanost djevojke koju voli, razvija se u raskošnu nizu komičnih situacija i zapleta. Jedna je to od rijetkih hrvatskih opera izvođenih na stranim pozornicama, ponajviše u Njemačkoj.

Tijekom 30 godina nije nedostajalo ni anegdota vezanih za izvedbe Ere, a jedna se posebice urezala u pamćenje redatelju Dolenčiću.

“Na premijeri su mi napravili i veliku jabuku koja i danas dolazi na pozornicu na poklonu sa Čobančetom. Tada je, uz obvezne konje, igrao i magarac Miha, koji je u jednom trenutku ostao sam čekati svoj ulazak na scenu. Nije volio biti sam, navikao je na strku i galamu oko sebe, posebice djece (tad se još smjelo imati i djecu kao statiste), pa je Miha uveličao premijeru svojim glasnim njakanjem usred dueta Miće i Dome. I zaradio pljesak, naravno”, zaključio je.