Svebor Sečak, nacionalni prvak Baleta HNK u Zagrebu, obilježava 40 godina umjetničkog rada koji je započeo kao plesač, zatim kao koreograf, a nakon toga je počeo s pedagoškim radom. Sečak je dekan Alma Mater Europaea Akademije za ples u Ljubljani te predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika pa u pregovorima s Ministarstvom kulture i medija zastupa baletne umjetnike oko novog Zakona o kazalištima, čiji je Nacrt prošlog tjedna predstavljen strukovnim udrugama.

Svebor Sečak rođen je 18. studenoga 1962. u Zagrebu, gdje je završio jezičnu gimnaziju i Srednju školu za klasični balet. Usavršavao se u Sankt Peterburgu na Akademskom učilištu Vaganova. Diplomirao je 2007. na Royal Academy of Dance u Londonu teoriju plesne edukacije, a u listopadu 2010. magistrirao na University of New England. Na istom je sveučilištu u rujnu 2015. završio doktorski studij stekavši titulu doktora znanosti. Od 1979. sudjeluje u predstavama Baleta HNK u Zagrebu, u kojemu je u stalnome angažmanu od 1981. Od 2013. je predavač na Studiju baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je 2014. dobio zvanje docenta, a u sezoni 2013/14. bio je v.d. ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu.

NACIONAL: Prošloga tjedna održani su prvi sastanci koji su označili i početak pregovora strukovnih udruga s Ministarstvom kulture i medija oko novog Zakona o kazalištima. Vi ste, kao predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, jedan od pregovarača. Koji su vam planovi oko zakona, na čemu ćete inzistirati, na što ćete se fokusirati?

Zalažem se za dignitet struke, socijalnu sigurnost umjetnika, izvrsnost ansambala kao i perspektivu mladih. Ovaj novi Zakon o kazalištima uređuje pitanja od vitalne važnosti za struku te se kao predsjednik strukovne udruge nadam da će biti kvalitetan i dugoročno održiv na zadovoljstvo svih zainteresiranih strana.

NACIONAL: Često čujemo da se solisti nastave baletom baviti kao redatelji ili koreografi, ali ne može to svatko. Puno je plesača koji završe karijeru, ali ne mogu više raditi kao plesači, a premladi su za mirovinu. Upravo to izdvaja se kao najveći izazov kad su u pitanju hrvatski plesači i plesačice. Kako to riješiti?

Mnogi plesači po završetku karijere nastavljaju podučavati balet u raznim školama, privatnim studijima i tečajevima, a jedan dio se odlučio dokvalificirati na našem Studiju baletne pedagogije pri ADU. Sve se češće spominje mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije i u drugim područjima koja ne moraju biti direktno vezana za baletnu umjetnost, a mogu omogućiti bivšim plesačima ostanak u svijetu rada.

NACIONAL: Nacrt Zakona o kazalištima koji je upravo poslan umjetničkim udrugama uređuje i ovo pitanje, koje je povezano i s beneficiranim radnim stažom za plesače i operne soliste. Što kao predstavnik plesača u pregovorima s Ministarstvom možete reći o tome?

Nacrt prijedloga Zakona o kazalištima još nije upućen u javnu raspravu tako da ne mogu komentirati detalje. Sindikat djelatnika u kulturi sudjeluje u pregovorima zastupajući sindikalna pitanja, dok sam kao predstavnik struke pozvan da iznesem svoje mišljenje oko pitanja vezanih za balet.

NACIONAL: Gdje vidite najveći problem za umjetnike, a što se ovim Nacrtom nije uzelo u obzir pa će zbog toga morati biti pregovora? Jer spominjalo se, primjerice, da Nacrt predviđa praktički ukidanje zaposlenja na neodređeno, već bi umjetnici trebali svakih nekoliko godina prolaziti evaluacije, što se tu može napraviti i jesu li plesači obuhvaćeni time?

Baletni umjetnici trebaju kontinuitet u radu da bi mogli kvalitetno obavljati umjetničke zadaće, što pretpostavlja određenu ekonomsku sigurnost i mogućnost svakodnevnog rada na sebi u organiziranim profesionalnim uvjetima. Do sada su umjetnici potpisivali ugovore na dvije ili četiri godine pa su ulaskom u ‘’zaštitni’’ period nakon 16 godina rada dobivali stalno zaposlenje. Iako se iz ugovora u ugovor prelazilo automatizmom, ravnatelji su na temelju svoje osobne procjene mogli i ne produžiti ugovore. Kako će to biti riješeno novim Zakonom o kazalištima još uvijek je stvar pregovora.

NACIONAL: Kakav je položaj članica i članova baletnih ansambala u kazalištima? Je li njihova situacija zakonski dobro riješena?

Baletni umjetnici u radnom odnosu imaju priznati staž osiguranja s povećanim trajanjem, tzv. beneficirani staž’, što bi sada trebalo implementirati u novi Zakon o kazalištima. To sada nije slučaj, pa se govori o zbrinjavanju određenog broja starijih plesača koji zbog godina više ne mogu kvalitetno i po zdravlje sigurno obavljati svoje umjetničke zadaće. Zalažem se da se svima koji su odradili potreban broj godina omogući odlazak u mirovinu neovisno o godinama života, kao što je bilo do 2006. Na taj način oslobodila bi se radna mjesta i povećala fluktuacija plesača te omogućilo napredovanje mladih, a umjetnici iza kojih stoji dugi niz godina rada u kazalištima dobili bi zaslužene mirovine.

NACIONAL: Ove godine obilježavate 40 godina umjetničkog rada, čega se najradije sjetite svih tih godina?

U potpunosti sam se ostvario kao baletni umjetnik u izvođačkom, interpretativnom i autorskom smislu. Od uloga bih izdvojio trolist Čajkovskog, a to su prinčevi u ‘’Labuđem jezeru’’, ‘’Trnoružici’’ i ‘’Orašaru’’ te grof Albrecht u baletu ‘’Giselle’’ kao spoj klasičnog i romantičnog. Osim toga, rado sam nastupao u ulogama koje imaju dramsku podlogu poput ‘’Hamleta’’ i ‘’Caligule’’ u svojoj koreografiji, zatim Don Quijotea, Quasimoda, a možda najvažnija predstava te vrste bio je ‘’Peer Gynt’’, prvo u koreografiji W. Orlikovskog u Sloveniji, zatim Slavka Pervana u Rijeci čija je verzija ovjenčana Nagradom hrvatskog glumišta, kao i ‘’Hamlet’’, te naposljetku u svojoj koreografiji koja je prezentirana na sceni Linbury u Royal Opera House u Londonu. Kao autor ostvario sam se u brojnim koreografijama koje su izvođene na svih šest kontinenata.

Za umjetnika su naročito važna gostovanja pa sam kao plesač HNK ili kao gost solist nastupao u brojnim dramama. Značajne scene na kojima sam nastupao su Boljšoj teatar, Marijanski teatar, Teatar Taras Ševčenko, Teatar Den Haag, Royal Opera House Covent Garden, Fondazione Arena di Verona i brojne druge. Bio sam osnivač i voditelj Baletne trupe Croatia koja je 20-ak godina nastupala po pozornicama u Hrvatskoj i diljem svijeta. Ljudi koje sam susretao u mom poslu od partnerica, koreografa, profesora, pedagoga i kolega do publike neizostavan su dio moje karijere i svi čine mozaik koji mi je omogućio umjetnički i osobni razvoj.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili baletu, najprije kao plesač, zatim kao koreograf i pedagog, a danas dekan plesne akademije? Zašto volite balet?

Odmalena sam se volio baviti plesom, zanimali su me društveni plesovi, folklor i druge vrste plesova, a s baletom sam se susreo kao dijete gledajući predstave HNK u Zagrebu. Kako je muški kadar oduvijek bio deficitaran, javio sam se na poziv u njihov baletni studio, završio Školu za klasični balet u Zagrebu uz nastupe na sceni HNK te se usavršavao na Akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu. Zanimanje koreografa, pedagoga i profesora logično se nastavilo po plesačkoj karijeri. Maslowljeva piramida potreba, motivacije i samoostvarenja nema vrh upravo zbog toga što ne postoji krajnji limit čovjekovog razvoja te kad se razvije u nekoj disciplini ima potencijala to učiniti i u drugim područjima.

NACIONAL: Dekan ste Plesne akademije u Ljubljani, ali predajete i na Studiju baletne pedagogije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakva je situacija na toj akademiji, koju su mnogi toliko dugo priželjkivali?

Bio sam član radne skupine koja je izradila plan i program Studija baletne pedagogije pri ADU kao i koautor dodiplomskog i magistarskog studija na Alma Mater Europaea Akademiji za ples u Ljubljani. Rad na osnivanju plesnog i baletnog studija u Zagrebu trajao je godinama, a do danas je studij završilo već nekoliko generacija. Iz prvih iznajmljenih prostora plesni studiji na ADU preselili su u vlastite prostore u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Nešto je veći odaziv na studij suvremenog plesa, pa pozivam kolege da se odluče za naš studij baletne pedagogije.

NACIONAL: Može li danas jedan mladi diplomirani plesač živjeti od svog rada, kakve su mu mogućnosti?

Profesionalni plesač se postaje završetkom srednje Škole za klasični balet i položenom audicijom u nekom od kazališta što omogućava profesionalnu egzistenciju. Pojedini mladi plesači po završetku baletne škole odlaze u inozemstvo na dodatno usavršavanje na stranim akademijama, a kod nas se može diplomirati na Studiju baletne pedagogije pri ADU, što je jedina fakultetska diploma koju kod nas može dobiti baletni umjetnik u struci.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad ste shvatili da ne možete više dati svoj maksimum kao plesač? Jesu li to teški trenuci za baletana?

U svojim četrdesetim godinama spoznao sam da se moje aktivno bavljenje baletnom umjetnošću neće moći nastaviti u beskraj te sam odlučio prenijeti svoje znanje i iskustvo mladima, svjestan da prije toga moram u tranzicijskom periodu uložiti trud u svoje pedagoške kompetencije. Od svoje 42. godine do danas završio sam pedagoški studij na Royal Academy of Dance u Londonu, magistrirao na tezi „Staging Shakespeare’s Romeo and Juliet in the Language of Classical Ballet“ te doktorirao na tezi „Shakespeare’s Hamlet in Ballet – A Neoclassical and Contemporary Postmodern Approach“ na University of New England, bio član grupe koja je osnovala studij baletne pedagogije u Zagrebu, postao docent zagrebačkog Sveučilišta, pokrenuo Akademiju za ples Alma Mater Europaea u Ljubljani, gdje sam postao dekan i izvanredni profesor.

Balet sam intenzivno plesao do svojih pedesetih kada sam postao v.d. ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu i sveučilišni profesor, iako sam rado nastupao u određenim karakternim rolama do nedavno. Moji zadaci u kazalištu sve više su fokusirani na pedagoški rad odnosno trening plesača Baleta HNK u Zagrebu sukladno mojim kvalifikacijama i iskustvu. Tako sam u baletnoj umjetnosti prisutan na više razina – kao plesač i kao koreograf, kao profesor i kao osoba koja s odmakom tumači što i kako je bilo. Kao što je rekao Lao Ce prije više od 2500 godina, potrebno je odmaknuti se od vlastite svijesti i razumjeti sve stvari.

NACIONAL: Danas radite s mlađim generacijama, kako to izgleda? Što oni nauče od vas, a što vi od njih?

Akademski rad profesora i učitelja je često poput sađenja drva ispod kojeg se nikad nećemo skloniti u hlad. Kako kaže filozof Albert Pike, potrebno je podučavati i prosvjetljivati ljude i raditi ono što je ispravno raditi, ne zato što će vam to donijeti uspjeh, ili uz njega i nagradu, ili podršku ljudi, ili zato što je to najbolja ‘’politika’’, razborita i uputna, već zato što je ispravno i stoga se treba učiniti. Akademski znanstveni pristup je od velike važnosti za shvaćanje novih tendencija u baletnoj umjetnosti.

Posao nastavnika je da se pobrine da se pravila održavaju i da ih plesači razumiju. Posao koreografa je zatim da sva ta pravila prekrši i da koristi distorzije osnovne školske tehnike. Posebna je priča sudjelovanje na baletnim natjecanjima kada se plesači pripremaju kao vrhunski sportaši. I sam sam svojedobno osvojio nekoliko medalja na natjecanjima, ali me još više ispunilo ponosom što sam pretprošlo ljeto mladu solisticu Baleta HNK u Zagrebu Anamariju Marković pripremio za međunarodno natjecanje u Ateni gdje je osvojila prvo mjesto. Učenje i podučavanje je dvosmjeran proces, tako da i ja učim od svojih studenata i učenika jer svatko donosi svoj talent, iskustvo i karakter te zahtijeva individualni pristup, što podrazumijeva da se i kao pedagog stalno usavršavam i mijenjam.

NACIONAL: Usavršavali ste se na uglednoj akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu. Poznato je da balet u Rusiji ima poseban status, kakav je taj odnos u Rusiji, a kakav je u Hrvatskoj?

Akademija Vaganova u Sankt Peterburgu navršava 283. rođendan, što je gotovo dvostruko dulji period od povijesti baleta u našoj zemlji. Balet je u Rusiji izuzetno cijenjena umjetnost i svake godine na audicije u baletne škole dolaze stotine dječaka i djevojčica, a samo ponajbolji prolaze probir i završavaju školovanje te dobivaju posao u ruskim kazalištima. Samo Petrograd ima tri velika baletna kazališta i nekoliko baletnih trupa. Kad povremeno odem u Sankt Peterburg prisjetiti se dana školovanja ili sudjelovati na nekoj znanstvenoj konferenciji, obavezno posjetim baletnu predstavu za što je neophodno karte rezervirati i po nekoliko mjeseci unaprijed. Uvijek se rado sjetim svog nastupa u ulozi Princa Siegfrieda iz ‘’Labuđeg jezera’’ na sceni Marijanskog teatra, tadašnjeg Kirov teatra, gdje sam nastupio kao odabrani student Akademije Vaganova. Odnos prema baletnim umjetnicima u Rusiji je respektabilan, čemu i mi u Hrvatskoj težimo.

NACIONAL: Ta akademija, kao što ste rekli, postoji gotovo 300 godina, ali i zagrebački Balet ima dugu tradiciju, 145 godina. Je li balet izgubio na svojoj važnosti, na ugledu, ili je i danas cijenjena umjetnost?

Publike za balet uvijek ima, tako je i u vrijeme moje mladosti gledalište bilo puno i drago mi je kad me i danas susreću ljudi iz publike prisjećajući se nekih mojih važnijih nastupa te u tom smislu ne osjećam da bi baletna umjetnost gubila ugled, dapače. Na svečanim baletnim predstavama česti su gosti predsjednici, premijeri, ministri i ugledni strani gosti što znači da smo još uvijek reprezentativna grana umjetnosti. Drugi je problem što se mladi u današnje doba instant uspjeha i talent showova teško odlučuju za dugotrajno i mukotrpno školovanje s neizvjesnim ishodom.

NACIONAL: Kakvo je stanje u hrvatskom baletu?

Profesija baletnih plesača je izuzetno deficitarna te je u našim ansamblima sve veći broj stranaca koji pristižu sa svih strana svijeta u svjetlu činjenice da je balet umjetnost bez jezične barijere. S obzirom na to da Škola za klasični balet u Zagrebu kao središnja umjetnička strukovna škola već duže vremena radi u neadekvatnim prostorima, što je dodatno pogoršano potresom, naši ansambli ne bi mogli opstati bez stranih plesača. Uz velike baletne ansamble u HNK u Zagrebu i HNK Split koji njeguju klasični i suvremeni repertoar, postoji manji baletni ansambl u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci koji se pretežno bavi suvremenim izričajem i plesna skupina u HNK u Osijeku, te ansambl baleta u kazalištu Komedija.

NACIONAL: Od 1. do 3. srpnja u HNK u Zagrebu održat će se još jedno baletno natjecanje Mia Čorak Slavenska. Koliko je značajno to natjecanje?

Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika iz godine u godinu dokazuje sposobnost da vodi ovako velike međunarodne projekte. HDPBU u suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži osnovalo je 2006. bijenalno baletno natjecanje koje nosi ime naše proslavljene primabalerine Mije Čorak Slavenske koja je afirmirala hrvatsku baletnu umjetnost u svijetu. Projekt ima i edukativni karakter te služi usavršavanju polaznika baletnih škola, kao i mladih profesionalaca, što stvara dodatno zanimanje za ovu umjetnost među mladima.