Objavljeno u Nacionalu br. 679, 2008-11-18

Goran Milić, urednik i novinar HTV-a, proputovao je 80 zemalja, a iz mnogih od njih napravio je vrsne reportaže. Ekskluzivno za Nacional govori o odrastanju i životu u inozemstvu, neprilikama kojima su reporteri izloženi te uhićenjima i atentatima koje je doživio

Na pitanje koliko je zemalja u životu posjetio, HTV-ov urednik, novinar i voditelj Goran Milić odgovorio je: “Dosad sam radeći putopise za HTV proputovao 25 europskih zemalja, 17 država SAD-a, Kanadu, Meksiko, sada putujem kroz pet država južne Amerike – Argentinu, Urugvaj, Paragvaj, Ekvador i Čile, a posjetit ću i Rio de Janeiro. Nakon toga putujem u Australiju, Južnu Koreju, Novi Zeland, Tursku, Izrael i Cipar. Osim toga bio sam još u tridesetak zemalja.” Kao dijete veleposlanika i kasnije kao novinar Milić je proputovao 80-ak zemalja te stekao reputaciju pravoga globetrottera, a ovaj je intervju dao iz Montevidea gdje snima nove nastavke putopisa za HRT.

NACIONAL: Kako se osjećate u gradu u kojem ste kao tinejdžer živjeli dvije godine?
– Povratak u Urugvaj bio mi je posebno uzbudljiv, ali više sam se veselio Argentini jer mi nijedan grad izvan Europe nije toliko blizak kao Buenos Aires. Dva milijuna ljudi na ulicama u dva sata ujutro. U većim restoranima ispeku po 500 kila mesa za jednu večer. Svi su po kafićima, svi nešto piju, ali pijanih – nema.

NACIONAL: Možete li usporediti Urugvaj tada i sada?– Kad sam tamo živio, sredinom 60-ih, Urugvaj mi se činio rajskom zemljom. Postojali su bogati i srednja klasa. Nikad nisam vidio prosjaka ili beskućnika. Svaki je taksist imao vikendicu uz Atlantik, svi su imali veće plaće od moga oca koji je bio veleposlanik. Danas su im plaće kao prije 40 godina, neki moji prijatelji iz mladosti proveli su po 10 godina na robiji za vrijeme diktature. Iz zemlje se iselilo više od 500.000 ljudi. Danas je Urugvaj narastao na 3,5 milijuna stanovnika, ali su demografsku sliku popravili došljaci iz Brazila, Paragvaja i Bolivije. Na svakom uglu netko prosi, netko se nudi čuvati vam automobil. Na mjestu gdje sam stanovao izgrađena je poslovna zgrada.

NACIONAL: Koliko je na vas utjecalo često selenje tijekom odrastanja?
– Pripadam zemlji i mentalitetu koji ne voli previše selidbe. No lakše je kad se naviknete u mladosti. Ali i ova putovanja nisu baš turistički izleti. Naša oprema i koferi imaju više od 150 kg, a kontrole na aerodromima su noćna mora. Maštam o putovanju na koje ću otići s aktovkom, bez obveze da radim jednu emisiju od 45 minuta na svaka četiri dana, ostati navečer do kasno i ustati sutra u podne. Na putovanjima za HTV to si ne mogu priuštiti. Uvijek me grize savjest ako u jednom danu ništa ne snimimo.

NACIONAL: Početkom sedamdesetih otišli ste živjeti u London. Što ste tamo tada radili?
– Išao sam u London učiti engleski i radio sam kao vozač u jednoj tvrtki koja je prodavala antikno pokućstvo. Pokućstvo sam i nosio, na četvrti i peti kat bez lifta pa sam zauvijek prezreo viktorijanski stil. Dolazio sam i u diskoteku “Lulus” gdje sam znao sresti Paula Coelha, koji je tada bio mlad zbunjeni Brazilac, kao i Vesnu Vulović, stjuardesu koja je preživjela pad aviona s 10.000 metara visine, a radila je na garderobi. Imao sam cimera Demetriosa Simeona s Cipra, koji me je podučavao prvim engleskim riječima i zato mi je do danas ostao grčki naglasak. Tri godine kasnije, na mom prvom ozbiljnom reporterskom poslu, kad sam izvještavao o ciparskom ratu, sreo sam ga na “zelenoj crti” koja je dijelila grčki i turski dio otoka. Bio je u uniformi i ošišan na nulericu. Veli mi: “Komšija”, tako me je zvao, “pazi, ubit će te Turci.” Objasnio sam mu kako želim prijeći na tursku stranu i doći na crtu razdvajanja kako bih snimio uvod u ratnu reportažu. Grci su mi rekli da sam lud jer će me ubiti Turci, Turci vele kako nisam normalan jer će me ubiti Grci, a ja sam imao 28 godina, bio sam pun entuzijazma i bez straha.

NACIONAL: Jeste li zbog velikog iskustva odabrani da 1980., već s 34 godine, postanete dopisnik iz New Yorka?
– Nije bilo teško proći na TV Beogradu za dopisnika jer su stariji željeli biti dopisnici iz socijalističkih zemalja zato što se tamo bolje zarađivalo. U New Yorku sam se družio s dopisnicima Vjesnika Draženom Vukovom Colićem, kasnije i sa Zoranom Bošnjakom. Dvaput je u New York 1981. dolazio i Slobodan Milošević, tada kao bankar. Bio je to posve drukčiji čovjek nego onaj koji je postao prvo diktator a onda i zločinac.

NACIONAL: Govorite nekoliko jezika. Kada ste prvi put u poslu morali upotrijebiti neki jezik?
– Bilo je to u Ateni, imao sam intervju s grčkim ministrom vanjskih poslova Georgiosom Mavrosom, koji je dobro govorio francuski pa smo se tako zbližili. Tada sam pitao Mavrosa kako bih mogao stići do Cipra, koji je već bio pod turskom blokadom. Rekao mi je: “Teško, ali ako se usudite, sutra ide jedan grčki trgovački brod za Limassol pa se ukrcajte. Pazite, ne pojavljujte se na palubi jer turski zrakoplovi mitraljiraju.” Lako smo došli do otoka unatoč niskom prelijetanju turskih fantoma. Ali nismo se mogli vratiti cijelih mjesec dana. Bili smo bez novca, telefonske linije s Europom bile su u prekidu, spasio nas je visoki dužnosnik UN-a Rudi Štajduhar koji nam je posudio novac i na kraju nas izveo s otoka.

NACIONAL: Kako to da opet snimate putopise?
– Bio sam novinar koji je donosio vijesti, pa ih nakon toga i sam proizvodio. Bio sam urednik vanjskopolitičke redakcije, glavni urednik Yutela, dopisnik iz inozemstva, reporter, izvještač, na HTV-u sam imao talk-show, pa magazinsku emisiju Dobar dan, politički magazin Brisani prostor, dvije sam godine vodio nedjeljni TV Dnevnik, imao specijalnih emisija nakon izvanrednih događaja. Sad sam ljetne putopise preveo na cjelogodišnji ciklus. Vidjet ćemo što dalje. Možda opet TV Dnevnik. Možda savjetnik mlađima.

NACIONAL: Koja vam se zemlja najviše svidjela?
– Što više putujem, Hrvatska mi se čini sve boljom. Dok ne dođem u Zagreb i naslušam se onih intriga i zloće. Ali cijena hrvatskih nekretnina nije slučajno tako visoka. Tek kad putujete svijetom vidite koliko je Hrvatska dobra zemlja. Po kvaliteti života, možda je najpristojnija Kanada. Švedska i Norveška su sasvim u redu, ali nije to naš stil života. Tamo se isplati biti star i bolestan jer imate najveću pažnju na svijetu, ali ja nisam od onih kojima je sigurnost na poslu najvažnija. Amerika je Amerika, ma što o njoj mislili. Svi je kritiziramo, svi je napadamo, ali ne znam nikoga da je poslao paket u Ameriku, a puno smo ih otamo dobili. Argentina je moja ljubav, ali to je osobni izbor. Možda je Francuska jedina zemlja u kojoj bih volio trajnije živjeti.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti opasnih situacija s putovanja?
– Nekoliko uhićenja – u Argentini 1976. kad smo na silu probali snimiti Isabelu Peron, na Cipru – Turci, u Indiji 1977. jer sam šetao s poznanicom u parku nakon ponoći, a to se tamo smatra nemoralnim. Najopasnije je bilo 1975. u Limi u Peruu kad su mi u unajmljeni automobil stavili bombu koja je eksplodirala. Mislim da je slučajno bila postavljena ispod tog auta, jer je te noći izvršen državni udar. I u Sarajevu, gdje sam već bio stariji, pa me je doista bilo strah izvještavati s ulica dok su padale granate.

NACIONAL: Kako to da u Rusiju niste poveli nekoga tko govori ruski?
– Mogla je ići Inka Eterović, koja i sama često pravi emisije iz Rusije, i to odlično radi. Sjajno govori ruski i poznaje zemlju. Ali to bi onda bila dva slična pristupa, a u ovim putopisima je šarm u tome da se ponegdje i izgubimo, zbunimo, budemo kao svi obični putnici. Veoma često sam, priznajem, pomislio “da nam je tu i Inka”. No mi smo imali čak dvojicu prevoditelja iz Moskve koji su na smjenu išli s nama na intervjue, Marka Puharića i Predraga Spasenića, pa smo sve razumjeli.

NACIONAL: Koja vas se situacija na putu od Rusije do Urugvaja najviše dojmila?
– Najviše me se dojmio susret s najpoznatijim ruskim novinarom, 74-godišnjim Vladimirom Posnerom. Bio je propagandist sovjetskog režima, rođen je u Francuskoj i majka mu je Francuskinja, odrastao je u Americi, pa sam ga pitao je li doista iskreno vjerovao u komunizam ili je to bio način preživljavanja. I onda mi je rekao nešto znakovito: “Najiskrenije sam vjerovao u komunizam, ja i dalje mislim da je to bila dobra i poštena ideja, jer poznajem Ameriku i znam da nije idealna zemlja, ali sam prestao vjerovati kad sam shvatio da je komunizam neprovediv. Jer je protiv ljudske prirode.”
Teško je to unaprijed predvidjeti

NACIONAL: Možete li opisati kako se osjećate u stranim i dalekim zemljama, kako se snalazite, kako funkcionira vaša ekipa na tim putovanjima?
– Hotele tražimo ad hoc, na licu mjesta, ponegdje rentiramo automobile, nekad se vozimo vlakom, nekad busom, teško je to unaprijed predvidjeti. Jer kad bismo sve isplanirali, organizirali, izgubio bi se dojam improvizacije koju, mislim, publika cijeni. Ne možete ni zamisliti koliko zanimljivijih, iskrenijih i informativnijih odgovora možete dobiti na cesti ili na gradilištu nego u nekom ministarstvu. Ekipa je obično mlađa od mene pa me podnosi. Kako je njima, vrijedilo bi ih pitati.

SVJETSKI PUTNIK

Goran Milić rođen je u Zagrebu, a već je s pet godina s obitelji otišao u Strasbourg gdje je pohađao i školu, tako da perfektno govori francuski. Odrastao je u Južnoj Americi, a dio mladosti je proveo u Britaniji. Kao mladi novinar izvještavao je iz New Yorka, a tijekom karijere obišao je skoro cijeli svijet.