Marinela Matejčić, voditeljica programa za ženska prava Udruge PaRiter, pokrenula je inicijativu ‘Žene u javnom prostoru’ za žrtve  sve učestalijeg seksualnog nasilja

Nakon što je 2017. pokret #MeToo postao viralan, na društvenim mrežama sve se više govori o nasilju nad ženama. Zbog velikog broja optužbi protiv filmskog producenta Harveyja Weinsteina za seksualno nasilje, glumica Alyssa Milano pozvala je žene da pišu o seksualnom nasilju koristeći hashtag #MeToo. Hashtag se pretvorio u pokret te ubrzo posao simbolom moderne borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama. Sličnu priču započele su nedavno dvije Riječanke, Marija Trcol i Marinella Matejčić, koje su pokrenule razgovor o seksualnom uznemiravanju na društvenim mrežama. Sve je počelo na Twitteru s hashtagom #ženeujavnomprostoru, ali ubrzo se proširilo i na druge društvene mreže te privuklo veliku pažnju javnosti.

“Riječ je o reakciji na invazivno i degutantno prozivanje prijateljice i kolegice Marije Trcol, kada je skupina starijih muškaraca odlučila glasno komentirati njezin izgled i tetovaže na nogama, izgovarajući stvari poput ‘Pogledaj je, ali pogledaj je od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!’ Prvo sam počela pisati o fragmentima njezina iskustva, počele su se javljati žene sa sličnim pričama, ona je napisala thread o tome što se dogodilo, krenule smo koristiti hashtag i jednostavno je eksplodiralo”, objasnila je Marinella Matejčić, voditeljica programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu Udruge PaRiter. Rekla je da se sve odvilo brzo jer su one kao pokretačice, ali i mnoge žene koje su odlučile podijeliti svoju priču, osjetile da je došao trenutak da se govori o seksualnom nasilju, koje žene proživljavaju gotovo svakoga dana, a ignorira ga se jer se smatra da nema strašnih posljedica. “Iako se ženska tijela redovito instrumentaliziraju u političke svrhe, malo se govori o kompleksnosti iskustava koja obilježavaju stvarne živote žena. Kultura nasilja toliko je duboko ukorijenjena u živote žena da ni same često ne prepoznaju što im je činjeno ili učinjeno. Djevojčice, djevojke i žene seksualnom nasilju izložene su od najranijeg djetinjstva, u obitelji, u obrazovnom sustavu, na radnom mjestu, u sustavu zdravstvene skrbi, pri porodu, na ulici. U društvu koje od najranije dobi normalizira objektivizaciju žena, izrazito je teško uopće osvijestiti, a onda i suočiti se sa suptilnijim oblicima seksualnog nasilja kakvo je, primjerice, seksualno uznemiravanje. Štoviše, takva vrsta nasilja često nije ni prepoznata kao nasilje, a kada na isto reagiraju, ženama se spočitava da ne znaju prihvatiti kompliment, da pretjeruju, da su preosjetljive”, objasnila je Matejčić. Problem je u tome, dodala je, što je društvo stvorilo obrasce koji omogućuju nasilje, odnosno opravdavaju ga, pa se tako žene uči da paze kako se odijevaju, da ne hodaju same po noći i da nose sredstva zaštite od napada.

O svojim iskustvima svakodnevno pišu žene iz cijele Hrvatske, pa tako i iz Zagreba. Budući da se kampanja brzo proširila, uključila se i Platforma za reproduktivnu pravdu koja na Facebooku objavljuje priče uz ilustracije dizajnerice Ane Tavić. Matejčić je naglasila da se tim akcijama postiže da razgovor o problemu nadilazi virtualnu raspravu i potiče ljude koji nisu direktno uključeni u borbu za ženska prava da osvijeste da je seksualno nasilje društveni problem.

“Imala sam 15 godina, tek sam krenula u školu u Zagreb te sam s razredom išla na predstavu u ZKM. Dogovor je bio naći se ispred kazališta. Onako smušena, ne poznavajući javni prijevoz i kamo točno trebam ići, ulazim u ‘šesticu’ na Črnomercu. Bila je velika gužva i svi smo se tiskali k’o sardine. Kod Zrinjevca shvatim da se tramvaj ispraznio i da se neki stari bolesnik trlja o mene. Svi u tramvaju se cerekaju. Nisam vidjela drugi izlaz nego nasilje. U pokušaju da se spasim pokušala sam ga oderati noktima po ruci i u jednom trenu shvatila da sam u strahu uhvatila pogrešnu ruku i oderala gospođu, a ne nasilnika. Utom se otvaraju vrata, bolesnik izlazi i ja ga od bijesa guram nogom u nadi da će pasti i pao je, ali osude sam dobila ja jer je on jadni starac”, napisala je Marija.

Žene ne proživljavaju seksualno uznemiravanje samo od stranaca; mnoge od njih dijele i priče o uznemiravanju koje su doživjele od ljudi koje poznaju i koje se često odvijalo i pred njihovim roditeljima. “Od 10. do 14. godine trpjela sam seksualno uznemiravanje. Radilo se o čovjeku koji je bio blizak obitelji i dolazio je u našu kuću barem tri puta tjedno. Uvijek je imao neprikladne komentare o mojem tijelu, posebno je bio fokusiran na grudi (‘kako mi lijepo rastu’ itd.) ili bi mi davao neželjene seksualne primjedbe tipa ‘kad se misliš početi trošiti’. Imala sam 11 godina. Najviše me zaboljelo što je njegovo ponašanje svima bilo smiješno i simpatično. Ni moja majka ni moj otac nikad na to nisu reagirali. Godinama sam krivila sebe i skrivala svoje tijelo ispod dva broja veće odjeće, tek nakon tri godine psihoterapije shvatila sam da problem nije bio u meni”, jedno je od svjedočanstava.

Matejčić smatra da eksplozija razgovora o raširenosti seksualnog uznemiravanja u javnom prostoru ukazuje na nužnost implementacije prevencijskih programa i Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

“Izgradnja boljeg društva mora se događati na različitim platformama. U izgradnji boljeg društva moramo sudjelovati sve i svi mi koji smo prepoznali ovaj problem i njegovu ukorijenjenost u društvo, kao i posljedice problema, kako za društvo u cjelini tako i za mnoge žene koje nose traume i muškarce koji učenjem da su ženska tijela njihovo vlasništvo razvijaju toleranciju na nasilje u obitelji kao društveno prihvatljivu pojavu. Nasilje nikada nije ni rješenje niti je prihvatljivo. Gradimo novo normalno, gradimo društvo u kojem se poštujemo, u kojem su žene ravnopravne muškarcima i muškarci ravnopravni ženama, u kojem ne nosimo i ne odrastamo sa sramom radi toga što smo žene”, zaključila je u razgovoru za Zagreb News.