INTERVJU AMERIČKE KNJIŽEVNICE JENNIFER NIVEN U POVODU NJEZINE KNJIGE ‘OVDJE SVE POČINJE’

Nakon što joj je umrla majka, shrvana tugom i zlobnim primjedbama kako je ‘’najdeblja američka tinejdžerica’’, Libby Strout zatvorila se u kuću ne prestajući jesti. No nakon nekoliko godina mentalno je ojačala, smršavjela, suočila se sa svojim problemima i spremna je ponovno krenuti u srednju školu, steći nove prijatelje i zaljubiti se. Jack Maselin je naizgled samouvjeren, zabavan i popularan, ali zapravo je usavršio vještinu pružanja onoga što ljudi žele. No Jack skriva tajnu – on ne prepoznaje lica. Čak su mu i roditelji i braća stranci.

Nakon golemog uspjeha romana „Sva radosna mjesta“ koji će uskoro doživjeti i ekranizaciju, autorica Jennifer Niven napisala je još jedan dirljiv roman o dvoje ranjivih tinejdžera sa stvarnim i ozbiljnim problemima. Autorica istražuje što se skriva iza prvog dojma i kako vidjeti dublje od fizičkog izgleda ili držanja, kako biti doista viđen i kako vidjeti drugu osobu onakvom kakva ona doista jest.

Jennifer Niven živi u Los Angelesu, a njezina prva knjiga „The Ice Master“ publicističko je djelo objavljeno 2000. koje govori o kanadskoj znanstvenoj ekspediciji na Arktik 1913. brodom Karluk, koji je ostao zarobljen u ledu, i o borbi posade u ekstremnim uvjetima. Ta knjiga dugo je bila na vrhovima lista bestselera, dobivala je izvanredne kritike, bila je nominirana za nekoliko uglednih nagrada i po njoj je snimljeno nekoliko dokumentaraca u različitim zemljama. Nakon te prve publicističke knjige, objavila je četiri romana za odrasle, jednu biografiju i jednu literarnu autobiografiju za mlade. „Sva radosna mjesta“ prvi joj je roman za mlade koji je i prije objavljivanja dobio izvanredne kritike te je prodan u 39 zemalja.

Prije nego što je postala profesionalna spisateljica, Jennifer Niven radila je razne poslove – bila je glumica, asistentica voditelja knjižare, urednica i producentica mrežne stranice abc.com, bavila se intervjuiranjem poznatih osoba. Dala je intervju za Nacional.

NACIONAL: U knjizi “Ovdje sve počinje” pišete o dvoje tinejdžera, svakim sa svojim problemima, koji preskoče sve prepreke i postanu bolji ljudi. Što vam je bila inspiracija?

Otkad sam objavila „Sva radosna mjesta“ na dnevnoj bazi slušala sam tinejdžere koji se bore sa svojim problemima kao što su depresija, sklonosti suicidu, gubitak, tugovanje, bullying, slika o svom tijelu. To su sve jaki, osjetljivi mladi ljudi koji često pate u tišini. Za njih sam napisala „Ovdje sve počinje“, da im dam do znanja da nisu sami i da su potrebni, željeni i voljeni.

NACIONAL: Redovito pišete upravo o takvim stvarima. Zašto vas intrigiraju takvi odnosi?

Zato što su takve teme univerzalno jednake. Nije važno koliko ste stari ili gdje na svijetu živite, svi se možemo poistovjetiti s preskakanjem prepreka, trauma, strahova i srcobolje te svi znamo kako je to odrastati i mijenjati se čak i kad to ne želimo. Takve vrste odnosa i tema intrigiraju me zato što su stvarne i istinite i iskrene. Živimo ih svaki dan.

NACIONAL: Vaša glavna junakinja Libby borila se s debljinom i još uvijek se ne osjeća dovoljno jakom ili samouvjerenom. Zašto ste odlučili pisati baš o tom problemu? Koliko je takvih Libby i kako se nadate doprijeti do njih?

Ovo sam napisala zato što je još uvijek jako mnogo Libby na svijetu. Svi smo mi Libby na ovaj ili onaj način jer svi do određenog stupnja znamo kako je to kad te prosuđuju na temelju izgleda, kako je to kad drugi stvaraju zaključke o tome što misle tko si i kakav si na temelju onoga kako izgledaš. Kod žena je to posebno izraženo, slika o tvom tijelu stvarna je i trajna. Ne poznajem nijednu slobodnu djevojku na svijetu koja nema nekih problema u vezi slike o svom tijelu i koju nisu pogrešno prosuđivali na neki način, makar i samo zbog banalnih razloga.

NACIONAL: Vaš drugi glavni lik Jack ima prozopagnoziju – ne prepoznaje lica. Pročitala sam da ste istraživali ovaj poremećaj. Zašto vam je to zanimljivo?

Dvoje članova moje obitelji ima prozopagnoziju i uvijek me fasciniralo kako vide svijet i ljude u njemu. Uzimam zdravo za gotovo činjenicu da mogu prepoznati ljude koje znam i volim prema njihovu licu. Ne moram razmišljati o tome. Većina nas ne mora. Gledamo u ljude koje poznajemo i znamo ih. Nisu nam stranci. Ali što bi se dogodilo kad nikad ne biste mogli prepoznati nikoga, čak ni ljude s kojima ste najbliži? To je zastrašujuća misao. Moj rođak tinejdžer koji ne prepoznaje lica rekao je da se ljudi sjeća prema nekim njihovim važnim detaljima ili osobinama, primjerice po mnoštvu pjegica ili da su dragi, a to je zapravo divan način kako možemo vidjeti druge ljude. Upravo tako trebali bismo gledati jedni druge.

NACIONAL: Kako ste vlastito iskustvo prenijeli u knjigu?

Izgubila sam majku vrlo iznenada, nedugo prije nego što sam počela pisati „Ovdje sve počinje“, pa sam to iskustvo o njezinoj smrti unijela u knjigu. Dala sam Libby tu svoju patnju. Isto tako znam kako je to kad te prosuđuju na temelju izgleda i kako je to kad se ne osjećaš ugodno u svom tijelu jer se ubrzano razvijaš i prebrzo rasteš pa ljudi odjednom govore stvari o tebi koje nisu lijepe ni istinite. I izvlačila sam iskustva tih ljudi, mojih čitatelja koji zaslužuju da ih se vidi onakvima kakvi su zaista iznutra i koji zaslužuju znati da nisu sami.

NACIONAL: Poruka knjige je da je dobrota srca najvažnija. Zašto vam je važno prenijeti tu poruku?

Važno je zato što je dobrota srca jedna od najvažnijih stvari koju možemo imati u ovom često mračnom, burnom, nasilnom svijetu. Moja majka uvijek me učila da učinim svijet lijepim mjestom tako da budem draga prema ljudima i mislim da bismo svi živjeli sretnije, lakše živote kad bi se svi držali toga. Mene je puno lakše biti pristojna i ljubazna.

NACIONAL: Život nije uvijek prožet ljubaznim ljudima i postoje oni koji će izrugivati druge, ljude poput Libby ili Jacka. Kako bi tinejdžeri mogli takve stvari prevladati?

Tako da ostanu onakvi kakvi zaista jesu. Da ne popuštaju pritisku i ne izrugiju druge. Da se suprotstave onima koji maltretiraju. Da pokažu drugima da nije u redu tako se ponašati prema ljudima, budu ljubazni i pozitivni u životu.

NACIONAL: Zašto ste počeli pisati?

Moja majka bila je spisateljica, a kad sam bila djevojčica imale smo vrijeme za pisanje. Ona bi radila na svojim projektima, a ja na svojima, a kako sam odrastala dijelile bismo ono što smo napisale i jedna od druge tražile povratne informacije. Pišem zato što je to ono što radim najbolje i pišem u čast moje majke i svega što me naučila.

NACIONAL: Zašto ste odlučili pisati ciljano za mlade? Koliko je važno za mlade čitatelje da čitaju što više knjiga?

Karijeru sam počela pišući publicistiku za odrasle, a pisala sam i beletristiku također za odrasle. Ali počašćena sam što mogu pisati za mlade zato što osjećam da su oni najbolja publika na svijetu. Pametni su, uviđavni, gutaju knjige i kao pisac koji se obraća upravo njima sretna sam jer im se obraćam izravno i mogu im kroz svoje likove izravno reći svoje priče: željeni ste, potrebni, voljeni. Dovoljni ste. To je poruka koju oni jako žele čuti. A knjige su jedan od najboljih načina da im se ta poruka pošalje zato što ih knjiga podsjeća na to da nisu sami. Knjige pokazuju nove svjetove. Pokazuju nove poglede na svijet koje inače ne bi mogli dobiti. I one mogu pokazati njih same i pomoći im kako pronaći smisao u stvarima kroz koje prolaze.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Trenutačno pišem dva romana za mlade. Jedan pišem sama, a drugi s još jednim autorom za mlade. Pišem i scenarij za filmsku verziju knjige „Sva radosna mjesta“ koji se počinje snimati ove godine.