U dubrovačkom Domu Marina Držića, 14. kolovoza otvara se izložba crteža Davora Vrankića „O gruboći – Držićeva groteska“ (On Ugliness – Držić’s Grotesque), čime se i u ovoj godini nastavlja intenzivan izložbeni program iz prošle obljetničke godine, kada je ta ugledna institucija obilježavala 450. obljetnicu smrti komediografa i pisca Marina Držića. Za razliku od dosadašnjih programa i izložbi, serija crteža olovkom Davora Vrankića, posvećena temi i fenomenu groteske u Držićevim likovima, ali i današnjoj kulturi i društvu, najviše do sada prezentira lice i naličje tog fenomena. Autorica izložbene koncepcije i kustosica izložbe, povjesničarka umjetnosti Anita Ruso istaknula je u tekstu kataloga da izložba Davora Vrankića prikazuje crteže koji nisu slike zbiljskog svijeta i nešto je u njima neodoljivo groteskno i grubo. „One ne izazivaju komični efekt, naprotiv, većinom čine da osjećamo nelagodu pa čak i jezu. Crteži prikazani na ovoj izložbi izabrani su iz čak sedam različitih serija, što će promatraču omogućiti upoznavanje sa širokom lepezom Vrankićevih izričaja koji variraju od serije do serije“, pojasnila je autorica izložbe. Pet od ukupno osamnaest odabranih umjetnikovih djela do sada nije prikazano u javnosti. Riječ je o trima djelima iz serije Spinning Company iz 2011. te dvama posve recentnim radovima iz 2018.: Only Good Memories i Duel au soleil. Davor Vrankić rođen je 1965. godine u Osijeku. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (Odjel grafike) od 1986. do 1988., a potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1991. u klasi profesora Ante Kuduza. Na fakultetu Paris VIII, odsjek Arts Plastiques, studirao je od 1995. do 1999. godine. Njegov osnovni medij je crtež na papiru, a olovka tipa 2B, 0,9 mm glavno izražajno sredstvo. Živi i djeluje u Parizu.
Umjetnikova djela nalaze se u prestižnim svjetskim kolekcijama moderne i suvremene umjetnosti, među kojima se ističu Ronald S. Lauder (New York), Muzej Overholland (Amsterdam), MOMA (New York), TANG Muzej (Saratoga Springs, New York), Muzej umjetnosti Ningbo (Ningbo), Kolekcija Cognacq-Jay (Pariz), Kolekcija Rosenthal (Cincinnati), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Moderna galerija Zagreb, Muzej Slavonije (Osijek) i Muzej likovnih umjetnosti (Osijek).

U opsežnom tekstu kataloga izložbe Anita Ruso kroz malu studiju teorijsko-fenomenološki pojašnjava porijeklo i kontekst groteske u europskoj povijesti umjetnosti te je povezuje s Držićevim i Vrankićevim djelom. „U ‘Noveli od Stanca’ Marin Držić (1508. – 1567.) prvi put koristi motiv ljudske nakaznosti. U trenutku kad na scenu dolaze ‘maskari, obučeni kao vile, i Stancom se rugaju’, vile razmišljaju u što bi trebalo pretvoriti naivnoga Stanca: ‘… pođ’mo iskati kriposne sve trave / kijem ćemo ovoga u osla satvorit.’ Ili, nekoliko stihova poslije: ‘Pođ’mo ga junaka u pticu stvoriti.’ Ljudsku nakaznost Jacques Le Goff u svojem djelu L’Imaginaire médiéval (Srednjovjekovni imaginarij) iz 1985. povezuje s fenomenom fantastike. On spominje ljudske nakaze, muškarce i žene tjelesnih osobitosti i poluljude-poluživotinje, baš kao i negromant (mag, prorok) Dugi Nos u svom prologu ‘Dunda Maroja’ praizvedenom 1551., kada pripovijedajući o izmišljenom putovanju u zemlje magije tzv. daleke Indije, pita „Što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet?“, čudeći se zapravo nad dvostrukom naravi ljudskoga roda koja se odražava u postojanju ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Posljednji imaju karakteristike grotesknog jer su opisani kao ljudi koji imaju ‘obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda’“, pojasnila je vizualni i metaforički kontekst Vrankićevih djela autorica izložbe.

Prema H. Schneegansu groteska je kao karikatura kod koje nesrazmjer između prirodnog i karikiranog poprima kolosalne i nemoguće dimenzije. „Tamo gdje počinje nemogućnost, počinje i groteska.“ (A. Ruso). Upravo se tim postupcima u crtežima koristi i Davor Vrankić, uz postupak uvećavanja lica i pojedinih dijelova ljudskog tijela. Na prvi pogled blizak nadrealizmu – ali zapravo ekstremnim manirističkim postupcima ‘lijepe ružnoće’ i ‘uvrnute ljepote’ na koje se naslanja nadrealizam – Davor Vrankić ostvario je dojmljivu i potresnu seriju djela, koja nas nikako ne mogu ostaviti ravnodušnima.

Izložba se može razgledati do 16. rujna 2018. godine.