Zakon o osobnoj asistenciji isključuje mogućnost korištenja prava na osobnog asistenta, kojeg plaća država, onome tko već koristi uslugu pomoći u kući, koju plaća lokalna samouprava. Istovremeno, dok sustav ‘trenira strogoću’ nad najnemoćnijima Hrvatska već mjesecima nema pravobranitelja za sobe s invaliditetom, a dio osobnih asistenata rade ‘na crno’ jer im ugovori nisu obnovljeni. Riječanin Ivan Milatić je stopostotni invalid i jedna od žrtava bešćutnog sustava. Kaže da se osjeća kao lik iz filma ‘Kako sam sistematski uništen od idiota’, te da mu preostaje još samo da prosvjeduje u Saboru. Ovo je njegova priča.

“Na svojim leđima osjećam sav besmisao, nebrigu i nezainteresiranost države za osobe sa invaliditetom”, započeo je svoju ispovijest za Nacional Ivan Milatić. “Uništavanje svake nade u to da u sustavu postoji razumijevanje problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom doživio sam prije nekoliko dana, u petak 9. veljače 2024. godine, u režiji Zvjezdane Bogdanović, savjetnice ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića. Uz mene i savjetnicu ministra, na sastanku su bile i moja osobna asistentica te još jedna žena iz Ministarstva čije ime ne znam. Ne zbog toga što sam nekulturan nego jer je bila toliko samozatajna da je sa mnom izmijenila tek pozdrave na početku i na kraju sastanka. Istini za volju, meni nepoznata gospođa barem je neke stvari zapisivala i djelovala barem malo zainteresirano za ono o čemu sam pokušao pričati. Za razliku od nje ime savjetnice ministra s kojom sam pokušao razgovarati, vjerujte, nikada neću zaboraviti. Ta je gospođa, poput najboljeg partijskog aparatčika, branila i zagovarala svoga šefa i greške sustava svim sredstvima, ne pokazujući niti zrno razumijevanja niti interesa za bilo što od onoga o čemu sam govorio na temelju cjeloživotnog iskustva.”

Gospodin Milatić dugo je pokušavao doprijeti do ministra Piletića. Kaže da mu je pisao nekoliko puta, ali nije dobivao nikakav odgovor. Na kraju mu je uslugu ponudio čelnik riječkog HDZ-a Josip Ostrogović, nakon što je o problemu Ivana Milatića, prije dva tjedna, pisao Novi list.

“Gospodin Ostrogović je ministru Piletiću poslao poruku koju sam ja sročio, predloživši da mu pokušam pojasniti sve nelogičnosti Zakona o osobnim asistentima u odnosu na osobe sa invaliditetom. Ponudio sam mu da o toj ozbiljnoj temi razgovaramo izravno, a ne preko medija”,  nastavlja gospodin Milatić.

“Nije reagirao niti na prvu niti na drugu poruku, pa sam zamolio gospodina Ostrogovića da pošalje poruku i treći put. Nakon toga su mi se javili SMS-om iz kabineta ministra Piletića, pozvavši me da se se javim. U telefonskom razgovoru dogovorili smo sastanak za koji je Ministarstvo delegiralo ministrovu savjetnicu Zvjezdanu Bogdanović. Između ostaloga, gospođa Bogdanović rekla mi je na tom sastanku da ću dobiti socijalnog mentora koji će mi pomoći pri zapošljavanju. Valjda misli da nema ničeg ljepšeg od saznanja da ću sa 53 godine života dobiti socijalnog mentora.”

Fakultet nije dopustio da njegovi roditelji sami financiraju rampu za invalide

Ivan Milatić pune 32 godine nije primao niti osobnu invalidninu, iako je od rođenja stopostotni invalid zbog cerebralne paralize. Školovao se uz pomoć roditelja. Posljednja ‘stepenica’ njegova školovanja bila magisterij na temu ‘Europsko sportsko pravo’ na Asser Institutu u Haagu. Magistrirao je 30. travnja 2003. godine kod osnivača katedre, profesora Roberta Siekmanna. Kroz čitavo obrazovanje osjećao je da, kao osobi s posebnim potrebama, sustav uskraćuje mogućnost da mu te posebne potrebe budu zadovoljene.

“Nisam mogao niti na vlastitu maturu jer me nisu htjeli nositi do dvorane, s obzirom na to da sam bio u gipsu poslije šeste operacije. Nisam išao na maturalno putovanje u Rim jer se poslije spomenute operacije nisam dovoljno oporavio da ne zadržavam ostale u razgledanju i uživanju”, nastavlja svoju životnu priču gospodin Milatić.

Parking kartica stopostotnog invalida ima ograničen rok trajanja.

“Upisao sam Pravni fakultet u Rijeci ne koristeći niti jednu bodovnu povlasticu koja mi je nuđena. Tijekom mog studiranja, koje je trajalo 6 godina, fakultet nije htio napraviti ogradu da bih se lakše mogao popeti do ulaza na fakultet, pa sam uvijek morao zvati nekoga da mi pomogne.

Iako su moji roditelji htjeli platiti postavljanje te ograde na fakultetu nisu željeli za to niti čuti. Kad sam upisao poslijediplomski studij pod nazivom ‘Pravo europskih integracija’ šokirao sam se kada sam vidio da konačno postoji ograda na fakultetu.

Nažalost, poslije magisterija vratio sam se iz Haaga jer sam vjerovao da ću se zaposliti u tadašnjem Ministarstvu europskih integracija. Kada sam došao u Zagreb na razgovor za posao ponudili su mu na tri godine plaću od 2300 kuna mjesečno i nisu dozvolili da honorarno pod pseudonimom radim za Novi list gdje sam tada mjesečno zarađivao četiri puta više.

Magisterij koji ne smije upisati u radnu knjižicu

Tada je na ‘moje’ mjesto primljena Marija Pejčinović Burić…. Ona je sada tamo gdje je, a ja sam zakucan za dno života i ubrzanim tempom kroz kućni pritvor nametnut od države idem u sigurnu smrt. Nakon svega bio sam primoran od Zavoda za zapošljavanje da u radnu knjižicu nikada ne unesem magisterij, jer me i bez toga nitko neće zaposliti, tako da mi je kao najviši stupanj obrazovanja upisano – diplomirani pravnik.

Posljednjih godina svakih nekoliko mjeseci dobijem od svoje referentice formular koji, kada ga potpišem, omogućava da postanem vidljiv na tržištu rada. Dakle, sve i da netko hoće iskoristiti poticaje i zaposliti me to ne može učiniti osim ako me izrijekom zatraži. A oni bi mi sad ‘pomogli’ tako da mi daju – socijalnog mentora?!”

U nadi da će konačno naići na razumijevanja, ne samo za njega, nego za sve osobe koje su u sličnoj životnoj situaciji, prošlog petka Ivan Milatić je, na sastanak u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ponio ‘svoj’ Pravilnik o osobnoj asistenciji.

Ivan Milatić

“To je dokument koji sam uz, pomoć tri odvjetnička ureda iz Slovenije, a po uzoru na slovenski zakon, izradio prije dvije godine. Ministrova savjetnica nije ga htjela niti pogledati. Rekla je da ga zna napamet i da su Slovenci priznali da Hrvatska ima bolji zakon“, razočarano objašnjava.

“Moja asistentica na sastanak je donijela svoje ugovore u kojima stoji da joj je radno vrijeme od ponedjeljka do petka po 4 sata. Dakle, ne radi vikendom. Na to ministrova savjetnica nije ni trepnula, kao niti na činjenicu da moja asistentica trenutno nema ugovor jer je posljednji istekao 31. prosinca 2023 godine.

Dakle, radi ‘na crno’. Umjesto novog ugovora, njezin poslodavac 78-godišnji Miljenko Mišljenović, predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, na upit o ugovoru rekao je: ‘Mala ne brini, bit će ugovor’. Ta ‘mala’ udana je žena s dvoje djece i ne želi raditi ‘na crno’.

Na sastanku u Ministarstvu tražio sam izmjenu ili brisanje članka 13 stavka 1 Zakona o osobnoj asistenciji koji kaže da usluga pomoći u kući predstavlja zapreku za uslugu osobne asistencije.

Što je ljudski – nije po zakonu

Kada su iz Centra za socijalnu skrb tražili da se žurno odreknem pomoći u kući to sam odbio i obrazložio životnim primjerima. U manje od 24 sata obavijestili su me da ću dobiti odbijenicu uz rečenicu: ‘Razumijemo vas ljudski, ali to nije po zakonu'”.

O svemu tome Ivan Milatić htio je razgovarati s ministrom, ali moguće je da on nema vremena za njega i iz razloga što je gospodin Milatić javnim istupom potaknuo ukidanje odredbe Zakona o socijalnoj skrbi o upisu Centara za socijalnu skrb (CSS) na jedinu nekretninu korisnika novčanih sredstava preko CSS-a. Od priznanja da se pogriješilo do brisanja spornih zabilježbi prošlo je pola godine, ali pokazalo se da je bio u pravu. U tome su pomogli mediji, pa vjeruje da se jedino uz medijsku podršku može izmijeniti katastrofalno loš Zakon o osobnoj asistenciji.

“U petak ujutro, prije puta u Zagreb, dobio sam službeno odbijenicu, koja znači da ne mogu ostvarivati i pomoć u kući i pomoć osobnog asistenta. Ponio sam je sa sobom i na sastanku u Ministarstvu pitao sam mogu li izjaviti usmenu žalbu kada sam već u Zagrebu. Prvo mi je četiri puta ponovljeno da nema šanse da se mijenjaju odredbe članka 13, stavka 1 Zakona. Na kraju mi je sugerirano da niti ne pišem žalbu nego da žurno odem u Centar za socijalnu skrb u Rijeci i izjavim da sam se predomislio.

Znači, da se ne složim s vlastitim mišljenjem. Da odustanem od usluge pomoći u kući i kuhanog obroka i prihvatim samo 176 sati mjesečno osobnog asistenta za kojeg znam da nema potrebnu edukaciju niti će mi pomagati pri održavanju higijene, kuhanju, pranju, glačanju, oblačenju?! I ne radi vikendom, jer ugovor ’pokriva’ radne sate pet dana u tjednu. Jasno mi je da nitko ne može raditi svih sedam dana, ali zbog čega ne podijele posao na više asistenata?

Sve to što asistenti ne rade, u sklopu usluge pomoći u kući radile su educirane njegovateljice ili medicinske sestre. Tome treba dodati nabavke, odlaske liječniku, obavezno kretanje… Da i ne spominjem društveni život i putovanja.

Zakon o inkluzivnom dodatku toliko je ‘na dugom štapu’, a rečeno mi je da već ima da 51 tisuću zahtjeva, ali da ne brinem jer postoji šansa da do 1. srpnja dobijem rješenje, pa ću onda dobiti i zaostatke. A do tada trebam preživljavati od 364 eura (232 eura invalidnine i 132 eura zajamčenog socijalnog minimuma). Živim sam i plaćam režije, a sada gubim i plaćeni obrok pa moram sam nabavljati hranu, kuhati.

“Kako sam sistematski uništen od idiota”

Dosad su žene iz Doma Kantrida dolazile ujutro i priredile me za dan (higijena, oblačenje, čišćenje, priprema jednostavnog obroka, obuvanje). Nakon toga bi došla asistentica s kojom bi obavljao sve ostale aktivnosti (šetnje, nabavke, odlasci liječniku, putovanja, odlasci na kulturne, glazbene i sportske događaje…)

Ivan Milatić je izgubio svaku nadu da je moguće pomoći da se greške u sustavu poprave razgovorom i argumentima. Stoga se oslanja još jedino na pomoć medija, a najavljuje i prosvjedni dolazak u Sabor da bi se obratio izravno zastupnicima.

Čitavu priču o skandaloznom Zakonu o osobnoj asistenciji te ostalim katastrofalnim ‘rješenjima’ sustava socijalne skrbi o najtežim invalidima, za Nacional je, na kraju, sažeo ovako:

“Sustav ubija stopostotne invalide. Ja sam već napola mrtav. Prisiljen da se odreknem jedne pomoći da bih imao drugu (a koje su nadopunjuju i jedino tako imaju smisla) potpisujem smrtnu presudu. Naprimjer, teoretski ću moći izaći iz kuće, ali me neće imati tko presvući i obuti. A to je još i najmanji problem.

Imao sam 12 godina kada je legendarni Slobodan Šijan napravio film ‘Kako sam sistematski uništen od idiota’. U petak na povratku kući u Rijeku, sa sastanka u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, prevrtio sam po tko zna koji put cijeli Šijanov film u glavi i zaključio da su me toga dana poslije sistematskog višedesetljetnog ugnjetavanja konačno uništili idioti koji su napisali nakaradni Zakon o osobnoj asistenciji, a koji je apsolutno neprovediv.

Političare, koji su taj zakon usvojili, kao i činovnike koji bi ga trebali provoditi to ne zanima. Važno je da mi se savjetnica ministra Piletića Zvjezdana Bogdanović pohvalila da je na njemu radila 16 godina.”