Zatvorski sustav u Hrvatskoj funkcionira onako kako je funkcionirao i prije četrdesetak godina kada nije postojala pravosudna policija, već samo stražari. Tomu su, osim bivših ministara pravosuđa, doprinijeli čelnici Uprave za zatvorski sustav i probaciju koji su djelovali tako da posao pravosudnog policajca može raditi svatko, kao da se ne radi o nadziranju osoba koje su počinile razna kaznena djela – često ubojica, silovatelja, počinitelja teškog nasilja ili psihički nestabilnih osoba. Osim toga, upravitelji zatvora i kaznionica uglavnom su “stari kadar” koji je cijeli radni vijek proveo na mjestu upravitelja ili pomoćnika upravitelja i samo se međusobno rotiraju. Bez obzira na njihove propuste, oni su i dalje na rukovodećim pozicijama, dok mladi i obrazovani pravosudni policajci rijetko dobivaju priliku za napredovanje. Na te goruće probleme hrvatskog zatvorskog sustava upozorava Sindikat pravosudne policije Hrvatske i za Nacional ističe kako desetljećima nema većih pomaka oko uvjeta i načina rada, kao i rukovođenja i odnosa nadređenih prema pravosudnom policajcu. S obzirom na tako uvriježeni model funkcioniranja, ne dolazi do pomlađivanja upravljačkog kadra u zatvorskom sustavu, a mladi ljudi koji imaju visoku stručnu spremu mogu najviše napredovati do voditelja pododsjeka pojedine zatvorske ustanove. Za sada unutar zidina zatvora i kaznionica nema većih izgreda i incidentnih situacija prvenstveno zahvaljujući pravosudnoj policiji, ali i raznim pogodnostima koje imaju zatvorenici u pojedinim zatvorima i velikim dozama lijekova koji im se propisuju. U sustavu radi 1600 pravosudnih policajki i policajaca, a nedostaje ih 470. Također, nedostatan je broj pravosudnih policajki u rukovodećoj strukturi bez obzira na njihovo obrazovanje i iskustvo. Pritom, dodaju iz Sindikata, javnost nije dovoljno upoznata s čime se sve susreće pravosudni policajac tijekom svog radnog vremena te je i dalje uvriježeno mišljenje da su to neobrazovani i nasilni ljudi, obični ključari i čuvari.

“Položaj pravosudnog policajca godinama se zanemaruje i devastira. Kao resor od posebnog državnog interesa i jedno od najstresnijih zanimanja, danas smo među najslabije plaćenim službenicima”, govori za Nacional Armin Tatarević, predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske i pravosudni policajac koji je radio na Golom otoku, Staroj Gradiški, Okružnom zatvoru u Petrinjskoj, a u posljednje vrijeme u Zatvoru u Zagrebu (Remetinec).

“Interes za pravosudnu policiju, odnosno, odaziv na natječaj i prijem na mjesto pravosudnog policajca je nikakav, prvenstveno zbog male plaće i opasnosti posla. Kad na natječaju u Kaznionici Lepoglava, u kojoj se traži 12 vježbenika, nema kandidata, a gdje se s koljena na koljeno prenosio posao pravosudnog policajca, onda tu nešto nije u redu. Krivi stavovi ravnatelja Uprave za zatvorski sustav i probaciju, uglavnom politički instaliranih, kao i raznih ministara pravosuđa i njihova nedovoljna briga za pravosudnu policiju, doveli su do situacije da sada nedostaje 470 pravosudnih policajaca. Ta se nebriga prvenstveno odnosi na plaće, uvjete rada te zanemarivanje svih naših upozorenja i primjedbi. Sadašnja populacija pravosudnih policajaca većinom je pred mirovinom, a sve manje i manje se javlja mladih koji iskazuju interes za pravosudnu policiju. Ministar Ivan Malenica do sada je jedini pokazao razumijevanje, primio nas je, saslušao i uvažio naše zahtjeve da nam se plaća poveća i pokušaju poboljšati uvjeti rada. No to su sitni pomaci, nedovoljni da se ispravi sve što se desetljećima uništavalo i zanemarivalo unutar zatvorskog sustava”, naglasio je Tatarević i dodao da svaka država treba voditi brigu i rješavati probleme unutar zatvorskog sustava, a kod nas se u taj sustav permanentno nedovoljno ulaže.

‘Ministar Ivan Malenica do sada je jedini pokazao razumijevanje, primio nas je, saslušao i uvažio naše zahtjeve da nam se plaća poveća i pokušaju poboljšati uvjeti rada’, kaže Armin Tatarević iz SPSH-a. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

“Stavka za zatvorski sustav u proračunu je minimalna, uvijek smo zadnji, dobivamo odgovore da nema novca i da se mora štedjeti. Na kapaljku se kupuje oprema, odore, cipele i tehničko-materijalna sredstva. Ulagalo se nešto više u videonadzor, no imamo utisak da videonadzor postoji najmanje radi naše sigurnosti i sigurnosti zatvora, već da je njegova svrha kontrola pravosudnih policajaca i pronalazak nepravilnosti koje bi se koristile kao dokazi na stegovnom sudu. Država od osamostaljenja nije izgradila nijednu novu kaznionicu, renovirali su neke stare zatvorske zgrade i time poboljšali uvjete boravka zatvorenicima, ali broj mjesta nisu znatno povećavali. Otvoreni su samo novi odjeli u kaznionicama u Požegi i Lipovici, ali to je kap u moru s obzirom na to koliko je potrebno novih mjesta za rasterećenje prepunih zatvora i kaznionica. U ćelijama nekih zatvora boravi i do osmero zatvorenika, a ima primjera gdje su malo veće prostorije (tzv. radione ) prenamijenjene za boravak do 20 zatvorenika i zatvorenica, dok se u sklopu svake ćelije nalazi samo jedan WC”, ističe Tatarević.

Zatvorski sustav čine sedam kaznionica, četrnaest zatvora, dva Odgojna zavoda za maloljetnike te Centar za dijagnostiku u Zagrebu i Centar za izobrazbu zaposlenika. Na upit Nacionala koliki je ukupan kapacitet kaznionica i zatvora te koliko zatvorenika trenutno u njima boravi, iz Ministarstva pravosuđa i uprave odgovorili su da “kapaciteti u kaznionicama i zatvorima iznose 3932 mjesta”, ali nisu odgovorili koliko zatvorenika u njima trenutno boravi. Samo su dodali da je “među osobama lišenima slobode 57,45 posto u statusu pravomoćno osuđenih, 40,5 posto u statusu istražnih zatvorenika, a 1,9 posto kažnjenika”.

No, prema informacijama Nacionala, sve su te ustanove prenapučene. Zatvor u Karlovcu može primiti najviše sedamdesetak zatvorenika, dok ih u njemu boravi preko stotinu. Zatvor u Zagrebu (Remetinec) može primiti maksimalno 700 zatvorenika, dok u njemu nekada boravi i 1100 zatvorenika. Slična je situacija i u zatvorima u Osijeku, Šibeniku, Varaždinu, Splitu, Dubrovniku ili Bjelovaru. Svi su oni prekapacitirani, prenapučeni, što negativno djeluje na zatvorenike kao i na osoblje koje u njima radi. Stoga se nametnulo pitanje – kakva može biti kvaliteta rada pravosudne policije u odnosu na broj zatvorenika?

“Može biti bolja kad bi se primio dovoljan broj pravosudnih policajca i kad oni ne bi bili opterećeni poslom i prekovremenim radom. Kad bi samo radili svoj posao, a ne po potrebi dijelili lijekove, morali voditi razgovore sa zatvorenicima i upoznavati ih s njihovim pravima dok borave u zatvorima jer to nije njihov posao. I u konačnici, kad ne bi morali biti zatvorenicima ‘rame za plakanje’. Sve se svodi na iskustvo, autoritet, volju i želju da se obave svi poslovi koje zahtijeva radno mjesto na kojem su raspoređeni, iako ponekad pravosudni policajci pokrivaju dva ili više radnih mjesta. Unutar zatvorskog sustava djeluje i Centar za izobrazbu zaposlenika u kaznionicama i zatvorima, no iz samo njima poznatih razloga nedovoljno se educiraju pravosudni policajci, pogotovo sada kad smo i dio Europske unije. Ono što tražimo su seminari i učenje stranih jezika. U izobrazbi novih vježbenika nedostaje praktičnog rada i većinom se sve svodi na teoriju. U ovom zanimanju vi ne možete po knjigama i skriptama režirati i planirati kako ćete se ponašati i što poduzeti kad se zateknete u nekoj opasnoj situaciji, primjerice, u situaciji pokušaja suicida ili napada na drugog osuđenika. Jedino dobro je da su prošle godine na Policijsku akademiju upisali jedan razred pravosudne policije i ti će mladi ljudi postati obrazovani pravosudni policajci. Nadamo se da će i ove godine upisati još jedan razred i da će se zatvorski sustav o njima brinuti i pružiti im sve potrebno da završe školovanje. Mala plaća pravosudnih policajaca i struktura zatvorenika s kojima su u svakodnevno kontaktu, predstavljaju izazov za nedozvoljene međusobne kontakte (radnje), protivne pravilima službe. Primjerice, kad se nekom zatvoreniku dozvoli upotreba mobilnog telefona. Međutim, to su pojedinačni slučajevi i većina pravosudnih policajaca obavlja svoj posao profesionalno i odgovorno”, zaključio je Tatarević.

‘Položaj pravosudnog policajca godinama se zanemaruje i devastira iako smo od posebnog državnog interesa i jedno od najstresnijih zanimanja, danas smo među najslabije plaćenim’, kažu sindikalci. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Kakvi su bili uvjeti života i rada u prvim hrvatskim kaznionicama i zatvorima? Kako su kažnjavani zločinci i kako su o tome pisali ondašnji mediji? Tko su bili prvi stražari i kako su se odnosili prema zatvorenicima? Što iz odnosa vlasti prema devijantnim pojedincima možemo saznati o nekom društvu? Suvremena hrvatska historiografija sve više pozornosti posvećuje istraživanju marginalnih društvenih skupina poput kriminalaca, zatvorenika, prostitutki ili mentalno oboljelih osoba, pri čemu su brojni problemi funkcioniranja represivnog sustava uočeni prije gotovo 170 godina, donekle aktualni i danas.

Početkom 19. stoljeća europske države prepoznale su da zastarjele represivne prakse više nisu učinkovite te su skučene i vlažne tamnice i javne torture najtežih zločinaca zamijenjene jasno strukturiranim zatvorskim sustavom. Taj sustav je podrazumijevao pomno isplanirane svakodnevne aktivnosti zatvorenika, vođenje detaljnih evidencija o njihovim kaznenim djelima i rehabilitaciji, a u najtežim slučajevima i o izvršenju smrtnih kazni. Drugim riječima, lomače i neuredna komadanja trupala na gradskim trgovima ustupili su mjesto ćelijama i strogom zatvorskom režimu. Istovremeno se mijenjao čitav represivni sustav pa su korjenite reforme zahvatile pravosuđe i policiju. Od sredine 19. stoljeća, kroz usvajanje novih zakona, izgradnjom prvih kaznionica i ustrojem redarstvene službe započela je reforma represivnog sustava i na području Hrvatske. Međutim, taj sustav bio je opterećen brojnim problemima – zatvori su bili prenapučeni i prljavi, policija brutalna i potplaćena, a pravosuđe sporo i preopterećeno birokracijom.

Doktor znanosti Luka Pejić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku dio svog istraživačkog rada posvetio je upravo marginalnim društvenim skupinama. Doktorirao je na temi kriminaliteta i represivnog sustava u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Na matičnom fakultetu drži kolegij koji se bavi zatvorenicima, prostitutkama, mentalno oboljelim osobama, skitnicama, Romima i drugim “opasnim klasama” i “zvijerima”, kako su tada pisale hrvatske novine. Pejić je za Nacional objasnio kako je nastajao represivni sustav u Hrvatskoj i pritom istaknuo kako i danas zatvorski sustav prožimaju slični problemi kao oni uočeni u 19. stoljeću, bilo da je riječ o prenapučenosti, nedostatnoj zdravstvenoj skrbi za zatvorenike ili neadekvatnim higijenskim uvjetima.

“Sredinom 19. stoljeća s radom su počele kaznionica u Lepoglavi i kaznionica za žene u Zagrebu, no obje su ustanove konstantno muku mučile s vrlo konkretnim problemima. Gotovo uvijek bile su prenapučene, hrana je bila užasna, čuvari potplaćeni i brutalni, a higijenski uvjeti poražavajući te su zatvorenici obolijevali od različitih bolesti. Kaznionica u Lepoglavi otvorena je 1854., a dva desetljeća poslije kažnjenici su u njoj umirali od tuberkuloze i skorbuta, zbog čega je zabrinuti liječnik Ante Schwarz zapisao da je stanje u najvećoj hrvatskoj kaznionici ‘preko svake mjere kukavno’. Hrana zatvorenika tada je uglavnom bila na bazi povrća s tim da su jednom tjedno dobivali kuhanu govedinu. Prema Schwarzu, jelovnik u Lepoglavi bio je oskudan i neprimjeren odraslim muškarcima”, govori Pejić.

U Lepoglavi su završavali ubojice, silovatelji, palikuće, lopovi i ostali počinitelji teških zločina, dok su sitni prijestupnici, uglavnom pijanci, skitnice i neprijavljene prostitutke, kraće kazne služili u zatvorima u sklopu Kraljevskih sudbenih stolova, kako su se tada zvala tijela sudbene vlasti. Stanje u Lepoglavi počelo se mijenjati krajem 1870-ih kada je u tu kaznionicu došao novi upravitelj Emil Tauffer koji je smatrao da bi svaka kaznionica u Banskoj Hrvatskoj trebala ujedno biti i “obrtna škola”.

“Isticao je da zatvorski rad čuva od ‘moralne pokvarenosti’ te je odredio načine na koje treba biti angažirana zatvorenička radna snaga. Shodno tome, kažnjenici u Lepoglavi radili su kao krojači, knjigovesci, postolari, bačvari, tkalci, kovači, bravari, kuhari ili pekari. Definiran je i strogi raspored dnevnih aktivnosti kažnjenika koji su se u šest ujutro ustajali na zvuk zvona, umivali, češljali, spremali krevete, doručkovali i obavljali petominutnu molitvu. Dan im je bio ispunjen obavljanjem različitih poslova, povremenim pauzama, molitvama, pohađanjem predavanja, čitanjem i pisanjem školskih zadaća. Nakon večernje molitve u devet sati navečer zatvorenici su odlazili na počinak, pri čemu je bio zabranjen svaki razgovor”, pojašnjava Pejić.

Kaznionica za žene u Zagrebu s radom je počela 1855. godine. Ta se ustanova do 1877. nalazila na Zrinjevcu, a nakon toga je izgrađena nova zgrada na Savskoj cesti. Zatvorenice su bile pod nadzorom Sestara Milosrdnica, koje su ih podučavale ručnom radu, kuhanju, pranju i čišćenju.

“Krajnji cilj boravka u takvom zatvoru bila je rehabilitacija posrnulih žena, kako su tada opisivane, te njihova socijalna integracija u svojstvu uzornih majki, kćeri i supruga. U tom smislu, funkcija reformiranog zatvorskog sustava bila je i očuvanje postojećih patrijarhalnih vrijednosti. Osim toga, zatvorenice su korištene i kao besplatna radna snaga te su izrađivale pleteni namještaj, odjeću, stolnjake i druge predmete. Njihove rukotvorine ponosno su predstavljane na tadašnjim gospodarskim izložbama kako bi javnosti bili demonstrirani tobožnji rehabilitacijski uspjesi zatvorskih ustanova. Iako je kaznionica za žene u Zagrebu bilježila znatno nižu stopu recidivizma od muških kaznionica u Banskoj Hrvatskoj, njezino djelovanje isto je bilo opterećeno raznim problemima. Konkretno, predviđeni kapacitet zatvora na Savskoj cesti iznosio je 80 do 100 kažnjenica, no sredinom 1880-ih ondje je često bilo oko 150 osoba. Osim toga, žene u toj kaznionici umirale su zbog loših higijenskih i zdravstvenih uvjeta, uglavnom od upale pluća i tuberkuloze. Povremeno su čak izbijale i omanje pobune”, ističe Pejić.

‘Stavka za zatvorski sustav u proračunu je minimalna, uvijek smo zadnji, dobivamo odgovore da nema novca i da se mora štedjeti’, kaže Tatarević. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Većinu kaznenih djela na području Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počinili su muškarci u dobi između 20 i 40 godina. Udio žena među počiniteljima zločina u razdoblju od ranih 1880-ih do Prvog svjetskog rata iznosio je između pet i deset posto.

“Sustav je bio nepopustljiv prema ženama koje su abortirale te su zbog tog kaznenog djela mogle iza rešetaka provesti i do pet godina. Tisak je grmio o ‘zvjerskim činovima’ na slavonskim selima i ‘sotonskim vješticama’ koje su pomagale drugim ženama da pobace. Oštro je kažnjavana i homoseksualnost koja je u liječničkim glasilima opisivana kao ‘opačina’, ‘spolno zastranjenje’ i ‘bludnost suprot naravi’. Zbog navedenog zločina pojedincu na prijelazu stoljeća moglo je biti dosuđeno između jedne i pet godina teške tamnice”, govori Pejić.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće smrtne i doživotne kazne postale su sve rjeđe, no unatoč društvenim promjenama koje su obilježile to vrijeme, javna smaknuća i dalje su privlačila brojne znatiželjnike. Sve su pozorno pratili i novinari gladni senzacionalističkih reportaža o “zvijerima” koje su izvedene na stratišta.

“Čitatelji su bili fascinirani morbidnim i bombastičnim sudskim slučajevima, svojevrsnim ‘velegradskim senzacijama’. Egzekucija 22-godišnjeg Roma iz Cerne, osuđenog za ubojstvo majke, izazvala je popriličan interes osječke javnosti. U tom se slučaju u najvećem slavonskom gradu u svibnju 1909. ponovo pojavio krvnik. Naime, od posljednjeg smaknuća prošlo je dvanaest godina. U Osijek je tada stigao Bali, iskusni krvnik iz okolice Budimpešte koji je bio zadužen za čitav prostor Hrvatske i Slavonije. Samim time što je jedan egzekutor pokrivao toliki teritorij, jasno je kako je na prijelazu stoljeća broj izvršenja smrtnih kazni drastično opao. Inače, krvnik je za svaku pogubljenu glavu tada dobivao po 50 kruna, uz 10 kruna putnih troškova po danu. Iz izvora saznajemo da je spomenuti Bali ponekad prodavao užad kojom su obješeni osuđenici budući da su pojedinci vjerovali da im komadić takvog užeta može donijeti sreću. Za to je smaknuće u prodaju pušteno 80 ulaznica za sve zainteresirane. Egzekuciji u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku mogli su prisustvovati samo odrasli muškarci, a pozvani su i gradonačelnik i gradski zastupnici. Mladićeva smrt očito nije bila trenutna već se mučio i umirao u bolovima budući da ga je nakon pet minuta pregledao sudski liječnik koji je ustanovio da još nije mrtav. Osim što je zastrašujuća činjenica da su takva smaknuća bila izrazito brutalna, ona su istovremeno i dalje bila društveni događaj”, istaknuo je Pejić.

Od smrtnih kazni nisu bile pošteđene ni žene koje su počinile najteže zločine. O njihovim smaknućima redovno je izvještavao i tadašnji Jutarnji list, a javnost je s velikim zanimanjem pratila suđenja ženama optuženima za ubojstvo. “Krajem listopada 1908. na smrt vješanjem u Zagrebu zbog ubojstva i pljačke osuđena je žena iz Vezišća. Novine su prenijele da je bila izrazito hladnokrvna kada joj je dosuđena smrtna kazna. Dugotrajna praksa smaknuća zločinaca prekinuta je tek 1987. godine kada je izvršena posljednja smrtna kazna u Hrvatskoj. Pred streljački vod u Karlovcu tada je izveden četverostruki ubojica”, naglasio je Pejić.

Važnu polugu reformiranog represivnog sustava u 19. stoljeću predstavljala je policija kao fizičko utjelovljenje novodonesenih zakona koji su intenzivnije nego ranije zadirali u živote ljudi. Odgovornost gradskih vlasti u Hrvatskoj bila je osigurati nova odijela, oružje, bicikle, pištolje pa čak i pse za svoje redarstvenike.

“U službu u Osijeku primani su samo ugarsko-hrvatski državljani između 24 i 40 godina, ‘neporočni pojedinci podpuno zdrava i kriepka tiela, te ugledne vanjštine i okretna ponašanja’, koji su se na vjernost zaklinjali Bogu i kralju. Prednost su imali bivši vojnici, obrazovaniji kandidati, oni koji su znali njemački i mađarski jezik te su dobro poznavali grad. Iako su vlasti nastojale uspostaviti djelotvornu policijsku službu, građani su često iskazivali nepovjerenje i nezadovoljstvo policijom koja je patrolirala hrvatskim gradovima. Isto tako, tisak je skretao pozornost na nesposobnost policajaca, a zabilježeni su i slučajevi policijske agresije koja je uništavala imovinu građana ili čak premlaćivala nedužne ljude na ulici. Osim toga, policijska služba je bila relativno nisko plaćena zbog čega nije privlačila najbolje kadrove. U konačnici, problem je predstavljala i izrazito loša komunikacija između pojedinih policijskih ureda u različitim gradovima koji nisu pravovremeno razmjenjivali relevantne informacije, a što je omogućavalo različitim sumnjivcima nesmetano kretanje”, naglasio je Pejić.

Kada je riječ o marginalnim skupinama, među njima su svakako i prostitutke. Prostitucija je u Hrvatskoj bila legalna sve do 1934., a bludilišta su mogle voditi samo žene i na taj se obrt uredno plaćao visoki porez. Prostitutkama je bilo strogo ograničeno kretanje gradom, samo dva puta tjedno smjele su izlaziti u kraće šetnje, nisu smjele posjećivati kazališta, restorane, slastičarnice i javne predstave, a većinu zarađenog novca zadržavale su njihove poslodavke. U zatvorima su često završavale žene koje su se bavile neprijavljenom prostitucijom, odnosno, nisu posjedovale zdravstvene knjižice koje su služile kao dokaz o redovitim liječničkim pregledima te su svoje klijente tražile na ulici.

“Unatoč tomu što su prostitutke često opisivane kao osobe koje bez rada žive na tuđi trošak, latentne zločinke ili kao žene koje se bave odbojnom trgovinom vlastitim tijelom, početkom 20. stoljeća postale su predmetom jedne relativno opsežne znanstvene studije. Liječnik Fran Gundrum-Oriovčanin objavio je 1910. istraživanje o prostitutkama na području Banske Hrvatske, predstavljajući podatke o obiteljskoj i socijalnoj pozadini dvjestotinjak djevojaka koje su za život zarađivale u bludilištima u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Bjelovaru i drugim gradovima. Gundrum-Oriovčanin smatrao je da prostituciji mora biti posvećena najveća moguća pozornost. Proučavanje prostitucije pokazalo se korisnim i s obzirom na sveprisutni strah od širenja spolno prenosivih bolesti poput sifilisa od kojeg su obolijevale brojne prostitutke, ali i njihovi klijenti. U jednom slučaju čak se stotinjak vojnika iz 28. domobranske pješačke pukovnije zarazilo u osječkim bludilištima usred Prvog svjetskog rata. Danas je prostitucija u Hrvatskoj ilegalna, a prekršajni zakon kojim je regulirana ta problematika nije se mijenjao od 1977. te je Hrvatska i dalje jedina europska zemlja koja kažnjava prostitutke, ali ne i njihove klijente”, istaknuo je Luka Pejić.

Luka Pejić, doktor znanosti s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, bavi se društvenim skupinama koje završavaju u zatvorima. FOTO: Privatni arhiv

Tijekom 19. stoljeća diljem Europe počeo se mijenjati i odnos prema mentalno oboljelim osobama. Dok su ranije skrivane od očiju javnosti u prazne kuće koje su ponekad korištene za izolaciju gubavaca, s industrijskom revolucijom i razvojem građanskog društva pojavile su se prve ustanove za njihovo zbrinjavanje.

“Povjesničar Vinko Drača podsjeća na to da su već 1840. godine u Hrvatskom saboru vođene rasprave o potrebi izgradnje ‘luđačkog doma’. U konačnici, Kraljevski i zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu (današnja Klinika za psihijatriju Vrapče) s radom je počeo 1879. godine. Iako je ban Ivan Mažuranić tu instituciju u trenutku inspiracije opisao kao ‘hram čovječnosti’, Zavod se vrlo brzo pokazao kao mjesto umiranja i brojnih problema. Drača napominje da je ustanova za mentalno oboljele osobe u Stenjevcu izgrađena na močvarnom tlu, pogodnom za širenje različitih bolesti. U tom zagušljivom i prenapučenom Zavodu ljudi su umirali od tuberkuloze i sifilisa, a zimi su se smrzavali zbog slabog grijanja. Unatoč tome, za brojne pojedince Stenjevec je predstavljao oazu spasa budući da su prije toga bili premlaćivani, silovani, prepušteni ruglu zajednice, izlagani egzorcizmu, okovani i skrivani po štalama ili prepuštani sami sebi na ulici”, naglasio je Pejić.

Većina štićenika dolazila je sa sela, pri čemu su muškarci bili brojniji od žena. Kao uzrok dolaska u Zavod kod muškaraca najčešće se navodilo pijanstvo, dok su se ženama pripisivali poremećaji vezani uz emocije. “Kao uzroci ludila kod žena spominjali su se i razmaženi odgoj, čitanje romana pa čak i menstrualni problemi. U Stenjevcu su završile kolone anonimnih muškaraca i žena, ali i neka nama danas dobro poznata imena iz kulturnog i umjetničkog života. Primjerice, 25-godišnju gluhonijemu slikaricu Slavu Raškaj u Stenjevec je doveo njezin otac. Ondje je i umrla 1906. od tuberkuloze. U Zavod je upućen i književnik Ante Kovačić, kao i pjesnik Vladimir Vidrić ili pisac i prevoditelj Augustin Harambašić”, istaknuo je Luka Pejić.

Danas su se pojavile i nove marginalne skupine – ovršeni i blokirani građani, jeftina radna snaga iz udaljenih krajeva svijeta i migranti izloženi ksenofobiji. Nažalost, i moderno hrvatsko društvo u većini slučajeva zaboravlja na svoje žrtve, ekonomski i rodno podčinjene ljude, dok nacionalna problematika potiskuje onu socijalnu. A kakva je danas struktura zatvorenika? U posljednje vrijeme istražni zatvori su puni osumnjičenika za obiteljsko nasilje. Manji zatvori, čije su županije na granici, puni su osumnjičenih za ilegalno prebacivanje migranata, a u većini slučajeva zbog tih su radnji pritvoreni strani državljani. Sve je više osoba koje su uhapšene po međunarodnim tjeralicama, kao i onih koje su počinili gospodarski kriminal. Kad je prostituciji riječ, zbog prenapučenosti zatvora nema puno izdržavanja prekršajnih kazni. Prostitutke kaznu dobiju, ali dugo čekaju na izdržavanje, dok se makroe vrlo rijetko uspijeva uhvatiti.