Objavljeno u Nacionalu br. 821, 2011-08-09

Sastanci šefa oporbe s vodećim poduzetnicima pokazuju da su socijaldemokrati shvatili da je gospodarski rast moguć samo uz nove investicije, a budući da država nema novca, za napredak ključni postaju bogati ulagači

Prema svemu sudeći, počinje se uspostavljati veza između Socijaldemokratske partije Hrvatske, kao najjače stranke opozicijske Kukuriku koalicije, i vodećih hrvatskih poslovnih ljudi. Potvrdio je to nedavni sastanak koji su u Zagrebu održali premijerski kandidat lijevog centra Zoran Milanović i vlasnik Agrokora Ivica Todorić. U vrhu SDP-a neuobičajeno su tajnoviti u vezi s ovim sastankom za koji zna svega nekoliko najbližih Milanovićevih stranačkih suradnika. Nitko od njih nije bio spreman dati ni najmanju informaciju o sastanku Milanović – Todorić, uz objašnjenje da je riječ o vrlo delikatnu procesu koji je u tijeku.

Jedina izjava koja se mogla dobiti bila je znakovita, a glasila je: “Bili bismo vrlo neozbiljni kad nas ne bi zanimalo mišljenje osobe koja zapošljava 40.000 radnika.” Svi ostali detalji ovog sastanka obavijeni su velom tajne, a čini se da je o sadržaju razgovora informirano tek nekoliko osoba iz vrha SDP-a. Već samo objašnjenje (makar se sastoji od jedne rečenice) o Todoriću kao “osobi koja zapošljava 40.000 radnika”, kao uostalom i susret šefa opozicije i vlasnika Agrokora, ukazuju na strateški zaokret SDP-a u odnosu na predizbornu kampanju 2007. godine. Pojednostavnjeno govoreći, SDP se suštinski promijenio u odnosu na prije četiri godine kada se predstavljao kao antikapitalistička stranka, koja je zahtijevala uvođenje poreza na dividendu, a tijekom kampanje gotovo da nisu komunicirali s poslovnom zajednicom, vlasnicima velikih tvrtki i bankarima.

Takvu politiku ponajviše je formulirao Ljubo Jurčić kao tadašnji kandidat za premijera, makar je fokus javnosti neprestano bio usmjeren na Zorana Milanovića. Jurčić je zagovarao izrazito lijevo orijentiranu ekonomsku politiku koja se svodila na reindustrijalizaciju Hrvatske, ali izborni je poraz pokazao da birači nisu honorirali SDP-ovu gospodarsku strategiju. Uostalom, i Jurčić je uskoro marginaliziran unutar stranke te je prije nekoliko mjeseci i službeno istupio iz SDP-a kako bi s vlastitom listom nastupio na predstojećim izborima. Ovaj današnji SDP, kad je riječ o ekonomskim i razvojnim temama, ponajprije je liberalna stranka koja strategiju temelji na otvaranju mogućnosti za poduzetničke inicijative, pri čemu izvršna vlast određuje pravila i pazi na to da svi imaju podjednake šanse. Koliko god velik dio hrvatske javnosti negativno percipira ovdašnju poduzetničku kastu, pobijedi li Kukuriku koalicija, njezina vlada također planira surađivati, a ne se konfrontirati s velikim poslodavcima. Oni zapošljavaju preostali dio radnika u proizvodnji i trgovini iz kojih se puni proračun, i iz tog kuta, susret Milanović – Todorić potpuno je razumljiv.

Problem je u tome da utjecajni financijski krugovi ne žele Zorana Milanovića za premijera jer se on eksplicitno zalaže za uvođenje poreza na dividendu i kapitalnu dobit. A otkako je SDP 2009. u saborsku proceduru uputio zakon prema kojem treba uvesti porez na sve kamate iznad sedam posto, i to progresivno od 20 do 40 posto, utjecajni financijski i poslovni krugovi definitivno su postali vrlo skeptični prema promjeni vlasti. Predstavnici te grupacije su i najjači zagovornici političkog angažmana Željka Rohatinskog koji se u medijima često predstavlja kao spasitelj domaće ekonomije. Pritom je jasno da bi ulazak Rohatinskog u politiku ponajviše štetio koaliciji koju predvode Milanović i SDP jer se, u najvećoj mjeri, i jedni i drugi obraćaju istom biračkom tijelu.

Ivica Todorić već duže od desetljeća i pol održava bliske veze sa strankama koje su na vlasti. Bio je blizak s Franjom Tuđmanom, koji mu je dopustio poslovno širenje. Kada je premijerom postao Ivica Račan, sadašnji direktor i član uprave u Agrokoru Damir Kuštrak postao je najutjecajniji dužnosnik u Ministarstvu financija, a i kasniji premijeri Ivo Sanader i Jadranka Kosor također su održavali dobre odnose s Todorićem. Milanovićev susret s Todorićem mora se zato promatrati kao poruka poslovnim krugovima da se ne trebaju plašiti promjene vlasti. Političkim analitičarima to je jasno već gotovo dvije godine, otkada je Branko Grčić, rektor splitskog Ekonomskog fakulteta, postao glavni SDP-ov strateg za gospodarsku politiku. U proljeće 2010. Branko Grčić je napisao SDP-ov strateški materijal nazvan “Gospodarska platforma Hrvatske”. U biti, “Gospodarska platforma” za SDP bila je strateško repozicioniranje prema liberalizmu i u velikoj mjeri napuštanje dotadašnje tradicionalne socijaldemokratske politike.

Grčićeva platforma sadržava tri točke: prvo, SDP treba reformirati javni sektor i smanjiti državne subvencije; drugo, provest će se porezna reforma kojoj je cilj snažno rasteretiti gospodarstvo i potaknuti proizvodnju i investicije; i treće, nužna je i promjena fiskalne politike kako bi se dobit vratila poduzećima. Time bi se novostvoreni kapital zadržao u tvrtkama u kojima je ostvaren, ali i u Hrvatskoj, gdje bi se iznova reinvestirao.
Na internim sastancima dio stranačkog vrha kritizirao je “Gospodarsku platformu” kao pretjerano liberalan prijedlog i Grčić je bio prisiljen djelomično reterirati. Nakon nekoliko mjeseci predstavio je gospodarski program SDP-a, čiji su osnovni ciljevi do 2013. gospodarski oporavak i ponovno zapošljavanje 80.000 ljudi koji su u krizi izgubili posao. SDP-ov gospodarski program bio je podijeljen u 15 područja djelovanja, kroz više od 100 mjera, i temeljio se na tri stupa: gospodarskom oporavku i razvoju poduzetništva, reformi javne uprave te socijalnoj sigurnosti za sve društvene skupine. Grčić je tvrdio da SDP-ov gospodarski model svakom hrvatskom građaninu i obitelji osigurava ekonomsku i socijalnu sigurnost, dok na razini države zahtijeva mobilizaciju svih slobodnih radnih, kapitalnih i prirodnih resursa. Predvidio je do 2013. postupno povećati stopu gospodarskog rasta na četiri posto, a do 2015. istu stabilizirati na razini od približno pet posto. Od tada su organizirana dva ozbiljna sastanka Milanovića i njegovih najbližih suradnika za ekonomiju, Slavka Linića, Branka Grčića i Gordana Marasa, s vodećim hrvatskim poslovnim ljudima: Božom Prkom, direktorom Privredne banke Zagreb, Ivicom Mudrinićem, predsjednikom Hrvatskog telekoma i Ivom Ergovićem, vlasnikom Nexe grupe i predsjednikom Hrvatske udruge polodavca.

Prvi sastanak održan je u listopadu prošle godine, a najpoznatiji poslodavci željeli su doznati u čemu Milanovićeva ekipa za gospodarstvo vidi potencijal za rast BDP-a u Hrvatskoj, kakav odnos misle imati prema investicijama te kakvi su planovi njihove porezne i socijalne politike. Sljedeći susret dogodio se prije dva mjeseca, početkom lipnja, a sudionici nisu bili voljni govoriti o temama kojima su se bavili. Tek je iz SDP-a uslijedilo šturo priopćenje da je na dvosatnom sastanku Zorana Milanovića i suradnika s članovima Izvršnog odbora koje je predvodio predsjednik HUP-a Ivan Ergović razgovaralo “o viđenjima države i gospodarstva nakon izbora te da je postignuta suglasnost svih sudionika o nužnosti promjena poslovnog okruženja, povećanja efikasnosti države, poticanja investicija i zapošljavanja kao doprinosa gospodarskom oporavku i razvoju Hrvatske.”

Sve češći Milanovićevi kontakti s vodećim poduzetnicima pokazuju budući smjer rada nove vlade, naravno, ako dođe do smjene vlasti. U SDP-u su procijenili da je gospodarski rast moguć isključivo uz nove investicije, a njih može pokrenuti kapital kojim raspolažu poduzetnici. Država jednostavno nema novac i morat će pozvati ulagače, kako domaće, tako i one iz inozemstva. Olakšavajuća okolnost za SDP je to što slično razmišljaju i u HNS-u, gdje je Radimir Čačić glavni zagovornik suradnje s predstavnicima krupnog kapitala, a Ivan Jakovčić također podržava suradnju s poslovnim krugovima.

I predsjednik Ivo Josipović u svoje Gospodarsko vijeće uveo je Ivicu Mudrinića, Emila Tedeschija, Ivana Ergovića i još desetak poslovnih ljudi. Josipovića su zbog toga oštro kritizirali sindikati, ali nije popustio, čime je pokazao da smatra da se Hrvatska iz krize može izvući suradnjom vlasti i nekompromitiranih poduzetnika. Sada isto poduzima i Zoran Milanović. Uostalom, i Tony Blair se, prije dolaska na vlast u Velikoj Britaniji, tamošnju poslovnu elitu potrudio uvjeriti da se odrekao mladenačkih ljevičarskih uvjerenja u korist tržišne ekonomije. Koliko god to zvučalo nepopularno, uzimajući u obzir posljedice recesije koja u Hrvatskoj bez prekida traje pune tri godine, pretendenti na osvajanje vlasti morat će ponuditi suradnju poslovnim krugovima. Za početak je odabran glavni među poslodavcima – Ivica Todorić. Treba vidjeti hoće li sada sve ići lakše.