Kad je prije šest godina pobijedila na Euroviziji, ukrajinska pjevačica Jamala nije ni mogla zamisliti da će njena pjesma “1944” postati himna ukrajinskog građanskog otpora protiv ruske agresije na Ukrajinu. Jamala je tada pjesmu bila napisala s ciljem da bi prepričala obiteljsku priču, protjerivanje njene prabake i deportaciju krimskih Tatara 1940-ih koje su proveli Sovjetski Savez i Staljin zbog njihove navodne suradnje s nacistima. Jamalina prabaka i njezino petero djece deportirani su tada u neplodnu središnju Aziju. No stihovi “stranci dolaze, ulaze ti u kuću, sve vas pobiju” i “čovječanstvo plače, vi mislite da ste bogovi, ali svi umiru” strašno podsjeća na događanja u Ukrajini, pa je pjesma postala izuzetno aktualna.

Šest godina nakon pobjede na Euroviziji, Jamala je ratna izbjeglica. Prvog dana bombardiranja u Kijevu, s djecom je pobjegla iz zemlje i ostavila muža na ratištu. Posljednjih mjesec dana živi kod sestre u Istanbulu i odlučila je iskoristiti svoju medijsku eksponiranost i nastupati na humanitarnim koncertima diljem Europe s ciljem prikupljanja novca za humanitarnu pomoć svojoj zemlji. Na prvom koncertu koji se održao u Berlinu početkom ožujka prikupljeno je preko 67 milijuna eura humanitarne pomoći. Tijekom proteklih tjedan dana nastavila je s nastupima u Barceloni, Birminghamu, Reykjaviku, a u Varšavi je vodila ceremoniju na kojoj je ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom dodijeljena nagrada poljskog naroda. Pjevačica, pravog imena Susana Jamaladinova, za Nacional prepričava vlastito iskustvo rata u Ukrajini.

NACIONAL: Kako ste saznali da je počeo rat i kada ste odlučili napustiti Ukrajinu?

Rat je moju obitelj, kao i milijune drugih Ukrajinaca, zatekao 24. veljače u 5 sati ujutro. O evakuaciji djece odlučili smo isti dan nakon prvog bombardiranja Kijeva. Imali smo samo 15 minuta za pakiranje. Zgrabila sam dokumente, obukla djecu u njihovu najtopliju odjeću. Nisam uzela ništa osim osnovnih stvari. Prvo smo krenuli u smjeru Ternopilja, a zatim prema rumunjskoj granici. Tamo me pokupila prijateljica moje sestre i odvezla do Istanbula. Putovanje je ukupno trajalo četiri dana.

NACIONAL: Trebalo vam je dva dana da iz Kijeva stignete u Ternopilj. Kako je bilo putovanje do granice pa do Istanbula?

Psihički je bilo teško. Suze su mi navrle na oči. Bilo je to najteže putovanje u mom životu. Putovanje u nepoznato. Nakon što sam se na granici oprostila od muža, prijatelji moje sestre su me pokupili i odvezli do njene kuće.

NACIONAL: Putovanje kroz Ukrajinu uz dvoje djece nije bilo lako. Kako ste odvratili pažnju svoje djece od opasnosti?

Rekla sam najstarijem sinu Emiru da je to igra i da moramo pobijediti. Da mi mora pomoći, da moramo biti brzi i puno se kretati, jesti što nam se nudi i spavati kada za to postoji mogućnost. Uglavnom su bili poslušni, ali smo imali problema s mlađim sinom Selimom. On je još premali da bi shvatio zašto su mu sve rutine nestale, zašto dugo mora sjediti u autu bez svojih redovitih šetnji i igara.

NACIONAL: Imate vrlo malu djecu. Oni jasno primjećuju da se nešto događa. Kako im objašnjavate rat?

Djeca naravno primjećuju da nešto nije u redu. Postavljaju puno pitanja i čujem komentare: “Kad se možemo vratiti? Kad ćemo vidjeti tatu? Gdje su naše igračke? Muka mi je jer tata nije u blizini”. Rusija nas je napala, ali moramo pobijediti. Pokušavam razgovarati s njima i objasniti im što se događa. Prije par dana Emir se razbolio i ovako mi je objasnio – “dogodilo mi se jer mi je tata nedostajao”.

NACIONAL: Jeste li se bojali da ćete biti posebna meta ruskih snaga jer znaju tko ste?

Nisam ja jedina osoba koja je sada u opasnosti, svaki Ukrajinac je u opasnosti zbog ruskog napada. Nisu samo Ukrajinci ti koji moraju brinuti jer je opasno za cijeli europski kontinent. Rusija cilja na demokraciju i integritet europskih zemalja.

NACIONAL: Postavio sam vam prethodno pitanje jer ste na izraelskoj televiziji rekli da ste čuli neke glasine da postoje neki ljudi na popisima koji su ruska meta. Mislite da ste bili jedna od njih?

Bilo je vijesti da bih se ja mogla nalaziti na nekoj od tih lista. Sada sam sklona vjerovati da je to dio ruskog informacijskog ratovanja i propagande.

NACIONAL: Osjećate li se sada sigurno?

Ne. Mislim da se svi Ukrajinci osjećaju nesigurno dok se rat ne završi. Naravno, moja djeca su sigurnija u Turskoj, ali ostatak moje uže obitelji i prijatelja je u Ukrajini. Dakle, strah i tjeskoba za njih, za moje prijatelje i za sve Ukrajince nisu prestali.

NACIONAL: Koga ste ostavili u Kijevu?

Moj voljeni suprug, moj svekar, moji roditelji i moji kolege se sada nalaze u Ukrajini.

NACIONAL: Kako vaš suprug pomaže u Ukrajini?

Moj suprug volontira. Pomaže u nabavi i isporuci humanitarne, medicinske i vojne opreme.

NACIONAL: Koliko ste često u kontaktu s njim?

Napadi se uglavnom događaju noću. Vrijeme za spavanje je najteže, jer dok spavate, u Ukrajini se svašta može dogoditi. Zato svako jutro prvo što radim je to da provjerim kako je prošla noć. Pokušavam biti u kontaktu s Bekirom, obitelji i prijateljima 24 sata dnevno sedam dana u tjednu. Tijekom rata shvatiš koliko ima ljudi koje voliš. I koji te vole.

NACIONAL: Prije mjesec dana imali ste svoj dom i svoj život. Planirali ste objaviti novu pjesmu u ožujku, a album u svibnju. Sada ste izbjeglica kao i vaša prabaka koju je 1944. protjerala iz rodnog Krima Staljinova vojska. Jeste li ikada pomislili da će se ista situacija ikada dogoditi vama, vašoj obitelji i vašem narodu, s trupama Vladimira Putina?

Znate, do kraja nisam mogla vjerovati da se ovako nešto može dogoditi u 21. stoljeću, usred Europe pred cijelim svijetom. Čak sam prvih dana osjetila da je svijet potpuno zaprepašten, do trenutka kad su vidjeli da se Ukrajina neće predati. Ali prvih nekoliko dana, teški osjećaj da smo sami protiv jedne od najmoćnijih i najnemilosrdnijih vojski na svijetu bio je stvarno poražavajući.

NACIONAL: Jeste li u danima prije napada očekivali da bi se tako nešto moglo dogoditi?

Od prosinca su svi živjeli u beskrajnoj tjeskobi, ali do zadnjeg trenutka nitko nije vjerovao da je moguće da se to dogodi u životu. Jednostavno je vrlo teško zamisliti da bi Rusi mogli izvršiti te zločinačke naredbe i da bi ubijali civile, bombardirali škole, stambene zgrade, vrtiće, bolnice. Mnogi od tih Rusa imaju rodbinu u Ukrajini i začuđujuće je da ih ne mogu ni čuti. Najgore je to što Rusi vjeruju u apsurdnu propagandu i potpuno su isključili kritičko mišljenje. Sada su kao roboti koji provode uništavanje i nasilje dok ponavljaju naučene fraze o nacistima, golubovima iz biolaboratorija, NATO-u i kod njih vrlo popularnu frazu “ako to ne učinimo, Ukrajina će nas napasti”.

NACIONAL: Vidjeli smo kako se ukrajinski narod pokazao jako ponosnim na svoju kulturu, svoj jezik i svoju povijest. Otpor Ukrajinaca je ogroman.

Ponosni smo. Volja za borbom za slobodu je duboko u našim korijenima. Ukrajinci su stoljećima čuvali vlastitu kulturu usprkos pokušaju da nas se uništi glađu, ratovima, okupacijama, deportacijama i ugnjetavanju jezika. Ukrajinske knjige bile su zabranjene, kazališta zatvorena i cenzurirana, uloženi su svi napori da se uništi naš nacionalni identitet. Ali uspjeli smo obraniti svoje pravo da budemo ono što želimo, da sačuvamo jezik i kulturu. I sve te poteškoće naučile su nas da se borimo i odupiremo do kraja, premda morali platiti životom.

Jamala je u Varšavi vodila ceremoniju na kojoj je Volodimir Zelenskij dobio nagradu Poljaka. FOTO: Instagram

NACIONAL: Vaša pjesma “1944” danas služi za podizanje morala ljudi koji se još bore u vašoj domovini. Pjesma također kaže: “Mogli bismo graditi budućnost, gdje su ljudi slobodni, da žive i vole najsretnije vrijeme”. Koja je vaša nada za Ukrajinu?

Nada je upravo ta. Da možemo izgraditi prosperitetno i slobodno društvo i zemlju u kojoj se ljudi mogu osjećati sretnima i sigurnima stvarati, proizvoditi, graditi, putovati, podizati obitelj itd.

NACIONAL: Mislite li da ćete se uskoro moći vratiti normalnom životu u Kijevu?

Nadam se da ću se uskoro vratiti jer volim svoju zemlju i narod. Sada čak više nego ikad.

NACIONAL: U početku niste bili sigurni je li pametno nastupati dok je vaša zemlja pod udarom ali ste, konačno, na nekim od koncerata za Ukrajinu uspjeli prikupiti desetine milijuna eura. Rekli ste da svoju pjesmu ne pjevate, nego plačete.

Jako mi je teško izvesti “1944” jer je pjesma koja je bila povijest moje obitelji danas postala tragedija cijele zemlje. Sada nije riječ o mojoj prabaki, već o meni i mojoj obitelj i većini ukrajinskih obitelji. To su milijuni uništenih života.

NACIONAL: Prije nekoliko dana rekli ste da smo, kad je pandemija koronavirusa počela u Kini, svi mislili da nas se, budući da je to nešto daleko, to ne tiče ali da je to postao svjetski problem. Napravili ste usporedbu s ratom u Ukrajini, rekavši da smo svi u istom čamcu.

Danas je sve povezano, nema izoliranih problema. Svi će oni prije ili kasnije utjecati i na vas. Stoga se svi moramo uključiti i pomoći u njihovu rješavanju. I naravno, govorim o zemljama i tvrtkama koje još uvijek razmišljaju o tome trebaju li pomoći Ukrajini ili se uopće uključiti.

NACIONAL: Uživo pratite vijesti iz Ukrajine i u stalnom ste kontaktu s ljudima koji se nalaze u zemlji. Kakve su njihove povratne informacije? Kakav je svakodnevni život i kojim se izazovima moraju suočavati oni koji su odlučili ostati i oni koji nisu mogli otići?

Mariupolj, Melitopol, Černigov – to su mjesta gdje sada nema života, već samo preživljavanja. Na sjeveroistoku zemlje naša vojska oslobađa sela od osvajača, predgrađa Kijeva su srušena. Ljudi se i dalje bore za život: jedni su noću u skloništima, drugi su restorane pretvorili u poljske kuhinje. No to je teško opisati riječima, nedavno sam dobila telefonski poziv jednog prijatelja koji mi je objašnjavao kako je jedna oborena raketa pala 300 metara od njega. Projektil koji je mogao ubiti tisuće ljudi.

NACIONAL: Mislite li da zapadni mediji na korektan način izvještavaju o ukrajinskom sukobu? Postoji li nešto na što bismo se trebali usredotočiti?

Strani mediji ne pokrivaju u potpunosti neke teme, na primjer koliko je zaista opasna situacija s nuklearnim elektranama koje su zauzele ruske trupe. Nedavno sam pročitala intervju s jednim od zaposlenika iz nuklearne elektrane Černobil koji je pušten nakon što je bio talac tri i pol tjedna o uvjetima u kojima ti ljudi moraju raditi. I o tome kako ruska vojska uopće ne razumije gdje se nalaze i koji su osnovne sigurnosni zahtjevi za taj teritorij. Kad bi svi shvatili koliko je situacija opasna, već bi bile poslane međunarodne mirovne snage. Za zaštitu zaposlenika, teritorija i neba iznad Černobila. Umjesto toga, ruska vojska ga sada koristi kao vojnu bazu.

NACIONAL: Uz predsjednika Zelenskog, vi ste među najeksponiranijim Ukrajincima i Ukrajinkama u Europi. Što mislite o njemu, kako on upravlja krizom?

On je današnji Winston Churchill. Smatram da je ovaj izazov dočekao s nevjerojatnom hrabrošću i možete vidjeti kako pokušava pokrenuti cijeli svijet i podsjetiti da je najvažnije ljudsko dostojanstvo i ljudski život. I možemo vidjeti da je učinkovit.

NACIONAL: Osjećate li podršku međunarodne političke zajednice ili smatrate da je potrebno učiniti više?

Osjećam i vidim snažnu i stvarnu podršku običnih ljudi. Vidim i ogromnu humanitarnu potporu ukrajinskog naroda koji živi diljem svijeta. Ali potrebna nam je jača opskrba proturaketnim sustavima i zrakoplovima da bismo zaustavili rat i spasili ljude. I to je sada najvažnije. Koliko sam shvatila, to nismo dobili. Ukrajina je do sada od političara dobila samo uvjeravanja da nismo sami, ali mi smo na bojnom polju sami i potrebne su nam zalihe.

NACIONAL: Rusija je ove godine diskvalificirana s Eurovizije. Što mislite o ovoj odluci i što to znači za vas kao Ukrajinku?

To je ispravno. Državu koja krši međunarodno pravo i vodi agresivni rat ne može podržati međunarodna zajednica. I zahvalna sam na ovoj odluci.

NACIONAL: Imate tu sreću da imate sestru koja vas može ugostiti i pružiti vašoj djeci osjećaj obitelji i normalnosti u Istanbulu. Također ste dobili mnogo ponuda za pomoć diljem Europe. Kako ljudi diljem Europe mogu pomoći Ukrajincima?

Ljudi mogu ugostiti nekoga iz Ukrajine, mogu donirati izravno vojsci, bolnicama, volonterskim organizacijama. Obično preporučujem ukrajinsku dobrotvornu zakladu “Come Back Alive” i nacionalnu dječju specijaliziranu bolnicu Okhmatdet. Ljudi također mogu izaći na ulice i zahtijevati akcije od vaših političara. Sve to nam je velika pomoć.