U SUBOTU, 12. RUJNA, NA SCENI ‘ZAJC NA SUŠAKU’ BIT ĆE PREMIJERNO IZVEDEN MJUZIKL ‘SUŠAK, SUŠAK’, O POVIJESTI TOG DIJELA RIJEKE

Premijera prvog čakavskog mjuzikla “Sušak, Sušak”, u koprodukciji riječkih HNK Ivana pl. Zajca i Udruge Maraton, održat će se odmah nakon ljetne stanke, u subotu, 12. rujna, na sceni “Zajc na Sušaku”, odnosno u HKD-u na Sušaku. Duhovita i raspjevana povijest Sušaka, njegovih stanovnika, osvajača i osloboditelja, vratit će gledatelje u razdoblje od tridesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Redatelj Edvin Liverić tvrdi da je projekt pripreman nekoliko godina.

“Tekst je napisao Mensur Puhovac, a onda je kontaktirao Olju Dešića koji je kroz neko vrijeme skladao i glazbu. Čitav projekt pripremao se nekoliko godina, dok nije naišao pravi trenutak. Onda su me obojica prošlog ljeta, baš kada sam na neki način raskrstio s Rijekom, pozvali da režiram ovaj mjuzikl. Iskreno, nisam baš bio u tom trenutku željan raditi išta u Rijeci, ali kad sam čuo glazbu Olje Dešića, odmah sam promijenio mišljenje. Ja se sad već pomalo šalim da se Rijeke nikako ne mogu osloboditi. To je ono kao kad stanete na neku žvaku i onda je povlačite za sobom još dugo dugo na svojim cipelama”, kaže Liverić i dodaje da je “Sušak, Sušak” lijepi pokušaj njegovanja primorskog dijalekta i glazbe te da je zapravo riječ o prvom mjuziklu skladanom na “čakavskoj besedi”.

“Festival MIK čakavicu njeguje godinama. Nažalost, nisu se još pojavili neki scenarij i TV serija koji bi, kao što Dalmacija ima “Malo misto” i “Velo misto” ili Zagorje “Gruntovčane”, pokazali bogatstvo tog jezika, a i mentalitet ljudi Primorja i Istre”, govori redatelj Edvin Liverić i dodaje da je u ovom komadu želio zadržati šarm Broadwaya tih godina, a posebno je u koreografiji bio inspiriran djelom Boba Fossea.

Liverić tvrdi da je važno održati dijalekt i oživjeti ga na kazališnim daskama. Svako korištenje dijalekta, kaže, uvijek na sceni zvuči životnije od čistog književnog jezika. Naprosto ima svoj šarm, pogotovo kad su akteri s tog govornog područja i suvereno vladaju njime. “Ja sam se s raznim dijalektima naše zemlje susretao još na Akademiji dramske umjetnosti, još kao student. I uvijek su me neizmjerno veselili. Osobno neizmjerno cijenim i poštujem područja koja njeguju svoj jezik. To je veliko nematerijalno kulturno bogatstvo i bogatstvo neke regije i po tome možete mnogo toga iščitati i o njezinim stanovnicima i njihovu ponosu i samosvjesnosti”, priča redatelj mjuzikla u kojoj glavne uloge igraju Damir Kedžo, Mario Lipovšek Battifiaca i Katja Budimčić.

Kao i svakome Riječaninu, tako i Edvinu Liveriću Sušak znači puno, a radnja mjuzikla prati bogatu povijest Sušaka, ali i – naravno – ljubavnu priču.

“Meni Sušak znači mnogo. Rodio sam se u bolnici na Sušaku, čitavo djetinjstvo odlazio sam noni i noniću na Vežicu, igrao se “policajca i lopova” po Bulevardu, kupao se na Pećinama, prve poljupce vežem uz Trsat i njegove stube, ishodavao sam nebrojenih “Hodača” na Piramidi, a sada i kao gost predavač pohodim Kampus na tom našem lipom Sušaku. Mogu slobodno reći da je Sušak dio moje osobne povijesti. Sama radnja mjuzikla vezana je za nesretni sušački kolodvor koji je sagrađen 1939., pred sam Drugi svjetski rat, a isto tako je izgubio svoju funkciju pripojenjem Sušaka Rijeci 1948. Jednako tako kako je sagrađen, bez javnih rasprava i suglasnosti s građanima Sušaka 1930-ih godina, tako ga je i današnja vlast bez velikih rasprava s današnjim stanovnicima našega grada, 2008. bagerima sravnila sa zemljom. Nekako neminovno stječete dojam da se ništa bitno kod nas promijenilo nije otkad je zgrada sagrađena do njezina rušenja. Ali da ne biste mislili da mjuzikl govori samo o tim žalosnim temama. Tu je i jedna lijepa ljubavna priča koja prati život tipičnih naših ljudi iz Primorja, u kojoj se svatko može pronaći. Ima tu i kritike mentaliteta nas Primoraca, koji se ponekad ponašamo kao da smo slučajni prolaznici u ovome gradu, nesvjesni njegove veličine i značaja”, rekao je redatelj Edvin Liverić.

• ‘SVAKI DIJALEKT IMA SVOJ ŠARM, pogotovo kad su akteri s tog govornog područja i suvereno njime vladaju. To je nematerijalno kulturno bogatstvo’, kaže Edvin Liverić

A što se točno događalo na Sušaku kroz povijest i zašto on ima tako važno mjesto u srcima svih Riječana, objasnio je za Nacional akademik dr. sc. Petar Strčić, iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci.

“Kao i susjedna Opatija u Liburnijskoj Istri, tako i Sušak kao naselje u Kvarnerskom primorju nije postojalo do druge polovice 19. stoljeća. Tada, ispod tisućljetne Bogorodičine crkve te kaštela na brdu Trsat, uz lijevu stranu utoka potoka Rječine iz Grobnišćine u more, na praznim apsolutno sušnim stijenama naglo počinje izrastati veće naselje zvano Sušak. Tisućljetnu Rijeku u 19. stoljeću vladajući mađarski kapital naglo razvija u Austro-Ugarskoj. A prekorječinski Sušak u Banovini Hrvatskoj već je 1877. postao čak i općina kojoj pripadaju područja Sušaka, Vežice i Trsata. Razvija se i u luku, a idućih desetljeća dobio je, primjerice, čak i hrvatsku gimnaziju, koja je izbačena iz Rijeke. Naselje Sušak uglavnom raste s tada stvorenim i rastućim hrvatskim kapitalom. Preko njega idu glavna cesta i željeznička pruga preko Gorskog kotara za Zagreb. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine”, govori akademik Strčić o razdoblju prije onoga koje prati radnja mjuzikla. Tad dolazi Prvi svjetski rat koji je, kaže Strčić, Sušaku nanio strašne nepogode uz povremenu talijansku okupaciju. Italija je tek 1924. otišla iz dijela prekorječinskoga prostora, ali je zadržala Istru te dijelove dalmatinskog i kvarnerskog prostora.

“Sušak u međuraću živi u skladu s općom situacijom u karađorđevićevoj Kraljevini SHS, poslije zvanoj Jugoslavija, dakako, s odjecima susjedne prekorječinske Rijeke u veoma oštroj antihrvatskoj fašističkoj Kraljevini Italiji. Ona je odmah Sušak okupirala čim je i ovdje izbio II. svjetski rat, pa tako i u trenucima nacističko-njemačkog raspačavanja Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. S time se uskoro složila i tada proglašena nacifašistička ustaško-kvislinška NDH. Njezin je poglavnik 1930-ih godina živio u fašističkoj Italiji, koja ga je preko Sušaka prebacila u Zagreb”, spominje Strčić zanimljive detalje o Sušaku.

U Sušaku, nastavlja dr.sc. Petar Strčić, i u cijelome ostalom ranijem jugoslavenskom području, naglo se razvio oružani otpor čije vodstvo uskoro preuzimaju komunisti.

“I Sušačani od okupatora i njegovih kvislinga doživljavaju ratne strahote, pa i smrtonosna mučenja te strijeljanja i usred grada. Slom fašističke Italije, a zatim i savojske kraljevine 1943., doveo je tu sličnoga njemačko-nacističkog okupatora, koji sve do konačnoga sloma i u Sušaku ima smrtonosne pomoćnike kao svoje čvrste kvislinge – četnike, ljotićevce, nedićevce, ustaše pa čak i one iz dalekoga SSSR-a. Uz vrlo tešku bitku Sušak je oslobođen 21. travnja ’45., a susjedna Rijeka uz još težu borbu 3. svibnja”, pojašnjava akademik Strčić i dodaje da je, primjerice, čak i znamenita povijesna kazališna palača iz 19. stoljeća – HNK Ivana pl. Zajca – bila pretvorena u nacistički smrtonosni bunker. Akademik dr.sc. Petar Strčić objasnio je da oslobođeni hrvatski i slovenski krajevi u Kraljevini Italiji tad još nisu bili međunarodno pravno priznati kao jugoslavenski, dakle, nisu ušli u matice domovine. Tek je 1947. Pariška međunarodna komisija vratila i njih pa su oba grada uz ušće Rječine ušla u hrvatsku maticu domovinu u okviru treće Jugoslavije. Tada su oba grada dobila tisućljetno ime Rijeka.

Sva ta bogata povijest ima svoje mjesto u ovom vrlo značajnom mjuziklu “Sušak, Sušak” u kojem glazba, naravno, igra vrlo važnu ulogu. Skladatelj Olja Dešić pojasnio je kako je tekao proces stvaranja glazbe.

• LJUBAVNA PRIČA u kojoj se svatko može pronaći, prati život tipičnih ljudi iz Primorja. Ima i kritike mentaliteta jer se Primorci ponekad ponašaju kao da su u gradu samo prolaznici

“Prvi materijali u obliku skica dramskog teksta i stihova songova stigli su do mene još 2007. godine. Sviđao mi se tekst, imao je onu neku duhovitost bez pretenzija, kronologiju jednog vremena na simpatičan primorski, čakavski način i kroz pogled autohtonog stanovnika Sušaka i svjedoka njegovih promjena. Pjesme su, jedna po jedna, nastale za klavirom ili gitarom; htio sam da budu snažne, vrckave, slikovite, plesne, razdražljive, tužne… ali pjevane melodijom onog vremena, sve od swinga, šlagera pa do raskošnijih pop pjesama našeg kvarnerskog kraja, jer se radnja rasteže kroz čak 40 godina. Ove godine sve sam dodatno orkestrirao i skladao dramsku glazbu, onu koja gotovo filmski prati radnju na pozornici”, kaže Olja Dešić koji je na američkom koledžu Berklee Online tijekom posljednjih triju godina stekao certifikate za orkestratora glazbe za kazalište, TV i film.

Olja Dešić kaže da čakavština diktira i ritam i melodiju mjuzikla.

“Čak i da autor poželi napisati nekakvu ‘uobičajeno’ štokavsku melodiju, ne ide. U toj posebnosti stvara se poseban ‘nerv’, a prati li autor prirodno taj proces, sve ide samo od sebe. Sušačke melodije nisu opora istarska ljestvica, davno su kantautori poput Vjekoslava Kneževića opjevali naš kraj predivnim lirskim, šansonijerskim melodijama. Pa i mnogi naši autori MiK-a. Klanjam im se svima i ostavštini koju su nam prepustili”, rekao je Dešić o glazbi za mjuzikl u kojem, osim pjevača, nastupaju članovi Hrvatske i Talijanske drame te zbora i orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca i Studija Maraton.

Autor teksta Mensur Puhovac kaže da ga je, kad je tekst nastao, prije pet, šest godina, inspirirao nestanak Sušaka kao grada.

“Inspirirali su me Sušačani koji pate zbog nestanka svoga grada i svakodnevno slušam od njih priče o Sušaku, a danas i ja mogu pričati neke priče jer sa svojih 65 godina spadam u starog Sušačana. Najveći izazov pri pisanju teksta za ‘Sušak, Sušak’ bio je stvoriti atmosferu. Domaću, sušačku, da se čuje čakavština”, kaže Mensur Puhovac koji želi da svi koji za Sušak znaju samo iz pjesama, klapskih ili MIK-a, o njemu doznaju još nešto kroz mjuzikl.