Može se reći da Milanovićevi oponenti u SDP-u doživljavaju vođu s kojim se ne slažu KAO MANJU OPASNOST ZA STRANKU OD GUBITKA IZBORA, za razliku od Karamarkovih oponenata u HDZ-u.  HDZ-ovi prominentni ‘disidenti’ smatraju čak kako je za stranku bolje da izgubi aktualne izbore, nego da joj Karamarko ostane na čelu

Što se premijerskog položaja tiče, hrvatska predizborna knjiga odavno je već svedena na dva slova i stiglo je vrijeme da preciznije proučimo, na pojedinim segmentima njihove aktivnosti, kako ta slova u javnosti odjekuju.

GOVORNIČKE VJEŠTINE

Ni Milanović ni Karamarko nisu bogomdani govornici, ali šef SDP-a ovdje je ipak u očitoj prednosti. Kod tematski pripremljenih nastupa, na obljetnicama i slično, u stanju je tečno govoriti i do sat vremena bez prekida. Slabiji je kad se radi o improviziranim nastupima, u kojima često pribjegava čudnim figurama. Napadao je HDZ-ov “Prnjavor-program”, ne objašnjavajući zašto ga tako zove. Govorio je o nekakvoj cajka-stranci i onda je morao usiljeno objašnjavati što je pod tim mislio. U želji da ispadne originalan, ponekad gubi mjeru i orijentaciju.

Gospodin Karamarko, na drugoj strani, beznadežno je suhoparan i sadržajno ograničen. Značajnije govore čita s telopa. Milanović odlazi u stilski groteskne vode, ali zabavniji je od Karamarkove neinspirativne krutosti. Karamarko je sklon paušalnoj galami i to stvara antipatičan dojam. Milanović je za predizborne svrhe počeo preuzimati nešto od njegova stila, a hoće li mu to donijeti profit, za sada je nepoznanica. Karamarko engleski natuca, što ga pred publikom dovodi u podređeni položaj prema anglistu Milanoviću. Potonji je davao složene intervjue za CNN kakvi su Karamarkovim jezičnim mogućnostima nedostupni. Kako bi šef HDZ-a vodio državničke razgovore, to je specijalno pitanje.

NADZOR NAD STRANKOM

I Milanović i Karamarko imaju respektabilne neprijatelje u svojim strankama, no SDP je ovdje homogeniji od HDZ-a. Može se reći da Milanovićevi oponenti u SDP-u doživljavaju vođu s kojim se ne slažu kao manju opasnost za stranku od gubitka izbora, za razliku od Karamarkovih oponenata u HDZ-u. HDZ-ovi prominentni “disidenti” smatraju čak kako je za stranku bolje da izgubi aktualne izbore, nego da joj Karamarko ostane na čelu. To je izravno poručio Zvone Boban, nogometna zvijezda i jedan od stožera HDZ-a, a na njega su se nadovezali i drugi pripadnici stranačke “stare garde”. Nema načina da Karamarko vrati te ljude u krilo svoga vodstva. Oni ističu svoga kandidata, Andreja Plenkovića, s kojim ga očekuje odlučna bitka za stranku bez obzira na ishod izbora. Karamarkov nedolazak na predstavljanje Šeksove knjige ocjenjuje se kao totalno podređivanje stranke vođi i uvreda za tradiciju HDZ-a.

U SDP-u postoji drugi odnos prema vođi; Milanović ima bolji stranački položaj od Karamarka. Nije to pitanje boljeg nadzora nad strankom, kako se često voli govoriti, nego pozitivnijeg odnosa stranke prema predvodniku. Mnogi slojevi u HDZ-u ocjenjuju Karamarka nepodobnim za moderno vrijeme i uz njega su samo zbog interesa. Kod onih koji nemaju materijalnog interesa, ne postoji ni ograda od javnih konfrontacija.

ODNOS PREMA EKONOMIJI

Iako se trude da poboljšaju svoje rezultate, oba kandidata nejaka su na planu ekonomije i oslanjaju se na timove.

ODNOS PREMA PROŠLOSTI

Koliko god se Milanović trudio da prošlost marginalizira u svome dnevnom redu, toliko je Karamarko pokušavao učiniti je središnjom točkom programa na kojem će rušiti protivnika. Najavio je zaštitu Tuđmanova lika u Ustavu i time izazvao konsternaciju. Prisiljava ljude da žive u sjeni Domovine i podređuju joj sve univerzalističke vrijednosti. SDP je nazvao “crvenom peronosporom” i počeo mu prišivati najgore historijske atribute komunizma. Shvativši da Karamarko na historijsko-domovinskoj mitologiji osvaja prostor, i Milanović je na kraju počeo pribjegavati sličnoj retorici u odnosu prema HDZ-u. S uspjehom, za divno čudo.

OSOBNA TELEVIZIČNOST

Milanovića se često doživljavalo kao “zgodnog čovjeka”, no borba za vlast oduzela mu je dio šarma. Bavljenje visokom politikom na Balkanu stvara kod protagonista gotovo karakterističan grč. To se drastičnije uočava kod Karamarka koji ponekad na ekranu djeluje gotovo izbezumljeno. Karamarko postupa taktički dobro, izbjegavajući izravan televizijski susret s Milanovićem. Milanović je televizijski podobniji, ima veći dijapazon tema i kad je lošije artikuliran – zabavniji je od Karamarka. U njegovim nastupima osjeća se težnja da bude duhovit i pomalo originalan, što televizija voli. Karamarko je tu težnju potpuno ugušio u doktrinarnim filipikama.

ODNOS PREMA MEDIJIMA

Milanović ima ponešto autističan odnos prema medijima, a Karamarko izrazito agresivan. Milanović premalo pažnje posvećuje odnosu snaga na hrvatskoj medijskoj sceni, može se reći da ga ta tema zanima minimalno. Karamarko je medijima upravo opsjednut. Prijeti na sve strane i ulaže tužbe protiv listova koji prenose negativne stavove o njemu. Šefu SDP-a takav angažman ne pada na pamet. U stanju je hladno gledati kako jedan veliki medijski blok mijenja stranu i prelazi pod nadzor HDZ-a. Mediji nisu naklonjeni prema Milanoviću kao što bi bili prema nekom drugom šefu vlade, dijelom i zato jer se Milanovića ne boje, kao što se boje njegova suparnika. Da je Karamarko na vlasti, vjerojatno ne bi darovao tako velik televizijski prostor oponentima, kao što ga SDP danas daruje njemu. Zanemarivanje uloge medija jedna je od Milanovićevih većih pogrešaka u kampanji.

Stavovi o kandidatima predočeni u ovom krokiju vjerojatno neće imati nikakva utjecaja na izborni rezultat. Biračka tijela velikih stranaka u Hrvatskoj se ne opredjeljuju prema nijansama i ne mijenjaju raspoloženja na temelju nekoliko novinskih članaka.

• MILANOVIĆ IMA AUTISTIČAN odnos prema medijima, a Karamarko izrazito agresivan. Milanović premalo pažnje posvećuje odnosu snaga na hrvatskoj medijskoj sceni, može se reći da ga ta tema zanima minimalno. Karamarko je medijima upravo opsjednut. Prijeti na sve strane i ulaže tužbe protiv listova