Teškom i pomalo jezovitom paučinom okružio je HDZ Zorana Milanovića i Vladu. POJEDINI MEDIJI PROZIVAJU PREMIJERA da se zavadio s mnogima, ignorirajući činjenicu da su se mnogi zapravo ciljano zavadili s njim. Programirano nasrću na njega sa svih strana. Čak su i hadezeovski orijentirani prosvjetarski sindikalisti pronašli predizborni trenutak za organiziranje štrajka

Postoje dva gravitacijska težišta u hrvatskoj političkoj humoreski: stadion i Ustavni sud. Što se stadiona tiče, pojavio se tu posljednjih dana jedan čovjek, drug i vođa, koji je život posvetio potrazi za vrhunskim motivatorom. Pronašao ga je, na radost publike, i time je hrvatski nogomet dobio gigantski predvodnički tim. Ante Čačić, Joe Šimunić. Potonji će, kao profesor domospremlja, po Čačićevoj viziji, za nogometašima dok trče travnjacima kliktati “Za dom spremni”, kako bi želju za pobjedom osnažio na onaj pravi, ustaški način. Čega li se sve HDZ-ova ultraška avangarda ne će dosjetiti u predizborno vrijeme… Ustavni sud nastavlja se izvanustavno ponašati kao arbitar nad arbitrima i ne pokazuje usput nikakvu motivaciju da prozbori nešto o agresiji fašističkih trendova u državi. Pokazuje, međutim, vrlo snažnu motivaciju kad je riječ o zaštiti političkoga lopovluka. Odabrali su trenutak raspuštanja Sabora da objave odluku kojom se i osuđenim političkim pljačkašima odobrava obavljanje političkih dužnosti. Koji bi još sud na svijetu donio takvu odluku, nije poznato. Politikom se ne mogu baviti profili koji su činili ratne zločine, ali mogu zato osobe koje su na političkim funkcijama ukrale milijune. Bez komentara.

TEŠKOM I POMALO JEZOVITOM PAUČINOM okružio je HDZ Zorana Milanovića i Vladu. Pojedini mediji prozivaju premijera da se zavadio s mnogima, ignorirajući činjenicu da su se mnogi zapravo ciljano zavadili s njim. Programirano nasrću na njega sa svih strana. Čak su i hadezeovski orijentirani prosvjetarski sindikalisti pronašli predizborni trenutak za organiziranje štrajka. Aleksandar Vučić, taj najnoviji veliki mađarski prijatelj, pošteđuje Budimpeštu, prosljeđuje mu pred vrata desetke tisuća izbjeglica i pravi se Tošo. Čovjek je na to pao u afekt, taj preopterećeni gospodin Milanović, i zatvorio je na nekoliko dana kamionski put između Srbije i Hrvatske. Proizvelo je to veliku regionalnu buku. Drvlje i kamenje obrušilo se u Srbiji na Milanovića i Hrvatsku kao takvu. HDZ je odigrao standardno filistarski, izbjegao otvoreno izjašnjavanje o prekidu međunarodnoga transporta i kad je Milanović zaustavio akciju, optužio ga je zbog reteriranja pod pritiskom. Tkanje paučine koja će paralizirati premijera, to je jedino čime se Karamarkova stranka danas bavi.

Je li Milanović trebao zatvoriti kamionski promet ? Vjerojatno nije. Bez obzira na povode, mogao je pretpostaviti da stvara problem koji će mu se obiti o glavu. Kao prvo, propustio je ljudima precizno objasniti o čemu se tu radi. Njegova šatrovačka poruka Vučiću (“Šaraj malo…”) predstavljala je slabu informaciju za građane. Trebalo je kolektivnoga intelektualnoga napora da se shvati smisao operacije. Kao drugo, nije shvatio da će medijske slike snažno raditi protiv njega. Televizija je svakodnevno bombardirala publiku prizorima umornih vozača koji se na cesti nalaze hrvatskom odlukom. Taj humani aspekt s razlogom je u drugi plan potisnuo sve “nacionalne interese”. Umjesto borca za hrvatske poštene ciljeve – ravnopravnu podjelu izbjeglica na granici – Milanović je ispadao kao ponešto brutalan pragmatist, slika koju su neumorno poticali sa srpske i mađarske strane. To što je Hrvatska izbjeglicama osiguravala ljudski status i životne potrepštine više nego bilo tko drugi, topilo se pred vizijom iscrpljenih vozača koji prosvjeduju na cesti i parolama o materijalnim gubicima koje Hrvatska i Srbija trpe.

Bilo je jasno da će ta brzopleta operacija kratko trajati. Nakon njezina završetka, Milanovića su iz HDZ-a – kako rekosmo – počeli napadati da se povlači pred pritiscima u čijoj su proizvodnji i sami sudjelovali. Ogorčen na taj unfair tretman, premijer je drastično zaoštrio retoriku. Optužio je Tomislava Karamarka da djeluje u dosluhu sa Srbijom i Mađarskom, a dodao je i provokativnu poruku da se šef HDZ-a tajno sastajao s Aleksandrom Vučićem i šurovao protiv njega. Karamarko se zgražao nad tom izjavom, ali nije se uočio njegov kategorički demanti. Na drugoj strani, Vučić je na hrvatskoj televiziji potvrdio njezinu točnost.

PREMA DOSTUPNIM INFORMACIJAMA, sastali su se u konspirativnom stilu tijekom inauguracije Kolinde Grabar-Kitarović, kamo je Vučić došao kao državni gost. U samom sastanku dvojice političara ne bi bilo ništa sporno da ga Karamarko ne skriva kao zmija noge. Napadao je Milanovića da je nekakav jugonostalgičar čiji će kolaboracionizam uništiti Hrvatsku, a pokazuje se da ni on nije imun na zakulisne razgovore s Beogradom, oko suradnje na svrgavanju Milanovićeve vlade. Milanović u konačnici ispada bitno tvrđi rodoljub od njega, što Karamarko teško može sažvakati. Ishitrena operacija “kamioni” naštetila je premijeru Milanoviću, ali cjelokupan kontekst zbivanja ukazao je na pogubnost sila koje djeluju protiv njega.

Nitko mu ništa ne priznaje, od porasta brutto proizvoda nadalje. Mnogi akteri na sceni nadaju se kako će pravodobnim opredijeljenjem za Karamarka kupiti za sebe nekakav profit u budućnosti, a i sam Karamarko pridonosi takvom raspoloženju dijeleći na sve strane prijetnje, uvrede i tužbe protiv novina. Uistinu bizarna predizborna kampanja, neusporediva s bilo čime dosad viđenim. Milanović je, kako god okrenemo stvari, zaštitnik građanske Hrvatske, no je li Hrvatska u svojoj biti građanska država?