Državno sudbeno vijeće koncem listopada napokon bi trebalo donijeti odluku o odabiru šest novih sudaca Županijskog suda u Zagrebu, od toga tri suca Građanskog odjela i tri suca Kaznenog odjela. Riječ je o jednoj od najzahtjevnijih i najodgovornijih pozicija u hrvatskom sudstvu zato što na taj sud često dolaze najteži predmeti hrvatskog pravosuđa koji često imaju i političku pozadinu ili su akteri sudskih procesa osobe iz političkog miljea. Slučajevi u kojima su protagonisti Ivo Sanader, Milan Bandić, Damir Polančec ili pak Zdravko Mamić samo su neki od onih kojima se bavio Županijski sud u Zagrebu.

Zato se i izbor sudaca Kaznenog odjela tog suda smatra vrlo osjetljivim i konačna odluka izaziva posebnu pažnju ne samo u pravosudnim krugovima, nego i pažnju cjelokupne javnosti. U ovom slučaju posebno su intrigantne dvije činjenice. Prva je ta da je riječ o dva natječaja raspisana još 25. rujna 2013. te 24. veljače 2014. godine, a da odluka o odabiru najboljih kandidata do danas još nije donesena. Druga je ta da među više od 100 prijavljenih kandidata, 89 na prvom i 25 na drugom natječaju, ima i nekoliko sutkinja koje su obiteljski povezane s već aktualnim sucima Županijskog suda ili pak s drugim visokorangiranim osobama u hrvatskom pravosuđu.

TAKO JE JEDNA OD KANDIDATKINJA VIOLETA VESELIĆ, sutkinja Parničnog odjela Općinskog suda u Zagrebu, supruga suca Ivice Veselića, člana Državnog sudbenog vijeća koje odlučuje o imenovanju sudaca Županijskog suda. Iako će se Ivica Veselić iz odlučivanja o kandidaturi svoje supruge vjerojatno izuzeti, pravosudni izvori za Nacional kažu da to nije garancija da će ostali članovi DSV-a o tome nepristrano odlučivati.

“Iako se Veselić već izuzeo iz odlučivanja o njegovoj supruzi, njegovi kolege također će trebati njegov glas u nekim drugim slučajevima, pa njegovo izuzeće ništa ne mora značiti i nije nužno garancija nepristranosti sudaca”, tvrdi Nacionalov izvor. Međutim, pravosudni izvori također napominju da treba uzeti u obzir i to da se Violeta Veselić, kao i ostali kandidati, javila na natječaj prije no što je njezin suprug postao član DSV-a. Među ostalim zvučnim kandidatima za poziciju suca Županijskog suda nalazi se i Adela Turkalj, supruga Kristijana Turkalja, pomoćnika ministra pravosuđa, Jadranka Kos, sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici čiji je suprug sudac Vrhovnog suda Damir Kos, kao i Natalija Glumičić-Šćekić, supruga suca Županijskog suda u Zagrebu Ratka Šćekića. Suprug kandidatkinje Tamare Pleše je Siniša Pleše, također sudac Županijskog suda u Zagrebu. Među kandidatkinjama je i Jasmina Crnić, iz obitelji pokojnog predsjednika Vrhovnog suda Zlatka Crnića.

Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Vinka Nobilo, supruga poznatog odvjetnika Ante Nobila, također se kandidirala. Njezin suprug, nekadašnji državni tužitelj, jedini od spomenutih poznatih muževa nije zaposlen u hrvatskom pravosuđu nego ima svoju privatnu odvjetničku praksu 20-ak godina.

I DA NEMA OVIH PRIMJERA evidentnih obiteljskih veza između pojedinih kandidatkinja i aktualnih visokopozicioniranih sudaca, izbor sudaca Kaznenog odjela Županijskog suda u Zagrebu bio bi osjetljiv. U ovim slučajevima otvara se i pitanje hoće li zbog obiteljskih veza neki od tih kandidata zapravo biti i u težem položaju, zbog mogućeg straha DSV-a da ne budu prozvani za nepotizam ako ih odaberu. Dodatnu kontroverzu u odluku o konačnom izboru mogla bi unijeti i činjenica da je Ustavni sud nedavno donio odluku da se Državno sudbeno vijeće prilikom odabira sudaca ne mora držati bodova koji su suci ostvarili na temelju statističkih pokazatelja njihovih rezultata rada. No Nacionalov izvor iz visokih pravosudnih krugova upozorava na još jednu osjetljivu situaciju:

“I bez odluke Ustavnog suda tu se može manipulirati jer DSV ima pravo dati 20 bodova kandidatima na temelju razgovora. Ti su razgovori uglavnom banalni i samo su opravdanje da se s tih 20 bodova nekoga tko je bio, primjerice, na 20. mjestu može staviti na prvo mjesto, s obzirom na to da to pravilo naprosto omogućava takav manevar. Dakle, s jedne strane Ustavni sud donosi odluku da se DSV uopće ne treba obazirati na bodove skupljene kroz mjerenje statistike, pa proizlazi da nema uopće kriterija za odabir sudaca jer ne postoje mjerljivi rezultati rada kako bi se na objektivan način mogli postaviti kriteriji za nečiji izbor ili napredovanje. To naprosto ne postoji.” Međutim, predsjednik Državnog sudbenog vijeća Željko Šarić za Nacional je objasnio da sukladno članku 55. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, Vijeće od nadležnog sudačkog vijeća traži ocjenu obnašanja sudačke dužnosti suca koji je podnio prijavu za natječaj.

“NA TEMELJU UKUPNOG BROJA BODOVA utvrđenog ocjenom obnašanja sudačke dužnosti i razgovora s kandidatima na kojem kandidat može ostvariti najviše 20 bododa, Vijeće sastavlja listu prvenstva kandidata te donosi odluku o imenovanju sudaca”, stoji u odgovoru Željka Šarića. Trenutno, međutim, DSV ne može zatvoriti navedene natječaje, s obzirom na to da im nadležna sudačka vijeća nisu dostavila konačne ocjene o obnašanju sudačke dužnosti za sve kandidate koji su se javili na oglas od 26. veljače 2014., pa DSV ne može još s njima obaviti razgovore. Upućeni pravosudni izvori tvrde da je upravo Ivica Veselić, u vrijeme dok je bio na čelu sudačkog vijeća zagrebačkog županijskog suda, napravio neke tehničke propuste zbog kojih se sada mora tako dugo čekati na donošenje odluke o izboru najkvalitetnijih kandidata na ovom natječaju. Iz DSV-a ističu da dinamika postupanja u postupcima imenovanja sudaca naprosto ne ovisi samo o njima i da se zbog toga s objavom rezultata natječaja još čeka. No formalno-pravno gledajući, rok za njihovo postupanje zakonom uopće nije ni propisan.

CIJELA PRIČA OTVARA I DODATNE IZAZOVE. Čak i u slučaju potpune nepristranosti članova Državnog sudbenog vijeća, dakle čak i da ne postoji situacija da su među kandidatima osobe obiteljski povezane s pojedinim sucima, ne postoji nikakva garancija da će biti izabrani najbolji suci. Isto tako, suci koji su se kandidirali nemaju nikakvu garanciju da će kvaliteta njihova rada, dosadašnji rezultati i zalaganje biti garancija da će izboriti napredovanje, odnosno mjesto na višem sudu.

“To je osnovni i temeljni problem hrvatskog pravosuđa. Jer sve počinje i završava s ljudima, a mi ne radimo pozitivnu selekciju kadrova kao što to radi tržište, da kvalitetne ljude unapređuje, a loših se rješava. Taj bi sistem trebalo imitirati ne samo hrvatsko pravosuđe, nego i državna uprava i lokalna samouprava. Jer ovako ni suci, a ni državni činovnici nemaju osjećaj da netko mjeri i valorizira njihov rad, niti to može biti temelj za njihovo napredovanje. Jasno, sama statistika nije dovoljno ni odlučujuće mjerilo, ali je barem nekakvo mjerilo, a sada su i to ukinuli”, upozorava Nacionalov izvor.

Drugim riječima, statistički pokazatelji trebali bi biti barem orijentir da bi se nekog uzelo u uži izbor. Nakon toga, smatra Nacionalov izvor, više tijelo, na primjer Vrhovni sud, trebao bi formirati stručne timove koji će u referadama matičnih sudova onih kandidata koji su ušli u uži izbor napraviti dubinsku analizu njihovih sudskih spisa i predmeta. Ta bi analiza onda trebala biti temelj za nečije imenovanje. No takva praksa kod nas ne postoji, a u pravosudnim krugovima tvrde da je glavni krivac za to politika.

“MI SMO IMALI SITUACIJU DA JE HDZ JOŠ 90-IH najprije preko one čuvene Pašalićeve komisije napravio svojevrsnu lustraciju u pravosuđu. Počeli su sa Srbima, za što je jedan od najpoznatijih primjera Čedo Prodanović kojeg su maknuli s mjesta općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, a završili s onima koji im se naprosto nisu sviđali. I onda je to pravosuđe koje je godinama kreirao HDZ u jednom trenutku moralo primijeniti europske standarde i pravila u odabiru kadrova. Dakle, nakon što su ga pročistili, lustrirali i stvorili svoje kadrove, sada formalno politika ne sudjeluje u njihovu odabiru nego se pravosuđe samo regrutira tako da državni odvjetnici biraju državne odvjetnike, a suci suce. Međutim, problem je u tome što se biraju na temelju nepostojećih kriterija i objektivnih pokazatelja, pa tako ne možemo ni imati pozitivnu selekciju da najbolji i najsposobniji napreduju. Tako smo kroz godine iza nas dobili pravosuđe kakvo imamo”, objašnjava Nacionalov izvor. S obzirom na nepostojanje jasnih kriterija, smatra on, jasno je da će presudnu ulogu odigrati političke, osobne, obiteljske ili zavičajne veze.

MEĐUTIM, POSTOJI I VELIK BROJ SUDACA koji misle da nisu svi suci u jednakom položaju i stoga što neki godinama rade u zahtjevnijim sredinama i na puno kompleksnijim predmetima, što im znatno otežava doseći broj bodova koje neki suci sa sudova u manjim sredinama mogu puno lakše doseći radeći relativno jednostavne predmete. “Mi moramo stvoriti sustav koji će omogućiti da najbolji napreduju na temelju objektivnih pokazatelja, a da se oni najneuspješniji eliminiraju. Dakle, mora postojati jasan kriterij promocije kadrova na viša zvanja na temelju realnih i objektivnih pokazatelja, a ne na temelju simpatija ili političkih podobnosti. A mi smo izgradili pogrešan sustav. Dakle, uopće nije problem u sastavu DSV-a, oni mogu biti najpošteniji na svijetu, ali sustav je katastrofalan. Treba znati da ako žena nekog suca Vrhovnog suda ima loše pokazatelje, ona ne bi smjela ni doći u obzir u bilo kakav izbor. Tu vrijedi i obrnuto pravilo, ako netko ima izvrsne pokazatelje, a u obiteljskim je vezama s nekim od sudaca, to ne bi smjela biti zapreka za njegovo napredovanje jer kriterij u tom slučaju ne bi bile obiteljske veze, nego rezultati te osobe”, kaže Nacionalov izvor.

IZ DRŽAVNOG SUDBENOG VIJEĆA, međutim, tvrde oni prilikom odluke o odabiru najboljeg kandidata itekako vode računa o svim kriterijima. “Što se tiče vašeg pitanja koje se odnosi na način na koji se uzimaju u obzir bodovi ostvareni na temelju statističkih pokazatelja o radu suca, obavještavamo vas da je propisano da odluka Vijeća o imenovanju sudaca mora biti utemeljena na ostvarenom broju bodova i utvrđenoj listi prvenstva kandidata, što ne znači da lista prvenstva ima snagu diktata po kojem bi izbor bio konačno određen redoslijedom kandidata na listi prvenstva, nego je time propisano da je prilikom odlučivanja o imenovanju potrebno uspostaviti razumnu ravnotežu između onih zaključaka koji proizlaze iz ostvarenih bodova i liste prvenstva, s onim kriterijima te svojstvima kandidata koje nije moguće obuhvatiti numeričkim pokazateljima. Smatramo da valorizacijom rada sudaca numeričkim pokazateljima nije moguće postići krajnju svrhu (realna i cjelovita slika o kvaliteti rada kandidata) i da osobito u slučajevima bodovno približno izjednačenih kandidata takvim razlikama u bodovima ne treba davati odlučan značaj. Naime, prema dosadašnjem iskustvu takve razlike ne ukazuju, same po sebi, na stvarnu razliku u kvaliteti kandidata”, objasnio je predsjednik DSV-a Željko Šarić.

JEDAN OD NACIONALOVIH IZVORA ISTIČE da je problem i u tome što se osobe koje odlučuju o budućim sucima nemaju niti gdje pošteno informirati o njima, odnosno pročitati stručnu analizu njihova rada. Zbog toga nisu nezamislive situacije da, recimo, član DSV-a iz Osijeka koji bira kandidata za Županijski sud u Zagrebu o kojem nema dovoljno informacija, za savjet upita drugog člana DSV-a.

Sve su to posljedice nepostojanja sustava u kojem bi bili jasno propisani kriteriji. “Recimo, mi nikad nismo čuli da je neki sudac dobio otkaz jer nije dobro radio. Morao je otići ako je napravio neki veliki eksces ili kriminal, ali ‘samo’ zato što je loše radio, ne. Dakle, sustav ne postoji. Slično je kod korupcije. Možete vi uloviti pojedine slučajeve, ali problem nećete riješiti dok postoji sustav koji to omogućava”, zaključuje Nacionalov izvor.

Drugi Nacionalov izvor iz visokih pravosudnih krugova pak smatra da je komunistički sistem imao puno jasnije utvrđena pravila da ne bi došlo do koncentracije obiteljskih klanova u sudstvu.

Više izvora tvrdi da se osim obiteljskih, često koriste i profesionalne veze, te da se znaju voditi beskompromisne lobističke bitke za utjecaj na raznim sudovima između pojedinih interesnih skupina. Često se u tim internim prozivanjima zna spominjati ime Đure Sesse, šefa hrvatske udruge sudaca. Sessu mnogi spominju kao izvrsnog lobistu koji je godinama imao neobjašnjivo veliki utjecaj na kadrovsku politiku u pravosuđu na raznim razinama, što je navodno dijelom uspio zadržati i do današnjih dana, iako se u sudačkim krugovima godinama tvrdi da je njegova sudačka statistika brižno čuvana tajna.