Objavljeno u Nacionalu br. 825, 2011-09-06

Bivša profesorica politologije na sveučilištu Wooster u Ohiu prvi put govori o razlozima odlaska s mjesta savjetnice za razminiranje u Ministarstvu vanjskih poslova nakon 12 godina uspješnog rada

Otkako je umro Ivica Račan, njegova supruga Dijana Pleština tek se povremeno pojavljuje u medijima. U proljeće 2010. objavljeno je – a uskoro i demantirano – da napušta Hrvatsku i vraća se u Ameriku, a poslije toga o njoj se više nije pisalo. Tako je potpuno nezapaženo prošao i njezin odlazak s položaja savjetnice za razminiranje u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojemu je radila posljednjih jedanaest godina. U Nacionalu prvi put iznosi da je bila izložena mobingu i pritiscima ministra Gordana Jandrokovića. Napokon je odlučila otići, a kao posljednji radni dan izabrala je 8. mart, Dana žena. U razgovoru koji smo vodili najavila je i knjigu koju namjerava napisati, govorila o današnjem SDP-u, a demantirala je i informaciju koju je početkom srpnja iznio Ivan Račan, prema kojoj je njegov otac Ivica Račan još 2004. imao tumor.

Zbog čega ste napustili Ministarstvo vanjskih poslova?
– Dva su razloga. Prvo, na poslu kojim sam se bavila, a to su problemi vezani uz razminiranje i rehabilitaciju i integraciju žrtava mina, željela sam posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi. Zbog objektivnih, ali još više zbog “subjektivnih” razloga, to jest nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali ponekad neznanje, a ponekad i korupcija, shvatila sam da u danim okolnostima ništa više bitno neću moći napraviti. Drugo, godinama su se prema meni ponašali nekorektno, prljavo, a zadnjih godina to je preraslo u jednu vrstu mobinga, što me i zdravstveno i na druge načine previše koštalo. Prije pola godine sam rekla – dosta.

Koja je u tome bila uloga ministra Gordana Jandrokovića?
– Jandroković se i prije dolaska na ministarski položaj, još 2005. kao predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, “interesirao” za moj rad. Radilo se o Šestom sastanku Ottawske konvencije posvećene borbi protiv mina, što je do danas jedini sastanak UN-ove konvencije održan u Hrvatskoj. Miomir Žužul, tadašnji ministar vanjskih poslova, želeći kompromitirat Račana, opet preko supruge, jer nije mogao na drugi način, jednostrano i bez mog znanja (iako je od mene tražio da ostanem u MVP-u kao njegova savjetnica za razminiranje), ukinuo je budžet za taj međunarodni sastanak. Ovdje želim naglasiti da je Ottawsku konvenciju u ime RH potpisao tadašnji premijer Ivo Sanader još 1997. kao zamjenik ministra Mate Granića, da se takve međunarodne konferencije UN-ovih konvencija ne rade preko individualnih donacija i da je velika čast za zemlju biti odabran za domaćina, ali Žužulu je bilo najvažnije kompromitirati Račane. Unatoč ukidanju budžeta i brojnim drugim preprekama koje je smislila Sanaderova vlada, uspjeh Zagreb Meetingsa bio je očit, prisustvovalo je 800 delegata iz 121 zemlje, i to u rangu od nobelovaca do ministara. I zato su, još dok je trajala konferencija, Gordan Jandroković, u vrijeme prve Sanaderove vlade predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, i Josip Đakić, predsjednik Hvidre, izmislili aferu s posterima i zatražili moju smjenu radi “promoviranja Srba kao glavne žrtve Domovinskog rata u Hrvatskoj”. Očito ministar Jandroković već godinama “prati” moj rad, ali ne tako da podržava borbu za razminiranje Hrvatske i rehabilitaciju i reintegraciju ljudi koji su stradali od mina.

Vi, dakle, tvrdite da vas je šef diplomacije izložio mobingu?
– Nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada degradirao me profesionalno, smanjio mi plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada, pritom objašnjavajući “da se tako radi u Americi”. Kad sam uložila žalbu, trebalo je proći deset mjeseci da stigne rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida ta odluka ministra Jandrokovića. Nekoliko tjedna prije dala sam otkaz u MVP-u.

Poznato vam je da su, kad ste imenovani na položaj savjetnice ministra za protuminsko djelovanje, mnogi smatrali da je to samo zato što je Ivica Račan tada bio predsjednik Vlade?
– Da, te su kritike bile samo jedan od pokušaja da kompromitiraju Račana. Teško su mi pale te kritike. Međutim, zaboravljalo se da sam zbog ovog posla u Americi napustila položaj sveučilišne profesorice, gdje sam vodila katedru političkih znanosti. U Hrvatsku sam došla da u okviru svog znanja i mogućnosti nešto napravim. Otprije mi je poznat problem mina, s putovanja vlakom i autobusom kroz Tursku, Iran, Afganistan, Pakistan, Indiju i Nepal 70-ih, a poslije sam izučavala probleme razvoja postkolonijalnih zemalja Trećeg svjeta u sklopu doktorskog studija na Berkeleyu. Kad je Ivica postao premijer, odlučeno je da ću se vratiti u Hrvatsku, a meni se odmah nametnulo pitanje kako bih mogla pomoći u tranziciji. Kako sam od proljeća 1999. na poziv Damira Goršete, ravnatelja novoosnovanog Hrvatskog centra za razminiranje, surađivala kroz Znanstveno vijeće HCR-a, bila sam orijentirana na tu problematiku od početka institucionalizacije razminiranja u Hrvatskoj. Moj posao u to vrijeme bio je više orijentiran na međunarodni plan, gdje sam često djelovala kao most između Hrvatske i zapadnih zemalja, pogotovo Amerike, koja je najveći donator u razminiranju. Nemojte zaboraviti da prije 12 godina mnogi naši ljudi, uključujući i one koji su dolazili iz MORH-a, nisu govorili engleski i druge svjetske jezike, a kamoli da su znali prezentirati strancima na razumljiv način naše probleme. Ilustrirat ću to jednim primjerom. Govorilo se da je Hrvatska najminiranija država na svijetu, kontaminirana milijunima mina i s miniranih ili barem sumnjivih 14.000 km2. Smatralo se da će preuveličavanjem problema dobiti više novca od donatora. Takav pristup je ne samo sramotan za nas nego je i glup, kontraproduktivan. Pa nisu donatori naivci koji sve vjeruju, vide i oni kad im se mulja pa se povuku. S druge strane, kod nas se često nije radilo sistematski, nego su se čekale donacije prema principu “daj što daš”. Okidač da se zaposlim u Hrvatskoj bio je moj uspjeh u lobiranju kod jednog poslovnog čovjeka, stranca, za donaciju za razminiranje. Kad mi je potpisao bianco ček na 100.000 dolara, našla sam se u apsurdnoj i nezgodnoj situaciji: nisam htjela uzimati bianco čekove, ali nisam htjela ni odbiti tu donaciju. Tu sam situaciju riješila tako da je u Vladi organizirana mala večera za petnaestak ljudi, na koju je pozvan i donator, kao i tadašnji ravnatelj HCR-a, koji je primio taj bianco ček na koji smo svečano upisali HCR. Nakon konzultacije s Goršetom, tadašnjem ministru vanjskih poslova Toninu Piculi predložila sam da me zaposli kao savjetnicu za protuminsko djelovanje. Moj uvjet je bio da za svoj posao ne primam plaću i najveći dio mojih plaća otišao je za školovanje djece koja su bila žrtve mina.

Kažete da vam je Jandroković rekao da je Đurđa Adlešič imala primjedbi na vaš rad?
– To mi je on rekao u razgovoru o njegovu ocjenjivanju mog rada i moje profesionalne degradacije. Ne znam je li to Jandrokoviću rekla gospođa Adlešič, koja mi se prije više godina obratila u vezi s miniranim područjem oko Bjelovara, i s kojom sam surađivala i oko Druge pregledne konferencije u Kolumbiji, kao i na nekoliko drugih donatorskih akcija u sklopu razminiranja. Ponavljam, to su bile njegove riječi. Đurđa Adlešič nije preuzela moje nekadašnje radno mjesto. Jedina moja bivša funkcija koju je preuzela jest mjesto u Upravnom odboru International Trust Fund of Slovenia (ITF) preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe što ih raspoređuje SAD. Tijekom prvog službenog posjeta nove vlade SAD-u u ljeto 2000., umjesto da razgledavam Washington, ja sam lobirala i razgovarala o razminiranju Hrvatske. U jednom od tih razgovora u State Departmentu zapitala sam zašto Bosna i Hercegovina ima predstavnika u ITF-u, a Hrvatska nema, i tražila da se to korigira. I tako je i Hrvatska ušla u Upravni odbor ITF-a, a Damir Goršeta me predložio za zastupnika Hrvatske u tom tijelu i tu sam funkciju obnašala do listopada 2010. Tada mi je priopćeno preko telefona da sam jednoglasno smijenjena na izvanrednoj telefonskoj sjednici održanoj toga dana koju je sazvao predsjednik Savjeta HCR-a Đuro Brodarac, a gospođa Adlešič je imenovana hrvatskim predstavnikom za ITF. Na moju primjedbu da je u najmanju ruku neobično da me bez mog znanja, ali jednoglasno, smijeni tijelo čiji sam i ja član, odgovoreno mi je da to nije ništa osobno protiv mene.

Ima li kriminala i korupcije i u humanitarnom poslu kao što je uklanjanje mina?
– Da, svagdje u svijetu gdje se vrti tako velika lova uguraju se i profiteri i kriminalci. Načini na koje se to radi ponekad su vrlo maštoviti. I tu je bilo i uspona i padova u ovih 12 godina. Ali moja pitanja, potpitanja, traženja odgovora i objašnjenja, a i česta neslaganja, pogotovo u Savjetu HCR-a, ali i drugdje, smatrali su pomalo neprijateljskim ponašanjem i za to sam plaćala cjenu.
Kako gledate na slavne poput Angeline Jolie ili Alberta od Monaka, vjerujete li u njihov angažman u borbi protiv mina?
– Nije dobro generalizirati o slavnima: to što si poznat pa dobiješ u medijima oznaku celebrity ne znači da si izišao iz nekog glupog kalupa. Poslovi vezani uz razminiranje ili uz djecu u bilo kojem kontekstu jesu svojevrstan magnet za šminkere, jer tu se uvijek pojavljuju kamere pa se puno razglaba o dobročinstvu. Međutim, kad pogledaš tko je što napravio, kako tko živi, kako se ponaša kad su kamere ugašene, lako se vidi tko to radi za samoreklamiranje, a tko to zaista radi. Što se tiče Angeline Jolie, koja je već godinama angažirana u rješavanju problema mina, pitanje je pomalo deplasirano. Ona je planetarno poznata i popularna glumica koja je odlučila iskoristiti svoju slavu i materijalne mogućnosti da ukaže na neke teške, ali bar donekle rješive svjetske probleme koji su bar djelomično nastali izrabljivanjem manje industrijaliziranih zemalja od Zapada u kolonijalno doba, koje se nastavljaju i danas. Konzistentnost njezina ponašanja u javnom djelovanju s privatnim životom je očita. Što se tiče Alberta od Monaka, kao suveren Kneževine Monako on kroz ured unutar njihova ministarstva vanjskih poslova podržava sve u vezi sa skrbi za djecu koja su nastradala od eksplozivnog oružja i mina. Kad je 2009. posjetio Centar za rehabilitaciju od trauma, uključujući i traume od eksplozivnih sredstava, M.A.R.E., koji se dovršava u Rovinju i kojem je Monako glavni donator, dobili smo reklamu u cijelom svijetu.

Nedavno ste proveli mjesec dana u Kanadi i Americi, bili ste i na Harvardu. Koji je bio povod odlaska?
– Po vokaciji sam sveučilišna profesorica, a bavila sam se i političkim, ekonomskim i društvenim promjenama u zemljama u tranziciji. Prije dvije godine dobila sam jednogodišnju stipendiju na Harvardu, onoga dana kad je princ Albert došao u Rovinj. Suočila sam se s dilemom – otići na Harvard i ostavit nedovršen centar ili ostati u Hrvatskoj i dovršiti Centar M.A.R.E. Ekipa iz Monaka koja me prati i podržava u izgradnji centra htjela je da ostanem dok se centar ne dovrši. Kako je s princom Albertom došla i donacija od 300.000 eura na tri godine da se osigura završetak centra, bilo je fer od mene da odbijem stipendiju i ostanem. Na Harvardu su i dalje zainteresirani da dođem kao gostujući profesor na godinu dana i o tome smo razgovarali.

U proljeće 2010. također se pisalo da planirate otići iz Hrvatske?
– To je bila klasična patka. Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. dala sam otkaz na svom sveučilištu, prodala kuću i vratila se u Hrvatsku koju sam napustila kao sedmogodišnje dijete. Ovdje sam i ne namjeravam se odseliti, iako postoji mogućnost da pokoji semestar odem predavati na neko inozemno sveučilište. Informacija o mojem odlasku se tako često objavljuje da mi se ponekad čini kako neki stvarno žele da odem odavde.

Je li istina da pripremate knjigu?
– Da, napisat ću knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Kod kuće imam opširnu korespodenciju o političkim temama koju sam vodila s Ivicom, posebno njegove opise ovdašnjih prilika koje mi je slao dok sam bila u Americi. Sada sortiram te i druge papire, kao i neke razgovore koje smo snimili, svoje papire, bilješke i ostalo. Tek kad to obavim ima smisla da odem na Harvard i u miru i u sjajnom ambijentu posvetim se pisanju o tranziciji u zadnjih 20-ak godina. Uostalom, i 1992. sam na Berkeleyu pisala o događajima u nekadašnjoj Jugoslaviji i počecima tranzicije u Hrvatskoj. Tada sam došla ovamo jer me zanimala situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji.

Koliko se Hrvatska promijenila u proteklih 20 godina?
– Promjena je bilo, i to svakakvih: stanje u ovoj zemlji išlo je nagore, pa nabolje, pa opet nagore. Jedna od poraznih promjena u hrvatskom društvu je golem pad općeg morala i etike. Svi znamo kako su izgledale pretvorba i privatizacija, pod krinkom pokretanja efikasne proizvodnje vladajući HDZ nadmoćnom je parlamentarnom većinom provukao zakone uz koje su tadašnji njegovi miljenici legalno pokrali sve što se pokrasti moglo i usput upropastili ono što je ostalo. I danas to plaćamo. Pitajte samo radnice Kamenskog ili radnike kamenoloma u Pučišćima, ili tisuće i tisuće drugih. To što se kod nas zbivalo nema blage veze s kapitalizmom: koliko god okrutan bio, kapitalizam je baziran na proizvodnji i efikasnosti. Kod nas je bila krađa i uništavanje, dok su samo iznimke bili pravi poduzetnici koji su kreirali bogatstvo, sebi, a usput, kroz zapošljavanje, i državi. Djeca i mladi koji sve to vide i pamte, koji odrastaju u takvom društvu, koji kroz skoro svaki javni segment primaju poruke o vrijednostima i ponašanju isprepletene lažnim sjajem i apsolutnim nemarom za sve i svakoga, i u kojem je cijena drukčijeg ponašanja mobing, batinanje, pa čak i ubojstvo. Slična slika im se nudi i od 2004. do danas. Promoviranje tog lažnog sjaja i uveličavanja ništavnih ličnosti, pa i kroz političare na vlasti, srozalo je moral i pridonijelo općoj depresiji društva.

Iz HDZ-a će odgovoriti da su oni zaslužni za završetak pregovora s Europskom unijom?
– HDZ je zaslužan da smo pregovore završili 2011. umjesto 2005. ili 2006. Koalicijska vlada je progurala Hrvatsku na fast track nakon međunarodne izolacije od 2000. do otvorenja pregovora i Hrvatska je bila na putu završetka pregovora najkasnije do 2007. Još jedna opaska: 2005./06. Europska unija je za nas bila poželjnija nego danas, jer je i ona bila ekonomski jača, a i mi bismo lakše obranili svoje interese u takvoj EU u kojoj bismo bili punopravni član. Sada je jako važno da uđemo spremni, a ne što prije po svaku cjenu u sklopu predizborne kampanje.

Smatrate li se i dalje ljevičarkom?
– Ako politiku promatramo kroz desnicu, ljevicu i centar, svakako sam “ljevičarka”. Da u nekom smislu nisam bila ljevičarka, sigurno se 1992. Ivica i ja ne bismo “našli”. Za mene pripadnost ljevici podrazumijeva poštivanje ljudskih prava, ali ne samo deklarativno, kako se to prečesto radi.

Primijetio sam da na facebook stranici podržavate Baracka Obamu. Znači li to da niste, za razliku od brojnih ljevičara, razočarani politikom koju vodi?
– Više ne živim u Americi, i dalje pratim, koliko mogu, tamošnje političke opcije, a između njih podržavam Obamu. Da, i ja sam donekle “razočarana”; to jest, nadala sam se većim promjenama. Ali znam do koje mjere, kad si na vlasti, i uz najveći trud i najbolju volju, možeš napraviti samo ono što možeš napraviti. Barack Obama je već samom svojom pojavom, nastupom i ponašanjem unaprijedio Ameriku. Donedavno je bilo nepojmljivo da takva osoba, s takvim običnim građanskim backgroundom, i to crnac iz mješovitog braka, postane predsjednik SAD-a.

Je li istina da je Ivica Račan prepustio izbore 2003. jer je već tada bolovao od tumora?
– Čula sam za tu priču koja se pojavila dok sam ja bila u Americi. Ma ne, opet patka. Ivica Račan nije imao nikakav tumor, nego su na redovitom godišnjem pregledu našli polipe u debelom crijevu i odlučili ih odstraniti preventivno, kako se to često radi s bradavicama na koži ili s cistama. Tada je obavljena analiza koja je pokazala da nema malignih stanica. Godinu dana kasnije obavljen je kontrolni pregled i sve je bilo u redu. Nakon zahvata Ivica je u bolnici proveo jednu noć, a drugi put je bio možda sat vremena. Uostalom, dr. Rajko Ostojić, koji je bio naš liječnik, to može potvrditi.

Znači da bolest nije uzrok poraza?
– Račan tada nije bio bolestan, ali koalicija donekle jest. Unutar koalicije, neodgovorno ponašanje nekih, za koje su šepirenje u medijima i vlastita sinekura bili glavni cilj, ponekad je ugrožavalo rad same vlade. Osim toga, objektivne okolnosti također su otežavale rad tadašnje koalicije. Unutarnji dug koji su naslijedili od HDZ-ove vlade bio je ogroman i pokreniti gospodarstvo bio je apsolutni prioritet za opstanak. A stari dugovi i njihovi repovi stizali su kontinuirano. Uostalom, danas vidimo da je toga bilo i više nego što se tada slutilo. Dodate li tome neprincipijelnu opoziciju HDZ-a, koja se nije libila ni laganja ni krađe da osvoji vlast, sjetite se splitske rive, berača kestena, jumbo postera s Pinocchiom itd., uz ponašanje nekih strančica ili pojedinaca koji otada sretno kohabitiraju s HDZ-om, dolazite do odgovora zbog čega je stigao poraz na izborima.

Nedavno je Slavko Linić izjavio da u slučaju pobjede na izborima Zoran Milanović treba podnijeti ostavku na položaj predsjednika SDP-a. Je li istina da je Račan namjeravao napraviti isto da je pobijedio 2007.?
– Ivica je bio svjestan da je donekle zapustio SDP dok je vodio Vladu. To je bilo nužno i odgovorno ponašanje državnika, ali stranku je to koštalo. On je od toga izvukao pouku i namjeravao je nakon izbora 2007. voditi Vladu u prvoj polovici mandata, a onda to prepustiti tadašnjem zamjeniku premijera, dok bi se on posvetio radu sa strankom.

Njegov nasljednik Zoran Milanović uvelike se razlikuje od njega, od svoje dobi do energije i javnih nastupa. Po vašem mišljenju, kako bi Račan ocijenio današnji SDP?
– Kao što je i sam znao reći, često nije bio zadovoljan SDP-om jer je promatrao stranku iz pozicije kakva je mogla, a i trebala biti. Njegovi stranački kolege znaju da je uvijek bio nezadovoljan kad su se hvalisali dobrim rezultatima SDP-a u istraživanjima javnog mijenja. Nije mu se sviđala euforija i redovito bi upozoravao da istraživanja mogu, ali i ne moraju biti točna, a ako i jesu, javno mnijenje se lako mjenja. Što se tiče strukture današnjeg SDP-a, normalno je da se stranka kontinuirano pomlađuje i da neki od dojučerašnjih mladih forumaša SDP-a, kojima je nerijetko prvu pristupnicu potpisao Ivica Račan, pomalo dolaze na istaknutija mjesta. To je nužno i dobro i za stranku i za Hrvatsku. Također je neophodno da se i dalje računa na ljude koji su svojim dugogodišnjem radom i angažmanom unaprijedili i SDP i naše društvo. Iskustvo pametnih, stručnih ljudi je bogatstvo koje ni SDP ni Hrvatska ne smju banalizirati.

Zašto niste angažirani u politici?
– Uz veliku energiju, volju i znanje ozbiljan rad u politici iziskuje i potpuni angažman, jednu vrstu predanosti. Dosad sam se intenzivno bavila drugim stvarima, a nije dolazilo u obzir da radim polovično, usput. Osim jednom ozbiljnom i impresivnom ponudom, koju sam dobila u za mene krivo vrijeme, ne mogu se pohvaliti da su ponude pljuštale.