Objavljeno u Nacionalu br. 932, 11. ožujak 2016.

Odnedavno se višestruko povećao broj djece upisane na programe koji im pomažu suočiti se sa stresom. Dobne granice nema, pa zvukoterapiju pohađaju djeca stara samo šest mjeseci

Iako se prije vjerovalo da su meditacije, joga ili vježbe za relaksaciju rezervirane samo za odrasle, posljednjih nekoliko godina uvidjelo se da je i djecu također potreban način suočavanja sa stresom, kako bi se opustili i naučili rješavati probleme mirnim putem. U Hrvatskoj je u posljednje vrijeme, kako kažu Nacionalovi sugovornici, višestruko povećan broj polaznika na takve programe, ne samo odraslih, već se osjetno povećao i broj djece. Dobne granice zapravo nema tako da, primjerice, zvukoterapiju pohađaju djeca stara i samo šest mjeseci. Ne samo da voditelji takvih tečajeva govore da su joga i meditacija iznimno dobar način da se djeca opuste, bolje koncentriraju i fokusiraju, što im onda pomaže u boljem i učinkovitijem učenju, već to tvrdi i neuroznanstvenica Marija Heffer, pročelnica Katedre za biologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, sveučilišna profesorica i jedna od koordinatorica Festivala znanosti i Tjedna mozga.

Za Nacional su o ovoj temi govorili i Katarina Bolfek, voditeljica joge pri udruzi Art of Living, zvukoterapeut i energoterapeut Zoran Malin te Vladimira Vlatka Frketić, plesna pedagoginja koja radi kao učiteljica kuhanja prirodne prehrane i instruktorica joge u Makronovi.

Tih troje sugovornika održavalo je i održava radionice za djecu i slažu se u tome da takve i slične duhovne vježbe djeci ne mogu škoditi. Dapače, i sami su se uvjerili u njihovu učinkovitost jer su na svojoj djeci vidjeli dobre rezultate.

Katarina Bolfek jogom i meditacijom se bavi od 1998., a danas osim što drži tečajeve, poučava i druge trenere. Udruga Art of living, odnosno Umijeće življenja, neprofitna je svjetska organizacija koja ove godine obilježava 35 godina od osnutka, pa se u New Delhiju očekuje tri i pol milijuna ljudi, a u Hrvatskoj se ove godine obilježava 20 godina od osnutka. To je, kaže Katarina Bolfek, pokret čovječnosti, ljudskosti, čiji je cilj ljudske vrijednosti vratiti u život.

“OSNIVAČ SRI SRI RAVI SHANKAR kaže da je život ljubav, radost. A kad to nije, to bi tako trebalo biti, baš kao što je to slučaj kod djece. Ako nije tako, znači da moramo nešto popraviti, moramo si moći pomoći. To radimo tako da naučimo kako se nositi s vlastitim mislima i osjećajima i tu jako pomažu dah i disanje. Većina programa Art of livinga ili Umijeća življenja centrirana je oko tehnika disanja. Slično je i kod djece. Djeca su prirodna, do šeste godine rade zapravo što hoće – kad im se spava, idu spavati, kad se žele igrati, igraju se, kad su gladna, jedu. Dakle, u prirodnom su ritmu. Ali mi smo svi s početkom škole, sa sedam godina, ušli u jednu zgradu. U toj zgradi kad si gladan nije bilo hrane, kad si htio trčati, morao si sjediti, morao si učiti. To je sve normalno i sustav edukacije mora postojati. Ali moramo isto tako djeci dati mogućnost najprije da se igraju, to je jako važno”, pojašnjava Katarina Bolfek i dodaje da djecu treba naučiti kako se nositi sa svojim mislima i emocijama.

“U jednom trenutku dijete nešto mora napraviti i to mu se ne sviđa, zato ga moramo naučiti što napraviti u trenutku kad je tužno, ljutito, kad je osjetljivo, kad ne može, kad nema volje. Te metode pomoći bazirane su na dahu, na disanju. Svaka naša emocija povezana je s nekim ritmom daha. Kad smo ljutiti, dišemo plitko, kad smo depresivni, dišemo teško. Treba naučiti disati tako da cijeli kemizam tijela vratite u ravnotežu. Naša priroda nije da smo u miru, to nije cilj. Naša je priroda da smo radosni, da smo kao dijete, da se igramo, veselimo. Mi odrasli uspijevamo propustiti sve to jer smo neprestano u brizi, u nemiru, u ogorčenju. Cijeli život govorimo da smo nervozni ili nemirni zbog nekog drugog. Međutim, kad se naučimo nositi sa svojim osjećajima, shvatit ćemo da ogorčenje ili tuga nisu u drugima, već u nama. To je naš doživljaj. Naša kemija u tijelu je takva i kad smo dugo u takvom stanju, stvara se materijalni reziduum, dakle, gomilaju se toksini u stanicama, stanice su preopterećene tugom. To je stres ili loš osjećaj. Kako se to gomila, tako je nama sve teže”, navodi 39-godišnja Katarina Bolfek koja svoje dvije kćeri, 12-godišnju Tashu i dvije godine mlađu Piju, jogi podučava otkad su imale dvije godine. Iz vlastitog iskustva kaže da su obje radosne u životu. “Joga je način života, ona znači sklad uma i tijela, ali to zapravo znači da si radostan, da se možeš nositi s nedaćama. One su vrlo socijalne, vesele, neopterećene. Ne stavljam pritisak na njih da moraju vježbati svaki dan, ali one same preuzimaju sve više metoda i pomažu si kad se suoče s nekim problemom”, govori Katarina Bolfek i kaže da je svako dijete zapravo u joga pozicijama, odnosno da se mi odrasli vježbanjem joge vraćamo u djetinjstvo i ‘imitiramo’ djecu. Djeca dišu trbuhom, dakle punim plućima. A mi dišemo gornjim dijelom pluća, plitko, baš zato što smo opterećeni.

‘UZ PRAVILNO IZVOĐENJE asana, dijete ne gubi energiju i postiže fokus, što znači i veću stabilnost, sigurnost i samopouzdanje te koncentraciju’, kaže Vladimira Vlatka Frketić

“Zato su djeca bolje raspoložena od nas, imaju više energije. Nikad dijete nema previše energije, nego mi imamo premalo! Ne znamo kako se nositi s tim, a Art of living uči kako se nositi s mislima, emocijama, kako prepoznati negativne tendencije uma i preokrenuti ih u pozitivne. Naša pozornost uvijek ide na negativno, to je evolucijski proces, uvijek bolje znamo gdje je lav strašan, nego gdje je lijepo cvijeće. Um nas na to upozorava jer nam je to opasnost, um se za to veže. Međutim, ako mi to osvijestimo, možemo promijeniti stvari nabolje. U Umijeću življenja nauči se kako izbaciti sve loše stvari, emocije, misli, energiju, iz sebe, a prihvatiti dobru energiju. Ne želim relativizirati situaciju u Hrvatskoj, ali većina nas ima gdje spavati, ima što jesti, ima prijatelje, ima ljubav, živimo u zemlji s prekrasnom prirodom. Ali zbog svoje glave i preopterećenosti mislima i ružnim emocijama, u stanju smo sve te dobre stvari propustiti”, smatra Katarina Bolfek napominjući kako je važno tim stvarima podučiti djecu. S djecom predškolcima, pojašnjava, zapravo se rade radionice, igraonice, na bazi disanja u kojima im se pokušava objasniti kako se postaviti u situaciji kad se osjećaju tužno, ljutito, nemirno te kako si popraviti raspoloženje.

“U tom razdoblju važno je da djeca znaju kad će im trebati takva metoda. Djeca su prirodno u meditativnom stanju uma, mi želimo biti kao djeca. Dijete kad se igra, ono se igra sto posto, sve što radi, radi 100 posto, za razliku od nas odraslih. Tek od osnovne škole, kad zapravo počinju pritisci, opterećenja zbog učenja i školskih obveza, počinju se raditi vježbe meditacije koje itekako pomažu pri koncentraciji i fokusiranju na sadržaj koji se treba svladati. Kroz vježbe disanja i opuštanja dijete si može pomoći biti i ostati u sadašnjem trenutku. Kad je naš dah potpun, onda u organizam ulazi puno više energije i eliminiramo puno više emotivnih toksina, njih više od 250. Onda imamo volju, radosni smo, zadovoljniji”, priča Katarina Bolfek. Program za osnovnoškolce zove se Art of Excel, a tim programom ih se podučava što da naprave kad su tužni, ljutiti, nemirni, kako da rade na svom samopouzdanju. Jedna od tehnika pomoći je, kaže Katarina Bolfek, „nasmij se i otpusti”. Kad se nasmijemo, cijeli organizam se opusti i mi iz takvog stanja možemo dalje, nismo ukočeni. Učimo ih i kako fokusirati um, a za to postoje posebne metode koje su vrlo učinkovite, kaže voditeljica joge.

Srednjoškolci, pak, imaju drugačije vrste problema pa su za njih organizirani i drugačiji programi, a drugačije je i za odrasle. Za djecu je važno da znaju kako riješiti problem, ne trebaju meditirati svaki dan ili vježbati jogu nekoliko puta dnevno, nego je ključno da znaju prepoznati problem i kako si pomoći. “Nema potrebe intervenirati u njih kad su savršeniji od nas!” tvrdi Katarina Bolfek i kaže da je u Hrvatskoj za takve programe veliki interes, a utorkom se u Shakti centru organiziraju besplatni programi disanja i meditacije za koje vlada izniman interes.

“DOŠLI SMO DO DNA, ne znamo kako si pomoći, kako promijeniti ponašanje, misli, emocije, pa su takvi programi neophodni. S obzirom na to da mnogo ljudi nema dovoljno novca, takvi programi pomoći će bar nekima da upoznaju pozitivnu stranu sebe, da si podignu razinu energije i promijene si život, a time ću i ja biti sretna jer sam nekome pomogla. Energiju dobivamo iz četiri izvora – daha ili disanja, hrane s puno energije, dovoljno sna i iz pozitivnog stanja uma ili meditacije”, ispričala je Katarina Bolfek i dodala kako raste interes i svijest ljudi o tome koliko je važna joga, koliko je važno naučiti disati, smiriti um, jer većina disciplina ne daje to rješenje. Vladimira Vlatka Frketić iz Makronove, ustanove koja se više od četvrt stoljeća bavi edukacijom u području prirodnih i održivih životnih stilova za odrasle i djecu, jogom se intenzivno bavi već desetak godina. Završila je edukaciju za učiteljicu joge u Divya joga školi, a satove joge drži posljednje dvije godine. Kaže da je u Makronovi joga za djecu sastavni dio cjelovitog programa koji obuhvaća povezivanje važnosti daha, pokreta i prehrane, a planiraju u budućnosti pokrenuti i samostalne satove joge za djecu. “Kroz stručno vodstvo i pravilnu izvedbu pokreta uz pomoć daha, dijete dolazi u konačan položaj tijela za vrijeme izvođenja asane. Uz pravilno izvođenje dijete ne gubi energiju i postiže fokus, što se može primijeniti i na druga područja svakodnevnog života – dijete postiže veću stabilnost, fizičku i psihičku, veću sigurnost i samopouzdanje te bolje postiže i održava koncentraciju, a posljedično i bolje upoznaje i razumije sebe”, kaže Vladimira Vlatka Frketić i dodaje da se neprestano povećava broj djece koja samostalno izražavaju želju prakticirati jogu ili ih na to upućuju roditelji koji su se i sami osvjedočili o dobrobitima prakticiranja joge. Vjeruje da se to dogodilo zbog spoznaje i iskustva odraslih o tome kako redovito vježbanje yoge ima povoljan utjecaj na zdravlje i svakodnevno funkcioniranje i odraslih osoba i djece.
“Kod nas je joga u posljednjih nekoliko godina postala dio svakodnevice i gotovo svatko zna za jogu, zbog sve većeg broja kvalitetnih i profesionalnih učitelja te novih generacija educiranih instruktora joge, što je definitivno važno za kvalitetu vođenja takvih programa. Svaka vrsta fizičke aktivnosti je važna za dijete jer kroz nju ono stječe određene povoljne navike, uči raspolagati svojim slobodnim vremenom, jača mišićni sustav i slično. Ono što smatram prednošću joge jest to što je nježna, miroljubiva, nenatjecateljska praksa. Dijete ima osjećaj uspjeha u skladu s onim što njegovo tijelo može, a ne kroz ono što mu je možda nametnuto ili isforsirano te razvija osjećaj “biti bolji” u odnosu na sebe samog, a ne u odnosu na druge”, pojašnjava instruktorica. Djeca, kaže, odlično reagiraju na prakticiranje joge jer je ono prirodno, ne stavlja ih u nemoguće i neostvarive situacije, svatko radi po svojoj mjeri i mogućnostima, nema forsiranja, nema natjecanja, uspoređivanja, osim sa samim sobom u smislu pomaka, napredovanja koje dolazi spontano i nije ni cilj prakticiranja joge, što djecu dodatno motivira i potiče na istraživanje.

‘S PREDŠKOLCIMA provodimo radionice na bazi disanja na kojima im se objasni kako reagirati kad se osjećaju tužno, ljutito te kako si popraviti raspoloženje’, kaže Katarina Bolfek

“Za njih je prakticiranje joge igra, a tako oni najbolje usvajaju nove zdrave navike i vještine i u konačnici uče o životu”, govori Vladimira Vlatka Frketić koja na djeci koja prakticiraju jogu svakako zamjećuje promjene, ponajviše u osjećaju samopouzdanja, fokusiranosti, zadovoljstva i radosti.

Slične pozitivne promjene na djeci uviđa i zvukoterapeut i energoterapeut Zoran Malin, koji je prije sedam godina napustio dobro plaćen, ali iznimno stresan posao na visokoj poziciji u uglednoj međunarodnoj tvrtki, da bi se u sklopu Kuće zvukoterapije i zdravog življenja, posvetio prirodnim metodama duhovnog razvoja.

MALIN KAŽE DA SU DJECA koja su polazila ili polaze zvukoterapiju ili gong meditaciju, a neka su stara i svega šest mjeseci, puno smirenija i opuštenija za razliku od one djece koja svoje slobodno vrijeme provode za kompjutorom, jer kompjutori i kompjutorske igrice izazivaju agresiju, tijekom takvih aktivnosti bude se neki drugi valovi, za razliku od suprotnih učinaka zvukoterapije. Bitno je da se opuste i da problem gledaju iz mirne perspektive, a ako nema agresije, problem se lakše rješava.

“S obzirom na to da dosta naših polaznika ima djecu, oni su prepoznali činjenicu da ono što odgovara njima, odgovara i njihovoj djeci. Ja sam se s alternativnim metodama upoznao sa svojih 35 godina i osjećam promjene, a možete zamisliti kako je djetetu koje je u tome od rođenja. To su mali vilenjaci, anđeli koji hodaju. Djeca su otvorena. Kad su u sredini u kojoj njihovi roditelji konzumiraju gong meditaciju, onda se opuste, osjećaju se jako dobro, a najčešći je rezultat taj da tijekom meditacije zaspu pa ih moramo buditi”, kaže Zoran Malin i dodaje da je jedini problem taj što se djeca ne mogu odmah koncentrirati, ali kad se to dogodi, učinak je izvanredan. Tijekom radionica koje organizira dvaput godišnje, djeca se najprije upoznaju s tim što je to zvukoterapija, s instrumentima koji se koriste tijekom terapije, koje onda mogu i dodirnuti i zasvirati. Djeci koja to osjete odmalena, kaže Malin, odlična je to stepenica dalje za duhovni rad na sebi, a povećava im se i koncentracija za učenje te su fokusiranija.

Objasnio je i što su to zvukoterapija i gong meditacija kao dio zvukoterapije.

“GONG MEDITACIJA JE VRSTA duhovno-tjelesnog opuštanja pomoću suptilnih vibracija određenih instrumenata koje smo pribavili iz cijelog svijeta i koji svi nose pozitivnu vibraciju te imaju pozitivno djelovanje na ljudsku psihu. Slušanje gongova tijekom gong kupke ili gong meditacije, polaznika dovodi u stanje budnog sanjanja, odnosno, ima osjećaj da spava, a zapravo je prisutan, događaju mu se razni ‘filmovi’, percepcije, slike okoline. Zvukoterapija je, kako sama riječ kaže, terapija zvukom. Tu ceremoniju nazivamo gong kupkom zato što se može raditi i u vodi, ali nije nužno povezano s tim s obzirom na to da je riječ o kupanju zvukom, odnosno kupanju vibracijama”, objašnjava Zoran Malin koji tijekom terapije koristi više različitih instrumenata kojima proizvodi zvuk. Osim gonga, tu su i metalne zdjele, školjka, drvena frulica, ali i didgeridoo, koji još uvijek koriste australski Aboridžini, a zvuk nastaje tako da se puhanjem u drvo izjedeno termitima dobivaju suptilne vibracije.

“UN je 1970-ih godina gong proglasio instrumentom mira i ljubavi zato što se u gongu nalaze sve frekvencije orkestra, odnosno slušanjem gonga imate osjećaj kao da slušate cijeli simfonijski orkestar. To su sve instrumenti ambijentalnog karaktera koji imaju velik utjecaj na naše tijelo i psihu. U posljednje vrijeme primjećujem višestruko veću potrebu i interes za tim vrstama programa, a to je zasluga našeg ubrzanog načina života. Ljudi nemaju vremena za sebe pa traže instant rješenja, odnosno aktivno traže način da se vrate u svoje iskonsko, u čovjeka. Tehnologija od nas radi robote i danas društvo ima sve više potrebe da se vraća sebi”, ispričao je Zoran Malin. Unatoč tomu što su Nacionalovi sugovornici rekli o dobrobitima joge i meditacije za djecu, i to bez obzira na njihovu dob, neuroznanstvenica Marija Heffer potvrđuje da takve duhovne vježbe za djecu imaju prednosti, ali ipak kaže da trebaju postojati neke granice, pa spominje da bi s jogom idealno bilo početi tek u osnovnoj školi.

“Sve ovisi o tome o koliko staroj djeci govorimo i koju vrstu joge ih učimo. Znanstvenici koji su se bavili jogom ustanovili su da ona ima najbolji učinak ako se prakticira desetljećima. Rani početak, između 8. i 12. godine, što je uobičajeno u Indiji, ima cilj stvoriti cjeloživotnu zdravu naviku. Kod ranog početka obično se uči ‘Pozdrav Suncu’ – slijed asana koje traju 10-ak minuta. Time se poštuje pravilo da kod djece, ali i odraslih, procjenjujemo duljinu koncentracije prema dobi – primjerice, 10 minuta = 10 godina”, kaže profesorica Heffer dodajući da djeca lakše prihvaćaju dinamične i kratke vježbe. Kad je o meditaciji riječ, Marija Heffer kaže da meditacija ima dokazanu medicinsku djelotvornost, osobito kod bolesti izazvanih stresom, ali djeci može predstavljati problem pa te tehnike ne treba forsirati. Djeca, kaže Marija Heffer, bolje prihvaćaju tehnike disanja i vizualizacije. S obzirom na to da neke programe, poput zvukoterapije, polaze djeca mlađa od godinu dana, pitali smo je bi li ipak trebala postojati dobna granica.

NEUROZNANSTVENICA MARIJA HEFFER tvrdi da duhovne vježbe za djecu imaju prednosti, ali da ipak trebaju postojati granice pa kaže da bi jogu idealno bilo početi prakticirati tek u osnovnoj školi

“Gong proizvodi zvuk koji je ljudskom uhu jako zanimljiv, baš kao što su zanimljivi zvuci prirode. Terapija zvukom je relaksirajuća i obično se koristi u rehabilitacijske svrhe, recimo kod pacijenata koji su doživjeli inzult. Ne preporučuje se trudnicama iz jasnog razloga – kada zaronite pod vodu i izgovorite neku rečenicu, čujete je mnogo glasnije nego dok ste je izgovarali na zraku – pazimo da gongom ili zdjelama ne oštetimo slušni aparat djeteta. Programe gong meditacije za djecu treba pažljivo prilagoditi, imajući na umu da djeca čuju veći raspon frekvencija od odraslih, da su jako osjetljiva na glasne zvukove i da imaju malu sposobnost koncentracije. Bojim se da ono što bi bilo korisno djeci – 10-minutne radionice – ustvari nitko ne nudi. Pretpostavljam da se takve usluge obično naplaćuju na sat”, navodi Marija Heffer.

Budući da je troje Nacionalovih sugovornika koji se aktivno bave jogom ili meditacijom, reklo da su djeca izložena jogi i meditaciji opuštenija te da im je koncentracija na višoj razini, a to onda pomaže i boljem učenju i lakšem pamćenju, Marija Heffer objasnila je je li zaista tako te postoje li za to neki znanstveni dokazi.

“Učenje i pamćenje iziskuju pažnju. Pažnja je kompleksna kognitivna funkcija koja se trenira. Otpornost na ometanje jedan je od pretkazatelja buduće uspješnosti. Joga zacijelo može doprinijeti sposobnosti koncentracije, ali čvrsti dokazi na djeci za to ne postoje jer su te studije jako zahtjevne i iziskuju privolu roditelja. Da bismo sa sigurnošću tako nešto tvrdili, u studiju bi morao biti uključen veliki broj djece te bi trebalo načiniti snimke njihova mozga magnetnom rezonancijom ili u najmanju ruku EEG-om. Takve studije rađene su na meditatorima koji su prethodno meditirali na tisuće sati, kao i na časnim sestrama koje su jednako dugo provele u molitvi i na njima se vidi jasan učinak”, pojašnjava neuroznanstvenica.

ŠTO BI BILO POTREBNO NAPRAVITI ako djeca ne reagiraju na takve programe? Odnosno, bi li ih se trebalo „forsirati” da nastave ili im reći da dođu drugi put, ili bi se ipak trebalo odustati, bilo je također pitanje za profesoricu Heffer. Ona kaže da djeca teško prihvaćaju nametnuto. Teško je od nemotiviranog djeteta napraviti vrhunskog pijanista, a tu se napredak jasno vidi sa svakim satom vježbanja.

“Smatram da je puno teže dijete pretvoriti u iskusnog meditatora jer je napredak uočljiv samo osobi koja to trenira. Najlošija strana takvih programa je mogućnost da kod djece razviju dugotrajnu odbojnost za tehnike koje im kasnije u životu mogu biti korisne”, pojasnila je Marija Heffer. Dodala je da je najbolji trenutak za početak onaj u kojem samo dijete iskaže interes prema tome, što se obično događa tijekom ili poslije puberteta.

Jednom kad se postigne da dijete može mirno pratiti meditaciju, postupno se mogu dodavati novi elementi, otkrivati dodatne vježbe disanja i vizualizacije, a jednom kad takav način opuštanja postane ritual, bit će i manje svađa i nesporazuma. Pritom, dijete takve vrste opuštanja može prakticirati i tijekom školskog odmora ili kad se priprema za neki javni nastup ili ispit. Dobri rezultati neće izostati.