Objavljeno u Nacionalu br. 779, 2010-10-19

U uredu predsjednika Josipovića ne vjeruju objašnjenjima Vladimira Šeksa kako nije imao veze s visinom kazne koju je sudac Ivan Turudić dodijelio Damiru Polančecu, niti da mu je sugerirao da sve svali na Ivu Sanadera

“Ako je istinita Polančecova izjava kako mu je Vladimir Šeks obećao smanjenje kazne pod uvjetom da optuži Ivu Sanadera, tada svjedočimo neviđenom političkom skandalu. U ovom slučaju treba govoriti potpuno otvoreno jer kada političar koji se nalazi na visokom državnom položaju, navodno, unaprijed zna kakva će biti sudska presuda ili čak sugerira kako može utjecati da se ona smanji, tada to više nije kršenje zakona i Ustava, nego ponašanje koje zahtijeva kaznenu odgovornost.”

To su riječi kojima su u predsjedničkom uredu komentirali aferu vezanu za Polančecove optužbe prema kojima je Vladimir Šeks znao koliku će kaznu izreći sudac Ivan Turudić na suđenju u postupku “Afera konvalidacija”. Premda je izrečena u neformalnom razgovoru koji smo vodili u subotu poslijepodne, optužba na račun Vladimira Šeksa pokazuje kako visoki dužnosnik u Uredu predsjednika Republike pažljivo analizira skandal u koji je upleten potpredsjednik Hrvatskog sabora.

Posebno će biti zanimljivo vidjeti hoće li predsjednik Ivo Josipović iskoristiti svoje ustavne ovlasti i zatražiti da sigurnosne službe provjere istinitost optužbi. No i bez toga, dojam je kako državni vrh ne vjeruje Šeksovim objašnjenjima kako se na sastanku s Polančecom nije govorilo o visini kazne, niti da je sugerirao da bi bivši potpredsjednik Vlade u svojem svjedočenju trebao optužiti Ivu Sanadera. Ne osporava se pravo Vladimira Šeksa da se sastaje s Polančecom, nego mogućnost da su istinite optužbe da je znao kako će presuditi sudac Turudić. U svakom slučaju, predsjednik Josipović bi mogao zahtijevati preciznu provjeru svega što se događalo na rujanskom sastanku Šeks – Polančec. Josipovićev eventualni angažman nikako ne treba tumačiti kao stavljanje na stranu Damira Polančeca, a kamoli a priorno prihvaćanje njegovih optužbi.

Upravo suprotno, u predsjedničkom uredu su iznimno skeptični prema Polančecu, i nitko ne iskazuje sentimente zbog kazne na koju je osuđen, ali ovdje je riječ o, u više prilika, Polančecovoj ponovljenoj tvrdnji da je Šeks unaprijed znao kolika će biti kazna. Bila istinita ili lažna, Polančecova optužba izazvala je u predsjedničkom uredu konstataciju kako je riječ o “neviđenom političkom skandalu”, a to znači da sve vodi prema Vladimiru Šeksu. Očito je da državni vrh ne vjeruje ni Šeksu kada tvrdi kako se, skoro pa naivno, sastao s bivšim potpredsjednikom Vlade i sugerirao mu da na suđenju u tzv. Aferi konvalidacija govori istinu i samo istinu. Za Josipovićevo okruženje Šeksov postupak ne samo da je štetan, nego se može govoriti i o potencijalnoj kaznenoj odgovornosti. Uostalom u ponedjeljak je Polančec u intervjuu za Jutarnji list ponovio prijašnje optužbe protiv Vladimira Šeksa. “Kad sam mu rekao da ne mogu izravno optužiti Sanadera, Šeks mi je odgovorio: ‘To ti nije pametno jer moraš znati da je presuda tebi već donesena.’ Pitao sam ga što to znači. On je rekao: ‘To znači bezuvjetna kazna’, i počeo je podizati mali prst ruke”, izjavio je Polančec. Predsjednik države nema zakonske ovlasti zatražiti istragu u povodu Polančecovih optužbi protiv Šeksa, ali postoji mogućnost da iskoristi svoj položaj i od sigurnosnih službi zatraži provjeru tog političko-pravosudnog skandala. U predsjedničkom uredu podjednako lošom i besmislenom ocjenjuju i Šeksovu najavu kako Ivo Sanader više nema pravo reaktivirati saborski mandat.

Josipoviću ne pada na pamet na bilo koji način braniti Sanadera, međutim, predsjednik države je doktor pravnih znanosti i sveučilišni profesor i dobro zna da se i ovdje radi o Šeksovim manipulacijama, koje su, de facto, napad na pravnu državu. Razumije se kako u Uredu predsjednika Republike nisu u mogućnosti otvoreno zatražiti istragu protiv Šeksa, nego su prisiljeni balansirati kako ne bi ispalo da su se pridružili kritičarima vlade Jadranke Kosor. Josipović je posljednjih dana prilično hladno komentirao špekulacije vezane za reaktiviranje Sanaderova saborskog mandata, baš kao i SDP-ovu najavu zahtjeva za opoziv Vlade, koju u predsjedničkom uredu opisuju kao postupak koji ima simboličku, a ne stvarnu vrijednost. Također je izostao s nedjeljne proslave 20. obljetnice osnivanja Hrvatske narodne stranke, za koju se znalo da će biti iskorištena za napad na Vladu. Ali kada je riječ o Vladimiru Šeksu, izvjesno je kako u Uredu predsjednika Republike smatraju da Polančecove optužbe trebaju biti kvalitetno provjerene. Koliko god Josipović pokušava biti diskretan i ne konfrontirati se otvoreno s Vladom i HDZ-om, pokrene li se istraga o tome što se doista događalo u Šeksovu saborskom uredu, moglo bi doći do jačanja napetosti između predsjednika i premijerke. Vladimir Šeks je decidirano demantirao optužbe, a Polančeca nazvao lašcem. Tijekom vikenda dao je nekoliko intervjua u kojima je ponovio da prilikom njihova sastanka nije bilo nikakvih protuzakonitih ponuda. “Polančec je došao k meni u Sabor i tražio pomoć jer ga je Državno odvjetništvo odbilo u pokušaju da si ishodi uvjetnu osudu.

Predlagao je da će sve priznati ako ga optuže za najblaži oblik krivnje za zloporabu položaja i ovlasti i predlože uvjetnu osudu”, rekao je Šeks, uz objašnjenje kako mu je i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić potvrdio da je Polančec tražio nagodbu, ali da su ga odbili jer su protiv njega imali čvrste dokaze. Vladimir Šeks zna da protiv njega nema materijalnih dokaza ako sve ostane na Polančecovu iskazu i novinskim intervjuima. Ovdje se javlja interesantna koincidencija: dok smo u subotu razgovarali o najnovijoj aferi, sugovornik iz predsjedničkog ureda mi je napomenuo kako će Polančec svoje tvrdnje biti u stanju dokazati isključivo ako je snimao razgovor (i izrazio sumnju da se to dogodilo), a u spomenutom intervjuu u Jutarnjem listu nekadašnji potpredsjednik Vlade je ispričao kako je Šeks, iz straha da se razgovor ne snima, mobitele odnio u susjednu sobu. Vrlo je vjerojatno kako Polančec zaista ne posjeduje nikakav materijalni dokaz, a Šeksu u prilog ide i obnovljeno savezništvo s Jadrankom Kosor, koje je bilo oslabljeno kada je prije mjesec dana objavljena informacija da Šeks planira njezinu smjenu ako HDZ bude poražen na izborima. Sadašnja situacija je potpuno drugačija, i Jadranka Kosor i Vladimir Šeks ponovo su bliski saveznici. Dva su razloga zbog čega je Šeks u ovom trenutku nužan Jadranki Kosor, ali i HDZ-u.

Prije svega, kada bi se Polančecove optužbe pokazale kao istinite, to bi bio dokaz kako je hrvatsko pravosuđe pod utjecajem određenih političara i vladajuće stranke, a u tom slučaju nastala bi šteta i na međunarodnom planu, i vrlo vjerojatno značajno usporili pregovori o ulasku u Europsku uniju. Budući da je pristupanje EU glavni predizborni adut Jadranke Kosor, HDZ-ova vlada ne može dopustiti kompromitiranje na procesu u kojem najteža presuda iznosi 15 mjeseci zatvora. Osim toga, u problemima bi se našla i Jadranka Kosor jer nitko ne bi povjerovao kako se Šeks bez njezina znanja išao sastajati s Polančecom.

Drugo, HDZ još uvijek ima relativno stabilnu parlamentarnu većinu, a uz premijerku Kosor, upravo je Šeks najvažniji pregovarač sa strankama koje podržavaju Vladu. Luka Bebić je već dulje vrijeme samo formalni čan HDZ-a, koji u Saboru ima samo dvojicu relevantnih zastupnika: Šeksa i Andriju Hebranga. U takvoj situaciji, Jadranki Kosor ne pada na pamet odreći se Vladimira Šeksa, čak i ako će to izazvati napete odnose s predsjednikom Josipovićem. Tako će Vladimir Šeks preživjeti još jednu aferu, iako postoje snažne indicije da nije posve nevin. Na isti način izvukao se od odgovornosti za zločine koji su se 1991. događali u Osijeku, premda je u to vrijeme bio nadređen Branimiru Glavašu, koji je osuđen na osam godina. Šeks je izbjegao i najobičniju političku osudu, iako je na suđenju neistinito svjedočio kako u Osijeku nije bilo zločina nad srpskim stanovništvom. Ovoga puta postoje vrlo uvjerljivi dokazi kako je Šeks relativno često kontaktirao sa sucem Ivanom Turudićem, koji je osudio Polančeca. Turudić je njihov odnos opisao kao dugogodišnje poznanstvo i vrlo kolegijalan, no očekivano je odbacio optužbe kako je presudu dogovorio sa Šeksom.

Istinita priča o odnosu Šeks – Turudić ipak je složenija, i njih dvojica su često u kontaktima, a barem u jednoj situaciji Turudić se sastao s visoko rangiranim političarima i raspravljao o presudi koju je donio. Bilo je to prije četiri godine, kada je zbog sudjelovanja u otmici osudio Hrvoja Petrača, a nešto ranije mediji su objavili dopis britanskog veleposlanstva u Zagrebu kako je potrebno “pritisnuti” suce da ne bi oslobodili okrivljene. Nakon što je donio presudu, Turudić je pozvan u Vladu gdje se tajno sastao sa Šeksom i tadašnjim premijerom Sanaderom, koji su izrazili zadovoljstvo njegovim radom. U uređenoj pravnoj državi nezamislivo je da se suci sastaju s državnim dužnosnicima i razgovaraju o presudama i ova situacija pokazuje kako su Šeks i Turudić mnogo povezaniji nego i jedan i drugi žele priznati. To, naravno, ne dovodi u pitanje Turudićevu presudu protiv Polančeca, ali pokazuje kako se radi o sucu koji kontaktira s političarima i nema se pravo žaliti kada ga se spominje kao suca koji je blizak vladajućoj politici. U konačnici i presuda protiv Damira Polančeca u velikoj mjeri nosi predznak političke. Nekoliko neutralnih pravnika potvrdilo je za Nacional da se za slična kaznena djela uglavnom donose uvjetne osude, i tome se nadao i Damir Polančec kada se išao sastajati sa Šeksom. Ali u završnoj fazi pregovora s EU-om potrebni su čvrsti dokazi da je hrvatsko pravosuđe spremno slati u zatvor čak i vodeće političare, a u tu kategoriju sigurno spada bivši potpredsjednik hrvatske vlade. Bolji dokaz nezavisnog pravosuđa bilo bi još jedino sankcioniranje njegova bivšeg šefa Ive Sanadera, i to je bio vjerojatni razlog zbog kojega se Šeks sastao s Polančecom. Budući da je Sanader još uvijek na slobodi, u zatvor će morati Polančec, osim ako nekim čudom ne uspije dokazati da iza svega stoji Vladimir Šeks.