Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

George Soros je svjetsku gospodarsku, ekonomsku i političku elitu upozorio da moraju biti solidarni i dio svog bogatstva uložiti u zajednički spas. Kupio je dvije milijarde dolara obveznica da bi se spasio od pobune

Dok je vlada Zorana Milanovića proteklog tjedna pripremala proračun, u švicarskom gradiću Davosu zasjedala je svjetska politička i privredna elita, četrdeset šefova država i vlada, niz predstavnika banaka i najvećih svjetskih korporacija, u potrazi za izlaskom iz jedne od najdubljih svjetskih ekonomskih kriza. Tu neku vrstu potrage za “svetim gralom” izlaska iz nevolja svjetske ekonomije, a onda i svakidašnjeg života ljudi, kao da je ponovo zaključila njemačka kancelarka Angela Merkel. Jednostavno, ona nije odustala od svog projekta štedljivog ponašanja, što nedvojbeno vodi u usporavanje gospodarskog rasta svjetskog gospodarstva, a onda i nastavka održavanja visoke stope nezaposlenosti. Kao zvijezda programa, jasno je rekla da ne namjerava poduprijeti opciju povećanja kriznog fonda za spašavanje eurozone, što bi olakšalo disanje europskom gospodarstvu, koje je već 2008. počelo disati na škrge. Ne misleći uopće o tom, za nju nebitnom detalju, dala je argumente i kritičarima aktualne hrvatske vlade, koji je i dalje optužuju da je nespremna na “radikalne rezove”, ma što to značilo.

EKONOMSKI ANALITIČARI ponovo optužuju vladu Zorana Milanovića da “nema hrabrosti” osigurati potrebne uštede kresanjem proračuna. Tako nema hrabrosti drastično srezati državni budžet za čak 15 milijardi kuna, prema računici Maruške Vizek s Ekonomskog instituta. U svjetlu te cifre, zahtjev guvernera Željka Rohatinskog da se proračun smanji za “samo” 9 milijardi kuna djeluje benigno. U suprotnom, kako je uvjerena Vizek, hrvatski kreditni rejting završit će u “smeću”. Ništa nježniji nije bio ni Vladimir Ferdelji, razriješeni pomoćnik ministra prometa. On je zbog sličnog, ali i javno obznanjenog stava o tom “nedostatku hrabrosti” razriješen dužnosti i prije nego što ju je počeo uopće stvarno i obnašati. Doduše, postoje još okrutniji analitičari. Tvrde da Hrvatska već ima kreditni rejting “junk”, tj “smeća”, samo što to još nije i službeno objavljeno. Oni se, na sreću, zasad ne oglašavaju preglasno. Tiši su.

PROBLEM OVOG hrvatskog slučaja, međutim, nije autonoman problem jedne relativno male zemlje. To je, neupitno, globalni problem s kojim se danas suočava cijeli svijet nad kojim visi realna opasnost da čitava civilizacija, na kraju, završi u “smeću” tog začudnog kreditnog rejtinga. Taj se problem i dalje zove ekonomska kriza, kojoj se ne vidi kraj, a na nju je baš Davos trebao nagovijestiti odgovor. Ali odgovora ponovo nema pa se sve počelo pretvarati u jedno novo, ali i trajno povijesno stanje. Ako ekonomiju shvatimo šire od puke znanstvene discipline, pa je pokušamo promišljati i kao način organizacije ljudskih života, što i jest njezin smisao, jasno je da se nalazimo pred pravim civilizacijskim izazovom. Rješenja i dalje nakon prošlotjednog skupa u Davosu nema na vidiku. Dok se u Hrvatskoj raspravljalo o problemima novog proračuna, koji bi već početkom sljedećeg mjeseca trebao usvojiti Hrvatski sabor, u Davosu u Švicarskoj na sastanku na kojem se okupilo više od 2600 najmoćnijih gospodarstvenika, ekonomista i političara tragalo se za onim “svetim gralom” s početka ove priče. Uz Angelu Merkel kao neformalnog upravitelja cijele Europske unije, najmoćnije državne zajednice u svijetu, što je u diplomatskim krugovima već poprimilo obilježje teze da je zapravo sjedište EU iz Bruxellesa preseljeno u Berlin, u Davosu je bilo i drugih zvučnih imena. Bio je ondje i Bill Gates, jedan od najbogatijih ljudi u svijetu. Našao se u tom švicarskom gradiću od samo 13.000 stanovnika i George Soros, poslovnom svijetu poznatiji kao burzovni mešetar nego kao svjetski dobrotvor. Nikad mu nije zaboravljeno da je svojedobno “igrajući” se na londonskoj burzi uspio srušiti tečaj britanske funte.

ANGELA MERKEL DOBILA JE potporu u Davosu. S druge strane, čulo se neslaganje s namjerom američkog predsjednika Baracka Obame, koji se u svom tradicionalnom govoru u Kongresu o stanju nacije založio za povratak “ekonomskoj pravičnosti” uz veće oporezivanje bogatih. Tako bi se onima koji zarađuju više od milijun dolara godišnje uvela porezna stopa od najmanje 30 posto, a onima koji zarađuju manje od 250 dolara porezno opterećenje ne bi smjelo rasti. Može li to, doista, Ameriku, napokon, izvući iz faze gospodarskog poniranja, nije sigurno. Ipak, Obamu je u tom njegovu naumu podupro i multimilijarder Warren Buffett, svjestan i sam, vjerojatno, da je vrag odnio šalu.

I MILIJARDER GEORGE SOROS bio je na Buffettovu tragu. Iz švicarskog skijališta procijenio je da je svjetsko gospodarstvo na rubu kolapsa, a građanski neredi na ulicama američkih gradova samo pitanje vremena. Zaključio je u toj zlokobnoj procjeni da će “radije ostati živ nego bogat” kad se svijet suoči sa zlim vremenima . I konkretno je pokušao dati doprinos stabilizaciji prilika u Europi kupivši europske obveznice u iznosu od 2 milijarde dolara. Dok je dio kibica to prokomentirao riječima da je Soros želio, eto, pokazati da je doista milijarder, nije malo onih koji su iz toga pročitali, ponajprije, ozbiljnost situacije. I Bill Gates je s govornice u Davosu pozvao europske čelnike u Bruxellesu da ne ukidaju pomoć siromašnim zemljama.

NA TU VRSTU OPASNOSTI, prije nego što je završio u zatvoru zbog seksualnog skandala, upozoravao je i Dominique Strauss- Kahn, donedavni predsjednik MMF-a. Da apsurd bude veći, napao je načela na kojima je egzistirala institucija kojoj je predsjedao – Međunarodni monetarni fond. Ukazao je na fijasko koji je MMF doživio u Egiptu. Nazvao je pogrešnim pristup prema kojem MMF primjenjuje tradicionalne makroekonomske lijekove: nisku inflaciju, smanjenje deficita i privatizaciju državne imovine, a to nije popravilo ekonomsku tamošnju ekonomsku situaciju. Oni skloni “teorijama zavjere” upravo su u tome prepoznali glavni razlog za navodnu namještaljku sa sobaricom u njujorškom hotelu. Dok se i dalje traga za izlaskom iz permanentne ekonomske krize, ima i onih koji nude i jedno utopijsko rješenje. Ako je za veći gospodarski rast ključna veća potrošnja, za rješavanje gospodarske krize bilo bi dovoljno stvoriti svijet bogatih ljudi. Jer oni mogu više trošiti od siromašnih. Ne bi to bio povratak idejama komunizma, nego, upravo suprotno, ideologija u čijem je centru povećanje profita, što se, zapravo, krije iza konzumerizma. No, jednostavna rješenja u pravilu su neostvariva, pa onda, doista, i puka utopija.