Presuda Trgovačkog suda u Splitu, donesena 4. srpnja ove godine, kojom se državi nalaže plaćanje iznosa od 728.000 eura tvrtki Sunce Hoteli iz Brela na ime naknade za ulaganje u izgradnju restorana na plaži u Brelima, koji je zadnjih 16 godina poslovao ilegalno i bez valjane koncesije, nije utemeljena na zakonu, protuzakonita je, protuustavna i suprotna pravnoj stečevini EU-a.

To tvrdi Vladimira Mascarell iz Inicijative Javno je dobro, danas dodatno i stranke Javno Dobro koja je u izjavi za Nacional, reagirajući na spomenutu presudu, upozorila da ne postoji zakonski temelj za odštetu za investirano, a neamortizirano ulaganje zbog isteka koncesije bez da je to prethodno ugrađeno u koncesijski ugovor. A iz presude Trgovačkog suda u Splitu nije jasno vidljivo, niti je spomenuto, da je takva klauzula u koncesijskom ugovoru postojala.

Dapače, tvrdi Vladimira Mascarell, ako viša sudska instanca ne ukine ovu presudu, istim će putem pokušati krenuti i brojne marine, hoteli i restorani sa ciljem praktične privatizacije, odnosno dobivanja prava na trajno korištenje pomorskog dobra, ili će se pak odlučiti od države tražiti goleme odštete za dosadašnja ulaganja na koncesioniranom pomorskom dobru. Naime iz svih objavljenih članaka dalo bi se naslutiti kako je odšteta vezana na pravo na povrat ulaganja nakon isteka koncesije.

No Vladimira Mascarell, osvrćući se na presudu Trgovačkog suda u Splitu, naglašava da je Sud odštetu dosudio kao posljedicu pretvorbe nekadašnjih državnih poduzeća podsjetivši da je u tom postupku 90-tih bilo uobičajeno ulaganje na pomorskom dobru uvrstiti  u temeljni kapital tvrtke, istodobno zanemarivši da se takvo ulaganje moralo  voditi isključivo kao nematerijalna imovina u stavci dugotrajne imovine koja se s vremenom amortizira, a ne kao vlasništvo nad objektom na pomorskom dobru, odnosno kao materijalna imovina.

Upozorava da se iz spomenute presude nigdje ne vidi da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir vođenje priznatog ulaganja u postupku pretvorbe kroz poslovne knjige hotela što je trebala biti osnova za potraživanje.

Tvrtka Sunce Hoteli presudom je dobila pravo na naknadu za objekt koji nikad nije bio u njihovom vlasništvu

Stoga je Sud donio presudu a da prethodno nije utvrdio da se u ovom slučaju radi o nematerijalnoj imovini, a eventualna preostala vrijednost izračunata je bez da se uzelo u obzir iznos i vrijeme amortizacije ulaganja kroz poslovne knjige hotela kao i bez uvida o smanjenju temeljnog kapitala poduzeća zbog navedenog ulaganja.

Mascarell podsjeća da se čitava parnica vodila jer je Hotel tražio plaćanje naknade koja odgovara građevinskoj vrijednosti objekta izgrađenog na pomorskom dobru, smatrajući da RH ima obvezu platiti tu naknadu temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanja naknade zbog nastanka izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.

Nevjerojatno je, kaže Mascarell da se parnica vodi po Zakonu o izvlaštenju, a izvlaštenja uopće ne može biti jer, što su se sve stranke u postupku složile, hotel nije nikad stekao nikakvo vlasništvo nad tim objektom.

Naime, osnovna pretpostavka izvlaštenja jest vlasništvo. Na pomorskom dobru ga nema pa je teoretski nemoguće temeljem Zakona o izvlaštenju plaćati naknadu za izvlaštenje.

A budući, kaže ona, da je priznato ulaganje na tuđoj nekretnini, tj. da je restoran na plaži Jakiruša radio od 1991. godine pa sve do 2024., kada su se temeljem sudskog rješenja morali iseliti, odnosno pune 33 godine – i uz to posljednjih 16 godina bez plaćanja naknade za koncesiju – za pretpostaviti je da je iznos priznatog ulaganja u restoran odavno bio amortiziran. Zbog čega sud nije uzeo u obzir tu činjenicu?

„Čini mi se da osnovni smisao koncesioniranja, koji je uređen i direktivama EU koje su morale biti uzete u obzir prilikom pisanja Zakona o koncesijama, nije dotakao aktere ovog procesa, jer već istekom ugovora svako pravo na odštetu investitoru pada u vodu“, kategorički tvrdi Vladimira Mascarell.

Presuda Trgovačkog suda u Splitu na vrlo je upitnim temeljima

Pojednostavljeno rečeno, ako je prema tadašnjim zakonskim propisima gradnja objekta na pomorskom dobru tretirana kao ulaganje koje se s godinama amortizira – a ovdje je, podsjetimo još jednom, riječ o restoranu koji je hotel koristio za rad 33 godine, od toga 16 bez plaćanja koncesije! –  pri čemu koncesionar nema pravo vlasništva ni na pomorskom dobru ni na objektu koji je na njemu sagrađen, presuda Trgovačkog suda u Splitu prema kojoj država mora nadoknaditi hotelskoj tvrtki današnju građevinsku vrijednost objekta koji nikada nije bio u vlasništvu tvrtke i obzirom na protek vremena korištenja stoji na vrlo upitnim temeljima.

Naime, prema spomenutoj presudi splitskog Trgovačkog suda, koja je još uvijek nepravomoćna, RH je dužna Sunce Hotelima, koji su sada u vlasništvu investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, platiti 781.786,83 eura na ime naknade za ulaganje u restoran na plaži u Brelima iz kojeg su se u siječnju ove godine morali iseliti.

OGROMAN JAVNI NOVAC Hotelski lanac pobijedio Hrvatsku na sudu

Ondašnje Hotelsko turističko poduzeće Brela je 1990. godine od općine Makarska dobilo rješenje za koncesiju na plaži Jakiruša, temeljem koje je steklo pravo na korištenje pomorskog dobra na spomenutoj plaži, na kojoj je HTP Brela – nakon privatizacije 1996. preimenovan u Sunce Hoteli – sagradio restoran koji je počeo s radom 1991.

Prema tadašnjim zakonskim propisima, pomorsko dobro moglo se koristiti te se na njemu moglo i graditi, no ni zemljište ni objekt sagrađen na njemu nikad nisu prešli u vlasništvo tvrtke koja je na njemu imala koncesiju. Stoga je Sunce Hoteli ulaganje u spomenuti restoran uvrstilo u temeljni kapital tvrtke, no ne i sam objekt kao ni zemljište na kojem je on sagrađen, jer na zemljištu – pomorskom dobru nije imao pravo vlasništva.

I Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) je 1996. godine u procesu pretvorbe Hotelsko-turističkog poduzeća Brela u privatnu tvrtku Sunce Hoteli restoran na plaži procijenio kao ulaganje, a ne kao nekretninu.

Tvrtka Hoteli Brela je 1997. godine od Splitsko-dalmatinske županije dobila koncesiju na dijelu pomorskog dobra na kojem je izgrađen ugostiteljski objekt Jakiruša. Koncesija je trajala 10 godina, a godišnja koncesijska naknada iznosila je ondašnjih 18.000 kuna.

Prema ondašnjim zakonima, iako je koncesionar imao pravo graditi na pomorskom dobru, nakon isteka koncesije objekt izgrađen na pomorskom dobru smatrao se sastavnim dijelom pomorskog dobra.

Tko je u državi žmirio na činjenicu da restoran Jake Andabaka 16 godina radi bez koncesije?

Spomenuta koncesija na plaži Jakiruša je istekla 2007. godine, no Hoteli Brela, odnosno Sunce Hoteli su nastavili poslovati u restoranu, ali koncesijsku naknadu – jer ugovor o koncesiji je istekao i nije obnovljen – od 2007. nadalje nisu plaćali.

Stoga je država 2021. godine podigla tužbu protiv tvrtke Sunce Hoteli zahtijevajući da joj tvrtka vrati objekt na plaži Jakiruša, koji je postao sastavni dio pomorskog dobra. Spor je RH dobila i Sunce Hoteli su se temeljem pravomoćnog rješenja u siječnju 2024. godine iselili iz restorana koji je od tada zatvoren.

Jako Andabak.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Ovdje upada u oči jedan zanimljiv detalj: iako je koncesija za plažu Jakiruša Sunce Hotelima – koji su tada bili u većinskom vlasništvu poznatog hotelskog poduzetnika Jake Andabaka – istekla 2007., nadležne državne institucije, među kojima i Splitsko-dalmatinska županija kao davatelj koncesije, ali i Porezna uprava i Državni inspektorat, godinama su žmirile i pravile se da ne vide da Andabakova tvrtka ne plaća koncesijsku naknadu.

Reagirali su tek 2021. godine, kad je Andabak svoj većinski paket dionica tvrtke Sunce Hoteli prodao arapskom investitoru. Tek tada se država sjetila da restoran na plaži u Brelima punih 14 godina ne plaća koncesijsku naknadu i tako zakida državni proračun.

No na tužbu države promptno je reagirao sadašnji vlasnik Sunce Hotela, tvrtka Eagle Hills Zagreb Real Estate, sa sjedištem u Zagrebu, iza koje stoji Mohamed Ali Rashed Alabbar iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).

Sunce Hoteli su stoga iste 2021. godine pred Trgovačkim sudom u Splitu podigli protutužbu, zahtijevajući da im država nadoknadi građevinsku vrijednost objekta restorana Jakiruša. Sud je 4. srpnja ove godine donio presudu u njihovu korist.

Sud je tijekom postupka uzeo u obzir procjenu sudskog vještaka, koji je troškovnu građevinsku vrijednost amortizirane zgrade procijenio na 822.400 eura. Presudom je taj iznos umanjen za 40.613,17 eura, koliko je procijenjena nepripadna korist koju je tvrtka Sunce Hoteli stekla ne plaćajući koncesijsku naknadu u vremenu od 2007. pa do siječnja 2024. kada je restoran zatvoren.

Tim se izračunom došlo do konačne sume od 781.786,83 eura koje po nepravomoćnoj presudi Republika Hrvatska mora nadoknaditi tvrtki Sunce Hoteli.

Vladimira Mascarell u izjavi za Nacional upozorava da se sutkinja splitskog Trgovačkog suda Ana Misir Šarić u svojoj presudi pozvala na Zakon o pretvorbi i privatizaciji i na Zakon o izvlaštenju, a ne na Zakon o koncesijama i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji u stvarnosti reguliraju ovo područje.

„Ova su dva zakona u odštetnom zahtjevu spomenuta isključivo u kontekstu izračuna iznosa za koji je umanjena visine odštete koju traži hotelsko poduzeće u Brelima kako bi se nadoknadilo bespravno korištenje pomorskog dobra“, kaže Mascarell.

Zbog čega se Sud pozvao na Zakon o izvlaštenju kad objekt nikada nije bio u vlasništvu tvrtke Sunce Hoteli?

„U pretvorbi se procjenjivalo ulaganje u pomorsko dobro i ta su ulaganja sve tvrtke vodile u svojim financijskim knjigama. Od dana početka uporabe, u ovom slučaju restorana izgrađenog na pomorskom dobru, s godinama se trebala računati i amortizacija ulaganja temeljem koje se na kraju trebao smanjiti temeljni kapital hotela. Time stavka ‘priznato ulaganje’ postaje potrošena. Naprosto je više nema. Pretvorba nije dala pravo na vrijednost objekta već na početni iznos ulaganja, odnosno na financijsku vrijednost“, objasnila je Mascarell.

„Amortizacija počinje početkom uporabe. U ovom slučaju to je uporabna dozvola za restoran od 16. siječnja 1991. Nakon što je nematerijalna imovina amortizirana, odnosno po godišnjim obračunima sukcesivno obračunavana, u istom iznosu se trebao smanjivati i temeljni kapital. Od 1991. do 2024. su prošle 33 godine! Period u kojem su sigurno sve takve stavke davno amortizirane“, tumači dalje Mascarell.

Uz to, upozorava Mascarell, nije jasno temeljem čega je Sud vodio proces po Zakonu o izvlaštenju, na koji se sutkinja Ana Misir Šarić poziva u presudi, kad izvlaštenja u ovom slučaju nije ni bilo jer je restoran sagrađen na pomorskom dobru koje je unaprijed izuzeto iz svake pretvorbe i privatizacije i Sunce Hoteli nisu imali vlasništvo nad objektom. To je u presudi ostalo nerazjašnjeno.

No nije Trgovački sud u Splitu jedina instanca koja na čudnovat i pravno suspektan način tumači pomorsko dobro i njegovo korištenje, idući na ruku pojedinim tvrtkama i pojedincima. Nedavno je to isto pokušala učiniti i radna skupina koja je bila zadužena za izradu novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

Muke s koncesijama: Gradske vlasti u strahu – sve može pasti na sudu

Naime, Inicijativa Javno je dobro, kao član radne skupine  još je u rujnu 2022. godine reagirala na prijedlog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (ZPDML), jer je radna skupina Ministarstva mora, prometa i infrastrukture u prijedlogu htjela progurati klauzulu prema kojoj tvrtke nastale pretvorbom bivših društvenih poduzeća, a kojima je ulaganje u objekte izgrađene na pomorskom dobru uneseno u vrijednost društvenog kapitala ili je pak u procjenu vrijednosti društvenog kapitala uključena vrijednost zemljišta koje je pomorsko dobro, imaju pravo na posebnu naknadu u iznosu procijenjene vrijednosti objekata u koje su ulagali.

U istom je prijedlogu Zakona bilo predviđeno i da tvrtke kojima je već dodijeljena koncesija na pomorskom dobru na kojem su izgradili objekt nisu dužne plaćati naknadu za koncesiju sve dok se iznos neplaćene naknade ne izjednači s iznosom posebne naknade za ulaganje u taj objekt.

A ako pak tvrtka nije nositelj koncesije, stajalo je dalje u prijedlogu Zakona, ima pravo dobiti koncesiju na dijelu pomorskog dobra na kojem je izgradila objekt, i to bez plaćanja koncesijske naknade sve dok se iznos neplaćene koncesije ne izjednači sa iznosom posebne naknade za ulaganje na koje bi tvrtka imala pravo.

Tvrtke koje su pomorsko dobro uvrstile u svoj temeljni kapital i koristile ga bez plaćanja koncesijske naknade dužne su državi, a ne država njima!

 No iz Inicijative Javno je dobro upozorili su da su takve odredbe nezakonite i neustavne, posve suprotne smislu koncesije na pomorskom dobru i u suprotnosti sa pravnom stečevinom EU-a, jer stavljaju u nepovoljniji položaj one tvrtke koje ulaganje u objekte izgrađene na pomorskom dobru nisu unijele u vrijednost temeljnog kapitala i zbog toga neće imati jednaku mogućnost dobivanja koncesije na pomorskom dobru.

Budući da su tvrtke koje su pomorsko dobro uvrstile u svoj temeljni kapital godinama nezakonito i uglavnom bez naknada koristile to pomorsko dobro za stvaranje dobiti, po predloženim bi se odredbama takvim tvrtkama dopustilo dobivanje koncesije mimo propisanih postupaka, pa čak i dobivanje naknade za ulaganje u objekte na pomorskom dobru, što je, upozorili su iz Inicijative Javno je dobro, protuzakonito.

Drugim riječima kazano, ako tvrtka nije plaćala koncesijsku naknadu, a koristila je pomorsko dobro za stvaranje dobiti i nekretninu na pomorskom dobru uključila je u temeljni kapital, ne samo da ne treba biti obeštećena odnosno država joj nije dužna isplatiti posebnu naknadu za ulaganje, već bi tvrtka trebala dugovati Republici Hrvatskoj na ime neplaćene koncesije na pomorsko dobro na kojem je ostvarivala dobit.

Na sreću, prevladao je razum i zakonodavac je ipak odustao od ovih odredbi, one su brisane iz prijedloga i nisu uvrštene u novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji je donesen u srpnju prošle godine.

Uzevši u obzir teško shvatljivu činjenicu da je restoran na plaži Jakiruša punih 16 godina radio bez plaćanja koncesijske naknade, uputili smo upit Splitsko-dalmatinskoj županiji, kojoj je na čelu HDZ-ov župan Blaženko Boban, Poreznoj upravi koju vodi Božidar Kutleša, te Državnom inspektoratu na čelu sa glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem, tražeći da nam pojasne jesu li i u koliko navrata od 2007. godine pa do 2021. kada je RH podigla tužbu protiv Sunce Hotela, provjeravali valjanost koncesije i plaća li koncesionar redovno svoju obavezu prema državnom proračunu.

Zanimalo nas je također i što je svaka od tih institucija poduzela ako su ustanovile da koncesija na plaži u Brelima nije valjana te da se pomorsko dobro i dalje koristi bez plaćanja naknade.

Županija, Porezna uprava i Državni inspektorat šute, nitko nije poduzeo ništa

Odgovor od niti jedne od njih nismo dobili. Svaka od tri spomenute institucije oglušila se o pitanja Nacionala, iz čega se ne može izvući drugačiji zaključak od onoga da niti jedna od njih nije poduzela ništa i da su Andabakovoj tvrtki svjesno dopustili kršenje zakona i zloupotrebu pomorskog dobra bez plaćanja naknade punih 16 godina.

A iz čega se onda dade izvući jednostavan zaključak da su nadležne državne institucije, prije svih Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na čelu sa ministrom Olegom Butkovićem, a onda i nadležne službe Splitsko-dalmatinske županije, Porezne uprave i Državnog inspektorata svojim nedjelovanjem i višegodišnjim zatvaranjem očiju na očito kršenje zakona odgovorne za ovakvo kaotično stanje u kojem su brojnim zainteresiranim tvrtkama pružile mogućnost da kroz val mogućih tužbi i zahtjeva za odštetu ostvare pravo na korištenje pomorskog dobra na neograničeni vremenski rok.