Objavljeno u Nacionalu br. 895, 29. lipanj 2015.

Ako je suditi po onomu što se pred hrvatskim sudovima nedavno počelo događati, liječnici obiteljske medicine uskoro bi mogli početi plaćati milijunske odštete osiguravateljskim kućama kao sukrivci za prometne nesreće koje su prouzročili njihovi pacijenti. Jedan hrvatski liječnik obratio se Nacionalu upravo s takvom pričom. Zbog osjetljivosti sudskog spora zamolio je da mu se ne objavljuje identitet. Suočio se sa sudskom tužbom u kojoj osiguravateljska kuća od njega traži astronomsku naknadu štete zbog teške prometne nesreće koju je izazvao njegov pacijent.

TAJ NJEGOV PACIJENT prije nekoliko godina prebolio je moždani udar, od kojega se u narednim mjesecima dobro oporavio. Njegov liječnik obiteljske medicine procijenio je da njegovo zdravstveno stanje nije značajnije narušeno, odnosno, da ne utječe na njegovu sposobnost normalnog upravljanja automobilom. Nakon nekoliko godina isti pacijent je kao vozač prouzročio prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. Tijekom sudskog postupka medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je preboljeni moždani udar dijelom utjecao na smanjene sposobnosti vozača. Tužitelj je tijekom postupka odlučio kao svjedoka pozvati vozačeva liječnika obiteljske medicine kako bi ga upitao je li on izvršio svoju zakonsku obvezu i je li pacijentovo promijenjeno zdravstveno stanje prijavio nadležnoj policijskoj upravi.

Naime, prema članku 233. važećeg hrvatskog Zakona o sigurnosti prometa na cestama, svaki liječnik, bilo bolnički ili pak liječnik obiteljske medicine, (a u zakonu je naveden kao “izabrani liječnik”) koji liječi pacijenta – vozača, dužan je obavijestiti nadležnu policijsku upravu ili policijsku postaju o promijenjenom zdravstvenom stanju pacijenta koje bi moglo utjecati na njegovu sposobnost upravljanja vozilom. Odnosno, pojednostavljeno rečeno, svaki liječnik ima zakonsku obavezu obavijestiti MUP da njegov pacijent zbog dijagnoze koja mu je ustanovljena ili, pak, lijekova koje pije, može biti privremeno ili trajno nesposoban za upravljanje vozilom. Na temelju te obavijesti MUP pacijentu – vozaču šalje obavijest da je dužan podvrgnuti se dodatnom liječničkom vještačenju koje će pokazati utječe li njegova dijagnoza i u kojoj mjeri na njegove vozačke sposobnosti te će ga prema nalazima vještačenja proglasiti sposobnim, odnosno, privremeno ili trajno nesposobnim za vožnju. Prema tom nalazu vozaču se, dakle, može privremeno ili trajno oduzeti vozačka dozvola, a vozač je u tom slučaju dužan i podmiriti trošak vještačenja.

Liječnik koji se našao na udaru sudske tužbe, bio je pozvan na vještačenje i pred sudom je priznao da nije obavijestio MUP jer je procijenio da je njegov pacijent sposoban upravljati vozilom te da moždani udar, od kojega se dobro oporavio, nije na njega ostavio posljedice koje bi utjecale na njegove vozačke sposobnosti. Sudski postupak je okončan, vozač koji je skrivio nesreću dobio je određenu kaznu, a novčano je, u skladu sa zakonom, kažnjen i njegov liječnik zbog toga što nije poštivao zakonske propise i što o promijenjenom zdravstvenom stanju svojega pacijenta nije obavijestio nadležnu policijsku upravu.

I CIJELI SLUČAJ bio bi uredno pospremljen u sudsku arhivu, kao i mnogi slični do tada, da nekoliko mjeseci nakon završenog sudskog postupka nije uslijedio neuobičajen i bizaran nastavak. Osiguravajuća kuća koja je obitelji preminule žrtve prometne nesreće isplatila odštetu na temelju police osiguranja koju je kod njih imao ugovorenu vozač – krivac za nesreću, odlučila je tužiti liječnika obiteljske medicine za štetu koju je ovaj, prema njihovu mišljenju, prouzročio jer je propustio promijenjeno zdravstveno stanje vozača prijaviti MUP-u. Pokrenut je novi sudski postupak, ovoga puta je tužitelj osiguravajuća kuća, a od spomenutog liječnika traži se milijunska naknada štete.

Početkom travnja u Zagrebu jedan 40-godišnji vozač izgubio je svijest uslijed kroničnog dijabetesa; prouzročio je prometnu nesreću u kojoj je poginula jedna, a ozlijeđeno je više osoba. Čeka li i njegova liječnika obiteljske medicine slična tužba i podjela krivnje zbog nesreće ili, pak, podjela odgovornosti zato što pacijent možda nije uzimao propisanu terapiju? Ako se za primjerom spomenute osiguravajuće kuće povedu i drugi osiguravatelji u Hrvatskoj, na pomolu je lavina sličnih tužbi protiv liječnika obiteljske medicine ili liječnika specijalista (koji također imaju istu zakonsku obavezu kao i liječnici obiteljske medicine), koja bi vrlo vjerojatno rezultirala masovnim zatvaranjem ordinacija obiteljske medicine, s obzirom na to da će malo koji liječnik biti u stanju preživjeti takav financijski udar. Ujedno se otvara pitanje i kolika je odgovornost pacijenta – vozača te može li se i njih zakonskom odredbom prisiliti na preuzimanje odgovornosti za smanjene vozačke sposobnosti uslijed bolesti ili upotrebe nekih vrsta lijekova.

DIJAGNOZE, ODNOSNO BOLESTI koje mogu umanjiti sposobnost vozača za upravljanje vozilom, precizno su navedene zasebnim Pravilnikom o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače, a popis lijekova koji mogu utjecati na vozačku sposobnost, također je preciziran u zasebnom podzakonskom aktu. No dr. Ines Balint, specijalist obiteljske medicine i predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), upozorava da je popis dijagnoza zbog kojih netko može biti privremeno ili trajno proglašen nesposobnim za upravljanje automobilom, toliko dugačak i opširan da bi liječnici, ako bi se striktno pridržavali propisa, trebali prijaviti gotovo 80 posto vozača koji danas prometuju hrvatskim cestama. Drugim riječima, privremeno su ili trajno nesposobni za vožnju automobila pacijenti koji boluju od psihičkih poremećaja, PTSP-a, duševnih bolesti, visokog ili niskog tlaka, dijabetesa, neuroloških bolesti, bolesti organa vida i sluha, tumora, bolesti srca i krvnih žila, bolesti bubrega, upalnih bolesti mišićno-koštanog tkiva, bolesti kralježnice, zglobova, alergijskih reakcija… jednom riječju, gotovo svih akutnih ili kroničnih bolesti od kojih, u većoj ili manjoj mjeri, boluje većina osoba starijih od 45 ili 50 godina života, a nerijetko i mlađih. Velika većina navedenih bolesti uspješno se drži pod kontrolom uz pomoć lijekova. Ako se ti lijekovi uzimaju samostalno ili kao dio propisane terapije, također mogu djelovati na vozačke sposobnosti pacijenta. I taj je popis, slično popisu dijagnoza, toliko dugačak i opširan da su u njega uvršteni čak i prilično bezazleni lijekovi koje brojni građani uzimaju i bez liječničkog recepta ili kontrole. Primjerice, na tom popisu su, osim lijekova protiv psihičkih smetnji i raznih ozbiljnih kroničnih bolesti i stanja, i neke tablete protiv glavobolje i zubobolje, protiv simptoma gripe ili alergija… Jednom riječju, ako bismo zakonske propise shvaćali doslovce i striktno ih primjenjivali, svatko bi svojeg liječnika obiteljske medicine trebao obavijestiti da je popio tabletu protiv zubobolje, da je uzeo pripravak protiv hunjavice ili tabletu protiv bolova u leđima, a liječnik bi o tome bio dužan obavijestiti nadležnu policijsku postaju koja nas na temelju te obavijesti mora poslati na dodatno medicinsko vještačenje te nas može proglasiti privremeno nesposobnima za vožnju. “Ako tome pribrojimo sve one vozače koji zbog neke kronične bolesti uzimaju propisanu liječničku terapiju, i laiku je jasno da bi privremeno ili, pak, trajno nesposobnima za vožnju moglo biti proglašeno više od 80 posto svih vozača na našim cestama. A da ne govorimo o golemim troškovima zdravstvenom sustavu, ali i samim pacijentima – vozačima koje bi takva navala prijava izazvala zbog potrebe dodatnih liječničkih vještačenja”, dodaje dr. Balint.

ZANIMLJIV JE PODATAK DA MUP ne vodi posebnu evidenciju obavijesti o promjenama zdravstvenog stanja koje zaprima od liječnika. Iz MUP-a su negativno odgovorili na upit Nacionala kontrolira li MUP prijavljuju li liječnici pacijente kojima je dijagnosticirana neka bolest s popisa, odnosno, ispunjava li svaki liječnik obiteljske medicine svoju zakonsku obavezu. Kažu da nadzor nad radom liječnika vrši isključivo Ministarstvo zdravstva. No cijela ova pravna zbrka izazvala je još jedan prilično ozbiljan problem o kojemu autori zakona očito nisu vodili dovoljno računa. “Naime, u dopisu koji MUP šalje vozaču – pacijentu i u kojem ga šalje na dopunsko medicinsko vještačenje, stoji i puno ime i prezime liječnika koji je poslao obavijest o promijenjenom zdravstvenom stanju, zbog čega su pojedini liječnici obiteljske medicine, koji su samo izvršili svoju zakonsku obavezu, bili izloženi prijetnjama i verbalnim, pa i fizičkim, napadima vozača koji su zbog te prijave privremeno ili trajno izgubili vozačke dozvole i još sami taj izvanredni pregled morali platiti”, upozorava dr. Balint. Upitali smo stoga MUP je li nužno da u rješenju koje se upućuje vozaču, stoji ime i prezime liječnika, koji se time dovodi u opasnost i izlaže napadima pacijenata, na što nam je odgovoreno da je i Ministarstvo unutarnjih poslova uočilo taj problem te je dalo uputu policijskim upravama, odnosno, policijskim postajama da se u dopisima kojima se vozač upućuje na obavljanje izvanrednog zdravstvenog pregleda, ne navodi ime liječnika.

Ni time problem ni izbliza nije riješen, već je vrlo vjerojatno izbjegnuta samo jedna od neželjenih posljedica spomenutog zakona. Ostaje, naime, još niz spornih momenata, a jedan od njih je i nedorečenost, odnosno, pretjerana zakonska reguliranost u području lijekova koji mogu utjecati na vozačke sposobnosti pacijenta. Apsurdna je situacija da su lijekovi istog generičkog sastava, ali različitih proizvođača, različito i označeni pa neki imaju, a neki, pak, nemaju oznaku upozorenja o utjecaju na vozača. Liječnici upozoravaju da, primjerice, takvo upozorenje stoji čak i na pakiranju običnog Plivadona dok, s druge strane, neki proizvođači ne stavljaju upozorenje na pakiranja lijekova za umanjenje simptoma psihičkih poteškoća. Ni među zemljama članicama EU nema jedinstvenog popisa lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti niti su usuglašeni stavovi o mjerama upozorenja za takve lijekove, iz jednostavnog razloga što lijekovi na svakog pojedinca djeluju različito, a simptomi mogu ovisiti o puno čimbenika koji utječu na djelovanje lijeka. Stoga je vrlo teško propisati jedinstven način postupanja koji će važiti za sve jednako.

ONO ŠTO HRVATSKA MOŽE preuzeti od uobičajene prakse u većini zemalja EU-a, jest značajno pojednostavljenje procedure. Popis bolesti i lijekova zbog kojih vozači privremeno ili trajno nisu sposobni voziti, trebao bi biti dostupan vozačima prilikom pregleda za vozačku dozvolu kako bi, ako obole, znali da ne smiju voziti, predali vozačku sami i time izbjegli nepotrebno opterećivanje dodatnim liječničkim vještačenjima i plaćanjem postupka vještačenja. Time bi ujedno bio zaštićen i povjerljiv odnos između pacijenta i liječnika. “Pa ako već postoji zakonska obaveza liječnika da reagira na promjenu zdravstvenog stanja svog pacijenta”, sugerira dr. Balint, “postojeće zakonske propise trebalo bi izmijeniti i prihvatiti praksu uobičajenu u zemljama EU-a prema kojoj je liječnik dužan iskazati zabrinutost za zdravstveno stanje pacijenta: upozoriti ga u kojoj mjeri bi njegova bolest, odnosno, lijek koji mu je propisan, mogli utjecati na njegovu sposobnost vožnje te mu sugerirati da se sam obrati nadležnoj instituciji i zatraži medicinsko vještačenje. Dobro je ipak da liječnik zadrži odgovornost direktnog obavještavanja MUP-a tek u nekoliko slučajeva najtežih dijagnoza i bolesti”, kaže dr. Balint.

″APELIRAMO TAKOĐER na zakonodavca da popis dijagnoza, odnosno, bolesti koje mogu utjecati na vozačku sposobnost naših pacijenata, sa sadašnjeg podugačkog popisa smanji na samo nekoliko osnovnih bolesti kako se ne bismo dovodili u apsurdnu situaciju da MUP trebamo obavještavati o svakoj, pa i najbezazlenijoj, dijagnozi i time opterećivati vozače bespotrebnim dodatnim pregledima i troškovima”, upozorava dr. Balint i dodaje da bi, uz te zakonske izmjene, to područje bilo značajno bolje organizirano te bi se izbjegli brojni sporni momenti koji se događaju u svakodnevnoj praksi, a na koje zakonodavac očito nije računao. U suprotnome, liječnicima ostaje nezahvalan izbor – prihvatiti zakon doslovce ili selektivno. Ako ga primjenjuju doslovce, osim goleme papirologije koja im oduzima dragocjeno vrijeme i visokih troškova koje će time izazvati zdravstvenom sustavu, moraju biti spremni i na napade i prijetnje pacijenata kojima će time prouzročiti dodatni gubitak vremena na bespotrebna vještačenja i troškove. Ako, pak, prihvate praksu nešto liberalnijeg shvaćanja propisa pa ih primjenjuju selektivno, cijedeći dijagnoze i lijekove kroz sito općeprihvaćene logike i vlastitih procjena, takvo ponašanje liječniku može donijeti i odgovornost podjele krivnje s pacijentom za posljedice eventualne prometne nesreće, a vrlo vjerojatno i sudsku tužbu osiguravajućih kuća s nemalim iznosom odštete.

UPITNO JE MOŽE LI OSIGURAVAJUĆA KUĆA u slučaju prometne nesreće doista tražiti naknadu štete od liječnika obiteljske medicine ako se dokaže da je ovaj propustio obavijestiti MUP o dijagnozi pacijenta koja je direktno ili indirektno utjecala na njegove vozačke sposobnosti. Većina osiguravajućih kuća koje smo kontaktirali, postavivši im isto pitanje, upozorava da nemaju direktnog nadzora nad podatkom ispunjavaju li liječnici svoju zakonsku obavezu prema MUP-u te da osiguravajuće kuće ne mogu utjecati na liječnike niti insistirati na tome da obavještavaju MUP o svakom izmijenjenom zdravstvenom stanju svojih pacijenata koje bi moglo utjecati na njihove vozačke sposobnosti. Zbog dužnosti čuvanja liječničke tajne, liječnici nisu obavezni obavještavati osiguravatelja o pojedinostima iz zdravstvenog kartona svojih pacijenata. Većina osiguravajućih kuća s kojima smo razgovarali tvrdi da za nadoknadu iznosa koji je kuća prisiljena isplatiti oštećenima u prometnoj nesreći, mogu eventualno teretiti krivca za nesreću, odnosno, njihova klijenta – nositelja police na temelju koje je isplaćena odšteta, no iznos do kojega ga mogu teretiti zakonom je ograničen na 12 prosječnih godišnjih plaća.

“Pravna praksa da se novčano tereti liječnik, nije uobičajena”, stajalo je u gotovo svim odgovorima koje smo primili, no također se navodi da će se “potencijalna odluka o traženju nadoknade štete od liječnika donositi ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja”. Znači li to da su takvi primjeri ipak mogući ako osiguravajuća kuća u pojedinom slučaju procijeni da ima elemenata na temelju kojih novčano može teretiti liječnika opće prakse? Lako moguće da je odgovor na to pitanje pozitivan, no to onda znači da bi sudovi bili zatrpani gomilom sličnih odštetnih zahtjeva u kojima bi se liječnike teretilo za nemale novčane iznose, a dobar dio njih, riješe li se takvi zahtjevi pozitivno za osiguravajuće kuće, vrlo vjerojatno bi trajno zatvorio vrata svojih ordinacija.

Stoga liječnici, članovi KoHOM-a, apeliraju na MUP da razmisli o nužnim izmjenama spornog članka Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao i Pravilnika o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače. No borba će očito biti duga i teška, jer MUP je na upit Nacionala kani li mijenjati sporni zakon, kratko odgovorio ovako: “S obzirom na dosadašnje iskustvo, kao i na činjenicu da je obavljanje zdravstvenog pregleda financijski trošak za vozača te ga isti, ako ne mora, sam neće obaviti, nije u planu izmjena odredbe članka 233. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.”