Dramatična press konferencija koju je Severina Kojić organizirala u povodu svoje turneje Magic Tour i na kojoj je iznijela detalje incidenta koji se dogodio u školi koju pohađa njezin sin Aleksandar te optužbe na račun djetetova oca Milana Popovića i institucija, ali i intervju koji je dala Nacionalu i ondje navela kako je “Milan Popović u sustavu oformio cijelu hobotnicu ljudi koji rade protiv nje”, bili su događaji koji su do ruba doveli strpljenje istih tih institucija kad je Severina u pitanju, što pokazuje i netom donesena presuda u sporu između njih dvoje o skrbništvu nad njihovim sinom. Ona je, piše u presudi, “grubo i agresivno preispitivala stručnost i objektivnost” pojedinih stručnjaka koji su sudjelovali u sudskom procesu pa je tako posebnoj skrbnici svog sina u poruci napisala da je „plaćena od Milana Popovića ili je njegovim odvjetnicima vraćala neki dug” te “zato vam Bog i nije dao dijete jer bi raslo uz osobu koja laže zbog novca”. Te uvredljive poruke Severina je poslala posebnoj skrbnici nakon što je ona 2017., iz razgovora s tada petogodišnjim djetetom, zaključila da ono želi živjeti s ocem. Sud nije smatrao potrebnim dvije godine kasnije to mišljenje preispitati, već se na njega pozvao. Severina je, doduše, isprva dala suglasnost da se mišljenje djeteta ne treba ponovno utvrđivati, ali je potom, nakon incidenta koji se dogodio u djetetovoj školi 11. listopada, povukla suglasnost i tražila da se dijete sasluša putem videolinka i uz prisutnost socijalne radnice ili psihologa.

To što je prozvala institucije i napala sustav, vratilo se Severini kao bumerang, ali to ipak nije ni jedini ni glavni razlog zbog kojeg je, barem zasad, ostala bez skrbništva nad djetetom.

Otkriva to sadržaj spomenute presude Općinskog suda u Zagrebu za skrbništvo nad maloljetnim sinom Severine Kojić i Milana Popovića, koja je prošloga tjedna šokirala i potom podijelila hrvatsku javnost zbog činjenice da je sud odredio da dijete živi s ocem, a ne, kao do sada, s majkom. Nacional ekskluzivno objavljuje ključne dijelove te presude napisane na punih 29 stranica. Nacional je to odlučio učiniti iz više razloga. Prvenstveno zato što ta presuda otkriva da oba roditelja, svatko na svoj način, manipuliraju u bitki za ono što doživljavaju kao ravnopravno roditeljstvo. Riječ je o slučaju dvoje visoko javno eksponiranih osoba, iznimno popularnoj pjevačici i izuzetno uspješnom i imućnom poslovnom čovjeku, koji su oboje itekako upoznati s načinom funkcioniranja medija te ih oboje, sukladno svojim procjenama, koriste za vlastiti probitak u konfliktnoj situaciji – iako oboje javno tvrde da im je primarna dobrobit djeteta. Pa su Severina Kojić i Milan Popović zajednički na najučinkovitiji način, možda i nenamjerno, temu ravnopravnog roditeljstva otvorili u hrvatskom društvu, koje je i u toj sferi dramatično podijeljeno. Naročito jer je njihov slučaj afirmirao i neke druge poglede na tu problematiku, posebice kada je u pitanju uloga oca u odgoju djeteta rastavljenih roditelja. Upravo pitanje ravnopravnosti spolova taj je slučaj prometnulo u prvorazrednu društvenu temu, koja već danima dominira naslovnim stranicama vodećih hrvatskih tiskanih, ali i elektroničkih medija, uz neuobičajeno žestoke i angažirane komentare brojnih javnih osoba.

Nacional je odlučio objaviti što se sve u spornoj presudi navodi kao ključno u donošenju odluke te što se u tim ključnim razlozima može i zašto se može propitivati. Dijelovi te presude već su počeli parcijalno curiti po srbijanskim medijima, čije su tekstove u ponedjeljak također počeli citirati hrvatski internetski portali, što zorno pokazuje koliko ta tema intrigira javnost. Ali Nacional to ne čini samo zato, nego i zato što se pitanje ravnopravnog roditeljstva u suvremenom hrvatskom društvu prometnulo u fokus javnog interesa podjednako snažno kao i višetjedni štrajk prosvjetara koji možda ima potencijala prerasti i u generalni štrajk ili pak dovesti do izvanrednih izbora. Pogled na naslovne teme vodećih medija otkriva da pitanje ravnopravnog skrbništva ovih dana, čini se, građane više interesira od tekuće predsjedničke kampanje. A to pokazuje da se hrvatsko društvo sve snažnije identificira i vezuje uz teme koje nisu nužno povezane s politikom, nego s izazovima s kojima se pojedinci susreću u svakodnevnom životu, u ovom slučaju nakon razvoda braka. Posebno je intrigantno i kako u takvim slučajevima funkcioniraju državne institucije, a pogled u sadržaj sporne presude otkriva i tu dimenziju. Prema tome, i ona bi mogla dodatno podijeliti hrvatsko društvo, a ne samo dvoje poznatih roditelja u borbi za skrb nad svojim malodobnim sinom.

Severina je grubo i agresivno, stoji u presudi, preispitivala stručnost i objektivnost stručnjaka, a posebnoj skrbnici napisala je: ‘Zato vam Bog nije dao dijete jer bi raslo uz osobu koja laže zbog novca’

Presuda otkriva da je Milanu Popoviću dodijeljena samostalna roditeljska skrb u pitanjima obrazovanja, upisa i ispisa iz škole i izbora škole te izbora liječnika i zdravstvene skrbi. Presuda sutkinje Tee Golub, ispisana na 29 stranica, otkriva da je slučaj daleko šokantniji od onog što je do sada bilo poznato hrvatskoj javnosti te da će oko same presude biti još mnogo prijepora. Sud je, naime, Severinu otvoreno prozvao manipulatoricom koja ne vodi računa o interesima djeteta, koja na dijete vrši emocionalni pritisak s kojim se ono nije u stanju nositi, a potom koristi medije da bi “samu sebe prikazala kao žrtvu pred očima i ušima medijskog prostora i šire javnosti”.

Na prvo čitanje presude uistinu se može steći dojam da je Severina visoko konfliktna osoba koja ne surađuje ni s ocem, ni s učiteljicama, ni sa psiholozima i psihijatrima, da odbija bilo kakav razgovor i suradnju sa školom, da godinu dana nije vodila dijete psihologu unatoč procjeni stručnjaka da je to potrebno, da se ne pridržava sudskih odluka ni uputa Centra za socijalnu skrb, da ignorira njihove pozive na sastanke, da nije vodila dijete psihologu, da vrijeđa i “demonizira sve osobe uključene u obiteljsko-pravnu zaštitu” i da ne može prihvatiti činjenicu da se njezino dijete zbližilo s ocem, već “pokušava naći objašnjenje da je takva bliskost ili rezultat straha koji dijete osjeća prema ocu (spominjući odjednom fizičko nasilje) ili rezultat manipulativnog ponašanja oca (kupovanje igračaka, vrijeme u zabavi, ignoriranje obveza), što je pogrešno i suprotno interesima djeteta”.

Nasuprot tome, Milan Popović zbog djeteta se preselio u Zagreb, izgradio kuću, pobrinuo se da se dječak uklopi u njegovu novu obitelj, prilagodio sve svoje životne i poslovne obveze dobrobiti djeteta, vodi ga u školu i na razne aktivnosti, sprijateljio se s ostalim roditeljima, no prvenstveno vodi računa i o njegovu psihičkom i fizičkom zdravlju te je “roditelj koji prepoznaje potrebe djeteta i reagira na promjene i moguće teškoće”.

Međutim, kad se presuda malo bolje iščita, moguće je pronaći neke nelogičnosti ili barem dvostruke kriterije vrednovanja ponašanja jednog i drugog roditelja. Primjerice, vrlo detaljno opisuju se situacije u kojima je Severina prijetila ili vrijeđala pojedine osobe uključene u proces, dok se njezine tvrdnje prema kojima je Milan Popović prijetio pojedinim liječnicima, uopće nisu propitivale niti je sud te liječnike pozvao za svjedoke. Sud negativnim ocjenjuje to što je Severina odbijala dolaziti na zajednička savjetovanja u Centar za socijalnu skrb, koji je optuživala za pristranost, ali istovremeno uopće ne smatra spornim što je Milan Popović odbio nastaviti dolaziti na zajednička savjetovanja u Centar Luka Ritz, osporavajući proizvoljno njihovu stručnost. Najevidentniji je primjer odnos suda prema događaju od 11. listopada ove godine, a o kojem nije pribavljeno nijedno stručno mišljenje izuzev mišljenja djelatnika škole.

Incident u školi, o kojem je Severina govorila na press konferenciji, kad je optužila učiteljice da nisu željele predati malenog Aleksandra njezinu suprugu Igoru Kojiću, već je tvrdila da su ga dva sata zatočile u učionici te, čak i fizički, zlostavljale, bio je fatalni događaj koji je, u kombinaciji s događajima koji su uslijedili, samo potkrijepio mišljenje suda o Severini kao manipulatorici. Sud joj je posebno zamjerio što 40 dana od tog događaja dijete nije vodila u školu niti je poduzela bilo kakve radnje da bi ga upisala u drugu školu, a njezine tvrdnje da je dijete bilo i fizički zlostavljano te da je proživjelo psihičku traumu, nisu prihvatili kao istinite zbog činjenice da je sina odvela liječniku tek nekoliko dana nakon incidenta.

Sutkinja Tea Golub, međutim, ni jednom napisanom riječju nije dovela u pitanje postupanje učiteljica koje su dijete držale dva sata zatočeno u školi zbog puke formalnosti, iako je po malenog došao njegov očuh čiji je dolazak Severina unaprijed najavila, a koji im je bio dobro poznat i koji je i ranije dolazio po dijete. Umjesto da propita jesu li učiteljice postupile u najboljem interesu djeteta, sutkinja je najviše Severini zamjerila što je o svemu progovorila javno.

“Šira javnost ne može shvatiti što se točno u školi dogodilo jer nije upoznata s činjenicom da je upravo majka – inzistirajući na opetovanom sukobu s djelatnicima škole, a naročito ravnateljicom Ljiljanom Klinger – neopravdano i bez ikakva suvislog objašnjenja propustila u školu donijeti potvrdu i vlastoručni potpis usuglašene „pick-up liste“ iako zna da bez suglasnosti obaju roditelja i potpisa obaju roditelja ista ne može biti priznata.

Sud je ocijenio da Severina ne može prihvatiti činjenicu da se njezino dijete zbližilo s ocem, već pokušava naći objašnjenje da je takva bliskost ili rezultat straha ili manipulativnog ponašanja oca

Pravila škole, koja su jednaka za sve učenike, majka ne prihvaća te ih tumači vlastitom istinom i pritom zaista ne vidi da je žrtva takvog postupanja maloljetno dijete koje uporno obilježava svojim postupcima”, navodi sutkinja u presudi. U objašnjenje je li to uistinu bio valjan razlog da učiteljice drže dijete dva sata samo u učionici i da ga traumatiziraju, sud nije ulazio. Za sud je najveći problem bio u tome što majka, koja je o pick-up listi s ocem i na sudu postigla dogovor, koji je ušao u sudski zapisnik, “nije sukladno školskim pravilima verificirala svoj potpis”. Otvoreno je i pitanje zašto to Severina nije učinila.

Ono što bi se također moglo smatrati spornim jest činjenica da je škola nazvala oca i čekala njegov pristanak da očuh preuzme dijete, iako je on već stavio svoj potpis na pick-up listu, umjesto da su nazvali majku čiji je potpis nedostajao. Sud uopće nije propitivao zašto je škola u takvoj situaciji kontaktirala oca, a ne majku. Nitko nije postavio pitanje ni zašto majci, koja je telefonom najavila da će njezin suprug doći po dijete, nitko od učitelja nije rekao da to neće moći učiniti jer pick-up lista nije potpisana. Jednako tako, treba reći da cijeloj slici, blago govoreći, u najmanju ruku nije pomoglo ni ponašanje Igora Kojića, o kojem se u presudi navodi da nakon što mu je učiteljica rekla da ne može preuzeti dijete “odlazi izvan školske zgrade i obilazi je te izvana, kroz zatvoren stakleni prozor, daje upute djetetu da ne sluša učiteljice i da pobjegne iz zgrade, riječima: “Ne boj se nikoga, Aleks, uzmi jaknu i bježi, slobodno, bježi odavde! Ne mogu ti ništa, bježi!”

Prema ocjeni suda, upravo nakon tog postupka dječak se uznemirio, rasplakao i pokušao pobjeći iz razreda i iz škole, pozvana je policija te je cijeli incident djetetu prouzročio iznimnu traumu. No Severina je tvrdila da su “učiteljice bile verbalno agresivne prema očuhu koji je primijetio i grubost učiteljica prema samom djetetu, na način da su mu kroz usta govorile da šuti jer će dobiti batine, prisiljavale su dijete da sjedi u klupi, a kad je Aleksandar došao na prozor da vidi očuha, spustile su rolete tako da je dijete ostalo samo u mraku”. Zbog tog incidenta Severina je sama otišla po sina iako je bila ozlijeđena pa joj je potom sud i to zamjerio jer da je time ugrozila sigurnost djeteta, s obzirom na to da je vozila automobil unatoč navedenoj ozljedi. Kad je dijete napokon došlo kući, prema Severininim riječima, ispričalo joj je da su ga “učiteljice vukle i potezale za ruku i trbuh“, da se „preplašio jer je mislio da će ostati zaključan i sam u školi“ te je rekao da „u školu više ne želi ići”. Kako se maleni u subotu popodne ili navečer počeo žaliti na bolove u ruci, ona ga je u nedjelju ujutro odvela na pregled u Klaićevu bolnicu. No sud je utvrdio da je, prema podacima u spisu, “tužena dijete odvela liječniku tek u ponedjeljak, 14. listopada”. Kad je e-mailom obavijestila Milana Popovića da je dijete istraumatizirano i pitala ga što da rade, on ju je optužio da laže, kao i dijete. U tom dijelu sud uopće nije propitivao postupanje oca. Čak ni u dijelu iskaza Milana Popovića u kojem je on prepričavao kako je sa sinom razgovarao o tom događaju. Popović je Aleksandra prvi put nakon incidenta vidio tek 17. listopada 2019., odnosno šest dana kasnije, a njegov iskaz ovako je zapisan: “Isprva nije na njemu primijetio neuobičajeno ponašanje, da bi Aleksandar nakon što su se sitno porječkali rekao ocu da je on kriv zbog incidenta i što ne ide u školu. Nakon toga je razgovarao s djetetom te mu na način koji je smatrao najprimjerenijim objasnio da se u školi učiteljice moraju slušati – rekavši mu da se npr. u skijanju sluša instruktor, a u školi učiteljice – te je nakon razgovora Aleksandar sam rekao da ne bi došlo do toga da ga učiteljica poteže da je sjedio mirno, a ne pokušao pobjeći iz razreda odnosno škole. Aleksandar je tada rekao i da je njegov očuh bio s druge strane prozora te mu govorio da uzme jaknu i pobjegne.”

Drugim riječima, djetetov otac uvjerio je dječaka da je on sam kriv što su učiteljice nad njim primijenile fizičku silu, a sud to nije smatrao potrebnim ni propitati.

Nadalje, Severina je na sudu tvrdila da je Milan Popović nakon incidenta, u terminima kad je dijete bilo kod njega, vodio sina u školu, ali je “Aleksandar to opisao traumatičnim i rekao da ga je otac povlačio za ruke, da se skrivao iza kauča, bježao od ulaska u školu te ponavljao da ne voli ići u školu, a osim toga i da ga je razredna učiteljica kaznila pod velikim odmorom tako što mu, bez obzira na pretrpljenu traumu, nije dala igrati se s drugom djecom, već je morao mirno sjediti i crtati sve do pred kraj odmora”, iako je do incidenta Aleksandar volio ići u školu i tamo je bio voljen i hvaljen te odličan učenik.

Sud nije uopće preispitao pojedine postupke oca, poput onog kad je dječaka uvjerio da je on sam kriv što su učiteljice nad njim primijenile fizičku silu, a o incidentu u školi stručnjaci se nisu ni očitovali

Milan Popović, s druge strane, tvrdio je na sudu da je Aleksandra nakon toga vodio u školu u vrijeme kada je bio kod njega te ni na koji način nije primijetio da ga je strah niti je pokazivao znakove traumatiziranost, već mu je više puta rekao da obožava školu. Međutim, kako je rekao Popović, “dijete je od njega tražilo da majci ništa ne govore oko dolazaka u školu, što smatra znakom manipulacije koja se jednom ranije već dogodila prilikom pokušaja obrade u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, kada je dječak od njega tražio da majci prešuti njihov dolazak u Polikliniku”.

Severina je na sudu iznijela još jedan šokantan podatak. Tvrdila je i da joj je “Aleksandar nakon povratka s dijela ljetnih praznika koje je proveo s ocem na Cipru, rekao da ga je otac tukao i da ga je nakon udaraca po pola sata boljela glava”. Tvrdila je da je to prijavila, ali i da Aleksandar nakon povratka s tih praznika, na kojima ga je otac navodno tukao, nije odbijao ići kod njega. Ona je smatrala da je to zato što se u očevoj kući nalaze razne igračke te je vrijeme koje dijete tamo provodi neopterećeno i posvećeno samo zabavi. Severina je čak tvrdila da Aleksandar, dok je bio kod oca, nije pisao domaće zadaće.

No sud joj nije povjerovao i smatrao je njezin iskaz neuvjerljivim. Isto kao što joj nisu povjerovali da je Milan Popović izmanipulirao pojedine stručnjake uključene u proces te da se „od njezina zdravog i sretnog djeteta pokušava stvoriti slučaj“.

Isto tako, Severina i njezin tim očito su smatrali da će sud uvažiti njihove tvrdnje prema kojima se otac do treće godine djetetova života gotovo uopće nije zanimao za dijete, već je to počeo činiti tek u trenutku kad je Severina započela vezu s današnjim suprugom Igorom Kojićem. No za sud je to stvar prošlosti jer je Milan Popović u međuvremenu napravio sve da svoj život maksimalno prilagodi dobrobiti svog sina, dok za Severinu misle da zbog odbijanja suradnje i s ocem i s institucijama šteti interesu vlastita djeteta.

Presuda samo pokazuje da će oko odnosa Severine Kojić i Milana Popovića biti još dosta prijepora, ali i da maleni Aleksandar neće biti pošteđen rata svojih roditelja ako između njih hitno ne započne normalna komunikacija. Milan Popović tvrdio je tijekom suđenja da tu normalnu komunikaciju onemogućava upravo Severina te da on nema ni njezin broj mobitela, već je prisiljen s njom komunicirati putem maila, što je naročito nezgodno u raznim potencijalno hitnim situacijama. Centar za socijalnu skrb priklonio se njegovu tumačenju te za postojanje “konfliktnog odnosa roditelja” de facto krivi isključivo majku. Napisali su da “majka ne prepoznaje štetnost utjecaja višegodišnje izloženosti djeteta konfliktnom odnosu roditelja”.

Sutkinja Tea Golub ni jednom napisanom riječju nije dovela u pitanje postupanje učiteljica koje su dijete držale dva sata zatočeno u školi zbog puke formalnosti, iako je Severina najavila da će po njega doći očuh

Da Severina i Milan Popović mogu postići međusobni dogovor, režim viđanja djeteta koji je odredio sud ne bi bio na snazi jer u presudi jasno stoji: “Susreti i druženja mlt. Aleksandra Popovića s majkom Severinom Kojić održavat će se prema dogovoru roditelja.” Potom slijedi onaj “ali”. Tek ako dogovor izostane, vrijedi režim koji je ustanovio sud, a koji podrazumijeva da Severina može viđati sina dvaput tjedno po pet sati i svakog drugog vikenda te polovicu praznika.

Centar za socijalnu skrb u svom prijedlogu i mišljenju naveo je da istraživanja i klinička praksa jasno ukazuju na zaključak da djeci zapravo šteti upravo roditeljski sukob, a ne odvojenost roditelja sama po sebi, a nad njihovim nalazom trebali bi se zamisliti svi sudionici tog procesa:

“Sukob roditelja i osjećaj odgovornosti za nesreću roditelja, za djecu su znatno štetniji nego što bi bio čin razdvajanja roditelja. Visokokonfliktni odnos obilježen je time da roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme ostaviti po strani i graditi roditeljski odnos, već nastavljaju sukobe u kojima potrebe djeteta padaju u drugi plan. Dijete treba pozitivnu sliku obaju roditelja, kako bi se s njima moglo poistovjetiti i tako vjerovati da je i samo dobro i vrijedno. Djeca koja puno vremena provode u središtu sukoba roditelja su zanemarena, a njihove emocije i potrebe nisu prepoznate i zadovoljene jer su roditelji zaokupljeni vlastitim potrebama. Djeca čiji su roditelji dugoročno u visoko konfliktnom odnosu imaju jednake teškoće kao i djeca koje su žrtve tjelesnog zlostavljanja ili zanemarivanja. To su djeca koja nauče zadovoljavati svakog roditelja ponaosob, ponašati se i osjećati ovisno o reakcijama roditelja, a ne osluškujući vlastite autentične potrebe i osjećaje. U kasnijoj dobi mogu i koristiti nesuradnju roditelja. Djeca koja svjedoče tome da je mržnja roditelja jača od ljubavi, osjećaju da nisu vrijedna ljubavi, imaju lošiju sliku o sebi, više depresivnih i anksioznih simptoma, sklonija su zloupotrebi sredstava ovisnosti i neprimjerenim ponašanjima, češće se samoozljeđuju i pokušavaju suicid. Šteta po dijete ne mora biti vidljiva odmah, ali se može procijeniti da uslijed zlostavljajućih ponašanja postoji vjerojatnost za psihološku štetu u budućnosti te postoji dužnost djelovanja u prevenciji razvoja ozbiljnijih simptoma kod djeteta.”

Zato Centar ističe da su za dobru prilagodbu djeteta nakon razvoda roditelja najvažniji stalna dostupnost i trajna uključenost obaju roditelja te suradnja roditelja koji su u stanju donositi zajedničke odluke u najboljem interesu djeteta.