Sud EU u četvrtak je donio jednu od najznačajnijih presuda u svojoj povijesti, u spojenim poljskim predmetima C-80/21, C-81/21 i C-81/22. Tom presudom kompilirane su mnoge prijašnje presude kojima je utvrđivano kako ugovori s ništetnom valutnom klauzulom ne mogu opstati i moraju biti proglašeni ništetnima u cijelosti, ako to zatraži potrošač s takvim ugovorom, između ostalih krucijalne presude C-70/17, C-118/17 i C-260/18.

Za hrvatske potrošače to znači da i njihovi ugovori s valutnom klauzulom CHF, koja je ništetna te je uz nju ništetna i promjenjiva kamatna stopa, moraju po tužbenom zahtjevu potrošača biti utvrđeni ništetnima u cijelosti.

U poljskim predmetima radi se o sličnim ugovorima o kreditu, u kojima je kredit ugovoren po kupovnom tečaju dok je otplata ugovorena po prodajnom tečaju. Postavlja se temeljno pitanje može li se smatrati da su krediti ugovoreni s ništetnom valutnom klauzulom u stvari ugovoreni u poljskim zlotama i kasnije se otplaćuju bez primjene ikakva tečaja ili takav ugovor na zahtjev potrošača mora biti proglašen ništetnim u cijelosti, bez dopunskih tumačenja suda.

Sud EU je odlučio da ne dolazi u obzir nikakva zamjena nepoštene odredbe drugim mehanizmom naplate, nego nacionalni sud mora omogućiti utvrđenje ništetnosti takvog ugovora, ako potrošač to zahtijeva.

Najvažniji detalji iz te presude Suda EU su sljedeći, a detalje reinterpretiramo i pojednostavljujemo zbog toga da bi bili jasniji javnosti koja nije pravno obrazovana:

Paragraf 64
Nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud može utvrditi nepoštenost dijelova potrošačkih ugovornih odredaba koji ju čine nepoštenom, tako da ta odredba, nakon uklanjanja nepoštenih dijelova, i dalje djelomično ostaje važeća, suprotna je odredbama članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, što je već i prije utvrđeno presudom Suda EU C-70/17.

Paragraf 69
Nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud, nakon što utvrdi ništavost nepoštene odredbe potrošačkog ugovora tu odredbu može zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava, suprotna je članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13, što je već i prije utvrđeno presudom C-260/18.

Paragraf 83
Iz presude Suda EU C-118/17 proizlazi da nacionalni sud nije ovlašten izmijeniti sadržaj nepoštene odredbe koja je utvrđena ništavom kako bi održao na snazi potrošački ugovor koji nakon uklanjanja navedene odredbe ne može opstati, ako potrošač želi utvrditi ništetnost ugovora.

Paragraf 84
Nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud, nakon što utvrdi ništavost nepoštene odredbe potrošačkog ugovora koja taj ugovor čini ništavim u cijelosti, ništavu odredbu može zamijeniti kako bi se izbjeglo utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, suprotna je članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13.

Ukratko, Sud EU je odnosnom presudom nedvojbeno utvrdio da nacionalni sud nema pravo intervenirati u ugovorni odnos između potrošača i banke, nego ukoliko ništetnost ugovorne odredbe uzrokuje ništetnost ugovora, onda na zahtjev potrošača nacionalni sud mora utvrditi ništetnost ugovora kao i suditi posljedice koje su zakonom u takvom slučaju propisane.

Posljedice ništetnosti ugovora su jasne:
1. Ugovor ne vrijedi, smatra se da nije uopće ugovoren te potrošač i banka moraju vratiti sve
što su primili jedno od drugog.
2. Ne vrijedi niti hipoteka, niti bilo koja druga sredstva osiguranja kredita.
3. Banka kao nepošteni stjecatelj mora na sve iznose koje vraća platiti i zatezne kamate od dana
stjecanja svakog anuiteta.

Nakon svega, vijeće Vrhovnog suda RH u sastavu Ante Perkušić, Željko Glušić, Igor Periša, Renata Šantek, Željko Pajalić i Željko Šarić, uistinu ima laku zadaću po reviziji Rev-259/22 utvrditi da su de facto svi ugovori s valutnom klauzulom CHF ništetni, ako potrošač takvo utvrđenje zatraži svojom tužbom.

Pritom napominjemo kako je Sud EU već presudio presudom C-655/20 i to da ništetnost promjenjive kamatne stope uzrokuje ništetnost cijelog ugovora, a naši CHF ugovori imaju ništetnu i valutnu klauzulu CHF, i promjenjivu kamatnu stopu, a to znači i cijenu, i glavni
predmet ugovora.

Dodatno, utvrđeno je tom presudom Suda EU još jednom i to da za potrošača nema zastare potraživanja, što je samo dodatna potvrda ispravnosti odluke Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. da zastara potraživanja po ništetnosti počinje teći tek utvrđenjem konkretne ništetnosti. Budući da je za valutu i kamatu u Hrvatskoj poznat datum utvrđenja ništetnosti, u tome smislu utvrđenje ništetnosti ugovora jest novo utvrđenje, kojeg nema u kolektivnoj presudi, pa u skladu s time potraživanja po utvrđenoj ništetnosti ugovora počinju teći tek danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ugovora.

Na potezu je Vrhovni sud RH. Vjerujemo da će u sljedećih mjesec-dva sve biti riješeno, a mnogobrojne presude Suda EU zajedno s presudom u spojenim predmetima C-80/21, 81/21 i 82/21, dale su sucima Vrhovnog suda RH moćno oruđe da bez previše razmišljanja i
eventualno suprotnih stavova pojedinih sudaca mogu donijeti svoje jednoglasne presude u korist potrošača u Republici Hrvatskoj! Vrijeme je da se konačno stane na kraj bezočnoj pljački desetaka milijardi kuna od hrvatskih potrošača”, stoji u priopćenju.