Sud EU-a donio je u četvrtak odluku prema kojoj je protivan pravu EU-a hrvatski zakon koji omogućava retroaktivno poništenje ugovora o kreditu sklopljenih sa stranim vjerovnicima koji nisu raspolagali odobrenjem za pružanje kreditnih usluga u zemlji ako se taj zakon ne primjenjuje i na hrvatske vjerovnike.

“Sud zaključuje da se pravu Unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice”, kaže se u priopćenju Suda EU-a, čije je sjedište u Luxembourgu.

Sud je donio presudu o  slučaju u kojem je hrvatska državljanka Anica Milivojević sklopila 2007. godine s Raiffeisenbankom, sa sjedištem u Austriji, ugovor o jednokratnom kreditu na iznos od 47.000 eura. Ugovor je sklopljen uz pomoć posrednice s boravištem u Hrvatskoj. Radi osiguranja otplate kredita Milivojević je dala založnu izjavu na temelju koje je u hrvatskim zemljišnim knjigama upisana hipoteka na njezinim nekretninama.

Anica Milivojević pokrenula je 2015. godine postupak protiv društva Raiffeisenbank radi utvrđenja ništetnosti ugovora o jednokratnom kreditu i drugih povezanih pravnih poslova.
U svojoj današnjoj presudi Sud se proglašava nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga. Iako u tom pogledu Hrvatska tvrdi da se pravo Unije ne primjenjuje na predmetni ugovor jer je on sklopljen prije datuma pristupanja Hrvatske Uniji, taj se argument ne može prihvatiti jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

Usto, kao što to proizlazi iz Ugovora o pristupanju Hrvatske, odredbe izvornih Ugovora obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije tog pristupanja.

Sud u pogledu slobodnog pružanja usluga podsjeća da se tim načelom zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti kao i ukidanje svakog ograničenja kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici.

“Utvrđujući da je u razdoblju od 1. srpnja 2013., odnosno od datuma pristupanja Hrvatske Uniji, do 30. rujna 2015. navedena ništetnost djelovala isključivo na ugovore o kreditu sklopljene s neovlaštenim vjerovnicima koji imaju sjedište izvan Hrvatske, Sud smatra da su u tom razdoblju hrvatskim pravom izravno diskriminirani vjerovnici s poslovnim nastanom izvan Hrvatske. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakonom od 14. srpnja 2017. ograničava se ostvarivanje slobodnog pružanja usluga”, navodi se u priopćenju Suda.

U pogledu razdoblja u kojem je uređenje ništetnosti predmetnih ugovora o kreditu bilo jednako primjenjivo, od 1. srpnja 2013. do 30. rujna 2015., “Sud je smatrao da se njime ograničava slobodno pružanje usluga. Iako je Sud utvrdio da važni razlozi u općem interesu koji su istaknuti u ovom slučaju pripadaju razlozima koji su već priznati njegovom sudskom praksom, on je ipak zaključio da se tim uređenjem očito prekoračuje ono što je nužno za postizanje zadanih ciljeva”.

Sud je ovom odlukom potvrdio mišljenje nezavisnog odvjetnika Evgenija Tancheva iz studenoga prošle godine. Nezavisni odvjetnici su posebnost Suda EU-a. Mišljenje nezavisnog odvjetnika ne obvezuje Sud, iako se u praksi konačna sudska odluka poklapa s tim mišljenjem. Nezavisni odvjetnik ne zastupa ničije interese, ni stranaka, ni javnosti, nego samo daje stručno mišljenje o relevantnim pravnim pitanjima.