Predsjednik Hrvatske udruge za medijaciju Srđan Šimac govori o radu udruge koja je prošle godine obilježila 20 godina uspješnog rada

Srđan Šimac sudac je Visokog trgovačkog suda RH, a ujedno je i predsjednik Hrvatske udruge za medijaciju. Osim što je i aktualni predsjednik Šimac je i pionir medijacije u Hrvatskoj te je medijator još od 2003. godine. Za ZG News Srđan Šimac govori o procesu medijacije u Hrvatskoj te otkriva nešto više o radu udruge koja je prošle godine obilježila 20 godina uspješnog rada.

 ZG NEWS: Hrvatska udruga za medijaciju je prošle godine proslavila 20 godina postojanja, koje su glavne značajke rada udruge u tom razdoblju?

Hrvatska udruga za medijaciju (HUM) osnovana je 2003. od skupine entuzijasta koji su bili dio grupe od prvih 100 medijatora u Hrvatskoj. Bili su dio prve obuke za medijatore kojeg je organizirao USAID. Njeni osnivači mahom su bili pravnici koji su se po prvi put susreli sa snažnim prednostima medijacije kao načina rješavanja konflikata i sporova.

Oni su u medijaciji prepoznali „spas“ za mnoge osobe i organizacije u konfliktima, za sebe, za pravnu profesiju i za društvo „opsjednuto“ tužbama, parnicama i suđenjima. Parnice zbog svoje tradicionalne dugotrajnosti, neizvjesnosti i posebno, agresivnosti i suprotstavljanja stranaka usmjerenim isključivo na međusobno pobjeđivanja i poražavanje, sve njegove sudionike oštećuju, frustriraju, pune negativnim osjećajima i negativno se održavaju na njih, njihove bližnje i društvenu zajednicu u cjelini.

Zato se HUM bavi medijacijom, promocijom medijacije i uopće mirnog rješavanja konflikata te snažno edukacijom o tome kako se to radi.

Svaka tužba se smatra „objavom (pravnog) rata“ drugoj strani u konfliktu i najvišim činom izdaje i nepovjerenja u odnosu. Tužbe su ponekad doista nužne i važne i zato su nam važni i sudovi. Međutim, temeljno ljudsko pravo, ne bi smjelo biti jedino „pravo na pristup sudovima“, već i „pravo na mirno rješenje spora.“ Suđenje definitivno to nije.

Naime, pravni parnični rat u kojem jedna stranka pokušava dobiti nešto od druge, a pri tome je napada, vrijeđa, okrivljuje, oštećuje, nanosi joj bol i svakovrsnu štetu, a s namjerom da je pobjedi ili porazi, složit ćemo se nije baš najbolji način rješavanja konflikta. Nemjerljive su negativne posljedice dugotrajnih osobnih konflikata, kao bol koju proizvode. Čak ni pobjeda u konfliktu, u pravilu ne smanjuje tu bol, već je samo uvećava i čini trajnom.

Ljudi koji se obraćaju nama pravnicima za pomoć oko rješavanja raznovrsnih konflikata najčešće žele što brže i što ekonomičnije rješenje, žele svoj mir nazad. Pružati samo jednu vrstu usluge u rješavanja konflikata (tradicionalno suđenje) u 21. stoljeću, ne odgovara potrebama čovjeka u društvu novog vremena u kojemu se događaju nezapamćeno brze promjene.

Ta neusklađenost s promjenama dovela je svojevrsnog „civilizacijskog nesporazuma“ između prava i njegovih korisnika (javnosti). Posljedica je međusobno nerazumijevanje visokog stupnja. Samo bolja komunikacija i uvećano međusobno razumijevanje dovodi do međusobnog povjerenja i poštovanja te vjere i pouzdanje u pravo i pravni sustav.

Znate, sud je važan, no nije ugodno suditi se. U parnicama sudionici konflikta kao jedini njihovi vlasnici i kao jedini eksperti za njihove živote, zapravo sasvim prepuštaju da o njihovom životu, poslovanju, sudbini, odlučuje samo netko treći, umjesto ili bez njih. Oni u sudskom postupku ne sudjeluju izravno i aktivno, već preko posrednika, pravnika. Nemaju kontrolu nad postupkom, njegovim trajanjem, troškovima i nad njegovim rezultatom, premda se sudska odluka tiče samo njih. Nema zadovoljstva s postupkom ma kako dobar bio ako u njemu treći odlučuju o nama umjesto nas i ako nam nameću rješenja koja nisu naša.

Znate, nama ljudima je teško u konfliktima koji su eskalirali. Nitko nas zapravo nije učio kako se nositi s njima. Zato za njihovo rješavanje izabiremo načine za koje mi i drugi vjeruju da su jedini mogući i poznati. Osim toga, nije lako preuzeti odgovornost za svoj život. Čini nam se lakše da o našem konfliktu odluči netko treći, sud. Međutim kada netko odluči o nama umjesto nas, takva odluka u nama obično proizvodi nezadovoljstvo, jer ta odluka nije naša i nametnuta nam je. Uz nju najčešće ne osjetimo olakšanje, jer smo sudjelovali u postupku u kojem je jedna strana proglašena pobjednikom, a druga gubitnikom. A zapravo smo u njemu najčešće svi izgubili. Jedino „dobro“ u svemu tome je što za tu odluku koja nije naša sada umjesto sebe možemo kriviti nekoga trećega.

S ciljem poboljšanja korisničkog iskustva onih koje se koriste uslugama rješavanja konflikata i sa željom prilagođavanja tradicionalnog svijeta njihovog rješavanja novom vremenu, smišljena je medijacija. E sada tu kao pomoć nastupa medijacija i HUM i ne samo oni.

Kroz medijacijske pristupe i medijaciju šaljemo poruku svim sudionicima konflikata, a koji su neizbježni u životu (nije neizbježan i pogrešan način njihovog rješavanja), da oni posjeduju vlastite unutarnje kapacitete i moć odlučivanja o promjeni načina postupanja u konfliktu i načina njegovog rješavanja. Jednako tako, da oni svoju negativnu energiju konflikta umjesto jedni na druge mogu usmjeriti na njihov zajednički problem te da konflikt umjesto međusobnog neproduktivnog agresivnog suprotstavljanja mogu riješiti kroz suradnju kroz koju svatko od njih može zadovoljiti neki svoj interes.

Također, da oni u konfliktu nisu neprijatelji, već partneri u rješavanju zajedničkog problema te da tu tome mogu uspjeti samo ako umjesto da napadaju jedni druge, da zajedno napadnu zajednički problem. Jedni bez drugih ne mogu riješiti konflikt na prikladan način (SU-KOB, zajednička kob ili sudbina). Upravo zato jer su stranke u naravi „isključene“ iz rješavanja vlastitih sporova u parnicama, one dugo traju.

Znate, uspjeh u konfliktu ili sporu nije pobjeda. Nema sreće s pobjedom u bilo kojem odnosu. Jedini pravi uspjeh u konfliktu je njegovo rješenje, međutim, ne rješenje koje njihovim vlasnicima nametnuto bez njihovog izravnog utjecaja, već rješenje oko kojeg im se pomoglo da dođu do njega sami. Zato mi medijatori sudionicima konflikta kažemo kako njihova zadaća u konfliktu nije pitati se „kako ću pobijediti drugu stranu?, već „što ću učiniti da konflikt nestane iz našeg života?“.

ZG NEWS: Što je zapravo medijacija i koja je uloga vaše udruge u njoj, odnosno tko vam se može javiti?

Medijacija je postupak po mjeri čovjeka. Zovu je i umjetnošću biti čovjekom. Samo čovjek s čovjekom može stvoriti konflikt, ali ga i riješiti.  Znate, pravo je prevažno za funkcioniranje cijelog društva. Pravo je također sjajan alat za rješavanja pravnih problema. Međutim, konflikt nije pravni problem. Konflikt je problem u odnosu, u komunikaciji, kriza u komunikaciji. Zato pravo nema rješenje za konflikt. Ono se bavi pravnim problemima, a ne konfliktom među njihovim sudionicima. Zato uz sudske presude konflikt ostaje trajno neriješen.

Medijacija se s druge strane, bavi upravo konfliktom (problemom u odnosu) i ima rješenje za njega. Zašto? Zato jer je to postupak u kojem sudionici konflikta odlučuju aktivno i izravno o svim među njima spornim pitanjima koja su samo za njih važna. To je postupak u koji oni uđu s problemom, a izađu s njegovim rješenjem s kojim su svi zadovoljni, a ne samo jedna strana. Medijacija je mjesto ili to može biti, na koje dođete namrgođeni, a iz nje izađete sa smiješkom.

Medijacija je postupak smišljen za rješavanje konflikata i sporova izvan sudova i s njom se u svijetu rješavanja konflikata malo što da usporediti. Naravno, kvalitetna medijacija i medijator nemaju čarobni štapić i nisu rješenje za sve ljude i za sve konflikte. Međutim, često su rješenja konflikata koja njihovi sudionici postignu u kvalitetnoj medijaciji, čarobna.

Zašto je tome tako? Zato što je medijacija postupak u kojem su vlasnici konflikata najvažnije osobe u njihovom konfliktu i što ih se u medijaciju potiče i osnažuje da osvijeste da su oni itekako sposobni osobno i aktivno sudjelovati u rješavanju svojih najvećih životnih i poslovnih problema. Svaki čovjek ponaosob je najveći ekspert za svoj život ili za svoje poslovanje, pa tako i za svoj konflikt. Jedino sudionici konflikta znaju što se doista dogodilo u konfliktu i jedino oni znaju najbolje rješenje za njega. I zato u medijaciju upravo oni izravno i aktivno uz pomoć treće osobe od njihovog povjerenja u sredini („mediare“ = u sredini) sudjeluju u njegovom rješavanju i dolaze do rješenja po njihovoj mjeri. U njoj postižu vlastito rješenje koje zato osjećaju pravednim i odmah dobrovoljno izvršavaju dogovoreno. E to je prava (zajednička) pobjeda u konfliktu.

Velika je razlika između nametanja drugima u konfliktu rješenja njihovog konflikta (suđenje) i njihovog pozivanja da aktivno osobno sudjeluju u traženju rješenja za njega (medijacija). Velika je i pomoć medijatora sudionicima konflikta. Prvo, riječ je o osobi koju oni sami biraju da pomogne (suca ne mogu birati). Drugo, medijator je osoba koja nema ovlasti odlučivanja o konfliktu umjesto ili bez njihovih vlasnika, kao ni nametanja njima svog rješenja (kao sudac). To je osoba čija je osnovna zadaća sudionicima konflikta pomoći da zajedno nađu svoje rješenje za svoj konflikt.

Nadalje, medijator sa svojom osobnošću i posebnim komunikacijskim znanjima i vještinama osigurava sudionicima konflikta siguran prostor, vrijeme i ozračje za vođenje teških razgovora. Pomaže im ponovno izgraditi „komunikacijski most“ sasvim srušen u konfliktu. Pomaže im da konačno dobiju priliku jedni drugima bez prekidanja i uz nepodijeljenu pažnju ispričati njihovu stranu priče s mogućnošću da se pri tome po prvi put čuju, slušaju i razumiju, da razumiju razloge za drugačija mišljenja i postupanja.

U toj maloj „čaroliji“ ljudskosti koju je moguće stvoriti i izvan medijacije, često se događaju sjajne stvari zbog kojih vidimo veliki osmjeh na licima njenih sudionika.

ZG NEWS: Koriste li hrvatski građani još uvijek premalo medijaciju u svojim sporovima?

Medijacija više nije strana riječ, kao što više nije strano ni njeno korištenje. Došlo vrijeme za medijaciju i za njenu široku primjenu u društvu. Kvalitetna medijacija može biti blagotvorna. Znate, medijacije s nagodbom često završe sa slijedećim riječima: „Da smo barem za medijaciju saznali ranije!“ Zato priželjkujemo skori bum medijacije u našoj zemlji.

ZG NEWS: Zašto još uvijek nema dovoljno povjerenja u medijaciju i koliko bi porast povjerenja zapravo pomogao rasterećenju sudstva?

Medijacija još uvijek predstavlja novinu, a svi nevoljko prihvaćaju novine dok se s njima ne upoznaju. Toj novini treba svakovrsna podrška, posebno vlasnika konflikata i pravne profesije, a potom i institucionalna (i obrazovna),  zakonodavna, pa i medijska. Nadamo se u skoroj budućnosti da će medijacija postati snažno podržani sastavni dio svima nam važnog sustava rješavanja sporova u cijelom našem društvu i u svim dijelovima naše zemlje. S uvećanom ponudom medijacije i stalnim poboljšanjem kvalitete te usluge rasti će povjerenje u medijaciju, kao i njeno korištenje.

Velikom broju sporova koji se trenutno nalaze u sudovima tamo zapravo nije mjesto. Uz drugačije pristupe izvan sudova, pa i u sudovima, na tragu ranije navedenog, mnoge od njih je moguće riješiti na miran način. Da bi uspjeli u rješavanju konflikta ne možemo njegovom rješavanju pristupiti na jednak način koji ga je proizveo. Medijacija i medijacijski pristupi njihovom rješavanju imaju odgovor.

Pravo na mirno rješenje konflikta kako prije sudova tako i u sudovima, moralo bi postati temeljno ljudsko pravo. Uz povećano korištenje medijacije i sličnih pristupa, snažno bi se pomoglo sudovima da se rasterete od velikog broja sporova kojima u njima nije mjesto i da zato postanu mnogo brži i efikasniji na opću dobrobit.

ZG NEWS: Tko se najčešće odlučuje za medijaciju, jesu li to građani u nekim obiteljskim parnicama ili tvrtke u nekim međusobnim sporovima?

Medijacija je prikladna za sve ljude dobre volje koji žele rješenje svog konflikta i vratiti svoj mir, neovisno tome jesu li sa svojim konfliktom u sudu ili ne. Općenito što prije pristupe rješavanju konflikta, pa i u medijaciji, to je lakše i brže riješiti ga na opisani način.

Medijacija je pogodna za sve vrste sporova: obiteljske, brakorazvodne, nasljedne, susjedske, radne, naknade za štetu, poslovne, vlasničke, itd. Medijacijom se rješavaju konflikti od onih među djecom u vrtićima (određeni broj vrtića i osnovnih škola u Hrvatskoj ima medijacijske programe), pa do onih međudržavnih.

Tajni sastojak medijacije je dugo vrijeme provedeno za zajedničkim stolom. U većini medijacija se dogovor postigne na jednom do tri medijacijska sastanka. U HUM i do 50% medijacija se dovrši dogovorom već na prvom i jedinom sastanku koji prosječno traje 3-5 sati.

ZG NEWS: Kakva je situacija u Zagrebu, možete li navesti koji su najčešći slučajevi medijacije u glavnom gradu?

U Zagrebu je medijacija najviše zastupljena, no još uvijek ne u željenoj mjeri. Često se građani obraćaju HUM-u radi rješavanja konflikata proizašlih iz razvoda braka, skrbi nad djetetom i oko podjele imovine; zatim sporovi između članova obitelji općenito, susjeda, radi rješavanja konflikata na radnom mjestu ili radnih sporova; radi sporova oko ostavine, suvlasništva, sporovi oko ugovora iz poslovnih odnosa tvrtki, neslaganja između suvlasnika tvrtki, pomorski sporovi ili jednostavno se osobe u konfliktu obraćaju za pomoć radi poboljšanja međusobne komunikacije.

ZGNEWS: Možete li navesti neki slučaj koji vam je posebno ostao u sjećanju, a koji najbolje opisuje kolika je korist medijacije?

Ima ih mnogo. Evo jednog upečatljivog primjera iz spora između dvije tvrtke i to iz medijacije provedene u sudu. Parnica između njih trajala je 8 godina. Konačno je donesena nepravomoćna presuda u korist jedne od njih. Druga strana je protiv presude podnijela žalbu. I tada im je netko predložio medijaciju. U medijaciju su došla dva direktora i njihovi odvjetnici. Već nakon pola sata direktori su mi se obratili kao medijatoru: „Prije nego što nastavimo moramo vam nešto priznati. Znate, mi nismo razgovarali svih ovih osam godina parničenja i danas to činimo prvi put.“

Nakon četiri i pol sata čvrstih, konstruktivnih i po medijatoru potpomognutih pregovora, sklopljena je nagodba, riješili su sudski spor i povukli tužbu. Međutim, to nije bilo sve. Toliko su obnovili komunikaciju i povjerenje da su kao dodatak nagodbi sklopili i novi ugovor o nastavku poslovne suradnje. Pozitivnom iznenađenju direktora i njihovih odvjetnika nije bilo kraja. Bili su prezadovoljni s dogovorom, sobom, odvjetnicima, efikasnošću medijacije i postignutim rezultatom i uslugom koja im je pružena. I kao bonus, nastavili su s poslovnom suradnjom. Nisu trebali čekati 8 godina zar ne?