„Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze

Za šljakere što loču ko pesi

Studenti bez diplome, žene bez ljepote

Neženje bez stana, putnici bez para

Jeftina mjuza, teška cuga

Lutrija je njihova furka

Jeftina mjuza, teška cuga

Užas je moja furka! Oh! Oh!“

Branimir Štulić

Nedjelja je. Izabran je predsjednik Dinama. Ključna vijest. Televizije prekidaju program i N1 izravno prenosi obraćanje Velimira Zajeca. Rat u Ukrajini, izbori, sav kriminal i korupcija pometeni pod tepih pravosuđa ništa su prema vijesti iz Dinama. Zašto? To je bar jednostavno: Dinamo je svetinja!

Odmah ću kazati da mi je Dinamo posve nebitan. Nebitan nebitan. Ne nebitan u smislu najvažnije sporedne stvari na svijetu. Svatko ima svoje veselje. I sam ga bira. Razumijem da je navijačima Dinama klub važan, nadam se ponajprije jer je nogomet zabava. Ne sporim da je bitan i utjecaj na djelovanje kluba kojeg su članovi. Sportski uspjesi su važni i vrijedni, kao uostalom i druga postignuća u društvu. A nije irelevantno ni to da se uspjesi ne kompromitiraju aferama, nezakonitošću, kriminalom. No to da mediji danima pišu o tome tko će prijeći na čiju stranu u Skupštini, da se time bave kao da o tom ovisi opstanak društva ili preživljavanje ljudske vrste, to, naprosto, ne razumijem. Mjesecima i godinama mediji donose priče o Zdravku Mamiću, Dinamu, stadionu, i to ne na stranicama posvećenima sportu ili crnoj kronici, već su se zbivanja u Dinamu prometnula u jednu od tri, četiri ključne društvene teme. Pobogu, zar to ne govori nešto, mnogo, sve, o ovom društvu, nama?

I u društvu iz B041 Dinamo je važna tema. Pozivi, emisari, snubljenja, ponude išle su jednog iz društva toliko da je pomišljao otići iz grada, ugasiti telefon, samo se pojaviti na Skupštini. Zanimljivo je slušati o planovima koji su se pripremali za tu skupštinu, vjerujem da ni Tus, Stipetić i Špegelj devedesetih nisu toliko razvijali strategiju ponad karte specijalke. A da smo u političkom životu svoje države temama poput gospodarstva, socijalne države, EU-a ili obnove posvetili samo dio pozornosti usmjerene prema Dinamu, mislim da bi ovo društvo izgledalo bitno drugačije. Bolje. Ali nismo. Ne, Dinamo je sve. Svetinja.

Zaboravlja se, naravno, kako smo došli do ovog „epohalnog uspjeha“. Kreg je imao odličnu metaforu o ribogojilištu koja bi išla nekako ovako: Dinamo nije ribogojilište, ali je komfor mutne vode tamo desetljećima očito bio dobar za neke ribe. I ribice i ribetine. Posljednjih godina upravo je situacija posve nakaznog rada tijela i autoriteta obilježje Dinama. No je li to pitanje za opću javnost? Ili za institucije? One nadzora u sportu ili organe kaznenog progona. No, naravno, organizirana zbrka našeg društva, u kojoj se – možda i strateški promišljeno – zaboravilo misije društvenih institucija, onesposobilo ih se u radu, kadroviralo počesto onima čije ambicije veze nemaju sa sposobnostima, dovela je do toga da se ništa ne rješava. Štoviše, tako je stvorena krema i klupskog nogometa i Nogometnog saveza. Posve otvoreno: veći dio nogometne klike na gotovo svim razinama kreiran je od politike i fiksera politike iz reda gospodarskih i društvenih „pregaoca“. To je, između ostalog, i razlog zbog kojeg me ta priča ne zanima: Dinamo, nogomet, Nogometni savez, to nije ništa do produžena ruka politike, jedne političke opcije. Pogodite koje.

Sve što se u Dinamu dešavalo, što je klupski nogomet obilježavalo, upravljalo Savezom, već je dugo sustavno, političko. Ne radi se o pukoj taktici, intrigama ili glasinama. I ovo sadašnje djelo, „velika smjena“, rezultat je istog. Pa nisu skupštinari izabrani s jedne liste slučajno mijenjali stranu. Netko im je poručio da to učine, ohrabrio ih ponudama i protuponudama. Ili ih zamolio da na Skupštinu ne dolaze. U Dinamu je ozbiljan novac: na klupskom računu, u igračima, stadionu koji treba graditi, u šire izraženom društvenom utjecaju – preozbiljan novac da bi bilo zamislivo da se neće tu izraziti tvrdokorni interesi klika u strahu od promjena. Kada je jedno vodstvo kluba, osakaćeno za bjegunca od hrvatskog pravosuđa, počelo gubiti naklonost političke i društvene grupacije koja mu je do tad podršku osiguravala, upravo je ta grupacija „kontrolirano“ promijenila smjer, istodobno zadržavajući kormilo! I, da, zbog toga me to ne zanima. Jer sam, a to pogotovo u profesionalnom sportu i društvenoj relevantnosti koju nosi, izgubio vjeru u idealizam proste ljubavi prema sportu. Takvo obrazloženje ne samo što mi ne zvuči uvjerljivo već nije ni inteligentno. Bojim se da će nakon početnog improviziranja nekoliko načelno ispravnih ideja i prvih poteza, cijeli taj pothvat nastaviti biti poligon za interese osoba, grupa, politike.

E sad, kao što u ovoj priči postoje idealisti, navijači i dio onih koji ih vode, a postoje i oni koji iz pozadine vuku poteze osiguravajući si kontinuitet interesa, tako postoje i nebitni akteri koji se ovamo nepotrebno guraju nastojeći tu nešto „izvući za sebe“. Gledam kako mnogi koji jesu ili se vide u politici, na svoje mrežne statuse stavljaju raznorazne dinamovske poruke. Najsmješnije je kada to dolazi od lijevih opcija. Zamislite te wannabe političare koji umjesto predstavljanjem sustavnog političkog sadržaja, simpatije mogućih birača pokušavaju osvojiti „grebanjem“ po navijačkim emocijama. Kažem, najsmješnije je kad to rade na ljevici – zar ne vide da je nogomet, u biti, ekspozitura grupacije temeljito „oplemenjene“ ljudima HDZ-ova povjerenja? Ili, iskaznice. Možda misle da su navijači socijalno svjesni lijevih politika, recimo, da je ishod Skupštine Dinama dio SDP-ovske „borbe za dostojanstvo“ ili da će tu ubrati možemovske zeleno-lijeve glasove.

Još dok sam participirao na gradskoj političkoj sceni pa se susretao s izaslanicima i navijača i Dinama, osjećao sam da to – uz ovakav utjecaj vladajuće politike na nogomet – nije mjesto za mene ni za opciju kojoj sam pripadao. Naš je zadatak predlagati i boriti se za socijalnu državu – domove zdravlja i bolnice, prava iz socijalnog osiguranja, domove za starije osobe, ustanove socijalne skrbi. U sportu taj socijalni element podrazumijeva razvoj kulture sporta, školski i amaterski sport, dostupnost sporta i sportskih objekata mladima bez naplate visokih članarina i troškova. Pa zar je mjesto borbe za standard građana i kvalitetu života u borbi za profesionalni sport, u kojem se „vrte“ velike pare koje, hm, ponekad sjednu i na privatne račune? Nije!

Ispada da sam se ozbiljno prevario. Shvatio sam to kada sam vidio mitsku scenu gradonačelnika Tomaševića koji, prigodom potpisivanja sporazuma o stadionu u Maksimiru, u Plenkovića gleda zaljubljeno kao Kolinda u Trumpa. I to, koliko promišljeno od premijera, a diletantski od gradonačelnika, u trenutku kada se u Saboru raspravlja o opozicijskim prijedlogu za raspuštanje Sabora. Koji amaterizam. Mogu još dodati i da za lijevu ili liberalnu vlast rješavanje pitanja stadiona, u kompletu sa zemljištem za deset vjerskih objekata, ne smije biti prihvatljivo. Pa, valjda, nije to lijevo-liberalno viđenje države, one u kojoj se trampi stadion za crkve, u kojoj se javni sadržaji utjeruju ustupcima privatnim obzirima poput vjerskih. Neću niti govoriti o tome da stadionu nije mjesto u Maksimiru (kao ni u Kranjčevićevoj), praktički centru grada – to je preskupa lokacija gdje će promet stradati, a nema ni perspektive za izgradnju sportskog objekta ikonične arhitekture kakav bi Zagreb trebao brendirati. Ali ucijenjen od Plenkovića i paničan zbog izostanaka uspjeha u upravljanju gradom, Tomašević (i SDP) pristaje na sve. Pristao je… bit će sve što hoće…

Još nešto, Dinamo, nogomet, nitko ne smije dirati. Svetinje. Najradije bih rekao onu dežulovićevsku: Ostavite se više svetinja! Dosta mi ih je. Za svetinje se, na kraju, spaljuju nevjernici, stradaju ljudi, proklinju ideje. Odrastimo kao društvo. Kruha, a ne igara. Život, a ne privid. Shvatite, ciceronovski, da nije važno imati dobrog cara, nego ga nemati. Tako i svetinje treba propitivati, osporavati, a ne divinizirati i glorificirati.