Baška na otoku Krku mjesto je gdje se od polovice travnja okupilo nekoliko velikih imena holivudskog filma pod redateljskim vodstvom Uwea Bolla kako bi snimili „Run“, film o migrantskoj krizi koja pogađa europske obale. Među zvijezdama filma tu su Amanda Plummer (Pakleni šund) i James Russo (Bilo jednom u Americi)… Boll je do sada producirao više od 55 filmova, a sada, s posljednjim filmom „Run“, režirao je 37 filmova. Rođen je u malom njemačkom gradu 1965. godine, u obitelji koja nije bila financijski moćna niti povezana s filmskom industrijom. Odrastao je uz javnu televiziju i kino, a od svoje desete godine želio je postati redatelj jer je volio gledati filmove. Počeo je eksperimentirati s VHS kamerama, prvi film napravio je 1991. godine kao politički redatelj, ali shvatio je da od toga nema zarade, pa je započeo snimati filmove na engleskom jeziku koji bi se gledali u svijetu. Godine 2000. snimio je dramu o oružanom nasilju u školama, što se pokazalo kao financijski promašaj, ali potom je snimio svoj prvi u nizu filmova prema videoigrama. „Da nije bilo tih filmova, ne bi bilo danas ni mene“, kaže Boll. Surađuje s velikim holivudskim zvijezdama iako su ga odbacili kritika i internetski trolovi. „Nisam dobio priliku da pravi recenzenti pogledaju moje kasnije filmove kao što su ‘Darfur’ ili ‘Rampage’ koji su dobili bolje recenzije, ali ne na široj skali, moj rad se uporno ignorira. Moram živjeti s tim da svaki članak o meni ima sintagmu kako sam – najgori redatelj na svijetu“, priznao je Uwe Boll za Nacional.

NACIONAL: Zašto ste odabrali upravo Hrvatsku, Bašku na otoku Krku, kao mjesto snimanja svog najnovijeg filma?

Boris Veličan je trebao biti koproducent ovog filma na Tenerifima. Čim je vidio te lokacije, rekao je da to možemo napraviti u Hrvatskoj. Borisu vjerujem 100 posto jer je jako dobar i kreativan producent. On je bio razlog zašto se nisam obratio španjolskim produkcijskim kućama, imao sam osjećaj kako bi radili film samo zbog novca. Boris je pravi koproducent i zainteresiran za ovu temu. Baška izgleda kao mali talijanski grad. Poznajem ekipu i radnu etiku jer sam već snimao filmove u vašoj prekrasnoj zemlji. Tako da smo snimanje preselili u Hrvatsku. Tenerife i Kanari su bili zanimljivi, njihova obala i brodovi koji uplovljavaju, ali i cijene i infrastruktura nisu odgovarali mojoj viziji filma.

NACIONAL: Je li „Run“ europski ili holivudski film?

Radnja „Runa“ odvija se u Italiji, film je naoko holivudski, ali dotiče se europske, a ne američke migrantske krize. S obzirom na to da nemam potporu njemačke televizije ili velikih sponzora, filmove koje radim mogu snimiti samo ako se oni mogu samofinancirati. Holivudske zvijezde koje glume u mom filmu pomažu mi da bude dovoljno komercijalan kako bi ga ljudi gledali, odnosno kupili. Kada bih snimio film samo s Talijanima i migrantima, mislim da ne bi dobio zasluženu pažnju niti prodaju. Ali to se uklapa i u koncept filma u kojem Amerikanci rade kao vlasnici malog poduzeća za iznajmljivanje čamaca na europskoj obali.

NACIONAL: Koja je poruka filma, s obzirom na to da su mišljenja o temi migracija često polarizirana u Europi, posebice u političkom diskursu?

Film „Run“ upozorava kako je migracija brodom preko krijumčara ljudi gubitnička situacija za migrante i zajednice i male gradove u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj. Jedini koji profitiraju su šverceri. Čamci nisu sigurni, preko 35.000 migranata utopilo se u zadnjih 10 godina u moru. Trebamo europsku politiku legalnog useljavanja i zaustavljanje ilegalne migracije. Iako o temi migrantske krize imamo sveprisutnu političku raspravu, kada pogledamo filmsku produkciju na tu temu, imamo uglavnom filmove koji ukazuju na težak životni put migranata iz Afrike koji imaju dobre razloge za dolazak u Europu, gdje žele ostvariti bolji život. Ali svi ti filmovi izostavljaju drugu stranu priče – kulturnu promjenu koju uzrokuju masovne migracije i promjenu kod ljudi koji već žive na europskom tlu. Sve se to može prikazati kroz mikrosvijet maloga grada. Ne želimo u filmu prikazati migrante kao pokvarene dilere droge, niti domaće stanovništvo kao rasiste i naciste, nego stvarnost u njezinoj punini. Ako imamo čamac pun migranata, moguće je da su na njemu dvojica dilera droge, dvojica islamista koji se mogu pretvoriti u teroriste, ali tu je i pedesetak ljudi koji samo žele bolji život, raditi i zarađivati u novoj sredini. Aktualni filmovi su jako oprezni s ovom temom i ne usude se prikazati grubu stvarnost. Vjerujem da igrani, fikcijski film može prikazati stvari bolje nego dokumentarac.

‘Film sam zamislio više nalik Spielbergovim ‘Raljama’, radnja se odvija u jednom danu u malom gradu koji se suočava s problemom’, ispričao je Uwe Boll. FOTO: Axxel Stock

NACIONAL: Dolazite iz Njemačke, prve europske zemlje koja je primila velik broj izbjeglica iz tada ratom zahvaćene Sirije. Kakvo je stanje u Njemačkoj danas?

Temu koju obrađujem u filmu želim racionalizirati jer trenutačno politička desnica nastoji dehumanizirati migrante, kao što to radi Donald Trump koji ih naziva životinjama i silovateljima. To isto islamisti rade Židovima, a dehumanizacija je, kada pogledamo genocide i masakre diljem svijeta, uvijek početak svakog velikog zločina. Neki moji likovi su ljudi koji samo žele bolji život, mislim da je to važno pokazati desničarima. No ljevica, pogotovo ona koja je na vlasti u Njemačkoj, a to su Zeleni i Socijaldemokrati, oni imaju iluzije o migrantima. To prikazujem kroz lik Anne (Amanda Plummer) koja romantizira migrante, koja ne uviđa fundamentalnu razliku između europske i islamističke kulture. Smatram da je religija, islam, često velika zapreka za uspješnu migraciju i integraciju. Ne možemo s ljudima koji izvikuju „Ubijmo sve Židove!“ hodati ispod zamišljene duge i tretirati ih kao integralni dio europskog stanovništva. Statistike o kriminalu u Njemačkoj govore da oko 80 posto grupnih silovanja i napada nožem počini dio stanovništva koji nisu Nijemci. Useljenici čine od 12 do 15 posto njemačkog društva, ali čine oko 80 posto nasilnih zločina. To Nijemci ne žele sebi priznati. Kada pogledamo kriminal općenito, od sitnog džeparenja do najtežih kriminalnih djela, velika većina počinitelja nije rođena u Njemačkoj. Te činjenice ne možemo uljepšavati. Političari to ne vide jer žive u svom svijetu, okruženi tjelohraniteljima, ali trebali bi se uživjeti u ulogu čistačice koja se ustaje u 6 sati ujutro i koja na stanici putem prema radnom mjestu naiđe na hrpu kretena koji je istuku iz čiste zabave. Njemačke vlasti nastoje stanje prikazati boljim, zanemarujući ono što pokazuju statistike. Film „Run“ pokazuje što se dogodi kada situacija eskalira i postane jako nasilna: domovi za azilante u jednom trenutku gore, domicilna populacija preuzima stvar u svoje ruke kada političari ne čine ništa za njih. Elementi građanskog rata u Americi pokazuju dokle situacija može otići dok Europa ima sličan problem s masovnom migracijom. Na političarima je da prijeđu s riječi na djelo. U Njemačkoj imamo mnogo ljudi kojima je odbijeno pravo na azil, no oni ne napuštaju zemlju. I dalje dobivaju socijalnu pomoć od države, što pokazuje da Njemačka ne želi da odu. Iako bi useljenici trebali raditi, u Njemačkoj čekaju najmanje godinu dana kako bi dobili radnu dozvolu, što ne razumijem i smatram idiotskim. Ako država već treba jeftinu radnu snagu, radni odnos je istovremeno najbolji alat za integraciju. Kada ideš na posao, nemaš vremena sjediti cijeli dan uz smartphone ili u nekoj opskurnoj džamiji i radikalizirati se.

NACIONAL: Kakva je vaša vizija ljepšeg svijeta za Europu i migrante koji sigurno sa strahom i neizvjesnošću napuštaju svoje domove?

Afrika je blizu Europi, tranzitni put roba, ljudi i usluga je pristupačan, stoga bismo trebalo više proizvoditi u Africi; u Senegalu, Gani, Nigeriji i sličnim državama. Rusija je uspješnija od Europe po tom pitanju jer ne pokušava ih naučiti, primjerice Iran, kako misliti drugačije, ali i dalje posluju i obje strane imaju koristi. Mislim da se ne bismo trebali miješati u unutarnje stvari država, već trgovati i zajednički stvarati proizvodnju kako bi u tim zemljama porastao životni standard i time im biti na korist. Tako bi se spriječile postojeće masovne migracije, one bi se svele na razumnu mjeru. Većina migranata dolazi s pričom kako su im životi ugroženi u državama iz kojih dolaze, ali čak ni u Afganistanu ni u Siriji više nema ratova. Ako živite pod talibanskim režimom i šerijatskim zakonom u Afganistanu, život vam je u opasnosti samo ako se aktivno borite protiv talibana. Pod Assadom u Siriji možete živjeti relativno slobodno, možete nositi bikini na plaži, u Damasku možete piti alkohol, samo treba prihvatiti činjenicu da živiš u diktaturi i da će te tajna policija uhititi samo ako pokušaš srušiti tu diktatorsku vlast. Je li to sjajan život? Ne, nije. Ali ne možemo primiti sve koji žele doći jer treba zaštititi život koji imamo u Europi, a to je nemoguće ako postotak migranata bude sve veći i veći.

NACIONAL: Kakva je atmosfera, radnja i na kraju poruka filma „Run“?

Film sam zamislio više nalik Spielbergovim „Raljama“, radnja se odvija u malom gradu koji se suočava s problemom. U ‘’Raljama’’ to je morski pas, mi ovdje u Baškoj stvaramo ugođaj talijanskog gradića, s pučine svakodnevno uplovljavaju migrantski brodovi koji s vremenom uništavaju turistički biznis lokalnim ljudima. Stanovnicima i gradonačelniku dosta je situacije s kojom se suočavaju. Radnja filma odvija se u jednome danu, napravio sam više filmova s radnjom unutar jednoga dana, to su filmovi ‘’Rampage’’, ‘’Auschwitz’’, ‘’Darfur’’, ‘’Stoic’’… Volim stvoriti mikrosvijet u kojem situacije eskaliraju u jednu krizu, a potom promatrati na koji način ljudi reagiraju. Mislim da je riječ o kompleksnom filmu koji je drugačiji od onih koje smo navikli gledati o migrantskoj krizi.

NACIONAL: Najveća zvijezda vašeg filma je Amanda Plummer koja je odigrala svoju najkomercijalniju ulogu u „Paklenom šundu“, a tu je i legendarni James Russo. Kako ste ih pridobili za suradnju?

Agentu Amande Plummer, Michaelu Greeneu, jako se svidio scenarij i preko njega smo dobili i Jamesa Russoa, Michaela Hendersona i Ulricha Thomsena. U razgovoru s Amandom Plummer, nakon što je pročitala scenarij, otvorili smo puno pitanja o ulozi Anne. James Russo je legenda koji je igrao u „Bilo jednom u Americi“, „Carlitovu načinu“ i mnogim drugim filmovima. Razgovaram s glumcima o njihovim ulogama, kakvu će odjeću nositi, koja je pozadinska životna priča njihove uloge. Volim pisati scenarij na način da lik mogu razvijati s glumcem na snimanju kako bih ulogu prilagodio glumcu koji se tako lakše unese u ulogu svojom energijom i osobnošću. Amanda Plummer je posebna kao i Russo za kojega smo prilagodili ulogu. Nadam se da će film biti gotov prije kraja ove godine i da će biti prikazan na raznim filmskim festivalima, možda Berlin, Venecija, Toronto….

NACIONAL: Legendarni njemački redatelj Werner Herzog, po majci Stipetić, ima i hrvatske korijene. Kakav je vaš stav prema njegovu radu?

Herzog je sa svojim filmovima dugo bio totalni autsajder u Njemačkoj, ali meni se uvijek sviđao. „Fitzcarraldo“, „Nosferatu“ ili „Aguirre“ su senzacionalni filmovi, a i zbog Klausa Kinskog kao glavnog glumca. Herzog je bio fanatik i ja sam vidio film kao avanturu. Prevesti brod preko brda fizički u „Fitzcarraldu“ ono je što se vidjelo u filmu, ne samo Herzogova borba s Klausom Kinskim, nego i borba s teglenjem ogromnog broda kroz blato. Jako cijenim i njegove dokumentarce, ima analitičan i neideološki obojen pogled na svijet, nastoji sagledati situaciju kakva je u stvarnosti. U Njemačkoj je uvijek bio autsajder, nepovezan s tipičnom televizijskom produkcijom.

NACIONAL: Što mislite o aktualnom Hollywoodu kojeg se sve više kritizira zbog ideološke propagande i sve niže umjetničke vrijednosti?

Slažem se s tom tvrdnjom, ali ipak su holivudski i američki glumci najveće svjetske zvijezde čiji filmovi nailaze na najveću publiku diljem svijeta. Distributeri sada snimaju više filmova nego prije, ali ne i bolje filmove. Sve u svemu, u posljednjih dvadeset godina kvaliteta filmova je pala. Filmovi poput „Apokalipsa sada“ ili „Kum“ više se ne mogu naći. O Hollywoodu danas mogli bismo zajedno napisati knjigu. Današnja publika, mlađa od 30 godina, prošla je drugačiji proces od naše generacije, oni ne znaju čak ni tko je Steven Spielberg, a kamoli Stanley Kubrick ili Orson Welles. Coppola je napravio „Megalopolis“ i čudi se kako nikom nije stalo do filma, a razlog je da ovog redatelja zapravo nitko od mlađe generacije ne poznaje. Prokockali smo čitavu filmsku kulturu, klasike koji su se nekada vrtjeli na javnim televizijama na kojima si mogao vidjeti od Truffauta do Pasolinija. Danas postoji velika filmska produkcija, ali većina filmova je, iako odlično napravljena, potpuno dosadna i nevažna. Za mene je pravi šok bio „Barbie“ – koliko je taj film nevažan iako su ga prodali kao veliki feministički manifest koji to zapravo nije. Ali film je uspješan samo zato što se žene žele oblačiti kao Barbie, ići u kino i raditi selfieje, a u filmu su dobri samo vrhunska garderoba i produkcijski dizajn. Filmovi su danas veliki i glasni, mladi su naviknuti na desetominutni video, čak su na TikToku videosnimke kraće od minute, što utječe na pad kvalitete filmova. Nagrađivani „Oppenheimer“ je pranje imidža, tipična američka priča o povijesti, bitno različita od načina na koji o svijetu priča Oliver Stone u „Apokalipsi sada“, filmu koji govori realnosti, kako svijet zaista izgleda, što je svojevrsno stavljanje prsta u ranu. „Run“ je film o tome što se događa u svakom dnevnom boravku u Europi, zanima me film o tome što se događa meni i mome bratu. Hollywood više ne radi takve filmove, ali nadam se da ih publika traži.

Holivudska glumica Amanda Plummer zvijezda je filma ‘Run’ Uwea Bolla. FOTO: Axxel Stock