Prošloga tjedna vodile su se žestoke rasprave o najnovijem prijedlogu Vlade o uvođenju obveznog vojnog roka, odnosno, vojne obuke u trajanju od tri mjeseca. Do javnosti je stigla i vijest da je postignut dogovor između predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Plenkovića o imenovanju novog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. Krajem veljače istekao je mandat dosadašnjem načelniku, admiralu Robertu Hranju i naslijedio ga je general-bojnik Tihomir Kundid.

Bilo je napeto i na međunarodnoj sceni. U Parizu je održan sastanak dvadeset šefova država i vlada zapadnih zemalja na temu daljnje podrške Ukrajini, a domaćin, francuski predsjednik Emmanuel Macron, najavio je mogućnost slanja francuske vojske u Ukrajinu. To je, očekivano, izazvalo val uglavnom negativnih reakcija među saveznicima, ali i u Rusiji, koja je poručila da bi u tom slučaju sukob sa zemljama NATO-a bio neizbježan. Na sastanku je sudjelovao i premijer Plenković, koji tvrdi da nije ponudio slanje hrvatskih vojnika na ratište u Ukrajini, i to zato što mu u Saboru nije prošao ni prijedlog da se ukrajinski vojnici obučavaju na hrvatskom teritoriju. Sve to izazvalo je novi sukob između premijera i predsjednika Republike.

O tim temama tjednik Nacional je razgovarao s Antom Kotromanovićem, bivšim ministrom obrane u vladi Zorana Milanovića i bivšim zapovjednikom IV. gardijske brigade. Rođen u Sinju, već se 1990. godine pridružio specijalnim postrojbama MUP-a, 1991. postao je zapovjednik u specijalnim snagama Glavnog stožera HV-a, a 1992. zapovjednik bojne u Nastavnom središtu u Sinj.

Od 1993. do 1996. zapovjednik je 126. sinjske brigade i Operativne grupe Sinj. Od 1996. do 1999. vrši dužnost zapovjednika 4. gardijske brigade, a 2001. godine postaje načelnik Zbornog područja Dubrovnik. Završio je Zapovjedno-stožernu školu Blago Zadro i Ratnu školu Ban Josip Jelačić. Godine 2007. učlanjuje se u SDP i postaje predsjednik Savjeta za branitelje i ratne stradalnike. Nakon pobjede Kukuriku koalicije 2011. izabran je za ministra obrane u vladi Zorana Milanovića.

Dobitnik je niza hrvatskih državnih odlikovanja: Reda kneza Domagoja, Reda Nikole Šubića Zrinskog, Reda bana Jelačića, medalje Iznimni pothvati i drugih. Danas radi u privatnom sektoru.

NACIONAL: Krajem prošloga tjedna na prijedlog Vlade, koja je usvojila prijedlog predsjednika Republike, Zoran Milanović imenovao je general-pukovnika Tihomira Kundida na dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kada se sjetimo koliko je trajala svađa između predsjednika Republike i premijera oko imenovanja ravnatelja VSOA-e, začudno je brzo i bez previše buke postignut taj dogovor, i to usprkos međusobnim vrijeđanjima putem priopćenja. Kako to komentirate?

To je sigurno jedna značajna funkcija unutar sigurnosnog sustava RH, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga je prevažno mjesto. Iako je to, po meni, odrađeno pomalo neozbiljno. Sadašnjem načelniku Glavnog stožera Robertu Hranju isticao je mandat krajem veljače, a mi tri dana prije toga nismo imali imenovanu novu osobu. Tek je u petak otišao formalni prijedlog Vlade koji ona prema Zakonu o obrani mora uputiti predsjedniku Republike vezano za imenovanje novog načelnika Glavnog stožera. Kao što sam rekao, to je djelovalo pomalo neozbiljno s obzirom na preveliku i prevažnu ulogu načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske.

NACIONAL: Što vam to govori, je li vanjskopolitička i sigurnosna situacija toliko složena da su predsjednik i premijer morali suspregnuti svoje taštine ili su posao dobro odradili posrednici?

Mi zapravo ne znamo jesu li premijer i predsjednik Republike razgovarali. Moj dojam je da su to dobro odradili posrednici – ministar obrane i savjetnik predsjednika za obranu. Očito su se usuglasili brže nego inače zbog niza razloga koje ste naveli – sigurnosne situacije u Europi, pojačanih tenzija zbog okrutne i surove ruske agresije na Ukrajinu, na samom tlu Europe. Očito je bilo nužno reagirati bez nekakvih trzavica i sukoba i to je dobro.

NACIONAL: No očito će biti problema oko imenovanja ravnatelja SOA-e. Milanović smatra da je došlo do propusta oko imenovanja Turudića bez sigurnosne provjere i ne pristaje automatski na Markića. On smatra da se moraju provesti detaljna analiza i promjene u unutarnjoj organizaciji SOA-e. Kako to komentirate?

Zakon o SOA-i dugo nije mijenjan i da bi se dogodile neke izmjene i dopune, treba vremena. Smatram da je loše što se Vijeće za nacionalnu sigurnost uopće ne sastaje, jer to je format koji bi mogao napraviti određene analize i dati smjernice za bolji rad i funkcioniranje naših sigurnosnih službi.

NACIONAL: A kako komentirate spekulacije da predsjednik Republike uvjetuje imenovanje novog ravnatelja SOA-e kako bi u paketu dogovorio izmjene Zakona o obrani kojim se propisuju nadležnosti predsjednika Republike, Vlade i Sabora o uporabi i korištenju Oružanih snaga u ratu i miru?

O tim spekulacijama ne znam ništa, ali znam da je uloga Predsjednika RH jasno definirana kroz Ustav RH i kroz Zakon o obrani RH kao vrhovnog zapovjednika.

NACIONAL: Vi dobro poznajete taj sustav i ljude koji su, kao i vi, sudjelovali, u Domovinskom ratu. Je li Tihomir Kundid dobar izbor?

Po meni, to je definitivno dobar, rekao bih i precizan izbor u smislu njegovih kvalifikacija i kvaliteta. Čovjek je već 1991. godine bio zapovjednik satnije, ima ogromno iskustvo u vođenju i upravljanju prvenstveno Kopnene vojske. Završio je Ratnu školu i ima sve kompetencije da uspješno razvija i vodi Oružane snage RH sljedeće četiri godine. Izbor Tihomira Kundida svakako pozdravljam. On je čovjek iz postrojbi, prošao je sve faze tijekom Domovinskog rata, iza njega je niz najvažnijih vojnih operacija. Moram reći da je postojalo i više kandidata, koliko ja znam kao bivši ministar obrane, ali i kao bivši kolega tih ljudi, jer su oni uglavnom moja generacija. Ima ih dosta koji su završili stručne škole po Americi i koji mogu biti dobri zamjenici ili jednog dana i sami na funkciji načelnika Stožera.

NACIONAL: Koliko je za tu organizacijsku ulogu na čelu Glavnog stožera bitno Kundidovo ratno iskustvo, i to u trenutku kada europske zemlje strepe od prelijevanja rata iz Ukrajine prema zapadu?

Kao što sam rekao, baš zbog tog ratnog iskustva Kundid je osoba koja zna kako treba upravljati Oružanim snagama i siguran sam da je on kao kandidat za tu funkciju predao jedan promišljeni nacrt razvoja Hrvatske vojske, koji će u konačnici doprinijeti da bude jača, bolje osposobljena i spremnija na nove izazove. Vjerujem da je on i Vladi i predsjedniku Republike ponudio program u kojem piše što namjerava napraviti, a on definitivno zna što radi.

NACIONAL: Prošloga tjedna u Parizu se okupilo dvadeset šefova država i vlada zapadnih zemalja kako bi iskazali svoju podršku Ukrajini i pokazali Putinu da EU čvrsto stoji uz tu zemlju. Međutim, predsjednik Macron je otišao korak dalje i najavio mogućnost slanja francuskih vojnika na ratište u Ukrajini. Kako to komentirate?

Čuo sam tu izjavu predsjednika Macrona i nisam se prestao čuditi. Odnosno, nisam siguran na čemu je on to bio kada je to rekao. Mislim da su to notorne gluposti. Francuzi do sada nisu bili u stanju Ukrajini poslati ni dovoljnu količinu vojne pomoći u streljivu i obrambenim sustavima koje imaju, a sada bi valjda slali Legiju stranaca na prostor Ukrajine, u tu stepu, da se tuku s Rusima. To bih baš volio vidjeti! Ja sam siguran da se to neće dogoditi, to je bila jedna ishitrena izjava.

‘Baš zbog tog ratnog iskustva Kundid je osoba koja zna kako treba upravljati Oružanim snagama’, smatra Ante Kotromanović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: I dosta opasna. Kremlj je već reagirao priopćenjem u kojem kaže da bi to značilo direktno uključivanje zemalja NATO-a u rat i da bi tada sukob bio neizbježan. Reagirao je i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, koji je izjavio da o tome nema govora, kao i mnoge zemlje saveznice, uključujući i Ameriku. Pa kako je to Macron zamislio?

To bi bio bilateralni sporazum, što bi značilo uključenje Francuske, a ne NATO-a u rat. Međutim, uvjeren sam da se Francuska neće odlučiti na taj korak, jer nitko ne želi slati svoje ljude da ginu u ratu u kojem nemaju prevelikog motiva. Volio bih vidjeti takvu odluku predsjednika Macrona i koliko bi on nakon toga izdržao na svojoj funkciji. No najbolji odgovor na to može dati naš premijer koji je bio na tom sastanku u Parizu. On bi mogao pojasniti što je Macron zbilja mislio. Je li popio čašu vina više ili je to rekao u ozbiljnoj namjeri da pošalje svoje vojnike u Ukrajinu? Hrvatskoj javnosti Plenković bi mogao rastumačiti što to znači – to je ozbiljan potencijalni korak prema većem i širem sukobu nego što je sada.

NACIONAL: Premijer je objasnio da nije ni nudio slanje hrvatskih vojnika u Ukrajinu budući da u Saboru nije prošla ni simbolična odluka o obuci ukrajinskih vojnika na hrvatskom teritoriju, što ga je očito pogodilo…

Ne razumijem u potpunosti značenje te izjave, da li to znači da bi Plenković želio poslati hrvatske vojnike, ali ne može zbog predsjednika Republike i Sabora, koji o tome odlučuju? No i bez toga teško da bi hrvatska javnost prihvatila odlazak naših vojnika na takvo surovo i nemilosrdno ratište, na kojem su poginuli deseci tisuća ljudi praktički ni za što. To je jedan potpuno nepotreban rat.

NACIONAL: Na sve je oštro reagirala opozicija od lijeva do desna, a iz Ureda predsjednika stiglo je dramatično priopćenje u kojem je predsjednik Republike naglasio da nijedan hrvatski vojnik neće u Ukrajinu dok je on na svojoj funkciji, ali i izrazio sumnju da premijer Andrej Plenković možda forsira uvođenje obvezne vojne obuke zato da bi pripremio hrvatske vojnike za slanje u rat u Ukrajini. Što mislite o toj tezi?

Mislim da nijedan profesionalni hrvatski vojnik neće završiti na ukrajinskom ratištu, a pogotovo ne neki ročni vojnici koji ne mogu biti niti obučeni niti dovoljno osposobljeni za bilo koju vrstu ozbiljnog borbenog djelovanja.

NACIONAL: Ovih dana uvelike se raspravlja o Vladinu prijedlogu uvođenja vojnog roka u trajanju od tri mjeseca. Kao ratni zapovjednik brigade, kojom biste terminom opisali prijedlog Vlade: vojni rok ili vojna obuka? I treba li nam u ovom trenutku?

Taj prijedlog Vlade o kojemu se piše, a koji također nismo vidjeli kao službeni dokument i formalni prijedlog, sigurno nije onakva vojna obveza kakvu smo mi zamišljali. Ako se doista radi o tri mjeseca, to je za mene, da budem slikovit, bezalkoholno pivo. Za mene je to osposobljavanje, a ne vojni rok. Očito je da ne postoje jasna vizija ni cilj zbog čega to treba napraviti. Uostalom, i sada imamo dragovoljno služenje vojnog roka koje traje dva mjeseca, koje je plaćeno i za koje nemamo dovoljno kandidata. Nemamo zato što mladi ljudi imaju mogućnost naći posao i u Hrvatskoj i u inozemstvu pa im se ne isplati gubiti dva mjeseca života na nešto što nema smisla. Na dragovoljno služenje vojnog roka idu ljudi koji su stvarno zainteresirani da postanu profesionalni pripadnici Hrvatske vojske. A i tih je malo jer je civilni posao puno bolje plaćen nego vojnički. Zato smatram da je ovo predizborni trik i prepucavanje koje gledamo u Hrvatskoj.

NACIONAL: Vučić je najavio uvođenje obveznog vojnog roka u Srbiji, je li i to, između ostalog, Vladi bilo motiv za donošenje takvog prijedloga?

Meni jako smeta to referiranje na Srbiju. Kad je Vučić to najavio, onda smo se mi odmah digli na zadnje noge i odlučili da ćemo i mi uvesti vojni rok. Želim reći da postoje određena pravila i procedure. Mi danas imamo na snazi Strategiju nacionalne sigurnosti koja je donesena prije nekoliko godina, a u kojoj jasno piše da ne postoji rizik nekog ozbiljnog sukoba na ovim područjima. Prema tome, iako znamo da se promijenila sigurnosna situacija u Europi i svijetu zbog rata u Ukrajini, ali i sukoba na Bliskom istoku, kao i da sve zemlje ponovo jako ulažu u svoje obrambene sustave i snage, mi moramo prvenstveno definirati prijetnje za našu nacionalnu sigurnost. Sve te države su to učinile. Nordijske zemlje – Finska i Švedska – jasno su rekle da im je konstantna prijetnja Rusija, koja je njihov najbliži susjed. One zato oduvijek imaju snažnu vojsku i ponovo su uvele obvezni vojni rok. Inače, jako malo zemalja članica NATO-a ima obvezni vojni rok. Nije se tu puno promijenilo ni od početka rata u Ukrajini. No da se vratimo na Hrvatsku. Mi moramo definirati koje su to nama stvarne prijetnje. Ako je to Srbija, onda treba jasno reći – mi imamo informacije da će Srbija u sljedećih nekoliko godina znatno ojačati svoje oružane snage i postoje indicije da bi one mogle ugroziti teritorij Republike Hrvatske. Kada bi tako nešto bilo konstatirano, onda bi na temelju tih podataka trebalo drugačije koncipirati naše Oružane snage i jačati određene komponente – Kopnene snage, zrakoplovstvo i slično. To je, po meni, pravi odgovor. Mi na takvu eventualnu ugrozu od Srbije sigurno nećemo odgovoriti uvođenjem vojne obuke u trajanju od tri mjeseca, tijekom koje se ljudi mogu osposobiti za pucanje iz stojećeg i ležećeg stava na sto metara. Da biste stvorili vojnika koji je kompetentan, koji ima određene vještine, on mora proći minimalno šest mjeseci drila odnosno vojne obuke, kao što to rade Amerikanci kroz svoj sustav osposobljavanja i obučavanja.

NACIONAL: Tu je i Republika Srpska čiji čelnik Milorad Dodik neprestano koketira s Putinom, od njega dobiva odlikovanja, zaziva odcjepljenje i priključivanje Srbiji. Prijeti li Hrvatskoj s te strane opasnost?

Ma ne. Republika Srpska kao i cijela BiH ima vrlo male vojne snage, bez nekih većih oružanih sustava. S te strane nama ne prijeti stvarna opasnost. Jedino ta verbalna – Dodik ne skriva da želi proglasiti Republiku Srpsku neovisnom i priključiti je Srbiji, ali to neće baš tako lako proći i neće o tome njega nitko baš puno pitati. Znamo kakvi su stavovi SAD-a i Europske unije o jedinstvu BiH i oni od toga neće odstupiti. Uostalom, mi smo 1995. porazili Republiku Srpsku, i to zajedničke snage hrvatske i bošnjačke uz, nažalost, loše procjene Amerikanaca. Oni su u tom slučaju stoti put pogriješili i da su nas pustili, osvojili bi Banju Luku, a Republike Srpske danas ne bi ni bilo.

NACIONAL: Ali sigurnosna situacija jest takva da možda ne bi bilo loše osposobiti ljude da znaju kako se ponašati u nedajbože ratnoj situaciji i preživjeti…

Jedna je obuka koju čovjek provede na terenu i traje šest mjeseci. To se zove realistična obuka, odnosno, obuka na traci, gdje se simuliraju svi uvjeti mogućeg ratnog djelovanja u realnoj borbi. Tako smo mi obučavali tijekom 1992. – 93. našu ročnu vojsku. Ali u tri mjeseca nemoguće je pripremiti vojnika za realnu borbu. Onaj tko je bio u direktnoj borbi zna da u stvarnosti postoji velika selekcija, da mnogi otpadnu putem, osobito oni koji nemaju želudac za to i ne mogu podnijeti stres. I zato takav prijedlog nema smisla. U tri mjeseca apsolutno je nemoguće pripremiti ljude za ozbiljnu borbu, a kamoli za onaj rat koji se trenutačno događa na teritoriju Ukrajine. To je potpuno nešto drugo, to je moderni oblik ratovanja, gdje opasnost dolazi od raketa, dronova, gdje ljudi gube glavu zato što su upalili mobitel u pogrešnom trenutku. Za takav tip ratovanja trebaju se drugačije pripremati i koncipirati oružane snage. A sastaviti i rastaviti pušku može se naučiti, ako baš bude trebalo, u tri mjeseca. No to nije dovoljno.

NACIONAL: Usprkos tome, čini se da Vlada inzistira na toj tromjesečnoj obuci. Koliko je Hrvatska uopće logistički spremna za takav iskorak?

Vlada je, naravno, ta koja će odlučiti, a određene institucije to u konačnici moraju provesti. Ne treba zaboraviti da u Ustavu i dalje postoji priziv savjesti, na koji se poziva 80 posto vojnih obveznika. No pitanje logistike je dobro pitanje. Naime, u ovom trenutku mi nemamo potrebne kapacitete ni infrastrukturu u koju bi se uselili ti mladi dečki za pet ili šest mjeseci. Da bi se ta infrastruktura osposobila, potrebno je određeno vrijeme, a ja dobro znam te procedure. Da bismo, naprimjer, sada revitalizirali vojarnu u Puli, koju smo zatvorili 2008. godine, potrebna su značajna sredstva kako bi se to sredilo i kako bi se stvorili pristojni uvjeti za život i rad vojnika, dočasnika, časnika. To je jako komplicirano. Osobito zato što u kratkom vremenu moramo osposobiti jako puno dočasnika i časnika koji bi podučavali vojnike. Naime, ne smijemo oslabiti svoje Oružane snage da od njih uzmemo 600, 700 ljudi i onda ih prebacimo u ta buduća nastavna središta. To nikako ne bi bila dobra odluka. Jer umjesto da ti ljudi provode vrijeme na terenu sa svojim vojnicima, oni će obučavati ročnike. To nema smisla. Dakle, prvo treba vremena da se osposobi 600 novih časnika i dočasnika koji bi radili taj posao. Zato sam apelirao da ne žurimo. Ako ćemo ipak donijeti odluku da uvodimo vojnu obuku takvog tipa, onda to treba učiniti za najmanje dvije godine, kada se stvore uvjeti – kada osposobimo vojarne i osmislimo dobru obuku za dočasnike i časnike. Nije isto biti dočasnik ili časnik u borbenoj postrojbi koji vodi deset ljudi na terenu, gdje vlada klasična vojnička stega, dok je odnos između dočasnika i vojnika vrlo rigidan, ili obučavati klince od 18, 19 godina. To je potpuno drugačiji posao, tu treba malo više psihologije, treba malo više taktizirati dok se ti mladi ljudi ne naviknu na vojnički režim i disciplinu. Dakle, prvo trebamo obučiti obučavatelje kako ta svoja iskustva prenijeti na mlade ljude.

NACIONAL: Saborski zastupnici različitih stranaka, između ostalog i predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović, smatraju da bi se takva odluka o uvođenju vojne obuke trebala donijeti konsenzusom u Saboru jer je to nadpolitičko pitanje…

To inače nije loša ideja i to bi bilo idealno. Vlada je prije prezentiranja te odluke u javnosti trebala razgovarati s predsjednicima odbora za obranu, kao i unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Saboru, a onda i sa svim predsjednicima stranaka. Trebalo je lijepo reći – imamo neka nova saznanja, vidimo neke nove prijetnje, trebamo odlučiti kako na to odgovoriti. Jer to nije jednosmjerna ulica. Ja sam tako radio – nijednu odluku nisam donio kao ministar obrane, a da o njoj nisam informirao predsjednika saborskog Odbora za obranu. O tome bismo onda argumentirano razgovarali i pokušavali približiti stavove. I to je funkcioniralo. Sve ključne zakone – Zakon o obrani, Zakon o vojnoj službi, Strateški pregled obrane, Dugoročni plan razvoja Hrvatske vojske – donijeli smo sa stopostotnim konsenzusom onih koji su bili prisutni u Saboru. Nije bilo nikakvih problema zato što smo razgovarali. Ovo su bitne teme za društvo i za Oružane snage, one moraju biti stavljene u jedan širi kontekst i za to treba imati jednu zajedničku platformu. A osim Sabora, o tome se treba nešto pitati i predsjednika Republike. On mora potpisati sve te dokumente o tim novim formacijama.

NACIONAL: Mađarski parlament posljednji je ratificirao ulazak Švedske u NATO. Zašto mu je tako dugo trebalo i što su ponudili Orbánu da konačno na to pristane?

Iskreno, ne znam. Vjerojatno je dobio neke ustupke kako bi konačno odustao od blokade. No bilo kako bilo, dobra je vijest da je ta zadnja prepreka konačno uklonjena. Dobro je da su se i Švedska i Finska pridružile NATO-u, to su ozbiljne demokracije i ozbiljne države s ozbiljnim vojskama i njihovim ulaskom NATO je definitivno jako puno dobio. I sada kada pogledamo omjer snaga NATO-a i Rusije, možemo konstatirati da je NATO deset do petnaest puta jači. S ove dvije nove saveznice radi se o oko milijardu stanovnika država koje su unutar NATO-a, dok Rusija ima 140 milijuna stanovnika. Prema tome, i Putin je svjestan što znači imati NATO kao protivnika. U svakom slučaju, pozdravljam tu odluku mađarskog parlamenta.