Nakon što su bivši članovi Saveza crkava Riječ Života u dvama Nacionalovim člancima anonimno svjedočili o psihičkom nasilju i traumama koje su u njemu proživjeli, Nacionalu se javio kršćanin Dragutin Šunjka, utemeljitelj male crkve iz koje je početkom devedesetih nastala Riječ Života, i ponudio da ispriča kako se to dogodilo te koju je ulogu u svemu imao pastor Riječi Života Damir Šićko Alić. S Dragutinom Šunjkom Nacional je razgovarao tijekom prošloga vikenda, 4. i 5. siječnja.

NACIONAL: Molim vas da se ukratko predstavite i kažete kako ste postali vjernik.

Do svoje 23. godine bio sam ateist. Obratio sam se 1978. i postao kršćanin. Obratio sam se u pentekostnoj crkvi i u njoj sam kršten, ali za sebe nikad nisam rekao da sam pentekostalac, nego i danas govorim da sam kršćanin, Isusov sljedbenik. Ne želim se svrstavati u denominacije i za sebe samo uvjetno mogu reći da sam protestant. Tako je do danas.

NACIONAL: Opišite kako ste došli u kontakt s vjerskom zajednicom Riječ Života.

Riječ Života nastala je iz kućne molitvene zajednice koju sam ja osnovao ranije. No dopustite da ukratko opišem kako je do toga došlo i kako sam upoznao Damira Šićka Alića. On je rođen u Srebrenici, a kao mladić se zaposlio u Dubrovniku, gdje je pekao pizze u pizzeriji. Ondje je sreo mladu kršćanku i preko nje se s islama obratio na kršćanstvo. Nedugo nakon toga u Dubrovniku je sreo švedski tim Riječi Života, jedan od mnogih koji su tada misionarili Europom, i tako uspostavio prvi kontakt s tom vjerskom zajednicom. U Dubrovniku je potom odlučio osnovati vjersku zajednicu i u nekoj garaži počeo je okupljati ljude, ali je to brzo propalo, što ga je jako razočaralo. U to smo se vrijeme prvi put sreli jer je nekoliko crkava iz Zagreba, među kojima i moja, otišlo u Sarajevo na molitveni skup u jednoj katoličkoj crkvi. Ondje sam upoznao Alića. Bilo je to otprilike 1987. Sjećam se da je bio jako potišten i razočaran jer se raspala zajednica koju je u Dubrovniku pokušao osnovati. Poslije toga pet godina nismo imali kontakt dok me on 1992. nije nazvao u Zagreb. Sa suprugom i dvoje djece krajem 1992. izišao je iz opkoljenog Sarajeva. U Sarajevo je iz Dubrovnika bio otišao nedugo prije rata jer mu je supruga iz Sarajeva, a i ponuđeno mu je bilo da ondje kao pastor vodi vjersku zajednicu, što je i prihvatio. Iz opkoljenog Sarajeva otišli su preko Splita u Uppsalu, u Riječ Života, jer u Hrvatskoj nikoga nisu imali. Tada je Alić jednim kamionom s humanitarnom pomoći za Sarajevo iz Švedske došao u Zagreb i zapeo u snijegu pa me nazvao i zamolio da prespava kod nas dok se ne otvore ceste. Primili smo ga i tada su počeli naši razgovori o vjeri. Ostao je nekoliko dana te upoznao i naših desetak prijatelja kršćana s kojima smo se moja supruga i ja već oko godinu i pol jednom tjedno u našem stanu sastajali na molitvi. Nakon što se vratio u Švedsku, poslao sam mu faks i predložio mu da dođe kako bismo započeli crkvu. Uopće nije bilo govora o Riječi Života niti sam ja htio da to bude Riječ Života. No on je u Riječi Života u Švedskoj, gdje je bio njihov vjernik, pastoru Ulfu Ekmanu rekao da je pozvan u Hrvatsku. Ekman mu je predložio da bude njihov misionar te da će ga podržavati, i financijski i na druge načine. Alić je to prihvatio i meni prenio. Nisam imao ništa protiv. Predložio sam Aliću da bude pastor jer sebe nisam vidio u toj ulozi, a imao sam i mnogo posla oko svoje privatne tvrtke. Želio sam biti dio neke kvalitetne crkve, a u to vrijeme bilo je vrlo malo nekatoličkih crkava. Na početku, dogovarali smo se kako će se crkva zvati. Htio sam da se zove Kršćanski centar El Šadai, što na hebrejskom znači „Bog svemogući“. On je to prihvatio pa smo crkvu tako i nazvali. Međutim, kad je Alić to javio u Švedsku, iz Riječi Života odmah su odgovorili da to ne dolazi u obzir jer je on njihov misionar. Riječ Života bila je u to vrijeme vrlo aktivna i imala je mnogo misionara, naročito u istočnoj Europi. Rekli su da će prekinuti svaku suradnju ako se crkva ne bude zvala Riječ Života. Ja nisam bio za to, ali je Alić na svoju ruku prihvatio tu svojevrsnu ucjenu iz Švedske. Tako je u Hrvatskoj nastala Riječ Života – pod pritiskom crkve iz Uppsale. Prešao sam preko toga jer mi je bilo bitno da krenemo.

‘Samo Bog zna koliko je Alić svojim manipulacijama novca izvukao od ljudi’, rekao je Nacionalu Dragutin Šunjka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko je u početku bilo vjernika i kakvi su bili odnosi u Riječi Života?

Na početku, u ožujku ili travnju 1993., bilo nas je desetak: Alić i njegova supruga, moja supruga i ja te još petero, šestero ljudi iz naše ranije kućne molitvene zajednice. Kraće vrijeme sastajali smo se u našoj kući, a potom smo, krajem svibnja, počeli dva puta tjedno na tri sata iznajmljivati malu dvoranu u hotelu Panorama u Zagrebu. Crkva je ubrzo počela rasti, uglavnom iz postojećih protestantskih crkava, a prišlo nam je i nekoliko novoobraćenika. U početku je to izgledalo jako dobro.

NACIONAL: Kako su izgledala bogoslužja?

Kao i u većini protestantskih crkava: prije početka bogoslužja kratko neobavezno razgovaramo. Na početku bogoslužja pomolimo se, potom slavimo Boga pjevajući kršćanske pjesme pa slijedi propovijed. Propovijeda obično pastor. Prije propovijedi – i to je jako važno – obično se skuplja dobrovoljni prilog. Dok smo bili u svom stanu, nismo to činili, ali kad smo prešli u hotel Panorama, Alić je odmah inzistirao da se skuplja dobrovoljni prilog. U početku se s tim nisam slagao jer nas je bilo malo, ali on je počeo stavljati na to sve veći naglasak pa sam prihvatio, a i dobrovoljni prilog skuplja se u svim crkvama. No nakon otprilike godinu dana pokazalo se da je to njemu jako važno. Uveo je pravilo koje nisam vidio nigdje osim u Uppsali: da na svakom bogoslužju, prije skupljanja dobrovoljnog priloga i propovijedi, bude kratka propovijed koja služi samo tome da vjernike potakne – po meni, da manipulira njima – kako bi dali što više.

NACIONAL: Da se ljudi osjete obaveznima dati novac?

Tako je, da. Na sve moguće načine. Od samog početka bio sam protiv toga, ali Alić je to uveo, a ja se s njim nisam htio svađati. Prešao sam i preko toga, ali nije mi se sviđalo jer sam antimaterijalist i živim gotovo asketski. Takav život smatram boljim od pohlepne jurnjave za novcem, premda sam imao svoju firmu i dobro sam financijski stajao. Usprkos tome, skupljanje novca nikad me nije zanimalo. Dakle, Alićev stav prema novcu još je jedna stvar koja me odbila od njega. U Bibliji piše da je ljubav prema novcu izvor svih zala. Svi mi trebamo novac, ali ako čovjek ljubi novac, ako mu je on opsesija, ja od takvih ljudi bježim. Alić smatra da svaki član crkve Riječ Života mora davati desetinu, ali on to ne kaže tako, nego kao da je davanje desetine božja volja. Toga, međutim, u Novom zavjetu uopće nema.

NACIONAL: Kako biste vi to nazvali? Religijskom ucjenom? Religijskim reketom?

Nazvao bih to pljačkom. To je pljačkanje vjernika. To je manipulacija i izvlačenje novca. Veze s kršćanstvom to nema. To je antikršćanstvo. Samo Bog zna koliko je Alić takvim manipulacijama novca izvukao od ljudi. Osim toga, u Riječi života postoji kod nas neviđeno iskorištavanje vjernika. Osim što svi članovi daju desetinu svih svojih prihoda i povrh toga dragovoljne priloge na svakom bogoslužju, uključeni su i u razne druge aktivnosti: prevođenje i tiskanje knjiga, razna snimanja DVD-ova, CD-ova. I sve je to volonterski rad, besplatna radna snaga. Ako, na primjer, crkva ima 250 članova i svi daju desetinu te dva puta tjedno dragovoljne priloge, onda je to jako dobar posao, jako dobra tvrka koja ima 250 zaposlenika, a nitko od njih nije plaćen, nego oni dobro plaćaju svog poslodavca koji zaista ima dobar posao, što se može vidjeti kroz njegove kuće, automobile i ostalu imovinu. Poslodavac je zaista uspješan, a svi ostali trebaju samo slijediti i pokoravati se velikom vođi.

NACIONAL: To je već druga stvar koja vam se kod Alića nije bila dopala, je li tako?

Tako je. Nekoliko mjeseci kasnije, krajem kolovoza 1993., nas devetoro otišlo je kombijem moje tvrtke na veliku konferenciju koju Riječ Života svake godine organizira u Uppsali. Pod ogromnim šatorom, na parkiralištu izvan zgrade Riječi Života, na toj je konferenciji sudjelovalo do čak pet tisuća ljudi. Alić je onamo došao kao njihov misionar, prvi put nakon što su ga poslali u Zagreb. Na toj konferenciji sudjeluju svi njihovi misionari. Tada ih je bilo možda i više od četrdeset, uglavnom iz istočne Europe, od Rusije do Bugarske. Na tim konferencijama svi misionari prve večeri pred svim sudionicima podnesu kratki usmeni izvještaj. Jedan od njih bio je i Alić. Izašao je za mikrofon, predstavio se i rekao: „Prije pet mjeseci moja supruga i ja odlučili smo otići u Hrvatsku, u Zagreb, i tamo smo crkvu započeli od nule.“ Potom je pričao o svom radu bez ikakva spomena da je njega netko pozvao, prihvatio… A došli su iz Švedske bez ičega, doslovno s jednim koferom. Supruga i ja dočekali smo ih na aerodromu i dovezli u naš stan. Oko tri tjedna spavali su kod nas dok sam im ja tražio stan u Zagrebu. Našao sam im prvi stan i preselio ih. Alić u to vrijeme nije imao ni vozačku dozvolu, a kamoli auto. Za njih smo činili sve što je trebalo, a crkva nije nastala od nule, kako je on lagao, nego iz naše kućne molitvene zajednice. Rekao sam mu to odmah te večeri, ali više kao kroz šalu jer nisam htio konflikt. Rekao sam mu: „Šićko, nisam znao da smo mi za tebe nule.“ Kaže on: „Što hoćeš reći?“ „Pa“, odgovorio sam, „večeras si rekao da ste ti i supruga crkvu u Zagrebu započeli od nule“. Bio je malo zatečen, ali se snašao, kao i obično, i uzvratio: „Ali kad smo došli, nije bila registrirana nikakva crkva.“ „Dobro“, rekoh, „nije bila registrirana crkva, ali niste ti i supruga došli sami, niste počeli sami“. I preko toga sam prešao, ali tu mi se upalila nova lampica – kad sam vidio kako on sve prisvaja, kako je nezahvalan. Još je jedan detalj vezan uz to. U hotelu Panorama nakon svakog sastanka plaćali smo dvoranu, iznos koji za našu malu crkvicu i nije bilo baš malen. I to je bio jedan od razloga zbog kojih je Alić tražio da se skuplja dobrovoljni prilog.

NACIONAL: Što je bilo dalje?

Sljedeće godine, u rujnu 1994., supruga i ja otišli smo u Uppsalu u Biblijsku školu koja je trajala devet mjeseci, nakon što smo prodali tvrtku koja je zapala u probleme. U toj školi, koju smo platili, ali nije bila loša, ostali smo devet mjeseci, do lipnja 1995. Nakon što smo se vratili, zatekli smo potpuno drugačiju situaciju u crkvi. No još prije našeg odlaska u Švedsku, Alić i ja razgovarali smo o tome kako treba voditi lokalnu crkvu i vidjelo se da imamo dijametralno različite stavove. Ja mislim da lokalna crkva treba biti timski rad. Alić je, pak, zagovarao učenje iz Amerike koje jako naglašava ulogu pastora. To je učenje Ulf Ekman, pod utjecajem američkog propovjednika Kennetha Hagina, vođe pokreta Riječ vjere (The Word of Faith), iz Amerike donio u Švedsku. Po meni, to je učenje potpuno suprotno onome što uči Isus. U jednom razgovoru Alić mi je, tim riječima, rekao da je „pastor glava lokalne crkve i da svi u njoj moraju biti podložni pastoru“. Rekao je čak i da je pastor božji pomazanik kojega Bog postavlja i daje mu objave, a on to prenosi ljudima u crkvi. Pastor slijedi Boga, a svi drugi trebaju slijediti pastora. Potpuno nakaradno, potpuno suprotno izvornom kršćanstvu i Isusovom učenju, koje govori poniznosti i o krotkosti. To mi je postao najveći problem: kada sam vidio da on uzdiže sebe, da nema empatije, da mu nije stalo do ljudi nego samo do toga da bude glavni.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste takvu crkvu zatekli kad ste se vratili iz Švedske i da su zbog toga između vas izbile prve ozbiljnije nesuglasice?

Tako je. Prije nego što smo supruga i ja otišli u Biblijsku školu u Švedskoj, još to nije pokazivao. Danas bih rekao da je imao figu u džepu i čekao pogodan trenutak da uspostavi dominaciju. A ja po svojoj naravi ne prihvaćam diktate. I tako, kad smo se vratili, zatekli smo potpuno drugačiji ustroj. Za svoju pomoćnicu postavio je djevojku koja je bila najpokornija. Slijepo ga je slijedila i to je tražio od svih: da bez propitivanja slušaju sve što pastor kaže.

NACIONAL: Koliko je ljudi bilo u crkvi kad ste se vratili iz Švedske?

Možda sedamdesetak. Za naše uvjete crkva je bila solidno narasla čak i prije našeg odlaska u Švedsku. Tražili smo stalni prostor pa nam je tadašnja tvrtka HUP d.d. za razumnu cijenu ponudila prazan prostor za trajni najam u Heinzelovoj ulici, koji smo i iznajmili. Nakon što smo se vratili, nije trajalo ni pola godine do konačnog razlaza s Alićem i mog odlaska iz crkve. Tada su mnoge stvari isplivale. Alić je počeo prenaglašavati sebe i svoju ulogu. Nekoliko puta s njim sam pokušao razgovarati, da vidim možemo li se usuglasiti. Jednom smo se šetali Jarunom i razgovarali. Jako sam dobro zapamtio njegovu tvrdnju da laganje nije grijeh. Ostao sam šokiran. „Pa kako to misliš?“ pitao sam ga. „Pa i Abraham je lagao“, odgovorio je. “Pa ako je Abraham jednom pogriješio, to ne znači da laganje nije grijeh“, kazao sam na to.

NACIONAL: Biste li nesuglasice između vas dvojice nazvali borbom za vlast u Riječi Života ili vašim osobnim razočaranjem u Damira Šićka Alića, kojemu ste dali povjerenje kao subratu?

Mislim da tim drugim, jer između nas nije bilo borbe za vlast. Nisam ugrožavao Alića jer nisam bio zainteresiran da budem pastor. Ja sam mu to predložio.

NACIONAL: Opišite konačni razlaz.

Nakon tog razgovora bilo mi je jasno da s takvim čovjekom neću moći ostati. Sve više sam uviđao njegovu, rekao bih, bolesnu želju za dominacijom. Još nekoliko puta pokušao sam razgovarati, ali postalo je jasno da o tome nema govora pa sam naprosto prestao dolaziti u crkvu. A onda se dogodilo da sam sreo jednu njegovu suradnicu kojoj sam rekao da sam izišao iz crkve, znajući da će mu ona to prenijeti. A Alić je tada pred cijelom crkvom objavio da me je – izbacio iz crkve! Naglašavam da postoji velika razlika između dobrovoljnog odlaska i izbacivanja, jer izbacivanje podrazumijeva da je onaj koga se izbacuje počinio prekršaj i praktički znači ono što u katoličanstvu zovu ekskomunikacijom.

NACIONAL: Ipak, Riječ Života jako je narasla. Danas je raširena po cijeloj Hrvatskoj i navodno ima 1500 članova.

To je jako upitno. Prvo, mnogi su odlazili još u vrijeme kada sam ja prestao dolaziti, i to ne samo zato što su se razočarali, nego i zato što su bili ranjeni pritiscima, prijetnjama, osudama i strahovima koje je Alić nametao sa svojim poslušnicima. Zanimljivo je pritom da su ti njegovi poslušnici uglavnom bile žene. Što se broja članova Zajednice tiče, tvrdnja da imaju 1500 članova u duhu je tvrdnje da je dopušteno lagati. Tvrditi ne mogu, ali uvjeren sam da Riječ Života u Hrvatskoj nema više od petsto, šesto vjernika.

NACIONAL: Broj vjernika je važan jer status vjerske zajednice može se dobiti tek ako zajednica ima više od petsto vjernika.

Da. Ali oni su to prošli i to sad više nitko ne kontrolira. No to je veliki problem. Po mom mišljenju, ako bi netko htio uistinu utvrditi broj članova neke crkve, trebalo bi otići nedjeljom na bogoslužje: broj vjernika u crkvi bio bi približno pravi broj vjernika te crkve.

NACIONAL: Kada bi državni činovnici došli u crkvu brojiti vjernike, bilo bi to s razlogom protumačeno kao narušavanje ustavom zajamčenih vjerskih sloboda.

Da, naravno.

NACIONAL: Znate li da je Alić apostol Nove apostolske reformacije (NAR), američkog pokreta kršćanske desnice koji teži dominaciji nad cijelim svijetom?

Nisam to znao.

NACIONAL: Pratite li inače stapanje kršćanstva s političkom desnicom u Americi, čega je politički proizvod i Donald Trump? Riječ Života dio je tog pokreta.

To je moguće. Pratim što se događa u američkom kršćanstvu. To je prava tragedija i katastrofa i više gotovo i nema veze s kršćanstvom. Prije svega, kako kažu u Americi: „It’s all about money.“ Sve se vrti oko novca.

NACIONAL: Jesu li vas iznenadili istupi ljudi poput Lucije Marković koji sve više, premda većinom anonimno, svjedoče o traumama koje su doživjeli u Riječi Života u Zagrebu?

Nisu me iznenadili. Moram reći da me obradovalo što su ljudi progovorili. Mene već desetljećima boli to što znam koliko ljudi je tamo stradalo. Osim mnoštva jako stradalih članova Riječi života, postoje i stradalnici koji su bili pastori postavljeni od Alića. Osobno dobro poznajem takvu trojicu pastora, žrtava Alićevog zlostavljanja. Jedan je bio pastor u Osijeku, drugi u Varaždinu i treći u Sisku. Sva trojica su mi rekli da su im trebale godine dok se nisu oporavili nakon što su pobjegli od Alića. U posljednjih trideset godina iz Riječi Života otišlo je, po procjenama ljudi koji tu zajednicu prate bolje od mene, četiri do pet tisuća ljudi.

NACIONAL: Jesu li svi oni doživjeli psihičku traumu?

Ne tvrdim za sve, ali mnogi jesu. Prestrašno je da se tako nešto može događati praktički neopaženo. Zato je jako važno to što vi radite i što su neki javno istupili. Vjerujem da će se pojaviti još ljudi premda su zastrašeni jer Damir Alić odmah ide na sud, kao što je tužio Ivanu Šimić. Maltretirao ju je na sudu pet godina, ali, hvala Bogu, i izgubio.

NACIONAL: Bojite li se vi njegove tužbe nakon ovog intervjua?

Uopće ne. On mene ne smije tužiti. Znate li zašto? Alić se inače ne boji nikoga. On je vrlo drzak, bezobrazan i primitivan. Ali jedini čovjek kojega se on stvarno boji sam ja. Ja jedini o njemu znam sve.