Objavljeno u Nacionalu br. 1136, 01. veljače 2020.

Stručnjaci zagrebačke tvrtke Ekonerg po narudžbi HEP-a u travnju 2017. izradili su studiju kojom bi najveća hrvatska energetska tvrtka u svojim objektima mogla koristiti gorivo iz otpada, što je i jedna od preuzetih obaveza Hrvatske prema Europskoj uniji

Nijedna razumna zemlja u svijetu više ne gradi postrojenja za spaljivanje otpada. Nismo toliko bogati da bismo se razbacivali energijom i puštali je u zrak. Danas je daleko isplativije – i s financijskog, ali i ekološkog aspekta – graditi energane koje za proizvodnju energije koriste gorivo proizvedeno iz komunalnog otpada“, objasnio je Nacionalu energetski konzultant Viktor Simončič. Naglasio je da je i službena politika Europske unije dala preporuku da se iskoristi energetski potencijal onog dijela otpada koji se ne može reciklirati ili pak materijalno iskoristiti.

Tim su tragom još 2017. godine krenuli i stručnjaci zagrebačke tvrtke Ekonerg, koji su u travnju te godine po narudžbi HEP-a izradili studiju „Studijske osnove opravdanosti izgradnje energana na gorivo iz otpada E-GiO“ u kojoj su ispitali financijsku isplativost i ekološku opravdanost izgradnje energana za proizvodnju električne i toplinske energije iz goriva proizvedenog iz komunalnog otpada. Prema zaključku Studije, koju je dobio Nacional, HEP bi se mogao uključiti u sustav gospodarenja otpadom upravo kao energetski oporabitelj goriva iz otpada, odnosno tvrtka koja bi u svojim energetskim objektima mogla koristiti gorivo iz otpada.

‘Postoje dvije potencijalno prihvatljive lokacije za izgradnju energane na gorivo iz komunalnog otpada: one u Zagrebu i Osijeku. Oba grada posjeduju i već izgrađenu toplinsku mrežu’, kažu u Ekonergu

 

HEP, tvrde Ekonergovi stručnjaci, posjeduje lokacije pogodne za takve objekte, ima znanje i iskustvo za izgradnju i upravljanje takvim objektima, već posjeduje visoke ekološke standarde ugrađene u postojeće objekte, a uz to treba imati na umu da će u narednim godinama iz sustava ispasti dio velikih uređaja za loženje koji neće biti u stanju zadovoljiti postrožene odredbe graničnih vrijednosti emisija onečišćujućih tvari. Potencijali, dakle, postoje, energetski objekti koji koriste gorivo iz otpada odlično bi se uklopili u sustav zbrinjavanja otpada na koji se Hrvatska obvezala preuzimajući standarde EU-a, čak je i Studija o opravdanosti izgradnje takvih objekata dovršena. I na tome je stalo. Studija već dvije i pol godine leži među HEP-ovim neiskorištenim projektima i propalim planovima, a Hrvatskoj u isto vrijeme zbog kašnjenja u provedbi zacrtanih planova i preuzetih obveza u gospodarenju otpadom prijete sankcije EU-a u vidu penala. Korištenje goriva iz komunalnog otpada za proizvodnju električne energije nije nikakva novost i takve energane postoje u mnogim zemljama svijeta, pa i u našem neposrednom okruženju. Tajlanđanin Ben Phasin, jedan od najvećih stručnjaka na području zbrinjavanja otpada u jugoistočnoj Aziji, nedavno je gostovao i u Hrvatskoj kao sudionik Summita energetske demokracije koji je u travnju prošle godine održan u Puli. U svojem izlaganju tada je kazao da je izgradnja takvih energetskih objekata, koja se pokazala odličnom u azijskim zemljama, bila dobro rješenje i u Hrvatskoj, no da treba postići konsenzus politike i javnosti kako bi se krenulo u realizaciju takvih projekata. Naglasio je tada i da bi problem zbrinjavanja otpada u Hrvatskoj bilo moguće riješiti kroz izgradnju nekoliko energana u kojima bi se kao gorivo mogao iskoristiti sav komunalni otpad koji preostane nakon izdvajanja korisnih ostataka (plastika, staklo, papir, metal, biootpad… ) za proizvodnju električne i toplinske energije. Osim tih dviju vrsta energije kao primarnih proizvoda, u procesu proizvodnje nastaju i drugi korisni nusproizvodi poput sirovine za građevinsku industriju, ali i metala. Slična pozitivna iskustva o koristima energana na gorivo iz komunalnog otpada, hrvatskim kolegama prenosili su i stručnjaci iz Švedske na konferenciji Waste Expo održanoj u Zagrebu početkom 2018.

Među brojnim potencijalno povoljnim lokacijama za izgradnju energana na gorivo iz komunalnog otpada, Ekonergovi stručnjaci u Studiji navode lokacije postojeće termoelektrane-toplane Zagreb, termoelektrane-toplane Osijek te istog takvog postrojenja u Sisku, dok još tri spomenute lokacije u vlasništvu HEP-a –na prostoru termoelektrane Plomin, termoelektrane Rijeka i kombi-termoelektrane Jertovec sjeverno od Zagreba – ne odgovaraju potrebama spomenutog postrojenja zbog nedostatnog prostora. Ekonregovi stručnjaci u studiji upozoravaju da prilikom planiranja gradnje postrojenja za proizvodnju energije iz obrađenog komunalnog otpada svakako treba imati na umu da je kogeneracijsko postrojenje, dakle ono koje uz električnu energiju proizvodi i toplinsku, u značajnoj mjeri isplativije. U studiji piše:„Iako u zemljama EU-a postoje brojni objekti za spaljivanje otpada koji proizvode samo električnu energiju, kogeneracijski objekti, ako postoji takva mogućnost, predstavljaju dodatno poboljšanje kako s financijskog, tako i s gledišta zaštite okoliša.

Ako se kogeneracijsko postrojenje – dakle paralelna proizvodnja električne energije i topline – prihvati kao optimalna i financijski najisplativija opcija, prema mišljenju Ekonergovih stručnjaka preostaju tek dvije potencijalno prihvatljive lokacije za izgradnju energane na gorivo iz komunalnog otpada: one u Zagrebu i Osijeku. Oba grada, naime, osim elektroenergetske mreže posjeduju i već izgrađenu toplinsku mrežu kao uvjet za distribuciju toplinske energije do potrošača.

A budući da je područje Zagreba brojčano naseljenije od Osijeka, ono samim time i proizvodi više otpada te mu uz Grad Zagreb i Zagrebačku županiju gravitira i 10-ak okolnih županija iz kojih bi se otpad mogao također koristiti za proizvodnju goriva. Prema tim parametrima, zagrebačka energana na gorivo iz otpada imala bi kapacitet korištenja oko 200.000 tona goriva iz otpada na godinu. „Time bi se takva energana svrstala u red većih objekata te vrste u EU-u. Veći kapacitet snižava specifične investicijske i pogonske troškove te tako energana postaje financijski prihvatljivija“, stoji u Studiji.

No da bi komunalni otpad, iz kojega je prethodno odvojen sav korisni biološki otpad, postao gorivo, potrebno ga je prethodno obraditi u centrima za dodatnu mehaničko-biološku obradu, u kojima se iz otpada proizvodi visokokvalitetno kruto gorivo koje je po svojim kemijskim svojstvima i visokoj kalorijskoj vrijednosti slično fosilnim gorivima. Takvo gorivo već se koristi u brojnim energanama i cementarama u svijetu, ali i kao zamjensko gorivo za dobivanje energije u industrijskim pogonima.

‘Službena politika Europske unije dala je preporuku da se iskoristi energetski potencijal onog dijela otpada koji se ne može reciklirati ili pak materijalno iskoristiti’, kaže energetski konzultant Simončič

 

U Hrvatskoj se gorivo iz otpada, na svjetskom tržištu poznato pod kraticom SRF – Solid Recovered Fuel, a u nas pod uvriježenim nazivom GIO – Gorivo iz otpada, u ovom trenutku proizvodi u Županijskom centru za gospodarenje otpadom (ŽCGO) Marišćina i ŽCGO Kaštijun, koji jedini raspolažu MBO postrojenjima za mehaničku obradu otpada i proizvodnju GIO-a. A kako u Hrvatskoj ne postoji energetski objekt koji bi kao osnovno gorivo koristio upravo gorivo iz otpada, kupci te vrste goriva za sada su samo domaće cementare, a višak goriva se izvozi.

No treba uzeti u obzir da je pored dvaju spomenutih županijskih centara za gospodarenje otpadom, u narednih nekoliko godina predviđena izgradnja još 11 sličnih centara opremljenih MBO postrojenjima za obradu otpada i proizvodnju GIO-a, što znači da ćemo za koju godinu, ne izgradi li se barem jedna energana na gorivo iz otpada, biti preplavljeni tom vrstom goriva koju nećemo imati gdje upotrijebiti već će je trebati izvoziti. A to nije u interesu Hrvatske, tvrdi naš sugovornik, konzultant Viktor Simončič.

„Što je država pametnija i bogatija, gradi više kogeneracijskih postrojenja koja koriste alternativna goriva, pa i gorivo iz otpada. Njemačka danas ima gotovo 800 postrojenja kolokvijalnog naziva ‘waste-to-energy’, odnosno ‘otpad-u-energiju’, a svega 100-tinjak klasičnih spalionica otpada. Osim gradnje velikih kogeneracijskih postrojenja koja koriste gorivo iz otpada za proizvodnju električne i toplinske energije, moguće je – i isplativo – graditi niz manjih objekata koji bi koristili gorivo iz otpada za proizvodnju samo toplinske energije“, rekao je Simončič koji intenzivno propagira gradnju energana na gorivo iz otpada kao optimaln rješenje koje zajednici donosi višestruke koristi.

Podaci o količinama odvojeno sakupljenog i recikliranog otpada (papir, karton, staklo, plastika, biootpad, drvo, metal… ) u Hrvatskoj su još daleko od prosječnih količina oporabljenog otpada u razvijenim zemljama. Prema brojkama navedenim u spomenutoj Ekonergovoj studiji, Hrvatska oporabljuje tek u prosjeku oko 24 posto prikupljenog komunalnog otpada, a čak 76 posto završava na odlagalištima otpada. Brojke se od županije do županije značajno razlikuju pa su tako Karlovačka i Splitsko-dalmatinska županija pri samom dnu po količinama oporabljenog otpada (11,5, odnosno 11,3 posto recikliranog otpada), dok Međimurska županija daleko prednjači s čak 38,2 posto oporabljenog otpada. Podaci se, doduše, odnose na 2015. godinu, no od tada pa do danas malo toga se promijenilo i te su brojke i danas vrlo slične.

Spomenuta energana bi, jednom riječju, pomogla županijama da se riješe neiskoristivog dijela komunalnog otpada koji preostane nakon odvajanja korisnih sirovina. Pored toga ona bi povećala udio energije proizvedene iz obnovljivih izvora, što je krajnji cilj svih članica EU-a, čime bi se smanjio udio korištenja fosilnih goriva (plin, tekuća goriva, ugljen) za proizvodnju električne energije te bi osjetno pomogla u smanjivanju emisije štetnih stakleničkih plinova koji bi nastali odlaganjem biorazgradivog otpada. Dakle, korist od takvih objekata je višestruka, tvrdi se u Ekonergovoj studiji.

Uzevši u obzir sve uobičajene parametre koji se koriste u procjeni financijskog troška izgradnje energane na gorivo iz otpada, Ekonergovi stručnjaci u Studiji su procijenili da bi ukupna investicija u HEP-ovu energanu na gorivo iz otpada dosegla iznos od oko 120 milijuna eura, a objekt bi se mogao izgraditi za četiri godine. Procijenjeni godišnji pogonski troškovi održavanja energane, uključujući i nabavu goriva, dosegli bi oko 6,76 milijuna eura, no HEP bi u isto vrijeme od prodaje energije (električna i toplinska energija) na godinu uprihodio 13,1 milijuna eura, čime energana na gorivo iz otpada postaje financijski iznimno isplativo postrojenje.

Iz zagrebačkog Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša kažu kako do sada nije bilo nikakvih službenih razgovora s HEP-om na temu gradnje energane na komunalni otpad

 

Upitali smo stoga i stručne službe Grada Zagreba jesu li raspravljali o mogućnosti izgradnje energane na komunalni otpad i jesu li po tom pitanju poduzete i neke konkretne aktivnosti kako bi se projekt zacrtan Studijom realizirao, no iz Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša odgovaraju kako do sada nije bilo nikakvih službenih razgovora s HEP-om na navedenu temu. U HEP-u, pak, tvrde da su na temelju postojeće Strategije gospodarenja otpadom RH, koja uključuje i opciju energetske oporabe otpada, pokrenuli određene aktivnosti koje su uključivale i ispitivanje mogućnosti energetske oporabe otpada na vlastitim postojećim lokacijama termoenergetskih objekata. U odgovoru HEP-ove Službe za odnose s javnošću stoji:

„U okviru tih aktivnosti 2017. godine izrađen je dokument Studijske osnove opravdanosti izgradnje energana na gorivo iz otpada (E-GIO). Adekvatno zbrinjavanje otpada u skladu sa zahtjevima zaštite okoliša i direktivama EU-a nacionalni je interes i interes lokalnih zajednica. Stoga je prirodno da HEP u vezi s tom temom održava kontakte i komunicira sa zainteresiranim jedinicama lokalne i regionalne samouprave.“ Uopćeni odgovor u HEP-u pravdaju činjenicom da će se bilo kakvi konkretni projekti energana „moći realizirati isključivo prema Planu gospodarenja otpadom RH koji je u pripremi, uz zadovoljavanje svih propisa zaštite okoliša te ako se utvrdi njihova tržišna isplativost“.

Drugim riječima, uvijek se nešto čeka – nekakav zakon, pravilnik, odredba, uredba, odluka ili neki drugi podzakonski akt kojim se pravda pasivnost nadležnih državnih institucija koje takve projekte ne potiču, ali i državnih energetskih tvrtki koje bi jednim konkretnim korakom, kad bi to htjele, mogle zakoračiti u kvalitetniju energetsku budućnost. Za to vrijeme Hrvatska je zapela u apsurdnoj situaciji: umjesto da gorivo iz otpada koje je proizvedeno u domaćim centrima za gospodarenje otpadom koristi za proizvodnju električne i toplinske energije u vlastitoj energani, ona to gorivo izvozi, a istovremeno u vlastitim energetskim pogonima za proizvodnju struje i toplinske energije koristi ugljen ili višestruko skuplji plin ili pak energiju uvozi po visokoj cijeni. Uz sve to, usluge zbrinjavanja komunalnog otpada s godinama ćemo plaćati sve skuplje, a zbog kašnjenja u ispunjavanju preuzetih obaveza vezanih uz gospodarenje otpadom prijete nam i penali EU-a. A vrijeme ide. I ta će nam pasivnost i taj apsurd vrlo brzo doći na naplatu.