Objavljeno u Nacionalu br. 746, 2010-03-02

IZJAVE MEKKIJA TORABIJA, samozvanog marokanskog iscjelitelja, kako je uspješniji u liječenju raka od liječnika, te kako je kemoterapija samo veliki biznis, zgrozile su hrvatske liječnike koji u Nacionalu reagiraju na njegove istupe

Uvrijeđen člancima u Nacionalu potkraj prošle godine, samozvani marokanski iscjeljitelj Mekki Torabi, kojega je upravo Nacional prvi i jedini raskrinkao kao varalicu i šarlatana, svečano je obećao da više neće doći u Hrvatsku. Međutim, očito se predomislio i to najavio velikim intervjuom u prošlom broju tjednika Globus, čije je novinare ugostio u Maroku i tri ih dana uvjeravao kako on uistinu liječi bolesne od raka. Objavljeni članak u kojem se Mekki Torabi hvali kako je od raka izliječio više ljudi nego liječnici i tvrdi da je kemoterapija samo veliki biznis zgrozio je liječničke krugove.

Nacional je i prije tri mjeseca pisao kako je Torabi obični nadriliječnik, ali ni jedna od državnih institucija nije reagirala. Državno odvjetništvo ustvrdilo je da mu nitko nije podnio prijavu, Ministarstvo zdravstva da njegova inspekcija djeluje samo kad su posrijedi zdravstvene ustanove, a ministar zdravstva Darko Milinović i ovaj je put odbio komentirati išta u vezi s Torabijem i njegovom izjavom kojom vrijeđa liječnike i zdravstvo u Hrvatskoj. Andrija Hebrang, potpredsjednik Vlade, liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu, rekao je da u Hrvatskoj postoji zakon po kojem bi se ljudima poput Torabija mogao zabraniti rad. Međutim, ističe i da pravna regulativa tu nije sasvim jasna te se zbog toga i događa da se ne zna tko bi u takvim slučajevima uopće trebao podnijeti prijavu.

“U kaznenom zakonu postoji uporište na temelju kojeg bi se mogao zabraniti rad koji nazivamo paramedicinskim aktivnostima nestručnjaka. Ne volim čak ni upotrijebiti riječ nadriliječništvo, rekao bih da je to više paramedicina i ne priznajem da tu ima bilo što od liječništva”, istaknuo je dr. Hebrang. On kaže da bez obzira na moguća natprirodna svojstva pojedinaca ili na vještinu sugestije na bolesnika postoji velika opasnost da pacijenti zbog takvog pristupa liječenju zaobiđu znanstveno dokazane medicinske postupke. “Na primjer, pacijent koji boluje od zloćudne bolesti može biti u situaciji u kojoj se bolest još može izliječiti, jer danas maligne bolesti nužno ne završavaju najtragičnije, postoji mogućnost liječenja malignih bolesti citostaticima, zračenjem, a u početnim stadijima i kirurški. No, ako pacijent vjeruje u paramedicinske metode, postoji opasnost da se njima prepusti i izgubi dragocjeno vrijeme za primjenu navedenih medicinskih postupaka, a to može biti tragično. Zato bi trebalo zabraniti rad onima koji tako mogu štetiti bolesnicima”, naglasio je Hebrang.

Iako se Torabi ograđuje te ne govori svojim “pacijentima” da odustanu od klasičnog liječenja, Hebrang smatra da to ne umanjuje njegovu krivnju. “Naravno da im ne govori da ne idu k liječniku jer im to i ne smije reći. Ali on posredno odvlači ljude i dovodi ih u poziciju da bi mogli zaobići medicinske postupke. Trebalo bi najprije provjeriti je li pacijent iscrpio sve mogućnosi moderne medicine, jer ako nije, ovakvi paramedinski postupci mogu mu štetiti. Zato bih volio da se u ovu raspravu uključe i Hrvatski liječnički zbor, i Hrvatska liječnička komora, a, naravno, i mjerodavne pravne institucije, da se napravi sve kako bi se onemogućila situacija u kojoj bi pacijent mogao trpjeti štetu. To ne mora nužno značiti zabranu takvih metoda, ali bi zakonom trebalo regulirati da se takve medicinske metode mogu primijeniti samo ako su iscrpljene sve druge. Kao predsjednik Saborskog odbora za zdravstvo i socijalnu skrb namjeravam sazvati okrugli stol o paramedicinskom liječenju i nadriliječništvu. Treba vidjeti kako je ta problematika regulirana u drugim zemljama i već sam razgovarao s ministrom Milinovićem, čije će ministarstvo prikupiti te podatke. Na žalost, trenutačno postoji taj prazan prostor u zakonodavstvu i ne može reagirati ni Liječnička komora, jer ovdje nije riječ o nekom liječniku, a ni Ministarstvo zdravstva. Međutim, iako ne mogu službeno reagirati, mislim da liječnici trebaju javno progovoriti o tome kako bi ljudi postali svjesni opasnosti”, rekao je Hebrang.

Na pitanje što misli o Torabijevim izjavama da je kemoterapija samo veliki biznis, odgovorio je kako o kemoterapiji mogu davati mišljenja samo stručnjaci jer je riječ o jednom ozbiljnom području onkologije koje je spasilo ili produljilo život tisućama bolesnika. “A o tome ima li u tome elemenata biznisa, to može prosuditi samo liječnik koji se bavi kemoterapijom. Čak ako bi to i bio biznis, to nije razlog da se izbjegne terapija koja je tolikim ljudima spasila život, nego to onda na drukčiji način treba kontrolirati”, smatra dr. Hebrang. O Torabijevu liku i djelu svoje je mišljenje dao i predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora Željko Metelko, ravnatelj Sveučilišne bolnice “Vuk Vrhovac”: “Sve već viđeno, nekritični, bezobrazni pristup, nekoliko slučajnih poboljšanja o kojima se puno priča i neprestano prepričava, te glavnina neuspjeha o kojima se ne priča. Neregistrirano bogatstvo skriveno u neformaliziranim i neregistriranim nagradama slika je osobe koja sebe smatra čudotvorcem. Sramotno je da se novinarske neznalice željne profita i senzacionalizma zapleću u mreži ovakvih osoba koje ne razmišljaju koliko će jadnih, bolesnih ljudi potrošiti novac za nečiji ‘čarobni’ dodir i vratiti se kući jednaki, neizliječeni, ali znatno siromašniji.”

Kad netko tko nije smrtno bolestan potraži pomoć kod Torabija ili nekog sličnog, možda to i ne treba toliko osuđivati, no kad samozvani iscjeljitelj i čudotvorac daje lažnu nadu ljudima oboljelima od raka i drugih potencijalno smrtonosnih bolesti, to apsolutno treba osuditi. Predsjednik Hrvatskog onkološkog društva Edvard Vrdoljak kaže da bi uređeni zdravstveni sustavi poput hrvatskoga trebali organizirano voditi brigu o pacijentima i spriječiti dodir samozvanih mesija s ugroženom populacijom, a to su često oni smrtno bolesni, koji traže sreću ili izlaz u nemogućem. “Takvi ljudi, samozvani mesije, koriste ranjivost i nesreću tih ljudi kojima nude niz alternativnih izlaza koji često završe nesretnim izlazom jer im nude rješenje koje zapravo nemaju. Takva djelatnost mora biti stavljena izvan zakona kako bi se spriječilo da ljudi potroše zadnju kunu da odu u Maroko ili Meksiko i ondje budu dovedeni u još gore stanje. Upravo se nedavno jedan moj pacijent vratio iz Maroka specijalnim avionom dan prije smrti. Njegova obitelj molila me da ga hitno hospitaliziran, no on se vratio iz Maroka u tako lošem stanju da je praktički umro na putu kući”, naveo je dr. Vrdoljak. On smatra da je sramotno da takvi nadriliječnici u Srbiji završe u zatvoru, kao što je nedavno bio slučaj s jednim hrvatskim iscjeliteljem, dok se u Hrvatskoj takve stvari toleriraju.

Predsjednik Hrvatske liječničke komore odbio je komentirati Torabijev slučaj jer, kako je rekao, takvih sličnih slučajeva, od travara nadalje, ima toliko da bi se Liječnička komora tada morala samo njima baviti, a njihov je posao brinuti se o liječnicima. No postavio je i pitanje zbog čega takve ljude promoviraju u nekim medijima te istaknuo odgovornost novinara i urednika. Promoviranjem samozvanih iscjeljitelja ogorčen je i ugledni liječnik i saborski zastupnik SDP-a Rajko Ostojić: “Živimo u 21. stoljeću, devet godina nakon što je u lipnju 2000. otkriven humani genom ili, laički rečeno, knjiga života kojom se otkrivaju posljednje tajne ljudskog života. Upravo primjenom znanosti danas se mogu gotovo potpuno izliječiti nekoć neizlječive bolesti. Očekivana životna dob prosječnog građanina Europe 1910. je bila 50 godina, a danas je iznad 80 godina, zahvaljujući napretku znanosti, medicine, zdravstvenog odgoja i načina prehrane. Komplementarna medicina priznaje u nekim segmentima djelovanje akupunkture, herboterapije, dio tradicionalne kineske medicine, čak i dio ajurverde, ali samo u jednom malom segmentu. Međutim, alternativna medicina u užem smislu, razni visci, iscjeljitelji, emisije na televiziji gdje se preko telefona postavljaju dijagnoze i dijele savjeti, mislim da u doba 21. stoljeća, u doba inteligentnih lijekova i medicine temeljene na dokazima, apsolutno nije primjerena. Zadatak nas liječnika i javnih osoba, ali i zadatak medija je ukazivati na dostignuća znanosti i načine otkrivanja, dijagnosticiranja i liječenja bolesti sukladno 21. stoljeću”, komentirao je dr. Ostojić.

Dr. Damir Eljuga, ugledni onkolog i predsjednik Hrvatske lige protiv raka, također je osudio ulijevanje lažne nade pacijentima oboljelima od najtežih bolesti: “Daj Bože da je to što oni govore istina, ali na žalost nije. Popularizacija takozvanih iscjeljitelja i nadriliječnika te drugih alternativaca u medijima može nanijeti više štete nego koristi brojnim ljudima. Mnogi pacijenti nasjednu na lažna obećanja da će takozvana energizirana voda koju mu je dao, ne znam tko, izvanzemaljac ili netko treći, riješiti sve bolesti. Takvi su ljudi opsjenari koji često daju lažne nade i nije mi teško razumjeti brojne pacijente koji su oboljeli od najtežih bolesti i obraćaju se takvim šarlatanima. Jer, kad službe medicina predloži operaciju, koja svakako donosi rizik, kad u slučaju uznapredovalog raka treba odrezati dio jetre, dojku ili ekstremitet, naravno da se pacijenti boje takve operacije i, kad im netko ponudi spasonosno rješenje, odustanu od liječenja. Onda se dogodi da bolest napreduje i uzme maha, pacijent počne dobivati jake bolove, pa se obično vrati svom liječniku, često preklinjući svog doktora da ga spasi. Nekoliko puta se i meni dogodilo da su mi se neke gospođe ispričavale što su to napravile. Naravno, ja sam ih primio bez ikakva prijekora i s razumijevanjem, jer su nasjele lažnim nadama”, ispričao je dr. Eljuga.

On ističe da je u više od 30 godina, koliko se bavi onkologijom, u ranom dijagnosticiranju i liječenju raka postignut nevjerojatan napredak te da odustajanje od klasičnog liječenja pacijentima može ugroziti život. “Mogao bih čak i razumjeti i ne bih imao ništa protiv da netko ode i k iscjeljitelju ili ljudima kao što je pater Linić, neću biti protiv toga, ali samo ako su pacijenti prihvatili sve oblike liječenja koje im je pružila oficijelna medicina, ali nedopustivo je da zbog odlaska takvim ljudima zanemare savjete svog liječnika. Jer, ako se netko uredno liječi kod svog liječnika, odlazak na te seanse koje provode razni saibabe naravno da može postići stanovit kratkotrajni placebo efekt. To je poznato i to neću nijekati. Takav blagotvoran efekt može se postići i odlaskom u razna svetišta, bio to budistički hram ili katoličko svetište. Tu nastaje subjektivni osjećajaj da je problem manji nakon odlaska u svetište, ali nisam bio svjedokom, a bio bih sretan da jesam, da je nekomu zbog takvog tretmana uznapredovala bolest stala ili zloćudni tumor prestao rasti”, rekao je dr. Eljuga. On je istaknuo da ga Torabi ne zanima i da on nije jedini u povijesti koji je prodavao običnu vodu kao ljekovitu.

“Sjećam se jednog čovjeka koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog nadriliječništva, on je prodavao ‘blagoslovljenu vodu’. Tako ju je ‘energizirao’ da bi kleknuo pokraj vjedra ili boce vode i molio. Oko vode su bili lampioni, vladala je spiritualna atmosfera i sve je kao bilo besplatno, ali je govorio ljudima da mogu dati koliko misle da trebaju. Kad su me pitali može li takva voda nekoga izliječiti, rekao sam da mislim da može biti korisna, pogotovo ako imaju štucavicu, jer nakon devet gutljaja obično prestanete štucati”, zaključio je Eljuga. Dr. Ranka Štern Padovan, šefica radiologije KBC-a Zagreb na Rebru i predsjednica Povjerenstva za odnose s medijima Hrvatskog liječničkog zbora, rekla je da ne želi komentirati Torabijeve sposobnosti ni mogućnosti jer nije nikad bila kod njega. No osuđuje senzacionalističke naslove u medijima.

“Kad netko teško bolestan pročita u naslovu: ‘U Hrvatskoj sam izliječio od raka više ljudi nego liječnici, čak sam i doktorima spašavao život. Oni znaju da je kemoterapija samo veliki biznis, a da ja zaista ozdravljujem ljude”, to je za bolesnike vrlo opasno. Takvim tekstom novinari mogu štetiti osobito teškim bolesnicima koji potaknuti takvim navodima mogu odustati od svoje terapije koju im određuju liječnici, a o kojoj može ovisiti njihov život, kao što je slučaj kod dijabetičara, epilepsije, tumora, primjene kemoterapije, ali i zračenja. Mi danas znamo da medicina nije svemoguća, da unatoč maksimalnom liječničkom znanju i svjetski poznatim i priznatim načinima liječenja i danas stečenim spoznajama neki bolesnici ipak ne mogu biti izliječeni. Dakle, ne potičimo bolesnika samo na alternativno liječenje. Danas, na žalost, u ljudima ima malo vjere u bilo koga, i sigurno je dobro da teško oboljeli bolesnici vjeruju u nešto, to je pozitivno za njihovu bolest, ako prihvate sve od službene medicine. Ali kad netko tvrdi da on liječi, a mi ne liječimo, to je apsurdno. Jer sigurno je da kemotarapija nije ugodna, da izaziva opadanje kose i mučnine, i kad netko umjesto takve teške terapije ponudi nekomu bezbolan dodir ruke ili spasonosni gutljaj vode, nije teško laiku odustati od primjene kemoterapije. Mislite da je lako jednom dijabetičaru četiri puta dnevno uzimati inzulinske injekcije? Sigurno će mu bolje zvučati da umjesto toga pije vodu. A kako će završiti? Vjerojatno u dijabetičkoj komi. Pritom ne treba reći da nijedna od tih alternativnih metoda ne valja, mi to ne znamo, nema znanstvenih dokaza ni pravih statističkih podataka, ali sve što pozitivno potiče pacijenta na vjerovanje je dobro, ali samo kao dodatno sredstvo. Ako mu to psihički pomaže, u redu, bitno je da mu ne škodi”, kaže Ranka Štern Padovan.