“On se predstavlja kao spasitelj, dolazi kao spasitelj i to je jedan od njegovih način izgradnje ne samo njega kao političara, nego tako gradi i kult ličnosti. Klasično za njega, banalizira probleme, a uzdiže svoje uspjehe”, izjavila je Kišiček pa odmah komentirala jesu li to upute komunikacijskih stručnjaka.

“Mislim da ne. Na taj način podiže i izdiže svoju važnost čak prekomjerno i nepotrebno za jednu demokratsku državu. To je sličnije u autoritarnim režimima. Kao i kod kadroviranja, gdje bi trebao birati jednako sposobne ili sposobnije od sebe. On to ne radi i što to onda govori o njegovim ministrima, ako im on rješava probleme u resoru? Umanjuje im važnost, a svoju uzdiže”, navodi.

Ima li i predsjednik Milanović takve karakteristike, upitana je.

“Na prvu bi se moglo tako činiti jer su njegova izvedba i stil takvi, no mislim da je problematičan onaj koji je nasmijan i dobro raspoložen jer ‘ispod radara’ prolazi ono što se može okarakterizirati kao autoritarnost”, smatra Kišiček.

“Obojica su vrlo autentični. Retoričke strategije nisu gradili prema političkim zahtjevima ili političkim oponentima. Jednostavno, one su izraz njihova karaktera i pokazuju kako različiti stilovi mogu doprinijeti jednakoj retoričkoj uvjerljivosti. Uz to, različitim retorikama obraćaju se i različitim publikama”, dodaje.

Što se njihovih sukoba tiče, stručnjakinja za komunikacije tvrdi da više nisu zabavni ni zanimljivi.

“Toliko puta se taj njihov sukob ponovio da je to postalo tragično. Možemo se ne slagati politički, ali ovo je osobni sukob, sraz dviju taština koji se spušta na toliko osobnu razinu da to postaje, kako sam rekla, tragično. Užasno je to slušati i gledati jer umanjuje dignitet funkcija koje obnašaju i pokazatelj su drugima kako bi trebali komunicirati. Čemu se čuditi kad slušamo parlamentarne rasprave u kojima su uvrede uobičajena pojava”, mišljenja je Kišiček, piše N1.