Josip Ušaj, Splićanin koji živi i radi u Zagrebu, naš poznati stručnjak za umjetničku rasvjetu spomenika kulture, starih gradova i povijesnih jezgri, u zagrebačkoj je Galeriji Zvonimir priredio veliku monografsku izložbu projekata i realizacija naslovljenu“Svjetla spomenika”, nakon gotovo četiri desetljeća intenzivne karijere. Diplomirani inženjer elektrotehnike u svojoj je praksi osvjetljavao mnoge vrijedne spomenike kulture u Hrvatskoj, od monumentalne hvarske tvrđave s gradskim zidinama, kompleksa franjevačkog samostana, katedrale Sv. Stjepana, Gradske loggie, splitskog Peristila, katedrale i zvonika Sv. Duje, dubrovačkih zidina s tvrđavom Lovrijenac, šibenske katedrale Sv. Jakova, ali i zagrebačkih povijesnih lokacija, Cvjetnog trga ili Gornjeg grada. Pokazao je i velike mogućnosti rasvjete interijera sakralnih prostora, od kojih je najpoznatija porečka Eufrazijeva bazilika i katedrala Sv. Stošije u Zadru. S rasvjetom spomenika počeo se baviti spontano, početkom 1970-ih, kad je osvijetlio grad Hvar. Na jednom stručnom skupu Hvar je bio proglašen najbolje osvijetljenim gradom u tadašnjoj državi, za što je kao nagradu 1974. dobio preporuku za specijalizaciju u Engleskoj. Često se borio s administracijom, konzervatorima, o čemu je često kritički pisao i s njima polemizirao u dnevnom tisku i periodici, o čemu je godinama kritički pisao i o čemu uskoro priprema i opsežnu knjigu eseja. Voli reći kako je osvijetljeni grad “kao čovjek koji se smiješi”.

[quote_box_center]

• Josip Ušaj, poznati stručnjak za umjetničku rasvjetu spomenika kulture, priredio je veliku monografsku izložbu

• “Svjetla spomenika” izložba je projekata i realizacija nakon gotovo četiri desetljeća intenzivne karijere

• Voli reći kako je osvijetljeni grad “kao čovjek koji se smiješi”

[/quote_box_center]

NACIONAL: Kako ste se tek sad odlučili za ovu izložbu, koja ima studijsko-znanstveni karakter, a ne samo kritički?

Bio je velik posao sakupiti i prezentirati sav taj materijal. Ali pravi spiritus movens je moj revolt prema ponašanju odgovornih ljudi kad se radi o rasvjeti Zagreba. Kad je u pitanju javna rasvjeta, ima mnogo loših rješenja, upravo se priprema nebulozno rješenje rasvjete Trga kralja Tomislava s podnim svjetiljkama, a Mesnička ulica je priča za sebe. Spomenička rasvjeta u Zagrebu nije vrijedna spomena. Iz našeg glavnog grada, nažalost, ne možete poslati razglednicu noćnog Zagreba, kao što možete iz mnogih europskih metropola.

NACIONAL: Kako Zagreb izgleda noću?

Nedavno je netko napisao da je Zagreb “mračan grad” i s tim se slažem. Naravno, mislio je u doslovnom smislu, neka tako i ostane. Rasvjetna tehnika je struka koja od sudionika traži znanje i entuzijazam, ponajprije projektanata, a potom i od onih koji arbitriraju. Zbog nebrige ovih drugih, ne vjerujem u skori boljitak.

NACIONAL: Koje je zapravo vaše područje djelovanja?

Bavim se rasvjetom u eksterijeru i javnom rasvjetom, preferirajući vrijedne prostore te akcentnom rasvjetom spomenika kulture. Izbjegavam kada mogu banalne zadatke. Javna rasvjeta može biti jednostavna ili složenija, jednostavna je najčešće u predgrađima ili na rubnim dijelovima grada. U središtu grada imate kreativnu slobodu, možete odstupiti od standardnih rješenja, vodeći računa da elementi javne rasvjete budu u kontekstu prostora dispozicijom, gabaritima i formom, a kvaliteta svjetla sukladna zahtjevima struke.

NACIONAL: Objasnite značajke akcentne rasvjete javnih spomenika.

To je nešto posve drugačije u odnosu na javnu rasvjetu i tu nema propisanih rigidnih zakona ili preporuka, morate biti apsolutni kreativac. Tu je znanje o luxima nužni minimum, a jedan je uvaženi stručnjak rekao je da je od nedostatka rasvjete gora samo loša rasvjeta. Lošim rješenjem negira se volumen, prostorni planovi, stvara se lažna slika objekta. Pokušavam već četiri desetljeća afirmirati ideju o stvaranju treće dimenzije uz pomoć artificijelne rasvjete u središnjim najvrednijim gradskim prostorima. Svjetlotehnika je kod nas i danas marginalizirana kao struka.

NACIONAL: Jeste li imali podršku drugih struka, ponajprije konzervatora tijekom karijere?

Odlično sam surađivao s gospodinom Miljenkom Domijanom na rasvjeti interijera u zadarskoj katedrali Sv. Stošije. S rezultatom su bili zadovoljni i konzervatori i crkva, potvrđuje to i priznanje kojeg sam dobio od tadašnjeg zadarskog nadbiskupa, gospodina Prenđe. Evo, ponovo su me zvali, nakon četrdeset godina, da iznova osvijetlim neke dijelove Hvara i to me dirnulo. Imao sam odlična iskustva s konzercvatorima u Sloveniji i Crnoj Gori.

NACIONAL: Zašto je tako?

Gledajte, možda je arhitektima lakše boriti se s konzervatorima jer su sličnih struka i arhitekti su im veći autoritet. Vidim i u vašem intervjuu s arhitektom Fabijanićem da je ogorčen, s pravom, ali možda ga ipak više slušaju. Ni danas moja specijalnost nema kolegij na fakultetima, ili samo postoji kao jednosemestralni izborni predmet. Moja struka naslanja se na druge dvije vrlo važne struke, a to su urbanisti i konzervatori. Međutim, oni me prihvaćaju najčešće pod jednim uvjetom: da bezrezervno prihvaćam njihove ideje i stavove. Konzervatori bi se morali voditi načelom arbitriranja, a ne samo pravom veta, što je možda znak njihove nesigurnosti i nekvalificiranosti. Ne želim biti lažno skroman, ali imam naročit osjećaj za prostor, dijelom je to urođeno, a dijelom i naučeno. U svojem sam poslu morao često promatrati prostor, a bavim se pasionirano i vrlo uspješno i fotografijom, a za to moraš stalno zapažati, vrednovati prostor. Ne nastupam nekritički, znam što u nekom prostoru može funkcionirati.

NACIONAL: Sjećate li se nekih posebno bizarnih primjera suradnje?

Naravno, bilo je ih je i poprilično. Kad sam radio projekt osvjetljavanja interijera trogirske katedrale Sv. Lovre, jedan mi je splitski konzervator rekao da “takva rasvjeta nikad prije nije bila”. Veliko otkriće! Reći to za jedan stilski složen prostor u kojemu se na romaniku naslanja gotika, a na ovu renesansa, posve je neumno. Jedna zagrebačka konzervatorica kada sam ju zamolio da mi obrazloži primjedbe na moj projekt unutrašnje rasvjete Sv. Marije Okićke, rekla je: “Nije moje da obrazlažem, nego da zahtijevam!” Jedan zagrebački urbanist, čije je svojevremeno rješenje jednog poznatog zagrebačkog trga bilo vrlo upitno, prilikom jedne rasprave o obnovi gornjogradske plinske rasvjete upitao me “čemu plinska, što nedostaje električnoj rasvjeti”. Ipak, sve to nadmašuje zahtjev jednog kvazistručnjaka iz zagrebačke gradske uprave da se zgrada Umjetničkog paviljona u Zagrebu osvijetli raznobojnim svjetlima! To vam se u struci posprdno naziva tzv. Las Vegas efektom. Odbio sam tako postupiti, moj projekt je odbijen i sada vodimo sudski postupak. Dakle, ako ikada vidite fasade Umjetničkog paviljona osvijetljene u boji, to sigurno nije moj projekt, iako me tada, 2013., otvoreno podržao gradonačelnik Milan Bandić. I Dubrovnik je u ovom trenutku dobar primjer grada koji se noću pretvara u kič-grad, a to bi se moglo uskoro dogoditi i sa Zagrebom.

NACIONAL: Imate dugu i složenu povijest suradnje s gradskom upravom na projektima osvjetljavanja povijesne urbane jezgre u Zagrebu…

Radio sam na studiji rasvjete Zagreba 2002. na poziv gradonačelnika Milana Bandića. U ljeto 2012. ponovno sam pozvan preko njegova savjetnika Željka Horvata da surađujem na rasvjeti spomenika kulture u arealu Trga Petra Preradovića, Pravoslavne crkve i spomenika Petru Preradoviću, Tinu Ujeviću i Nikoli Tesli. Projekt je urađen na vrijeme, izvedba u zadanom roku, primjedbi nije bilo, obaveze su od naručitelja promptno izvršene. U siječnju 2013. gradonačelnik me preko tadašnje zamjenice, gospođe Jelene Pavičić-Vukičević opet pozvao na sastanak da osvijetlim šest spomenika unutar Zelene potkove: zgradu HNK, Umjetnički paviljon, Glavni kolodvor, staru Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Muzej Mimara i zgradu HAZU. Uz ovaj program “Zagreb-grad svjetla-jedna vizija”, ponudio sam još jedan program, “Zagreb na Savi”, vjerujući da će to pridonijeti nastojanjima konačne simbioze Zagreba i njegove rijeke.

dubrovačku kulu minčetu ušaj je osvijetlio 1988. godine Foto: Nacional

NACIONAL: Pisali ste svojevremeno o problemu osvjetljavanja Domovinskog mosta…

Bez obzira na to izgleda li on sada lijepo, objekti se ne osvjetljavaju samo radi njih samih, nego najprije radi slike grada. On ne povezuje ništa bitno, na rubu je grada, a ja sam 2008. pisao kako bih za te novce osvijetlio pet mostova koji povezuju stari i Novi Zagreb, uključujući pješački most i one prekrasne skulpture na savskom nasipu u Parku skulptura, od Marije Ujević do Ratka Petrića. Zamislite kako bi to bio prostor kultiviran svjetlom!

NACIONAL: Što se dalje događalo u razradi tih programa?

Ne znam zapravo. Znam da nikada nisam imao problema s gradonačelnikom Bandićem, ali očito uvijek u svakoj administraciji postoje ljudi iz sjene ili trećeg ešalona koji podupiru možda neke svoje prijatelje ili interese.

NACIONAL: Mislite li da gradonačelnik nije mogao u sve biti detaljno upućen?

Vjerujem da ne mora nužno u sve biti upućen. Možda su ga i sabotirali, bilo je takvih situacija. Svejedno sam nastavio raditi na projektu rasvjete Umjetničkog paviljona i Trga kralja Tomislava jer su me ponovno zvali iz Grada da nastavim. Ipak, moji projekti su vraćeni, a jedan od zahtjeva je bio da Umjetnički paviljon treba biti osvijetljen u bojama. Spomenici kulture trebaju biti osvijetljeni dostojanstveno, kakvi su i sami. Svjetlost nije cilj, ono je sredstvo. Spomenik kulture neće biti vredniji ni ljepši ako ga osvijetlimo, a pogotovo obojenim svjetlima, ta on je najljepši danju pod prirodnim svjetlom! Umjetnim svjetlom samo pokušavamo upozoriti na vrijednosti grada, pokazujući da smo ih svjesni i da ih respektiramo.

NACIONAL: Bilo je nekih anonimnih napisa kako je vaša rasvjeta spomenika Petru Preradoviću i Nikoli Tesli namjerno, svjesno loša. O čemu se radilo?

Da, pisali su da sam namjerno loše osvijetlio spomenike dvojice velikana jer su srpskog podrijetla, stavljajući naglasak na podnožje, a ne na njihov lik, volumen skulpture. Napadalo se direktno i nedvosmisleno moju autorsku koncepciju da je tendenciozna prema hrvatskim velikanima srpskog podrijetla. Pa time bih sabotirao sam sebe! To je, prema mojoj procjeni, pisao neki povjesničar umjetnosti, s detaljima mojeg projekta rasvjete koji je mogao znati vrlo uzak krug iz zagrebačkih radskih službi. Pravilo je da se figura nježno, difuzno osvjetljava, kao da je milujete svjetlom, a postament jače, da figuru vizualno povežete sa zemljom, a ne da imate dojam kao da spomenik lebdi bez podnožja. Dakle, pokazali su u napisima neznanje, zloću i glupost. S druge strane, nitko se ne buni kako je loše osvijetljen spomenik bana Jelačića na Trgu, gdje vas sa svih strana reflektori zaslijepljuju.

NACIONAL: Imate i jedan vrlo značajan projekt i realizaciju, inicirali ste obnovu plinske rasvjete na prostor Gornjega grada i dijela Kaptola.

To je možda kruna cijelog mog rada u povijesnim ambijentima. Radio sam punih deset godina na tom projektu, od kraja 1980-ih do 1990-ih. Imao sam u tomu veliku podršku iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika, Muzeja grada Zagreba i stručnjaka iz Gradske plinare. Ta je rasvjeta unikatna i ona funkcionira od 1863., samo još dva grada u Europi imala su je prije Zagreba.

NACIONAL: Što mislite o stanju u splitskoj jezgri, svom rodnom gradu?

Najvredniji prostor Splita je riva koja je danas mjesto moderne prostorne instalacije koja bi mi se čak svidjela da je na nekom drugom mjestu, ali ta šuma čeličnih stupova nikako na nju ne spada. Ona potpuno mijenja karakter splitske rive i nemate ni jednu čistu vizuru na stilski vrijedne zgrade i pročelja iza stupova. A sada imate čelični zid ispred pročelja kuća i ziđa Dioklecijanove palače. Srećom, nismo dobili gigantskog Isusa Superstara na Marjanu.