Zagrebački arhitekt Ljubomir Miščević, redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i naš najveći stručnjak za održivu i ekološku arhitekturu te sustave energetske obnove i implementacije u gradnji visokotehnološke arhitekture, nedavno je sudjelovao na 19. svjetskoj konferenciji o pasivnoj kući u Leipzigu, a ujedno završava nekoliko velikih regionalnih projekata pasivnih kuća i obnovljivih izvora energije. Predsjednik je Hrvatske sekcije u Međunarodnom udruženju za sunčevu energiju, dobitnik je priznanja Državne uprave za zaštitu okoliša RH 1995. i kompanije Ford za očuvanje prirodne i kulturne baštine 2000. Osnivač je i od 2009. do 2012. bio je prvi predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata.

[quote_box_center]

• Faktor 10 je popularni naziv za postizanje čak desetorostrukih ušteda energije koje su moguće ako se obnova izvodi prema definiciji pasivne kuće’

• ’Podsjećam da je u Jugoslaviji bilo više od dvadeset proizvođača ‘solarnih kolektora’, a naša današnja proizvodnja nije konkurentna ni unutar naših granica’

[/quote_box_center]

U razgovoru za Nacional pojasnio je još uvijek javnosti nedovoljno poznate pojmove pasivne kuće te energetske i održive arhitekture, zbog čega u Hrvatskoj ti tipovi arhitektonske gradnje nisu češći i zašto programi energetske obnove kuća i kulturne baštine imaju dosta propusta.

IAKO SE VEĆ ČETRDESETAK GODINA Miščević sustavno bavi održivom arhitekturom, svjestan je kako u široj kulturnoj javnosti taj pojam još uvijek nije zaživio. “Još 1976. u Listu studenata arhitekture objavljen je moj članak ‘Sunčeva energija – budućnost’, a to je bilo prije gotovo 40 godina. Od tada se kontinuirano bavim temom uporabe sunčeve energije na pasivan način, odnosno bioklimatskom arhitekturom, što je tada bio suvremen odgovor na globalnu energetsku krizu. Arhitektura je tada bila jedan od najvećih potrošača energije za grijanje prostora, a sve više i za hlađenje pa je kao i danas energetska potrošnja u arhitekturi područje u kojem se mogu ostvariti puno veće uštede. Tehnološki razvoj omogućio je sinergijska rješenja pasivnih i aktivnih instalacijskih sustava koje mnogi mogu priuštiti”, kaže Miščević.

On smatra kako se unatrag tri desetljeća svijest o zaštiti i unapređenju okoliša intenzivirala i danas objedinjuje energetske koncepte visoke učinkovitosti u zaštiti klime. “Tako dolazimo do energetske i održive arhitekture koja predmnijeva visoku energetsku učinkovitost i održivost po izvornoj definiciji iz 1987. koju je oblikovalo povjerenstvo pod vodstvom Gro Harlem Brundtland, bivše premijerke Norveške i predsjednice Svjetske zdravstvene organizacije. Ne radi se samo o novogradnji, nego o mnogo važnijoj činjenici da neizbježno moramo obnoviti sve što nas okružuje i u čemu živimo. Upravo takva arhitektura nosi odgovornost u promicanju i ostvarenju raznih zacrtanih scenarija, među kojima su oni Europske unije trenutačno vodeći u svijetu. Scenarij ‘3×20’ do 2020. je poznat i treba se dogoditi takoreći prekosutra”, navodi Miščević.

Zbog toga se intenzivno govori o načinima kako da se zadovolje scenariji za 2030. i 2050. U scenariju za 2030. cilj je da se smanji emisija stakleničkih plinova za 40% i poveća udjel obnovljive energije na 27%, uz kontinuirano unaprjeđenje energetske učinkovitosti. U scenariju za 2050. želi se reducirati emisija CO2 za 85 – 95%. Upravo je energetska i održiva arhitektura provjeren model za napuštanje ugljičnog doba.

Prema njegovim riječima, pasivna kuća je vrlo nisko-energetski standard novogradnje i obnove. Fizičar Wolfgang Feist iz Njemačke s kolegom Šveđaninom Boom Adamsonom prije četvrt stoljeća definirao je takav model gradnje. U nultim i plus-energetskim kućama već s kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih primijećeno je da super ovojnice uzrokuju nedostatak zraka. Unošenjem ventilacijskog sustava s rekuperacijom – korištenjem otpadne topline – uz još nekoliko epohalnih inovacija, nakon više od 100.000 kuća i zgrada razne namjene može se ustvrditi da je energetski standard pasivne kuće opravdano poslužio u Europskoj uniji kao platforma za planove do 2020. i dalje.

OD 17. DO 19. TRAVNJA U LEIPZIGU je održana 19. svjetska konferencija o pasivnoj kući. Miščević objašnjava kako je tada predstavljena nova klasifikacija koja sadržava tri vrste pasivnih kuća. “Standardna se naziva ’klasična, ‘plus’ je naziv za model koji ima dio obnovljivih izvora energije, što rezultira generativnim udjelom energije koji umanjuje potrošnju primarne energije, a treća je “premium” koji ima još više obnovljivih izvora u sustavu, pa tako još više generirane energije i još manje potrebe za primarnom energijom. Ta nova klasifikacija pasivnih kuća će zasigurno pomoći u razradi predstojećih scenarija za 2030. i 2050.“, istaknuo je Miščević.

U Hrvatskoj je, međutim, grijanje na sunčanu energiju još uvijek prilično skupo i obitelji s prosječnim primanjima ne mogu ga priuštiti, no Miščević tvrdi da sadašnja situacija ima dobru perspektivu.

“U zemljama poput Hrvatske, u kojima upotreba sunčeve energije ima iznimno velik potencijal, pogotovo uz pomoću današnje tehnologije, prednosti su velike ne samo u stambenoj arhitekturi, nego i u svim drugim funkcionalnim tipovima arhitekture. U priobalju, na otocima i u cijeloj južnoj Dalmaciji, riječ je zasigurno o investiciji koja bi se brže isplatila. Međutim, kao što to već desetljećima možemo vidjeti, potpuna isplativost toplinskih sustava u kontinentalnim područjima je za oko pet-šest godina. Isplativost investicije pospješuju i potpore za njihovu ugradnju”, uvjeren je Mišević. Smatra kako je problem u isplativosti korištenja sunčeve energije za proizvodnju električne struje. “Cijene fotonaponskih ćelija-panela su visoke, ali oni su sve više učinkoviti te uz poticaje, što se vidi u nekim primjerima iz inozemstva i u područjima gdje je znatno manje Sunca, mogu biti profitabilni. Nažalost, u Hrvatskoj trenutno postoje dva proizvođača tih panela. U bivšoj Jugoslaviji bilo je preko dvadeset proizvođača toplinskih sunčanih pretvornika, ili kako se još uvijek uporno govori ‘solarnih kolektora’, iako sve drugo u vezi sa Suncem zovemo sunčanim. Nevjerojatno je da današnja proizvodnja u Hrvatskoj nije konkurentna ni unutar naših granica”, rekao je Miščević koji je i voditelj je Konzorcija pasivna kuća Hrvatska (KPKHR).

ON JE UTEMELJEN PRIJE GODINU DANA kao mjesto za pouzdane informacije o pasivnoj kući, odnosno o standardu vrlo nisko-energetske gradnje. “Sjedište Konzorcija je na Arhitektonskom fakultetu kao ‘neutralnoj’ adresi, kao što već niz godina uspješno djeluje i na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Surađujem s Wolfgangom Feistom i njegovim Institutom za pasivnu kuću u Darmstadtu, pa razvoj tog energetskog standarda pratim i u njemu sudjelujem više od dvadeset godina. Članovi Konzorcija su institucije, lokalne uprave, pojedinci od studenata do profesionalaca, tvrtke proizvođača, zastupnici, investitori, izvoditelji, inovatori i udruge. Tako kvalitetnije organiziramo domaće i stručne skupove, seminare i predavanja, stručne obilaske i izložbe. Tako će se Osmi dani pasivne kuće u Hrvatskoj kao trodnevni međunarodni skup s izložbom i stručnim obilascima održati od 13. do 15. studenoga na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu”, najavio je Miščević. A sredinom svibnja održan je 6. zagrebački energetski tjedan i Miščević je za Nacional objasnio koncept sustavne energetske obnove u Hrvatskoj: “U okviru tog tjedna peti put je održan seminar na temu napredne energetske obnove ‘faktor 10’. Koncept obnove je dobar prvenstveno zbog toga što je postao ostvariv, jer smo dobili financijsku potporu, ali upitna je kvaliteta energetske obnove. Dok god se projektantski i financijski stručno i odgovorno ne napravi koncept cjelovite i dubinske obnove, postoji rizik da se dogodi šteta. U Zagrebu je upravo 89 aktivnih gradilišta na kojima Grad obnavlja zgrade javne namjene u svojem vlasništvu. Ostvaruje se prvi u povijesti tako veliki i kvalitetni program s obzirom na “B” energetski razred nestambene namjene”, pojasnio je Miščević.

On tvrdi i da energetska obnova može biti višestruko štetna u vezi autorskih prava u arhitekturi. “Ako se ne uvažavaju arhitektonske vrijednosti graditeljskog naslijeđa, krše se autorska prava, pa se postavlja pitanje kako će se to zakonski riješiti. Etički kodeks struke je jasan, samo nije jasno zašto se ipak događaju problemi. Na sreću, rijetko koji autor obnova ne pita za suglasnost još živuće arhitekte izvornih rješenja, iako ima i takvih slučajeva. Energetska obnova nije samo energetska i od nje se ne očekuje samo ušteda. Kad govorimo o stanovanju, to je i vrlo osjetljiv sociološki problem koji nije riješila niti zakonska odredba o 51% potrebnih glasova suvlasnika za provedbu obnove, jer 49% preostalih stanara često nije protiv obnove svojih stanova, nego nemaju novca. Poznati su razni modeli rješavanja takvih problema kojih ima i kod nas. Ali do sada je u prvim obnovama ipak prisutna lagana stihija koja ne donosi uspjeh”, pojašnjava Miščević. No Miščević smatra da je nacionalna koncepcija energetski gotovo nulte gradnje jednim dijelom upitna i nedorečena i da je provedena prilično netransparentno. “Koncept definiranja energetski gotovo nulte gradnje prepušten je pojedinoj zemlji članici EU da ga sama odredi. Nekoordiniranost u metodi i kriterijima nažalost je dovelo do poražavajućih rezultata koji će se zbog velikih neujednačenosti morati što prije revidirati. Pojedini sudionici vjerojatno nisu bili dovoljno upućeni u razvoj teme ili nemaju dovoljno iskustva. Primjer Belgije potvrđuje tu tezu, jer su koncepti između izdvojenog Bruxellesa i flandrijskog dijela Belgije potpuno različiti, a valonski dio se još nije deklarirao. Što se tiče Hrvatske, s obzirom na iskustva u gradnji zgrada A+ energetskog razreda (pasivna kuća), definicija energetski gotovo nulte gradnje koja sadržava i udio obnovljivih izvora može biti i bolja. Još se očekuje i definicija za već izgrađene zgrade. One će se zasigurno još revidirati, pogotovo zbog dugoročnih scenarija u EU. Pohvalno je to što je Hrvatska svoju definiciju poslala na vrijeme kao jedanaesta zemlja, pa ne plaća kazne zbog kašnjenja. Međutim, postavlja se pitanje zašto preostalih sedamnaest država nije poslalo svoju definiciju usprkos sankcijama koje nisu zanemarive”, kaže Miščević.

Nedavno je završen i EU projekt PassReg, odnosno, “Energetska revolucija, regije pasivnih kuća i obnovljivih izvora energije”, koji je za Hrvatsku vodio Grad Zagreb, a na kojemu je sudjelovao i Miščević kao autor oglednih projekata, ali i kao organizator Dana pasivne kuće, suorganizator dijela programa Zagrebačkog energetskog tjedna te kao voditelj Konzorcija pasivna kuća Hrvatska. Dugogodišnja suradnja s Gradom Zagrebom započela je još 2007. na projektu EU iz programa Intelligent Energy Europe “Umreženje promotora pasivne kuće kao standarda gradnje u EU”

“ZA PROJEKT ‘REGIJE PASIVNIH KUĆA i obnovljivih izvora energije – PassReg’ s motom ‘Izgradimo energetsku revoluciju’ prvotno je bio odabran projekt višenamjenske zgrade ‘Sunčica’ uz Veliko jezero na Bundeku, jer je bio plan da se ona izgradi tijekom trajanja projekta. Kako zgrada još nije izvedena, izabrana je obiteljska pasivna kuća ‘M6’ u Gornjem Stupniku koju sam projektirao. U završnoj publikaciji projekta ‘Defining the Nearly Zero Energy Building’ kuća je bila ogledni primjer iz Hrvatske”, pojašnjava Miščević. On se slaže s mišljenjem svojih kolega da Hrvatska povlači premalo sredstava iz EU fondova zbog nedostatka znanja i iskustva. Kao arhitekt Miščević ima i dopuštenje Ministarstva kulture za radove na nepokretnim kulturnim dobrima. Obnova kulturne baštine moguća je do najviše razine energetske učinkovitosti, sve do tzv. ‘faktora 10’ kojim se postižu velike uštede energije bez devastacije postojeće arhitekture. No na neke se elemente u projektnoj studiji treba posebno paziti.

“Kad radimo energetski učinkovitu obnovu ovojnice zgrada graditeljske baštine, a posebice pojedinačno zaštićenih zgrada, temeljni zahtjev je zadržavanje izvornog izgleda – oblika pročelja, njegovih profilacija i materijala te boja završne obrade. Izvedba takve obnove je vrlo zahtjevna, jer se mora izvesti u skladu s konzervatorskim zahtjevima i metodama. ‘Faktor 10’ je popularan naziv za postizanje čak deseterostrukih ušteda energije koje su moguće ako se obnova izvodi prema definiciji pasivne kuće. Mora se ostvariti zrakonepropusnost ovojnice zgrade, prekid toplinskih mostova, toplinska izolacija zidova i ugradnja odgovarajućeg ostakljenja u novim ili obnovljenim krilima, doprozornicima i dovratnicima. Potrebno je izvesti i ventilacijski sustav koji također ne smije devastirati izgled interijera. Tijekom Dana pasivne kuće i Zagrebačkog energetskog tjedna već šest godina prikazujemo najbolje primjere unutarnje izolacije”, navodi Miščević.

AKO SU ZIDOVI PROČELJA I U INTERIJERU obogaćeni ukrasnom plastikom, oslikani ili imaju mozaik, nije moguće tako raditi pa se od slučaja do slučaja pronalaze najbolja rješenja koja će osigurati potpuno zadržavanje oblika prozora i ostakljenih stijena. Postoje i nanotehnološki materijali koji mogu učinkovito zamijeniti klasične izolacijske materijale. Miščević ističe kako su na 19. svjetskoj konferenciji o pasivnoj kući u Leipzigu usvojene preporuke za energetsku obnovu: “ako radiš, radi dobro” i etapna izvedba “korak po korak”, što je puno bolje nego forsirati obnovu u jednom koraku s nižim energetskim razredom, pa čak i u slučaju da se investicija dugoročno ne isplati. “Sugerira se dubinska obnova koja se u nas ni ne spominje. Govori se o programima obnove kuća i zgrada koje se namjeravaju obnoviti u godini dana, ali nažalost ne i o energetskom razredu koji se želi postići. U EU se preporučuje najniži energetski razred obnove stambene i nestambene arhitekture, ali se ne zabranjuju izvedbe više razine i kvalitete. Hrvatska još nije definirala energetsku potrošnju postojećih zgrada kao ni većina članica EU. Do 2020. ima vremena za definicije koje će se i revidirati, ali u međuvremenu će se obnavljati brojne zgrade pa je hitno potrebno dobro i odgovorno promisliti je li kvantiteta prioritet u odnosu na kvalitetu”, navodi Miščević.

On pojašnjava kako je etapni scenarij energetske obnove prikazan u međunarodnom američko–hrvatskom znanstveno-istraživačkom projektu “Energetska i ambijentalna obnova” (Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet i Lawrence Berkeley National Laboratory, California) još 1985. na primjeru naselja Trnsko u Zagrebu, koji je do danas mnogo puta prezentiran domaćoj i inozemnoj stručnoj javnosti. “Ocijenjen je kao jedan od najboljih u tom trenutku, ali je i očito bio puno ispred svog vremena. Do danas, usprkos pozivima predstavnicima lokalne uprave nije bilo ozbiljnijeg pokušaja da se taj projekt koji sam izradio prije trideset godina implementira u dvanaest predviđenih etapa, a sadržavao bi i implementaciju obnovljivih izvora energije i obnovu okoliša. Prema istraživanjima, građani Zagreba u pojedinim naseljima vrlo su različito informirani o energetskoj obnovi zgrada, a slično je situacija i u svijetu. Ipak, interes građana u Remetinečkom Gaju, Zapruđu, Sigetu, a u novije vrijeme posebno u Srednjacima, pokazuje da sve više surađuju s institucijama i projektantima”, ističe Miščević. Ali kaže da ima recentnih primjera visokovrijedne arhitekture koji su pogrešno obnovljeni. “Meni su potpuno neshvatljivi primjeri prijedloga energetske obnove zaštićene arhitekture, poput obnove stambenog nebodera, remek djela arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu na vrlo niski energetski razred. O dubinskoj obnovi se ne govori, niti o radu u etapama koju sam predlagao tadašnjim predstavnicima stanara još prije desetak godina. Ako će se izvesti takva slabo učinkovita energetska obnova i to samo ovojnice, bit će isplativa vjerojatno samo u kontekstu sigurnosne obnove, jer je poznato da klizni elementi rebrenica za zaštitu od sunca padaju zbog dotrajalosti i ugrožavaju sigurnost građana, a dječje je igralište podno tog južnog pročelja odavno ograđeno i zatvoreno. Za taj i slične primjere u našoj arhitekturi, a posebno u arhitekturi hrvatske moderne, potrebna je mnogo veća odgovornost u promišljanju i iznalaženju najboljeg rješenja za koje se, od kada smo članica EU mogu povući i dodatna sredstva”, pojašnjava Miščević.

TAJ ARHITEKT SMATRA kako se arhitektonska struka etički osramotila s ponudama za legalizaciju i energetske certifikate preko, primjerice, Crnog jajeta. “Godinama sam bio predsjednik Suda časti u Društvu arhitekata Zagreba i Udruženju hrvatskih arhitekata, imao sam raznih problema i podosta sam naučio o ljudima. Međutim, ništa slično se nije dogodilo ni u tolikim razmjerima kao kad je riječ o legalizaciji objekata. Ona nije izmišljena kao izvor sredstava za punjenje državnog proračuna ni za neprimjereno ponašanje struke”, rekao je Miščević. Miščević ističe fenomen grada Koprivnice koji je u svibnju dobio nagradu Energy Globe za projekt “Novo lice Koprivnice”, gdje su do sada useljene tri višestambene zgrade A+ energetskog standarda, izvedene u sustavu POS- a. To do sada nije ostvareno ni u jednoj državi članici EU u okruženju. “Koprivnica je jedinstven primjer u našoj europskoj regiji i zgrade se nalaze u njenom ‘Zelenom kvartu’. Prema urbanističkom projektu to naselje treba imati sedam višestambenih zgrada i dvanaest obiteljskih kuća”, navodi Miščević. Kaže da ga posebno raduje vijest da je gradonačelnik Milan Bandić najavio kako će nastaviti gradnju višenamjenske zgrade “Sunčica” na jezeru Bundek koju je osmislio prije osam godina, a tada je bila zamišljena kao prva zgrada energetskog standarda pasivne kuće (A+) javne namjene u Hrvatskoj i kao prva gradska fotonaponska elektrana. S obzirom na to da je gradilište otvoreno prije dvije godine, vjeruje da će se ta eksperimentalna zgrada napokon završiti.