Koncem proteklog tjedna do redakcije Nacionala iz HDZ-a je dospio jedan spis tajne službe iz 1995., koja je u to vrijeme nosila naziv Služba za zaštitu ustavnog poretka – SZUP. U tom se dokumentu, koji je označen oznakom “vrlo tajno”, precizno opisuje da je Vice Vukojević početkom 90-ih ukrao dragocjenu dokumentarističku građu iz arhiva MUP-a.

Vukojević je umirovljeni sudac Ustavnog suda krajnje desne političke orijentacije. On je proteklih nekoliko godina jedan od glavnih političkih stratega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Vukojević već dulje vrijeme vrlo često, a u nekim razdobljima i svakodnevno dolazi u središnjicu HDZ-a. Formalno ondje nije zaposlen, u stranci obnaša funkciju tajnika Kluba utemeljitelja HDZ-a, a bliski Karamarkovi suradnici tvrde da upravo Vukojević figurira kao kreator i inicijator većine Karamarkovih javnih političkih istupa. Ti se istupi uglavnom svode na forsiranje ideoloških i svjetonazorskih javnih diskusija koje su HDZ počele svrstavati prema rigidno desno politički orijentiranoj stranci, što je zapravo i odraz Vukojevićevih političkih stajališta.

Taj skriveni Vukojevićev utjecaj počeo je sve više smetati brojnim umjerenim članovima HDZ-a pa su neki od njih odlučili Nacionalu dostaviti dugo skrivani materijal koji Vukojevića teško kompromitira. Dosje SZUP-a o Vukojeviću jedan je od onih koji nosi oznaku vrlo tajno ponajprije kako bi se pod njome prikrio kriminal Vukojevića i njemu bliskih osoba. Zato se može propitivati i tko su bili njegovi moćni zaštitnici te tko su osobe koje bi trebale odgovarati zbog dugogodišnjeg zataškavanja Vukojevićevog izvjesnog kriminalnog ponašanja.

Dokument u posjedu Nacionala otkriva da je Vukojević kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova i predsjednik saborske Komisije za istraživanje ratnih i poratnih zločina u razdoblju od 1991. do 1994. “na nedopustiv i prijetvoran način ostvario uvid, iznosio te činio preslike dosjea osoba iz dokumentarističkih fondova bivše Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske.” Taj je dramatični apel samo dio dosjea od desetak stranica Službe za zaštitu ustavnog poretka iz srpnja 1995. u kojem se upozorava na sumnjive aktivnosti Vice Vukojevića, jednog od moćnijih ljudi Tuđmanova režima koji je još i danas jedan od najutjecajnijih ljudi u HDZ-u Tomislava Karamarka. Kompletan spis koji nosi oznaku “VRLO TAJNO” i sadrži popis 205 dosjea za koje se tvrdi da ih je Vice Vukojević otuđio iz SZUP-a, Nacionalu je u najstrožoj tajnosti dostavio član HDZ-a, pripadnik umjerene stranačke struje. Taj član HDZ-a jedan je od članova stranke koji s dubokim nezadovoljstvom promatraju kako u stranci raste utjecaj ljudi iz nekadašnjeg obavještajnog miljea.

Više izvora potvrdilo je Nacionalu da je dosje koji je dostavljen redakciji autentičan. Autentičnost dokumenta i njegova sadržaja potvrdila su Nacionalu dva neovisna izvora iz vrha nekadašnje Službe državne sigurnosti koji su se još prije promjena 1990-ih stavili na hrvatsku stranu. Provjera autentičnosti dokumenta bila je iznimno važna jer njegov sadržaj otkriva dosad nepoznate detalje o nestalim dosjeima iz fundusa bivše jugoslavenske tajne službe. O tome da je najveći dio tih dosjea otuđio upravo Vukojević sumnjalo se još i ranije, ali sve podatke o tome imale su samo osobe iz vrha obavještajne službe. Među otetim dosjeima nalazi se, jasno, dosje samog Vice Vukojevića, ali i dosjei Ante Pavelića, Dobroslava Parage, Zvonka, Julijane i Zdravke Bušić, Vlade Gotovca, Mike Tripala, Vlatka Pavletića, Ivana Gabelice, nekih crkvenih velikodostojnika poput kardinala Franje Šepera, biskupa Josipa Arneića, svećenika Vilima Cecelja i Krunoslava Draganovića, bivših emigranata poput Mire Barišića, Stjepana Bilandžića, Branka Jelića, Nikole Štedula, Đure Zagajskog, ali i Stjepana Đurekovića.

Stjepan Đureković bio je u vrijeme komunizma jedan od direktora u Ini, a 1982. emigrirao je u Njemačku gdje je godinu dana poslije ubijen u garaži u Wolfratshausenu pokraj Münchena. Zbog sumnje da su upleteni u njegovo ubojstvo, danas se u Njemačkoj sudi bivšim šefovima jugoslavenskih tajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. 

Kao jedan od svjedoka u postupku pojavljuje se Vukojević koji bi trebao svjedočiti u ožujku. Zbog te je činjenice sadržaj tajnog dokumenta u posjedu Nacionala još značajniji jer bi potencijalno mogao utjecati i na tijek suđenja, posebno ako se dokaže da je Vukojević manipulirao dokazima ili čak nešto zatajio. U najmanju ruku Vukojević bi njemačkom sudu, ali i hrvatskim institucijama te javnosti trebao objasniti gdje je dosje Stjepana Đurekovića, što u njemu piše te može li to utjecati na suđenje.

Osim Vukojevića u dokumentu se spominje i Bože Vukušić, također jedan od svjedoka u postupku protiv Perkovića i Mustača. Vukušićev dosje također se nalazi na popisu dosjea za čiji se nestanak tereti Vukojevića.

U dokumentu SZUP-a detaljno se opisuje kako je Vukojević na nezakonit način došao u posjed tajnih dosjea SDS-a. “Tijekom 1991. i dijelom 1992., u dogovoru s Jerkom Vukasom – tada pomoćnik ministra unutarnjih poslova i rukovoditelj SZUP-a – ulazio je u dokumentarističke fondove SZUP-a MUP-a RH, izuzimajući dosjee osoba, uz pomoć Bože Vukušića, iznosio dosjee i vršio preslike u prostorijama Sabora RH. Postupak je bio: u zadužni karton, kao korisnik dosjea upisivao se Jerko Vukas, međutim, dosjee su izuzimali Vukušić i Vukojević, iznosivši ih iz prostorija MUP-a. Takvim postupanjem povrijeđen je u potpunosti ‘Pravilnik o načinu davanja na uvid dosjea SZUP-a MUP-a RH’, a napose članak 6. koji propisuje: ‘Osoba koja ostvari uvid u svoj dosje, obvezuje se na čuvanje tajnosti činjenica, podataka i saznanja do kojih je tim putem došla. Zabranjuje se izuzimanje, prijepis i umnožavanje dokumenata koji čine sadržaj dosjea’, te članak 7. ‘Uvid u dosje ostvaruje se samo u određenim prostorijama MUP-a Republike Hrvatske, u prisustvu ovlaštenog djelatnika SZUP-a’. Rekonstrukcijom, za sada, utvrđeno je da je na opisani način Vukojević koristio dosjee 205 osoba (spisak u privitku). Dio na takav način pribavljene dokumentacije, bio je na nestručan način korišten i u filmu o Bruni Bušiću, a dio se koristio kao faksimil i sada u Zori”, stoji u dokumentu.

Zora je inače bio dvotjednik koji je počeo izlaziti u travnju 1995., a upravo članci koji su objavljivani u tom listu bili su povod za iscrpniju istragu SZUP-a. Naime, list je pisao o sustavu sigurnosti u Hrvatskoj na, kako stoji u izvješću, “senzacionalističko-politikantski način, uz prisutne zlouporabe, s ciljem kompromitacije sustava sigurnosti” te tako da se “konstrukcijama i insinuacijama izaziva paniku, strah i psihoze”. Potom je list objavio da im se u redakciju podmeću bombe i to zbog njihovog “sustavnog razotkrivanja nazočnosti i djelovanja jugoslavenskih tajnih službi Udbe i KOS-a u hrvatskoj državi”. SZUP je reagirao tako da je sastavio spomenuto tajno izvješće u kojem se navodi da iza tog lista zapravo stoje “urednici u sjeni” Vice Vukojević, Nikola Štedul, Božo Vukušić i Antun Babić. U izvješću se tvrdi da ti urednici koncipiraju sadržaje koji će se objavljivati i daju osnovne podatke ili dokumente za članke. Na koji je sve način Vukojević pribavljao dokumente ili pokušavao do njih doći, opisano je u izvješću: “Na posebno prijetvoran način, 19. 4. 1994.g. pokušao je ostvariti uvid u dosje biskupa Josipa Arnerića i drugih osoba, tvrdnjom da za to ima nalog i odobrenje Predsjednika RH, što se direktnom provjerom kod Predsjednika pokazalo netočnim, te je Vukojeviću uskraćen uvid.”

Još zanimljiviji dio izvješća odnosi se na Vukojevićeve veze s II. tajnikom Francuskog veleposlanstva u RH Jeanom Marc Germainom, za kojeg se tvrdi da je zapravo pripadnik vojne obavještajne službe Francuske te da istražuje sve bitne obavještajno-sigurnosne činjenice u RH. Kontakt s Germainom Vukojević je uspostavio preko svog prijatelja Franje Šanteka, a u izvješću se navodi da je 4. ožujka 1993. Šanjek izvijestio Germaina o sljedećem: “Slušaj, Vukojević mi je obećao, on ima vrpce s nasnimljenim razgovorima među zapovjednicima. Dat će mi ih u subotu.” Na to je Germain rekao: “To je jako dobro, vidimo se u subotu.” Drugom prilikom, u siječnju 1993. Germain je rekao Šanjeku: “Možeš reći Vici da me zanima sve što se odnosi na Muslimane i pokrete.” Time se zapravo implicira da je Vukojević povjerljive državne informacije usred rata odavao pripadnicima stranih službi.

U izvješću se navodi da Vukojević “prakticira parasigurnosni, vaninstitucionalni ‘obavještajni rad’”, napose na području Riječko-goranske županije. Kao jedan od sigurnosnih problema na tom su se području pojavili pojedinci koji su prikupljali razne sigurnosne podatke uz tvrdnju da to čine po nalogu iz Zagreba, za potrebe svojih “viših veza”. Navode se i imena ljudi koji su Vukojeviću služili kao “vaninstitucionalni izvori”.

U izvješću se spominje još jedan događaj u koji je Vukojević bio upleten. Riječ je o otmici Blagoja Zelića, umirovljenog djelatnika bivšeg SDS-a RSUP-a, Centra Split. Kao organizatora te otmice navodi se Vukojević, dok se kao izvršitelj spominje Božo Vukušić. “Zelić je bio zatočen u jednoj brvnari od početka veljače 1992., ispitivan o radu Državne sigurnosti, dao pod prisilom ‘očekivanu izjavu’, korištenu u TV filmu o Bruni Bušiću. Isto tako, organizator je otmice Ivana Lasića, umirovljenika bivšeg SDB SSUP-a, bio načelnik II. Uprave SDB-a SSUP-a. Otmica izvršena u lipnju 1992. u Mostaru. Lasić također dao ‘izjavu’ o svojim saznanjima o radu SDB-a”, stoji nadalje u izvješću.

U dijelu tog dokumenta elaborira se i biografija Bože Vukušića, bivšeg emigranta koji je u Njemačkoj bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Jusufa Tatara. “Način izlaska iz njemačkog zatvora i dolazak u RH, nepoznati”, navodi se u izvješću. No zanimljivo je da se u izvješću spominje da je Vukušića, dok je bio u njemačkom zatvoru, posjećivao konzul Konzulata bivše SFRJ Vladimir Vučinić, iako su posjete konzula osuđenicima za terorizam u to vrijeme bile neuobičajene. U izvješću se navodi zaključak da je najvjerojatnije riječ o obvezi bivšeg SID-a SSIP-a jer postoje indicije da je za slučaj Vukušić bio zainteresiran Božo Frank – šef punkta SID-a SSIP-a. SID je bila Služba za informacije i dokumentaciju, tajna služba Ministarstva vanjskih (inostranih) poslova SFRJ. No, u izvješću se spominje i da je Vukušić tijekom izdržavanja kazne stupio u vezu s njemačkom tajnom službom.

U zaključku izvješća stoji da su Vukojević i Vukušić na “prijevaran i zloban način došli do dokumentacije bivšeg sustava sigurnosti (205 dosjea SDS-a RSUP-a – broj nije definitivan)” te da subparasigurnosnim, nestručnim, u principu tendencioznim, vaninstitucionalnim ‘obavještajnim’ radom, dolazili do novih navodnih saznanja koja su im služila kao “moćni osnov za politička podmetanja, insinuantna povezivanja i aferašenje” jer se “bilo kakva konstrukcija može, podmetanjem dokumenata i na takav način prikupljenih saznanja, dokazivati i dokumentirati.”

Otkriće dokumenta koji teško kompromitira Vukojevića poseban je izazov za predsjednika HDZ-a Karamarka. On je više puta u posljednje vrijeme javno govorio kako kriminal više ne stanuje u HDZ-u te je čak navodio kako će takve pojedince vrlo brzo izbaciti iz stranke ako se pokaže da su takvi ljudi povezani s HDZ-om. Prema tvrdnjama više izvora iz HDZ-a, Vukojević i dalje u središnjici stranke ima svoj ured.