B&B istražuje kako je likvidacija Brodarskog instituta, nekadašnjeg giganta projektiranja i testiranja brodova i podmornica koji je imao važnu ulogu i u Domovinskom ratu, povezana s urušavanjem kvalitete Jadrolinijinih brodova.

Nedavna nesreća Jadrolinijina trajekta Lastovo s tragičnim posljedicama – nakon mnogih nagađanja i uvijek istih objašnjenja o “istrazi u tijeku” – podsjetila me je na najstrože čuvanu tajnu u državi. Riječ je o sudbini Brodarskog instituta, nekad ugledne svjetske znanstveno-istraživačke institucije kojoj država već gotovo tri godine prijeti likvidacijom. Ta zastrašujuća riječ “likvidacija” obavijena je šutnjom i mnogim neodgovorenim pitanjima.

S pravom se pitate kakve veze ima Brodarski institut s nesrećom broda Lastovo. Gotovo nikakve. Ipak, na marginama tragedije trajekta Lastovo postavljala su se pitanja o tehničkoj ispravnosti naše flote, o tome kakve rabljene brodove kupujemo i tko procjenjuje njihove maritimne sposobnosti.

Takva nas opravdana pitanja upućuju na dio djelatnosti koju je nekad obavljao Brodarski institut. Svaki brod proizveden u domaćim brodogradilištima, koja su tada bila među našim vodećim industrijskim granama, ali i svaki novi i rabljeni brod kupljen na svjetskom tržištu, bio je podvrgnut stručnom nadzoru i atestiran u Brodarskom institutu. Samo s tako ovjerenim dokumentom i potpisom ugledne institucije mogao je biti upisan u registar brodova i osiguran kod svjetskog osiguravatelja. Bilo bi zanimljivo znati: tko je danas zadužen za taj odgovoran posao?

Brodarski institut danas je pred likvidacijom, domaća brodogradnja opasno je posrnula pa neki stručnjaci upozoravaju da na svjetskom tržištu kupujemo brodske olupine neprimjerene svojim potrebama.

Logično je zapitati se zašto se kao pomorska zemlja olako odričemo Brodarskog instituta, nekadašnjeg giganta projektiranja i testiranja brodova i podmornica, ali i važne sastavnice vojne industrije. Najprije treba podsjetiti na slavnu prošlost Brodarskog instituta, osnovanog 1948. godine. Nije teško pretpostaviti s kakvim otporom tadašnjeg generalštaba koji je smatrao da mu je mjesto u Beogradu. Ipak je prevladala neoboriva argumentacija o koncentraciji visokostručnog inženjerskog kadra u Zagrebu, u kojem se jedino mogao ostvariti tako kompleksan i zahtjevan projekt. Zagreb je u to doba bio vodeće gospodarsko i znanstveno središte bivše države, a Brodarski institut građen je cijelo desetljeće.

Nakon osamostaljenja Hrvatske 1991. godine, Brodarski institut prešao je u državno vlasništvo i upisan je u Registar znanstveno-istraživačkih ustanova na području strojarstva i brodogradnje. Uskoro se prestao financirati iz državnog proračuna, a 1992. registriran je kao društvo s ograničenom odgovornošću u državnom vlasništvu.

Svaki brod proizveden u Hrvatskoj ili kupljen bio je podvrgnut stručnom nadzoru i atestiran u Brodarskom institutu

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prepoznao je važnost i vrijednost Brodarskog instituta koji je tada zapošljavao tristotinjak vrhunskih stručnjaka. Pružio je punu potporu daljnjem razvoju te institucije koja je od 1991. do 1995., kad smo bili pod embargom na uvoz oružja, za potrebe Ministarstva obrane i HV-a, u strogoj tajnosti, projektirala poslove za proizvodnju 80-ak vrsta različitog oružja u hrvatskim tvornicama. Od streljiva, mina i minobacača do brodskog raketnog sustava i oklopnih vozila. Profitabilno poslovanje polivalentne znanstvene ustanove s odjelima za fizikalna, kemijska i druga istraživanja, opremljene suvremenim laboratorijima, trajalo je od 1992. do 2000. godine. Tridesetak godina nakon završetka Domovinskog rata kao da se zaboravilo na tadašnju ulogu Brodarskog instituta, u kojem je na direktorskom mjestu bio prof. dr. sc. Vladimir Andročec.

Hrvatska država zdušno se zalaže za likvidaciju Brodarskog instituta, jednog od najvrjednijih znanstveno-istraživačkih, kulturno-povijesnih i krajobrazno-ambijentalnih naslijeđa preostalih od bivše države.

Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH proglasila je 18. srpnja 2005. Brodarski institut zaštićenim kulturnim dobrom. Tim se rješenjem zahtijevaju očuvanje i obnova njegovih izvornih obilježja, uklanjanje uzroka i posljedica ugroženosti te spomeničko predstavljanje zaštićenog kompleksa, upisanog u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Ubrzo nakon toga započela je agonija Brodarskog instituta, dijelom podudarna sa slomom hrvatske brodogradnje. Hrvatska nije uspjela spasiti svoja brodogradilišta, glavne naručitelje znanstvenih projekata Brodarskog instituta, što se neminovno odrazilo i na njegovo poslovanje.

Kompleks Brodarskog instituta, koji se prostire na 136.000 četvornih metara, bio je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća urbanistički iskorak grada preko Save i začetak izgradnje Novog Zagreba. Projektirao ga je ugledni arhitekt Marijan Haberle (1908.–1979.) sa suradnicima, a inovativnu kupolu iznad okrugla bazena, promjera 32 metra, prof. Krunoslav Tonković (1911. – 1989.), inženjer građevinarstva i najveći hrvatski mostograditelj.

Profitabilno poslovanje polivalentne znanstvene ustanove s odjelima za fizikalna, kemijska i druga istraživanja, opremljene suvremenim laboratorijima, trajalo je od 1992. do 2000. godine | Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Marijan Haberle projektirao je – među ostalim – Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, bolnicu na Jordanovcu, Tehnički muzej, Studentski centar i mnoge druge zgrade. Krunoslav Tonković projektirao je Most slobode i Jankomirski most u Zagrebu, most preko Krke kod Skradina, most preko Korane kod Slunja itd. Cjeloviti kompleks Brodarskog instituta, dovršen 1959., okružen je parkom-arboretumom koji je projektirala krajobrazna arhitektica Mira Halambek-Wenzler (1929. – 2008.). Taj raskošan park s mnogo egzotičnog drveća drugi je zagrebački botanički vrt, nažalost, zapušten i nedostupan široj javnosti.

Kad se neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, na parceli u vlasništvu Crkve, počeo graditi Brodarski institut, od Save do Velike Gorice bila su polja zasađena poljoprivrednim kulturama. Procjenjujući da bi gradnja znanstvenog instituta mogla biti dobrobit za širu zajednicu, Crkva se – vjerojatno u dogovoru s Vatikanom – odrekla vlasništva nad tom visokovrijednom parcelom.

Od nekadašnjeg Brodarskog instituta danas je preostala samo grandioznost, u šokantnoj protivnosti sa zapuštenošću cijelog kompleksa. Ipak, i tako zapušten, Brodarski institut u manjem opsegu i danas posluje sa stranim partnerima koji prepoznaju stručne potencijale te jedinstvene institucije.

U tri zgrade smješteni su sadržaji različitih namjena. U prvoj zgradi (površine gotovo 2400 četvornih metara), osim uprave i službe općih poslova, nalazi se okrugli paviljon s kupolastim krovom i okruglim bazenom, ali i veliki bazen dug 276, dubok do šest metara, predviđen za testiranje modela različitih brodova, od ratnih i civilnih do podmornica i luksuznih jahta. U velikom bazenu simuliraju se vodeni efekti kojima je u stvarnosti izložen svaki brod. U toj su se zgradi, u vlastitim radionicama, proizvodili prototipni modeli brodske opreme. Zgrada ima i vlastitu trafostanicu.

U drugoj zgradi, površine 5700 četvornih metara, nalaze se najrazličitiji laboratoriji, od ultrazvuka, akustike i vibracije do upravljanja plovnim i podvodnim objektima i ispitivanja borbenih sustava.

U trećoj zgradi, površine 885 četvornih metara, također s vlastitom trafostanicom, laboratorij je za ispitivanje vibracija i čvrstoće plovila, ali i laboratorij za elektrohidraulične sustave i industrijsku pneumatiku.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prepoznao je važnost i vrijednost Brodarskog instituta i davao mu potporu

Dio tih postrojenja 50-ih godina prošlog stoljeća projektirala je, izrađivala i postavljala njemačka tvrtka Kempf & Remmers (!), u suradnji s domaćim poduzećem Rade Končar. Nakon dugotrajne zapuštenosti Institut vapi za obnovom i osuvremenjivanjem novim tehnologijama, ponajprije digitaliziranjem istraživačkih procesa. Iako su danas u graditeljstvu, arhitekturi i opremi zgrada i istraživačkih centara propisani posve drugi standardi, Brodarski institut ne zaslužuje mjesto u povijesnoj ropotarnici.

Javnost, pak, ima pravo znati što se događa s Brodarskim institutom i kako država “napreduje” u pokušaju njegove likvidacije. Ako smo država svi mi, državljani Republike Hrvatske, onda je svatko od nas, izraženo u promilima, vlasnik barem djelića te znanstveno-kulturne baštine pa bi morao biti obaviješten o čemu se šuti iza brižljivo zatvorenih vrata. Kao što znamo, i ono malo vrijednog socijalističkog naslijeđa, odmah nakon osnutka samostalne Hrvatske, kriminalnom je pretvorbom dodijeljeno ljudima bliskim vlasti i raznim mutikašama. Hoće li Brodarski institut doživjeti sličnu sudbinu?

Brodarski institut trebao bi biti institucija u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva obrane, Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te Ministarstva kulture i medija. Svi oni šutke i pognute glave promatraju pokušaj njegove likvidacije, ignorirajući značenje dalmatinske uzrečice “Vratite dite materi”.

Brodarskim institutom danas upravljaju dvije državne institucije, CERP i Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, na temelju međusobno sklopljenog ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji. Ruđer Friganović ravnatelj je državne tvrtke Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, a Milan Plećaš ravnatelj CERP-a.

Kompleks Brodarskog instituta koji je projektirao ugledni arhitekt Marijan Haberle sa suradnicima, bio je početkom 50-ih urbanistički iskorak grada preko Save i začetak izgradnje Novog Zagreba | Foto: Arhiv brodarskog instituta

Što je, zapravo, CERP? Centar za restrukturiranje i prodaju koji upravlja dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, a koja nisu utvrđena kao društva od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku… Postoji i nastavak te nemušto sročene definicije, kojeg bih vas rado poštedio jer tako maloumno i nepismeno definiranje jedne institucije uvreda je za zdrav razum.

CERP je, kao što znate, sljednik svima poznatog Fonda za privatizaciju s kojim je počela velika pljačka Hrvatske, odnosno, svega vrijednog naslijeđenog iz socijalizma. CERP se u Brodarskom institutu, prema definiciji, bavi likvidacijom “društva koja nisu utvrđena kao strateški i posebni interes za Republiku Hrvatsku” (!).

Iz navedenog zaključite sami: smije li se Brodarski institut, zaštićeno kulturno dobro i do 2000. profitabilna institucija, svrstati u tu kategoriju?

Milan Plećaš smijenio je prethodni nadzorni odbor i imenovao novi koji je odbio plan restrukturiranja Instituta i predložio njegovu likvidaciju.

Bivši zaposlenici i umirovljenici infrastrukturno i stručno devastiranog Brodarskog instituta zahtijevaju odgovor na pitanje zašto je odbijeno strateško partnerstvo. Svi bismo se, zapravo, trebali zapitati: može li se zaštićeno kulturno i znanstveno-istraživačko dobro – u kojem su bili zaposleni najbolji stručnjaci hrvatske brodogradnje – spasiti od likvidacije? Zašto su sve hrvatske vlade nepromišljeno i protivno gospodarskoj logici ubrizgavale enormne svote u posrnula brodogradilišta, a Brodarski institut ostavile na cjedilu?

Svi znamo kako se država pobrinula za Imunološki zavod, IGH, Institut Rade Končar, Kamensko, Nadu Dimić i stotine drugih tvrtki i institucija, proglašenih “krupnim otpadom” bivšeg režima. Likvidacijom Brodarskog instituta otvorila bi se mogućnost za novu tajkunizaciju na iznimno vrijednom zemljištu. Problem je jedino u tome što bi likvidacijom kulturnog dobra i povijesne baštine država sama sebi skočila u pohlepna usta.

Dok je Hrvatska bila pod embargom na uvoz oružja, u Institutu se u strogoj tajnosti projektiralo 80-ak vrsta oružja

U zemlji duge pomorske tradicije kao što je naša, posve sigurno postoje stručnjaci mnogo višeg ranga od Milana Plećaša koji bi – umjesto likvidacije – predložili rješenje za opstanak Brodarskog instituta. Restrukturiranog, prilagođenog novim tržišnim okolnostima, pretvorenog u Institut tehničkih znanosti Republike Hrvatske. Zna li itko i brine li se itko o tome koliko državu košta “odljev mozgova” iz znanstveno-istraživačkih ustanova svedenih na prosjačenje?

Likvidiramo li Brodarski institut, tko će u budućnosti projektirati vojne i civilne brodove, kakvi će Hrvatskoj – a vjerojatno i nekim drugim zemljama – nedvojbeno biti potrebni za obnovu flote?

Hrvatska država trebala bi napokon shvatiti da Brodarski institut više nije vojna ustanova kojom iz Beograda upravlja Generalštab JNA, nego civilna institucija koja bi svojim znanstveno-istraživačkim potencijalom mogla pridonositi društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske.

Bez obzira na mnoge apele za očuvanje Instituta – od znanstvene zajednice, smijenjenog predsjednika NO-a, HAZU-a do Fakulteta strojarstva i brodogradnje i mnogih djelatnika – ravnatelj CERP-a Milan Plećaš i predsjednik NO-a Zvonko Rac forsiraju likvidaciju kao jedino rješenje. Trogodišnji pokušaji likvidacije Brodarskog instituta, procijenjenog na 80-ak milijuna eura, zasad nisu uspjeli.

Hrvatska javnost zaslužuje doznati nešto više o statusu i djelovanju CERP-a koji u svom portfelju – kao većinski vlasnik – ima 14 tvrtki i institucija, a manjinski je vlasnik u čak 151 državnom portfelju. Bi li se prodajom nekih vlasničkih udjela iz CERP-ovih portfelja mogao namaknuti novac za spašavanje Brodarskog instituta, Hrvatskoj itekako potrebne znanstvene institucije sa 76-godišnjom tradicijom?

Možda, uspije li se probiti zavjet šutnje kojim CERP otklanja svaku mogućnost uvida javnosti u svoj rad, sveden na likvidacijski postupak Brodarskog instituta.

U Zagrebu bi se do kraja godine, prema obećanjima, trebao donijeti Generalni urbanistički plan. Ima li u njemu projekcija o tome što će se dogoditi s najvrjednijom parcelom u Zagrebu, ukupne površine 350.000 četvornih metara? Vjerujem da su građevinari već izračunali koliko bi se poslovno-stambenih kvadrata moglo izgraditi na površini Brodarskog instituta i koliko stotina milijuna eura uprihoditi njihovom prodajom. Samo da prije toga država likvidira Brodarski institut s kojim već tri godine ne zna što će.

Revitalizacija Brodarskog instituta sigurno bi bila znatno jeftinija od obnove ruševnog Paromlina i izgradnje Multimedijalnog centra u posve neprikladnoj zoni Zagreba, u što će se ulupati više od 80 milijuna eura.