Lea Deutsch bila je hrvatska glumica židovskog podrijetla. Rođena je u Zagrebu 18. siječnja 1927. kao kći Stjepana i Ivke Deutsch, rođene Singer. Otac je bio odvjetnik, majka Ivka obrazovana domaćica, a obitelj Deutsch živjela je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici na broju 29. Lea je počela glumiti u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu s pet godina, kao najmlađa glumica koja je ikad nastupila u HNK-u, najprije u dječjoj kazališnoj skupini Dječje carstvo, a kasnije i u drugim predstavama. Prva joj je uloga bila Priska u „Graničarima“. Često su je nazivali čudom od djeteta i hrvatskom Shirley Temple, tadašnjom holivudskom glumačkom zvijezdom. Istaknula se u brojnim ulogama, kao Točkica u „Tončeku i Točkici“, Luiza u „Umišljenom bolesniku“, Gita u „Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića“… Bila je jedna od apsolutno najvećih zvijezda svoga vremena, no osnivanje Nezavisne Države Hrvatske 1941. i dolazak ustaša na vlast za Leu Deutsch i njezinu obitelj značili su strahote. Prema rasnim zakonima, Lea više nije smjela glumiti, obitelj Deutsch se u nadi da će izbjeći progon preobratila na katoličanstvo, a otac Stjepan skrivao se kao liječnik u bolnici Sestara milosrdnica. Iako su se za obitelj Deutsch angažirali mnogi Zagrepčani, uključujući slavnoga glumca Tita Strozzija, nisu ih uspjeli spasiti. Lea je proživljavala najteže trenutke svog mladog života koji je završio 1943. kad je deportirana. Umrla je u vlaku za logor Auschwitz kad joj je bilo svega 16 godina.

Iako je priča o Lei Deutsch poznata u Hrvatskoj, često je čak opisuju i kao „hrvatsku Anne Frank“, još uvijek nije dovoljno zaživjela. Sada je biografija Lee Deutsch prepričana u stripu „Leina priča“, kojim će se učenicima osnovnih i srednjih škola kroz nastavu povijesti ili hrvatskog jezika pomoći u obrađivanju teme holokausta. Iza jedinstvenog projekta predstavljenog u Zagrebu prošloga tjedna stoji udruga HERMES, nevladina organizacija čija je misija obrazovanje za demokratsko građanstvo kroz razvoj i primjenu neformalnih obrazovnih programa zasnovanih na promicanju nenasilnih komunikacijskih metoda kao alata za rješavanje i prevenciju sukoba.

Najprepoznatljiviji obrazovni program udruge je putujuća izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“ koja obilazi Hrvatsku već deset godina. Učenike kroz izložbu vode njihovi vršnjaci prethodno obučeni za tu ulogu. Cilj je grafičke novele odnosno stripa „Leina priča“ upoznati učenike sa životom i sudbinom Lee Deutsch, a strip je nastao u okviru projekta koji je podržalo Veleposlanstvo SAD-a. Priprema projekta trajala je gotovo dvije godine – od ideje do realizacije. Priču je osmislila Ida Ljubić, nastavnica Povijesti u zagrebačkom Ugostiteljsko-turističkom učilištu, a na temelju te priče Krešimir Biuk napisao je scenarij prema kojemu je ilustracije crtao Dalibor Talajić. Cilj projekta je upotrijebiti fond koji su dobili od donatora za tiskanje grafičke novele, što je i napravljeno. Naklada jest mala, ali su se javili i drugi donatori koji će udruzi HERMES dodijeliti dodatan novac za financiranje daljnjeg tiska, a žele da svaka školska knjižnica u Hrvatskoj dobije nekoliko besplatnih kopija. No cijeli strip je dostupan i online na stranicama Udruge.

Dubravko Talajić autor je crteža u stripu ‘Leina priča’, koji je osmislila Ida Ljubić, a scenarij je napisao Krešimir Biuk. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ida Ljubić dugo se, kaže, bavi temom holokausta i dok je čitala biografiju Lee Deutsch, autora Pavla Cindrića, pomislila je kako bi to bila odlična podloga za strip, koji inače jako voli kao medij i smatra ga pravom umjetnošću.

„Kad god na satu Povijesti obrađujem temu holokausta, učenike to jako zanima, pogotovo kad je ovako personalizirano. Ako o nekoj temi vole razgovarati i ako je na nekoj temi tišina, onda je to tema holokausta. Problem je u tome što mi imamo vrlo malo vremena za obradu te i bilo koje druge teme vezane za holokaust. U zadnje vrijeme su prosvjetne vlasti najavile i reformu kurikula strukovnih škola, koja predviđa smanjenje satnice Povijesti, pa će se Povijest učiti samo u jednoj nastavnoj godini. To me izbezumilo jer sam shvatila da ćemo imati još manje vremena za takve teme i htjela sam biti dio nečega što će ostaviti trag, željela sam da napravimo strip zato što želim dati svoj doprinos nastavi Povijesti, dati nešto učenicima. Kako sam u udruzi HERMES, naučena sam raditi nastavne materijale. Ideja je bila napraviti materijal za poučavanje. Puno sam istraživala, pokušala sam doći do što više podataka, ali fokus je bio na spomenutoj Cindrićevoj biografiji Lee Deutsch. Nisam se htjela držati njegove priče u potpunosti, već sam još koristila i sekundarne izvore. Nisam imala vremena ni mogućnosti doći do nekih novih znanstvenih spoznaja o njezinom životu, ali to nije bilo ni potrebno. Proces je bio zahtjevan, trudila sam se držati svih pravila struke povijesne znanosti – objektivnosti, poštivanja povijesnih izvora i konteksta. Bio je to zabavan i zanimljiv proces, osjećala sam zadovoljstvo što sam dio svega“, rekla je za Nacional Ida Ljubić.

Krešimira Biuka, autora scenarija, na suradnju na stripu pozvao je njegov dugogodišnji kolega i prijatelj Dalibor Talajić. Pitao ga je želi li uopće tako raditi, napisati scenarij na temelju nečije priče.

„To dosad nisam nikad radio, a ideja mi se jako svidjela. Inače sam po prirodi veseljak, a ova priča je stvarno potresna, tužna, ali i jako zanimljiva pa je sve bilo lijepo iskustvo. Pristupio sam joj tako da su svi ljudi iz Leina života, iako stvarni, zapravo ‘samo’ likovi, tako mi je uvijek lakše raditi. HERMES kao izdavač odredio je broj stranica i mada to može zvučati kao ograničenje, to je jako dobra stvar, nama autorima zaista olakšava rad. Razrađivali smo zaista detaljno kadar po kadar, a moj prvi zaključak je bio da bi to bilo dobro napraviti kao dokumentarni strip, uz puno činjenica i izjava. Međutim, HERMES je imao ideju da to ipak bude sličnije igranom filmu pa smo tako i napravili“, objasnio je Biuk.

Dalibor Talajić, jedan od naših najboljih i najpopularnijih strip-crtača, radio je 2016. godine, kaže, na projektu „Madaya Mom“ za ABC News, u kojem se strip koristio na nesvakidašnji način, u novinarske svrhe. Madaya je grad u Siriji koji je mjesecima bio pod opsadom, nitko nije mogao ući ni izaći pa je ABC došao na ideju da se od šturih informacija koje su imali napravi strip, iz perspektive civila.

„Tad sam zaključio da u svrhu što jačeg poistovjećivanja s likom, crtež portreta treba biti što jače reduciran. Što je crtež reduciraniji, što je manje specifičnosti u portretu, to se čitatelju lakše projicirati u lik i priču. Vođen tim iskustvom, odlučio sam se i u ovom stripu o Lei Deutsch za reducirani stil portreta. Cijela priča je zamišljena tako da je romansirana, onda je lakše crtati, portretima sam samo naznačio lik. Ispred sebe sam imao autentične portrete i Lee Deutsch i svih osoba u njezinu životu, ali sam ih crtao u naznakama. Atmosferu, odjeću, automobile tog vremena, ulice, sve su to autentični prikazi. Strip je medij koji svašta može i zato je odlična ideja bila napraviti takvo nešto kroz strip. U ovom stripu sve je važno, djeca će moći shvatiti povijesni kontekst, to je sve objašnjeno tako da je najprije sve veselo, bonvivansko, vodviljsko, da bi se sve početkom II. svjetskog rata sunovratilo pa je i strip dobio drugačiju, mračniju atmosferu. Fascinantno je i što je to u jednu ruku i pustolovna biografija, da se može vidjeti nevjerojatan talent, a mogu se saznati i neke priče, poput one o „akciji Stadion“, kad su ustaške vlasti srednjoškolce htjele podijeliti tako što su naredile da istupe Židovi, Srbi i Romi. Ali oni se nisu željeli razvrstati, pružili su otpor. Strip je jedna živa priča na 56 stranica iz kojih se na toliko načina vidi taj povijesni kontekst. Istaknuo bih i Tihomira Tikulina koji je obojio strip i dignuo sve na višu razinu. Taj teatarski, veseli život koji zapravo nije imao šanse, nije imamo perspektivu, u stripu je uspio prikazati tako da sve izgleda kao akvarel, kao da zaista blijedi“, opisao je Talajić.

Talajić je nacrtao, a Tihomir Tikulin obojio strip: Atmosfera, odjeća, automobili, ulice 1940-ih u Zagrebu, sve su autentični prikazi. FOTO: Ilustracija iz stripa

Ida Ljubić kaže da je takav način prikazivanja povijesti djeci danas puno bliži. Jedna od najvažnijih stvari koje nastavnike uče na edukacijama, tvrdi, jest upravo to što su oni napravili – personifikacija povijesti.

„Kad se uči o jednoj osobi, a ne o milijunima ljudi, onda se svi mogu lakše poistovjetiti s tim ljudima, mogu lakše razumjeti kroz što su prolazili, kako su živjeli, posebno u ovom slučaju kad je Lea djevojčica iz Zagreba njihovih godina, a završila je u vlaku za Auschwitz. Osjećala sam se tužno zato što je u Hrvatskoj još uvijek poznatija Anne Frank, unatoč tome što postoji svijest da je Lea Deutsch živjela i tko je bila. To sam željela promijeniti jer to je zagrebačka priča, zagrebačka atmosfera, to im je puno bliže. Neki od učenika i sami crtaju strip, blizak im je, a ako im nije blizak, svakako im je zanimljiv. Veliki dio njih prije će otvoriti strip nego uzeti knjigu i čitati lektiru. Strip svakako može biti pomagalo za poučavanje, o tome se više ne treba ni raspravljati, to je umjetnost“, smatra Ida Ljubić.

U cijelom procesu istraživanja Leina života bilo joj je, kaže, jako zanimljivo to što je Lea zaista bila, kako bismo danas rekli, osebujna djevojčica.

„Njezine karakterne osobine, ponašanje, ne znam je li pristojno reći da je bila razmažena, ali je bila jako samosvjesna, bila je svjesna toga da je dobra glumica, da dobro radi, da je popularna. Bila je pravi proizvod svojih roditelja, oni su jako željeli da ona bude pjevačica, glumica, da bude zvijezda. Leini intervjui s novinarima, to je bilo nešto na što sam se slatko smijala, jako je to sve bilo zanimljivo, riječi koje je koristila, zaista je znala da je veličina i tako se ponašala. Ja sam ‘na prvu’ mislila da je ona bila dobra, draga djevojčica, ali bilo je tu svega“, otkrila je Ida Ljubić.

S obzirom na tematiku, ali i na obvezu očuvanja činjeničnog povijesnog konteksta, autori stripa, posebno Ida Ljubić kao povjesničarka, osjećaju odgovornost. Kako kaže Ida Ljubić, radeći na projektu prije svega je osjećala odgovornost prema Lei Deutsch:

„Znala sam s njom voditi razgovore, razmišljala sam o tome što bi od nje bilo da je preživjela, do kojeg bi stupnja slave i profesionalizma ona došla da je odrasla. Velika je odgovornost prema njoj, kao i prema njezinim pomagačima koji su joj pokušavali spasiti život. Pokušala sam u strip uvrstiti što više pokušaja spašavanja jer to je važno za kontekst, a važno je i za učenike. Imala sam osjećaj da ako izbacimo neke dijelove ili osobe, tim se ljudima neće odati dovoljno velika počast. Zaista su riskirali svoje živote da bi spasili njezin i to se ne smije zaboraviti. Isto tako, osjećam odgovornost zbog same povijesne priče, voljela bih da strip pročitaju moji profesori povijesti i da mi kažu jesam li uspjela pogoditi sve kako treba.“

I Krešimir Biuk osjeća se počašćeno i ponosno što je imao priliku biti dio tog projekta. Da bi dodatno saznao nešto o životu Lee Deutsch, pogledao je, kaže, film „Lea i Darija“ Branka Ivande i za neke scene, priznaje, bio je inspiriran upravo tim filmom.

Plan je podijeliti što više primjeraka „Leine priče“ nastavnicima, što je već u dobroj mjeri i napravljeno zato što je dan nakon promocije održan seminar za nastavnike na kojem im je bio prezentiran strip kao nastavna jedinica. Sada se čeka da nastavnici upotrijebe strip kao nastavni materijal pa će njihova i povratna reakcija učenika biti ključne. Krešimir Biuk opisao je svoju najdražu scenu: „Čitao sam priču o Leinom ocu Stjepanu, kako ulazi u bolnicu jer ga je na to natjerala supruga kako bi kasnije mogao pomoći cijeloj obitelji. Postoji scena u kojoj se Stjepan grli s obitelji, a Ida mi je napomenula da je to ujedno bio i posljednji put da ih je vidio. To je baš bio moćan detalj. Meni je bilo u glavi da to bude jedan široki kadar, takve stvari moraju biti dramatične. Pazio sam da u stripu bude više dijaloga, a manje pripovjednih okvira, zato što pripovjedač ‘izbaci’ čitatelja, a ovako je čitatelj u priči, sudjeluje u dijalozima, dinamičnije je.“

Dalibor Talajić istaknuo je da je strip industrija zabave i da rijetko netko poput njega, tko strip radi karijerno, dobije priliku sudjelovati u tako društveno angažiranom projektu. Jako je zadovoljan i počašćen što je dio te priče.

„To je, kako se u našem žargonu kaže, bla bla strip, ljudi koji govore, ništa se atraktivno vizualno ne događa. Moj zadatak je bio to raskadrirati, uprizoriti da bude dinamično i zanimljivo za mlade. Nadam se da će djeca to prihvatiti i da će uživati u priči. Moralo se paziti na umjerenost, ne bi bilo u redu da ima nekih eksplozija i sličnih stvari, a opet je bilo bitno dočarati atmosferu da bude neugodno. Jedna od najpotresnijih situacija u stripu vezana je uz podatak koji sam doznao čitajući priču, odnosno kasnije scenarij. Dakle, kad su doneseni rasni zakoni u NDH, one oznake koji su pripadnici židovskog naroda morali nositi – ili štampano slovo Ž ili Davidovu zvijezdu – oni nisu dobili, već su ih morali kupiti, a u nekim državama morali su ih sami izrađivati. To je strahota. To sam napomenuo u jednom kadru i to je bilo dovoljno, naravno. Ali tu jednu stravičnu činjenicu moralo se prikazati kao nešto normalno, jer je nažalost i bilo normalno u to vrijeme i u tom kontekstu“, rekao je Talajić.

Ida Ljubić samo se djelomično slaže s Daliborovom tvrdnjom da je strip industrija zabave. Objasnila je da zna na što Dalibor misli i razumije da je u pravilu tako, no potom je napomenula:

„Po mojemu mišljenju, strip je umjetnost i to se definitivno vidi u ovoj priči. Umjetnički je najkvalitetnije prikazana scena Leina ubojstva u vlaku za logor. Namjerno ne govorim Leina smrt iako je umrla u vlaku za Auschwitz, to je bilo ubojstvo. Učenici su na nastavi primijetili da se takve strahote teško mogu opisati riječima. Daliboru sam rekla da je scena vlaka koji odlazi za Auschwitz neobično važna, ali nisam to mogla opisati riječima. S tim da se sama smrt ne vidi, ona je prikazana kroz očevu noćnu moru i nakon tog vlaka, nakon sna, prikazan je samo prazan stan. Strip je jedna od rijetkih umjetnosti koje mogu prikazati puno toga, a da u isto vrijeme poštuju i povijesni kontekst i nezamislive razmjere tragedije.“

I Dalibor Talajić komentirao je tu scenu odlaska vlaka:

„Sam kraj stripa me potresao, baš ta scena vlaka, kad ja kao crtač izlazim iz procesa. U tim trenucima osvijestio sam kako se Lein suludo perspektivan život sveo na novinske isječke.“