U Turskoj su održani lokalni izbori. Ekrem Imamoglu iz najjače oporbene stranke CHP ponovio je pobjedu u Istanbulu, osvojivši preko 51 posto glasova. S druge strane Murat Kurum, kojeg podržava turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, doživio je ozbiljan udarac dobivši manje od 40 posto. Posebno je važno napomenuti da je izlaznost bila impresivnih 79 posto, što rezultatu pobjednika, ali i gubitnika daje veću težinu.

Ovi lokalni izbori bili su svojevrsna provjera popularnosti političara i može se pretpostaviti da će Imamoglu najvjerojatnije najaviti kandidaturu za predsjednika Turske na izborima 2028. godine. Ovladavanje Istanbulom važno je zato što vlada vjerovanje da njegova kontrola ima velik utjecaj na političke i ekonomske tokove u Turskoj. Uzme li se u obzir činjenica da je CHP i njihov kandidat Mansur Yavas osvojio sa više od 60 posto glasova i glavni grad Turske Ankaru, uspjeh Erdoganovih protivnika, tim je veći.

„Istanbul je poslao poruku. Era skrbništva jednog čovjeka je završila“, Imamogluova je poruka njegovim biračima. Nakon jasne poruke birača Erdogan planira početkom svibnja posjet SAD-u i sastanak s predsjednikom Bidenom.

O svemu u emisiji Gost dana Radio Nacionala  Denis Avdagić, vanjskopolitičkim i sigurnosnim stručnjakom koji je odličan poznavatelj političkih prilika u Turskoj govorit će od 13 sati.

Razgovor možete slušati OVDJE.

Sve je to zapravo bilo očekivano. Mi smo to vidjeli kada su bili predsjednički izbori. Kampanja nije bila odrađena kako spada i sada je oporba uspješno odradila svoj posao. Vidimo to sada i u Hrvatskoj, morate glasačima da daju svoju poruku i u Turskoj su to uspjeli. Turska je ostala demokratska država.

Urbani centri nose velik broj glasača. Ono što je specifikum Turske je da je Erdoganova politika i uspon krenuo iz Istanbula i njegov strah je da bi to mogao biti i njegov kraj. To je mogao biti povod i njegovom kraju na predsjedničkim izborima. Važne su kampanje i svi misle da je unaprijed sve jasno. Što se tiče velikih gradova Istanbul i Ankara su ponudili kontinuitet koji je suprotnost onome što zagovara Erdogan.

Erdoganov AKP mi mogli nazvati HDZ-om u hrvatskim okvirima, to je pučka stranka. CKP bi bilo nešto što bi mogli povezati s SDP-om, dakle jedna ljevica koja ide protiv centra i desnice. Moglo bi se povući mnogo paralela s Hrvatskom. Radi se o zemlji koja je važna u transatlanstkoj politici.

Urbani centri nose velik broj glasača. Ono što je specifikum Turske je da je Erdoganova politika i uspon krenuo iz Istambula i njegov strah je da bi to mogao biti i njegov kraj. To je mogao biti povod i njegovom kraju na predsjedničkim izborima. Važne su kampanje i svi misle da je unaprijed sve jasno. Što se tiče velikih gradova Istanbul i Ankara su ponudili kontinuitet koji je suprotnost onome što zagovara Erdogan.

Kad Erdogan govori o samokritici to je više neka stilska figura jer je to jednopartijski sustav kojom vlada jedna osoba. Turska u ovom obliku ostaje kakva je i ako bi on išao pročistiti stranku to bi podrazumijevalo da prvo on ode.

Erdogan nema zamjenu, kad bi sutra otišao mislim da nema adekvatne osobe koja bi ga zamijenila na mjestu predsjednika AKP-a.

Immoglu je mogao zadnji put bio kandidat za predsjednika ali nejasno je zbog čega se to nije dogodilo. Nekako je bio u gradonačelničkom okviru i nije napravio iskorak koji je trebao napraviti. Što se Erdogana tiče ja bi išao tim smjerom da mijenja Ustav kako bi se mogao još jednom kandidirati. Takve stvari gledamo diljem svijeta i pitanje je koliko ima kod njega elana, on je toga željan, ali pitanje je koliko to želi tursko društvo.

Turska je ostala saveznik SAD-a i to je bitno svim NATO članicama iako se spekuliralo njihovim priblićavanjem Rusiji. No oni su ostali vjerni partneri. Postoji partnerski odnos i kada sumiramo jedino je bitno da je Turska saveznik NATO-u i jamac je sigurnosti kao stabilna zemlja ovom našem području. Svaki potez koji to osigurava je pohvalan.