Nakon odličnog starta u prvenstvu i osvajanja Community Shielda protiv Liverpoola, Arsenal Mikela Artete broji tek četiri pobjede u 14 odigranih utakmica, a na kontu ima čak osam poraza. Ekipa kojoj su najzagriženiji navijači predviđali barem top 5 ove sezone, trenutno se nalazi na 15. mjestu ljestvice, a ne zna za pobjedu od 1. studenoga. Zadnja tri boda osvojili su na gostovanju kod Manchester Uniteda, kada je Pierre-Emerick Aubameyang pretvorio dosuđeni jedanaesterac u gol. Međutim, kada na raspolaganju imaš napad sastavljen od Aube, Lacazettea i Williana, jednostavno nije dovoljno zabiti samo 12 golova u 14 utakmica. Unatoč katastrofalnoj ligaškoj sezoni, grupnu fazu Europske lige završili su s maksimalnim učinkom od šest pobjeda. No, ruku na srce, za klub takvog kalibra sve ostalo bilo bi poražavajuće, ako uzmemo u obzir da su grupu B izuzev Arsenala činili Molde, Rapid i Dundalk.

Obzirom da još nismo ni na polovici sezone, dovoljno je loša samo činjenica da se najavljuje i priča o najlošijoj sezoni Topnika ikad. Uvijek može i gore, no ovakav Arsenal na putu je da postavi osobni negativni klupski rekord. Porazom od Burnleya službeno su ostvarili najlošiji start u prvenstvu u zadnjih 46 godina. Sezonu 1994./1995. završili su na 12. mjestu ljestvice, sa samo 6 bodova više u odnosu na četvorku koja je tada ispala iz lige. Ne promijeni li se nešto, ova sezona bi mogla biti i gora.

Gdje je pošlo po zlu?

Ne samo da je momčad tek prosječna, već unutar kluba postoji bezbroj ugovornih sporova s ​​igračima kojih se ni blizu ne mogu riješiti. Da se i ne spominje moguća financijska propast zbog nekih zastrašujućih ​​transfera, katastrofalnog upravljanja klubom, igrača koji ili ne žele biti u klubu ili odbijaju otići, te pucanja veze između navijača i kluba na svim razinama.

Nelogičnost i neodlučnost

Da bismo shvatili srž Arsenalovih problema moramo se vratiti u sezonu 2015./2016. kada su počeli problemi s ozljedama jednog od najboljih pojedinaca ekipe, Santija Cazorle. Santi je bio vitalna komponenta igre tadašnje Wengerove momčadi, koji je zajedno s Coquelinom predstavljao glavni oslonac u igri. Nažalost, u isto vrijeme su počeli i Coquelinovi problemi s ozljedama.

Unatoč svim ozljedama, tada nisu doveli nijednog igrača. Međutim, Arsenal je fantastično započeo sezonu, a može se reći da je do Nove godine bio uz bok ostalim momčadima koje su također pretendirale na titulu. Ovakva situacija bila je kao naručena za Arsenal da u siječnju potpiše nekoliko kapitalaca.

Koliko god se Olivier Giroud nadavao golova, nikada nije bio takva klasa napadača koji će Arsenal voditi do naslova. Što je onda klub napravio? Nikada nećete pogoditi – potpisao Mohameda Elnenyja za oko 5 milijuna funti.

Budimo realni, Arsenal je imao novac koji je mogao potrošiti te sezone – Arsene Wenger je djelomični krivac i zato što je bio previše odan određenim igračima. S druge strane, nije bio dovoljno odlučan na tržištu. Previše se transfera započelo i na kraju propalo. Nedostatak dobre širine kadra u kritičnim područjima koštao ih je borbe za titulu. Posljednjeg su dana u sezoni završili na 2. mjestu, iza prave senzacije kakva je bila i kakvu je priredila momčad Leicester Citya.

Sljedeće ljeto Arsenal je pokazao više ambicija nego prethodne godine – potrošili su skoro 100 milijuna funti na transfere, dovodeći Shkodrana Mustafija, Granita Xhaku i Lucasa Pereza. Iako je Xhaka jedan od tadašnjih i trenutnih oslonaca u momčadi, druga dvojica to nisu bili. Nakon dobrog početka sezone, na vidjelo su izašle sve slabosti. Cazorla je bio izgubljen do kraja sezone zbog ozbiljne ozljede. Ono što je započelo kao potencijalna utrka za naslov protiv Chelseaja, postalo je bitkom za top 4, samo što ovaj put ni to nisu uspjeli postići. Sezonu je spasio tek osvojeni FA kup.

Od 2015. Arsenal vapi za napadačem svjetske klase da igra s ljudima poput Mesuta Özila, Alexisa Sancheza i Aarona Ramseyja. U ljeto 2017. doveden je Alexandre Lacazette za više od 50 milijuna funti, koji nije uspio opravdati takve epitete, dok spomenuti tercet (službeno ili neslužbeno) više nije dio kluba. Taj prijelazni rok nije podržan dovođenjem stopera ili dugotrajnom zamjenom za Cazorlu, što je problem koji Arsenal ima i dan danas. Ovdje također treba napomenuti da Arsenal nije imao niti krila takve kvalitete kakva bi trebala biti krila prve momčadi. Uložili su više od 100 milijuna funti za Aubameyanga i Lacazettea, dok su između 2016. i 2018. izgubili Sergea Gnabryja, Thea Walcotta i Oxladea Chamberlaina.

Velika je razlika između potpisivanja dobrih pojedinačnih igrača i izgradnje momčadi u širem smislu. To je loša navika koja se nastavlja i ponavlja od tada – ona nadilazi struku i čitavo osoblje kluba. Dovoljno je samo reći da je Wengerov nasljednik, Unai Emery, od kojeg se očekivao totalni remont kluba koji bi ga dignuo na viši nivo, potrošio puno-previše za ono što je dobio u likovima Davida Luiza, Nicolasa Pépéa, Danija Ceballosa, Sokratisa i ostalih. Samo za Pépéa izdvojeno je oko 80 milijuna eura. Za igrača koji je toliko plaćen bilo je s pravom očekivati da se brzo uklopi, no Pépé na svom kontu do sad ima tek 7 golova i 6 asistencija u dvije godine.

Krajem prošle godine iskusni je Unai Emery dobio otkaz nakon najlošijeg niza rezultata kluba u povijesti, sa čak sedam uzastopnih poraza. Na klupu je tada sjeo neiskusni dotadašnji pomoćnik Pepa Guardiole i bivši kapetan Topnika, Mikel Arteta, Od njega se tada tražilo čudo – da, tražio se kompletan remont ekipe od čovjeka koji nikada samostalno nije vodio nijednu momčad.

Nije sporno da Arteta plaća cijenu zbog loših odluka koje su donesene i prije njegova mandata, ali on nije u potpunosti bez krivice. Njegova odanost određenim pojedincima, uključujući Granita Xhaku, potpuno je neutemeljena i nelogična te uzrokuje bijes navijača i svlačionice. Upravo se držanje svlačionice pod kontrolom čini kao Artetin ključni problem. Nakon što je doslovce prognao zvijezde Özila i Sokratisa iz prve momčadi, izazvao je bijes nekolicine igrača koji su bili nezadovoljni tom odlukom. Priča se i o problemima koje stvaraju konstantne svađe među igračima, kao što je ona Danija Ceballosa i Davida Luiza, koji navodno više i ne pričaju međusobno.

Tragikomično je da klub takve reputacije i veličine pravi ovakve sulude poteze i konstantno si zapliće noge. Iako o ovoj priči postoji mnogo mogućih teorija, sama činjenica da je jednom Mesutu Özilu draže da svoju veliku nogometnu karijeru okonča sjedeći na tribinama neregistriran za tekuću sezonu i prima plaću umjesto da igra je poražavajuća.

Svakako treba pozdraviti napore koje Arteta ulaže da promijeni ozračje u klubu, ali način na koji je to učinio poziva na oprez. „Zamrzavanje“ starijih igrača koji još uvijek imaju veliki utjecaj u svlačionici teško da pogoduje pozitivnom raspoloženju unutar nje.

Zadatak koji je postavljen pred Artetu čini se nemoguć. Pokazao je nevjerojatnu hrabrost da se uopće prihvati ikakvog posla, ali malo je vjerojatno da jedan čovjek može popraviti popis problema opsežnijih od takvih popisa svih ostalih klubova u ligi zajedno. Povijest mu ide u prilog i potvrđuje da se to može, ali teško je predvidjeti kada će biti bolje, ako doista ikad bude.

Ljestvica: