Katastrofalna Putinova vojna avantura u Ukrajini povećala je izglede za to da njegova 22-godišnja vladavina uskoro dođe svome kraju. Postavlja se pitanje: Hoće li Putin otići sam ili će ga netko izgurati s vlasti?

Sedam mjeseci nakon početka agresije ruskog predsjednika na Ukrajinu, njegove trupe pretrpjele su masovne gubitke ljudstva i opreme i panično se povlače na istoku zemlje. Putinova prošlotjedna naredba mobilizacije stotina tisuća muškaraca pretvorila se u potpuni kaos, a čak i njegovi vlastiti propagandisti i saveznici ga kritiziraju zbog te odluke, piše Politico.

69-godišnji autokrat Rusijom je zavladao 2000., naslijedivši oboljelog Borisa Jeljcina nakon što je otvoreno podržao drugi ruski rat u Čečeniji. Šanse da će Putin uskoro otići malene su, ali jasno je da posljedice ovog vojnog kockanja već sada oslabljuju njegovu dosad čvrstu poziciju najmoćnijeg čovjeka u zemlji.

Politico je istražio scenarije u kojima bi Putinova vladavina mogla završiti, kao i tko bi ga sve mogao naslijediti.

Scenarij 1: Putin bira svog nasljednika

Putin je dosad uložio nevjerojatan trud da s puta skloni svoje rivale i izmijeni ustav kako bi si omogućio ostanak na vlasti.

Izgledi da će dobrovoljno odstupiti u korist novog vođe minijaturne su, ali više ne i zanemarive. Evo koga bi Putin mogao imenovati za svog nasljednika:

Superšpijun: Nikolaj Patrušev

Ako Putin prihvati da je njegova pozicija postala neodrživa, promatrači Kremlja kao najvjerojatnijeg nasljednika vide Nikolaja Patruševa. Ovaj bivši čelnik špijunske agencije FSB-a, a sada tajnik ruskog vijeća sigurnosti, ima prednost u tome što dijeli Putinov pogled na svijet – definiran neprijateljstvom općenito prema Zapadu, a konkretno prema SAD-u.

Mišljenja Patruševa još su ekstremnija od Putinovih: Na sastanku Vijeća sigurnosti nekoliko dana prije nego je Putin naredio napad na Ukrajinu, Patrušev je Washington optužio za provođenje tajne agende “kojom žele dovesti do raspada Ruske Federacije.” Motiv je poznat: Patrušev je godinama ranije optužio bivšu američku državnu tajnicu Madeleine Albright da je izjavila kako Sibir i daleki istok ne bi trebali pripadati Rusiji. Ova optužba nema nikakvog uporišta u istini, što je dovelo do spekulacija da je ona nastala kao dio supertajnog projekta u kojem su moskovski špijuni upošljavali “čitače misli” da saznaju o čemu razmišljaju čelnici sa Zapada.

Budući da Putin većinu svog vremena provodi u Kremlju, Patrušev je zauzeo nešto aktivniju ulogu pa je tako nedavno posjetio Kinu, zemlju koja sa sve većom zabrinutošću gleda na rat. Ipak godine nisu na njegovoj strani: Sa 71, dvije godine je stariji od Putina, što znači da bi on, čak i da postane predsjednik, vjerojatno bio tek prijelazna figura.

Ulizica: Dmitrij Medvedev

Ako Putin ikome može vjerovati, onda je to Dmitrij Medvedev: Ruski vođa poklonio je 2008. predsjedničku fotelju svom bivšem najbližem suradniku iz Sankt Petersburga. Takva zamjena pozicija omogućila je Putinu da zadrži moć u svojim rukama, a istovremeno se pridržava ustavnog ograničenja broja mandata koje je tada bilo na snazi. Medvedev je poslušno grijao fotelju i istovremeno uspio skucati prolaznu ocjenu modernizatora – otišao je na turneju Silicijskom dolinom i aktivno koristio iPad. Ipak, kad mu je završio četverogodišnji mandat, Medvedev se skrušeno sklonio i omogućio Putinu povratak u Kremlj.

Nakon toga je osam godina bio premijer, da bi 2020. postao zamjenik čelnika Vijeća sigurnosti – još jednom direktno podređen Putinu, koji vijeće vodi. Rat nije bio dobro vrijeme za Medvedeva: Pokušaji da si promijeni imidž od Putinovog manje zlog blizanca u luđaka opsjednutog nuklearnim oružjem blago rečeno su propali, zaglušeni histeričnim smijehom svih koji čitaju njegove objave na Telegramu. S 57 godina, Medvedev je još uvijek dovoljno mlad da još jednom zavlada Rusijom, ali njegova sudbina neraskidivo je povezana s Putinovom.

Tjelohranitelj: Aleksej Djumin

Aleksej Djumin znao je pričati kako je jednom spasio Putina od noćnog napada smeđeg medvjeda – navodno je ispraznio šaržer svog servisnog oružja u noge zvijeri dok je ona opako stajala na ulazu u planinsko odmaralište. Neustrašivo lojalan, a svejedno human (medvjed je navodno preživio) – postoje li bolje kvalifikacije za naslijediti Putina, dok istovremeno može svom ostarjelom prethodniku osigurati udobnu mirovinu i izbjegavanje suđenja za ratne zločine u Haagu?

Djumin je najpoznatiji veteran federalne garde – ruskog ekvivalenta pretorijanaca iz vremena Rimskog Carstva. Bio je uspješan i na bojištu, kao zapovjednik specijalnih snaga u operaciji iz 2014. kojom je anektiran Krim. Dvije godine kasnije, Putin ga je imenovao guvernerom regije Tula (kasnije je ponovno izabran premoćnim brojem glasova). Djumin je, po nekim glasinama, Putinov miljenik, ali njegov status mogao bi ga učiniti ranjivim ako bi u Kremlju došlo do borbe za moć.

Kraljević: Dmitrij Patrušev

Putinovi saveznici u Kremlju nisu najmlađi, ali to ne znači da režim neće pokušati trajati vječno. Nakon što je imenovan za vođu FSB-a 2000., Nikolaj Patrušev je rusku špijunsku elitu prozvao “novim plemstvom.” Generaciju kasnije, njegov sin Dmitrij Patrušev pojavio se kao kraljević i uvjerljiv potencijalni nasljednik. Ima 44 godine, a 2018. imenovan je za ministra poljoprivrede. Prije toga je završio FSB-ovu akademiju i vodio državnu Rusku poljoprivrednu banku.

Izgledi za ovo nisu veliki, ali “predsjednik-kraljević” mogao bi umanjiti strahove u svijetu da bi Rusija, suočena s porazom u Ukrajini, mogla pokrenuti samoubilačku nuklearnu eskalaciju. Vladar po nasljedstvu po definiciji ima jači instinkt za preživljavanje nego suludi diktator zabarikadiran u podzemnom bunkeru.

Scenarij 2: Putin je svrgnut, onesposobljen ili ubijen

Koliko god se priča o urednom nasljeđivanju, evidencija je jasna: Stanari Kremlja tradicionalno odande izlaze mrtvi: i Vladimir Lenjin i Jozef Staljin umrli su prirodnom smrću, kao i Leonid Brežnjev i – u kratkom periodu – dvojica njegovih nasljednika. Posljednji ruski čelnik koji je ubijen za vrijeme vladavine bio je car Aleksandar II., davne 1881.

Ipak, postoji presedan za svrgavanje vođa s vlasti – Nikita Hruščov 1964. i Mikhail Gorbačov, čiji je pad 1991. značio i pad Sovjetskog saveza. Često su se za poziciju borili upravo insajderi u Kremlju, a britanski premijer Winston Churchill slavno je opisao tu situaciju kao “borbu buldoga pod tepihom.”

Možda je najbliža povijesna usporedba s autokratom Putinom Staljin, čija je smrt 1953. izazvala borbu za prevlast u kojoj je “trojka” kratkog vijeka završila smaknućem jednog od članova – omraženog bivšeg šefa tajne policije, Laverntija Berie.
Hruščov je maknuo s puta premijera Georgija Malenkova 1995. i bez opozicije završio kao vođa i Komunističke partije i vlade. Godinu dana kasnije, održao je tajni govor u kojem je odbacio kult ličnosti oko Staljina, inicirajući smekšavanje nakon godina terora.

Ako Putin bude svrgnut, onesposobljen ili smaknut i zamijenjen kolektivnim vodstvom, primamljivo je zaključiti da bi njegova propast mogla dovesti do deeskalacije ruskog posrednog rata sa Zapadom. “Centar ravnoteže elite je protiv rata. Njima se nikad nije sviđao,” kaže Nigel Gould-Davies, bivši britanski veleposlanik u Bjelorusiji koji je sada viši suradnik za Rusiju i Euroaziju na Međunarodnom institutut za strateške studije.

Promjena režima u autokratskim društvima obično dolazi iznutra, dodaje Gould-Davies, koji kaže da je mogućnost kontrolirane tranzicije “ravna nuli.” Putin je propustio priliku organizirati smjenu vlasti kada je prije dvije godine izmijenio ustav, kaže Gould-Davies i zaključuje: “Njegova pozicija sad je još u većoj opasnosti – nema garancije mirnog života nakon svega.”

Besmisleno je spekulirati o tome tko bi se mogao urotiti u želji za svrgavanjem Putina, ali, ako je suditi po povijesti, u proces bi bili uključeni predstavnici “moćnih ministarstava” u vijeću sigurnosti – koliko god se činilo da su oni zasad odani Putinu. Na oku valja imati starijeg Patruševa, šefa FSB-a Aleksandra Bortnikova, ministra unutarnjih poslova Vladimira Kolokoltseva, kao i ministra obrane Sergeja Šojgua (žilavog tipa koji je, pak, vodio grozan rat).

Premijer: Mikhail Mišustin

Članak 92.3 ruskog ustava kaže da, u svim slučajevima u kojima je predsjednik nesposoban obavljati svoje dužnosti, njih će “privremeno obavljati” premijer. To znači da je Mikhail Mišustin na prvom mjestu kandidata za vođu zemlje ako bi se Putin ozbiljno razbolio ili bio ubijen. 56-godišnji Mišustin bio je glavni skupljač poreza u Rusiji prije nego je 2020. postao premijer, iste godine kada je i Putin progurao promjene ustava koje su mu otvorile prostor da ostane predsjednik Rusije do kraja života.

Ćelavi, krupni Mišustin bio je odani krizni menadžer, trudeći se da umanji ekonomske posljedice zapadnih sankcija. Ipak, postoji potencijalna zavrzlama: Ako Putin bude onesposobljen, ustav mu nigdje eksplicitno ne dozvoljava da se vrati na vlast nakon oporavka. Možemo li govoriti o pravilu “tko nađe, njegovo?”

Moskovljanin: Sergej Sobjanin

Iskonski insajder, gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin mogao bi isplivati kao konkurent za Putinovu poziciju ako prosvjedi u glavnom gradu eskaliraju do te mjere da nikakva više represija ne bude moguća, a uredna tranzicija se može postići samo konstruktivnim pristupom. To ni izbliza nije najočekivaniji scenarij: Prosvjedi protiv Putinove mobilizacije nisu ni blizu veliki kao oni u Kijevu zbog kojih je tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič svrgnut s vlasti rane 2014.

Tijekom svoje 12-godišnje vladavine Moskvom, Sobjanin se pokazao kao nimalo spektakularan, ali sposoban političar. Odradio je pristojan posao učinivši metropolu boljim mjestom za život. Uredio je parkove, obnovio povijesne zgrade i popravio javni prijevoz, ali većinu tog napretka uništili su rat i sankcije. Ovaj 64-godišnjak prethodno je bio guverner provincije Tjumenj (2001.-2005.), vođa administracije u Kremlju (2005.-2008.) i zamjenik premijera Putinu (2008.-2010.).

Scenarij 3: Revolucija protiv Putina

Putinova patološka odlučnost u želji da izbriše Ukrajinu s karte svijeta dolazi u nemaloj mjeri iz prestravljenosti da bi Ukrajina mogla “izvesti” neku vrstu narodne revolucije protiv Putina u Rusiju. Ukrajinci su ne jednom, već dvaput svrgnuli svoje čelnike mirnim prosvjedima – u Narančastoj revoluciji 2004.-2005. i na prosvjedima na Euromajdanu deset godina kasnije. Koliko je to moguće?

Zatvorenik: Aleksej Navaljni

Borac protiv korupcije Aleksej Navaljni bio bi najbolji kandidat za predvođenje revolucije u Rusiji, pošto je pomogao organizirati prosvjede protiv Putinova povratka na vlast prije deset godina. Te demonstracije – najveće u Rusiji nakon pada Sovjetskog saveza – na kraju su propale. Ipak, Navaljni je ustrajao i svoju energiju usmjerio u razotkrivanje korupcije. Državni aparat osvetio mu se pokušajem trovanja nervnim otrovom, a naposljetku ga strpao u zatvor temeljem izmišljenih optužbi za prevaru.

Navaljni pokazuje iznimnu hrabrost nastavljajući se protiviti ratu iza rešetaka. Ipak, izgledi da će u stilu Nelsona Mandele ravno iz zatvorske ćelije zasjesti u predsjedničku fotelju slabi su. Promatrači mogu zamisliti scenarij u kojem je Putin svrgnut, a sljedeći ruski vođa u gesti pomirenja sa Zapadom iz zatvora pusti političke zatvorenike kao što su Navaljni, novinar Vladimir Kara-Murza ili bloger Ilija Jašin. To bi međutim bio tek prvi korak na dugom i napornom putu ka moći u zemlji koja dosad nijednom nije održala slobodne i pravedne izbore.

Izgnanik: Mikhail Hodorovski

Bivši naftni tajkun Mikhail Hodorovski još je jedan kritičar režima koji se suprotstavio Putinu i izgubio. Na kraju mu je oduzeto njegovo naftno carstvo, bačen je u zatvor na deset godina i na kraju je otišao u egzil. Njegova organizacija Open Russia, koja je u Rusiji zabranjena, nastavlja svoju kampanju za reforme, ali sam Hodorovski ne pokazuje očite ambicije za trijumfalnim povratkom i zauzeti poziciju u vodstvu Rusije nakon Putina.

Hodorovski, 59-godišnjak, snažno podržava ukrajinski otpor Rusiji, a nedavno je Zapad pozvao da Ukrajini pošalje još oružja. Ipak, stariji Rusi još mu nisu zaboravili prošlost beskrupuloznog biznismena. Oni se još sjećaju kaotičnih godina Jeljcinove vladavine, kada je kabala oligarha nakupila enormno bogatstvo putem korumpiranih procesa privatizacije koji su uništili sovjetsko industrijsko nasljeđe.

Scenarij 4: Putina svrgava vojska

I dok se moderna Rusija ne sjeća uspješnih vojnih pučeva, bilo bi pogrešno potpuno otpisati mogućnost da bi Putin mogao biti svrgnut u vojnom ustanku. Evo nekih ključnih igrača koje treba imati na umu za slučaj da sljedeći ruski vladar bude odabran pred nišanom:

Koljač: Mikhail Mizincev

Ministar obrane Sergej Šojgu i šef generalnog stožera Valerij Gerasimov vrlo su loše vodili ratove, što znači da nisu u utrci za vođu u scenariju u kojem vojni establišment preuzima moć. U Rusiji ne postoji tradicija nezadovoljnih časnika koji organiziraju puč, a mnogi od njih već su ionako isparili na bojištu.

Ipak, postoji jedan general koji je procvao nakon što je postao slavan po šokantnoj brutalnosti: Mikhail Mizincev, “koljač Mariupolja.” Mizincev je vodio stravičnu opsadu u kojoj je poginulo više od 20.000 civila prije nego je taj lučki grad pao u svibnju ove godine. Upravo je unaprijeđen u zamjenika ministra obrane zaduženog za logistiku u trenutku kada Rusija želi zaustaviti posljednju ukrajinsku ofenzivu i stati na kraj kaosu oko mobilizacije. Mizincev možda nije izravni konkurent za vlast, ali valja ga imati na oku u danima i tjednima koji dolaze.

Gospodar rata: Ramzan Kadirov

Čečenski diktator Ramzan Kadirov, koji sam sebe zove “Putinovim vojnikom”, jedan je od najpoznatijih pobornika ruskog rata u Ukrajini. On ovaj sukob opisuje kao banditski sukob njegove osobne vojske “Kadirovaca” i ukrajinskih neprijatelja koje je nazvao “neonacističkim đavlima.” Njegove trupe su ipak više uspjeha imale na TikToku nego na bojištu.

Kadirov je briljantan, ako već ne elegantan, propagandist režima – njegov Telegram kanal ima više od 2,6 milijuna sljedbenika. Ipak, bilo kakvim pokušajem iskorištavanja Putinovih slabosti za postizanje vlastitih političkih ciljeva riskirao bi vlastitu kožu, kaže ekonomist Sergej Gurjev. “Njegovi ljudi su opasni, ali omraženi,” kaže Gurjev, koatuor knjige “Spin Dictators” o tiraniji modernog doba. Vjerojatnije je, kaže Gurjev, da će u slučaju političkih prevrata u Rusiji Kadirov tražiti više autonomije ili neovisnosti za Čečeniju.

Plaćenik: Jevgenij Prigožin

Ako itko trenutno izgleda kao ruski glavni zapovjednik, onda je to Jevgenij Prigožin, oligarh poznat kao “Putinov chef”, a koji vodi tajnoviti plaćenički vojni odred Wagner. Prigožin, 61-godišnjak, snimljen je ovog mjeseca kako drži govor u zatvorskom dvorištu u kojem je obećao zatvorenicima slobodu ako se odu boriti za Rusiju u Ukrajini šest mjeseci i prežive. Drugi videozapisi prikazuju ga kako helikopterom stiže na kasnonoćne sastanke sa savjetnicima i dolazi na sprovod jednom od svojih boraca.

“Wagnerovci mi kažu da bi glasali za njega umjesto za Putina kad god treba, a meni se čini da je namirisao krv,” kaže Christo Grozev s istraživačke stranice Bellingcat.

To bi, međutim, zahtijevalo nevjerojatnu prekretnicu na bojištu u kojoj bi Rusi izgubili većinu teritorija na koji polažu pravo od 2014., a horde nezadovoljnih vojnika vrate se kućama. Tek tada bi Prigožin imao možda nekakvu šansu za preuzimanje vlasti.

“Moralo bi doći do apsolutno katastrofalnog kolapsa države,” kaže pisac Mark Galeotti, koji je napisao niz knjiga o ruskoj povijesti, ratovanju, špijunaži i organiziranom kriminalu.

Takav presedan ne postoji u kasnoj carskoj, sovjetskoj ili modernoj ruskoj povijesti. Najbliže paralele bile bi možda revolucije iz 1905. i 1917. kojima su prethodile vojne katastrofe. 1905., car Nikolaj II. održao se na moći pristavši na ograničene demokratske reforme. U veljači 1017. njegovo svrgavanje s vlasti dovelo je isprva do formiranja liberalne privremene vldse, a boljševički revolucionari pod vodstvom Vladimira Lenjina vlast su preuzeli tek u listopadu.