Maša Aljehina, zvijezda ruskog punk-rock feminističkog kolektiva Pussy Riot, koja je 2012. nakon antiputinovskog performansa u pravoslavnoj katedrali osuđena “zbog huliganizma motiviranog vjerskom mržnjom” na dvije godine zatvora, bila je članica ovogodišnjeg žirija Motovun Film Festivala. Marija, odnosno Maša, čiji su roditelji matematičari, danas ima 29 godina i sina od deset godina, a usprkos svim pritiscima ruskih vlasti i dalje živi u Moskvi. Do intervjua s njom gotovo je nemoguće doći jer je “rasprodana” cijele godine, a svjetski mediji se doslovce tuku za pola sata njenog vremena. Nakon puštanja iz zatvora 2013. članice Pussy Riota vrlo su zaposlene, putuju po svijetu sa svojim političko – punkerskim angažiranim predstavama protiv Vladimira Putina, koje su postale posebno zanimljive u SAD-u otkad su se pojavili Donald Trump i sumnja na rusku povezanost s njegovom predizbornom predsjedničkom kampanjom.

Marija Aljehina stigla je u Motovun kako bi prisustvovala projekciji rusko – britanskog dokumentarnog filma “Pussy Riot: punk molitva” Mikea Lernera i Maxima Pozdorovkina, koji je već prikazan na festivalu prije nekoliko godina, u vrijeme dok je služila zatvorsku kaznu. Budući da se jedan od programa Motovun Film Festivala pod nazivom “Izopačena umjetnost 2.0” ove godine bavio ugroženom slobodom umjetnosti i govora, kao i umjetnicima i aktivistima koje u drugoj dekadi 21. stoljeća osuđuju, protjeruju ili zatvaraju diktatorski i nedemokratski režimi diljem svijeta, Maša Aljehina nije slučajno izabrana da bude članica žirija.

Tijekom svog prvog boravka u Hrvatskoj ova hrabra mlada žena dala je Nacionalu ekskluzivni intervju u kojem je opisala političku situaciju u Rusiji danas, stanje ljudskih prava, slobodu medija, odnos Ruske Pravoslavne Crkve i politike te usporedila vladavine Donalda Trumpa i Vladimira Putina.

NACIONAL: Stigli ste na projekciju dokumentarnog filma o bendu Pussy Riot čija ste članica, a koji govori o suđenju i zatvorskoj kazni zbog vašeg performansa protiv Putina. Kako ste se osjećali dok ste gledali film?

To je najpopularniji dokumentarac o bendu Pussy Riot i ja ga zapravo do sada nisam vidjela u cijelosti. Redatelj Maxim Pozdorovkin je moj vrlo dobar prijatelj, on je Rus koji živi u New Yorku. Gledajući ga, podsjetio me na nešto što naravno nisam zaboravila, ali moram konstatirati da se u odnosu na ta vremena situacija u Rusiji promijenila i to na gore. Radikalno na gore, po mom mišljenju. Nisam pesimist, ali od tada se dogodio rat s Ukrajinom, našom najbližom susjedom. Rat koji je počeo u proljeće 2014. i dalje traje. Od početka rata vlada je nametnula militariziranu, ultrapatriotsku retoriku, tvrdeći da je vratila Krim koji je oduvijek bio ruski. Iako nas Putin uvjerava da na to trebamo biti ponosni, ekonomske sankcije koje su nametnule SAD i EU, nešto su što ljudi osjećaju i vide. Možete ih bombardirati propagandom kakvom god želite, ali ljudi nisu slijepi i gluhi.

NACIONAL: Postale ste međunarodnim simbolima borbe za ljudska prava u Rusiji. Koliko su taj film, medijska pažnja i pritisak međunarodnih organizacija pomogli vašem statusu i konačnom oslobađanju iz zatvora?

Naravno da je sva ta pažnja javnosti koja nam je pružala podršku bila izuzetno važna. Naime, kada ste u fokusu medija, možete barem biti sigurni da vas neće ubiti u zatvoru. Lokalni zatvorski čuvari i zatvorska administracija znaju da ih promatraju, a kad to znaju, ponašaju se drugačije. Takva pažnja baca svjetlo na tamne kutove zatvora. Nakon prvog kaznenog procesa poslana sam u radni logor na Uralu, 3500 kilometara od Moskve. Tamo nikada niti jedna žena iz Moskve nije bila poslana i naravno da su željeli izvršiti prije svega psihički pritisak na mene, provocirali su, prijetili su da će učiniti nešto mom sinu i obitelji. No u kaznenoj koloniji počela sam se boriti protiv njih, otišla sam na sud i pobijedila. Osmero zatvorskih čuvara nakon toga dobilo je otkaz, a započeli su i neku vrstu rekonstrukcije kaznene kolonije. I radno vrijeme bilo je skraćeno. Jer prije su tjerali ljude da rade od 12 do 14 sati dnevno, bez plaće. Odnosno, plaća je oko dva dolara mjesečno.

Budući da to nisu klasični zatvori, već neka vrsta radnih logora koji su ostali još iz Staljinova doba, zatvorenici su – a to je doista cinično, prisiljeni šivati uniforme za rusku vojsku i policiju koja čuva Kremlj. Danas u Rusiji u takvim logorima ima oko stotinu političkih zatvorenika i preko osamsto tisuća zatvorenika sveukupno. To je zapravo legalizirano ropstvo. Tamo nema liječnika ni lijekova. Kada sam dobila parnicu, prvo sam shvatila da je to moguće, a onda da se ne treba bojati režima jer ga naš strah održava na vlasti. Pustili su nas iz zatvora dva mjeseca prije isteka dvogodišnje kazne jer su donijeli odluku o amnestiji uoči Olimpijskih igara. Naime, naše uzništvo bilo je loše za imidž Rusije i medijsku sliku. Željeli su time pokazati kako su humani.

‘Kada ste u fokusu medija, možete barem biti sigurni da vas neće ubiti u zatvoru. Bila sam prva Moskovljanka koju su poslali u radni logor na Uralu, udaljen 3500 km od Moskve’

NACIONAL: Bojite li se da bi vas opet mogli uhititi i optužiti? Kako to da ste se nakon svega odlučili ostati u Rusiji?

Zato što je to najzanimljivija zemlja. Ja i dalje živim u Moskvi. Ne razumijem čega bih se trebala bojati. Mogu vam sve oduzeti, ali ne mogu vam oduzeti vaš izbor i vaše tijelo. Meni je važno da su mnogi ljudi shvatili što se događa u Rusiji baš kroz našu sudbinu.

NACIONAL: No Putin je, sudeći prema anketama, i dalje nevjerojatno popularan. Što kažete na teoriju da Rusi trebaju snažnog vođu?

Pa ako kontrolira i posjeduje sve medije koji vam nude izbor između Putina i Putina, naravno da će ljudi glasati za Putina jer ne mogu vidjeti nikoga drugog. A što se tiče teorije o snažnom vođi, iza nas je cijelo stoljeće snažnih vođa koji su ubijali i protjerivali intelektualce, no usprkos tome, a ja to znam jer živim tamo, ona druga Rusija postoji. Ljudi koji vjeruju u slobodu i spremni su se za nju boriti i dalje žive u Rusiji. To nismo samo mi, to je cijela nova generacija tinejdžera koje je baš briga za Putina, Medvjedova ili bilo kojeg drugog političara. Oni samo izlaze na ulice i protestiraju, bez ikakvog straha.

NACIONAL: Iako je to vrlo opasno. U ožujku je obilježena druga obljetnica ubojstva vođe opozicije i najvećeg Putinova protivnika Borisa Nemcova. Stoji li Kremlj iza tog ubojstva, iako je za njega osuđen čečenski terorist Zaev Dudajev?

Organizator tog ubojstva je čečenski predsjednik Ramzan Kadirov, to svi znaju. On je veliki Putinov saveznik jer je Čečenija najbolje financirana regija u cijeloj Ruskoj federaciji. Putin im daje novac kako bi ih držao pod kontrolom. Kadirov je terorist i ubojica. No danas je opasnije biti u opoziciji nego prije četiri, pet godina jer je Putin uveo i neke nove metode – ne samo policijske. Ako samo podržavate opoziciju, mogu vas pretući neke druge radikalne skupine, poput onih ultrapatriotskih. Ti ljudi rade s političkom policijom, a kontrolira ih predsjednikova administracija. Oni vas mogu bez problema ubiti i zbog toga veliki broj ljudi napušta zemlju. Ogroman postotak ljudi koji su bili mozak i vođe demonstracija iz 2012. otišli su u inozemstvo zbog kaznenih postupaka koji se protiv njih vode, neki od njih bili su pretučeni, prijetilo im se smrću telefonom i na razne druge načine. Sve se to radi kako bi se ljude prisililo da cenzuriraju sami sebe. Autocenzura je vrlo korisna stvar za vladu. Mnogi ljudi više ne demonstriraju jer se boje da će biti poslani u zatvor, odnosno – što je još gore – da će biti poslani u izolaciju, u zatvor unutar zatvora. Oni tako kontroliraju ljude. Ali ako malo razmislite – ni to nije kraj svijeta.

‘Na čelu crkve su šupci koji imaju svoje vlastite biznise. To je ta jebena moralnost koju propovijeda vlada i uz potporu Pravoslavne Crkve prisiljava mlade žene da rađaju djecu za koju se ne mogu brinuti’

NACIONAL: Postoje li ikakvi neovisni mediji u Rusiji?

Nakon krize na Krimu svi veliki opozicijski mediji su uništeni, glavni urednici smijenjeni i zamijenjeni onima koji su lojalni vlasti. Čim smo izišle iz zatvora, moja prijateljica iz Pussy Riota Nadia i ja osnovale smo nezavisne novine pod nazivom Media zona. Pridružili su nam se neki novinari koji su bili naši prijatelji i nakon dvije godine Media zona, iako mali medij sa skromnom tiražom, postala je jedan od najcitiranijih medija na ruskom internetu. Mi smo među prvih deset po broju citata, u grupi u kojoj su veliki mediji s ogromnim budžetom. Osobno ne osjećam pritisak vlasti. Znam da nas prate i prisluškuju, kao i svakog aktera na javnoj sceni, ali ja o tome jednostavno ne razmišljam. Ako razmišljam o njima, neću imati vremena razmišljati o sebi.

NACIONAL: Od prošle godine počeli ste povlačiti paralele između Putina i Trumpa. Imali ste niz performansa po SAD-u, i doživjeli veliki uspjeh. Kako su njih dvojica povezani ili slični?

Obojica se koriste tim snažnim macho imidžom, što je licemjerno u samom temelju. Rusija može biti dobar primjer, ne samo za SAD već i za cijeli svijet, za to što se može dogoditi ako svoju odgovornost i slobodu prepustite nekom takozvanom “snažnom vođi”. Trump je ipak drugačiji od Putina jer je on izabran na demokratskim izborima, sviđalo se to nama ili ne. No ako pogledate statistiku, vidjet ćete da pola stanovnika SAD-a nije glasalo. Dakle, oni su odgovorni za Trumpovu pobjedu. Prošle godine boravila sam oko dva mjeseca u Londonu s bjeloruskim teatrom, baš nakon Brexita. Tamo sam iz prve ruke mogla vidjeti što se događa kada ljudi naknadno shvate što se zapravo dogodilo. U demokratskim zemljama važno je svako malo podsjetiti samog sebe što ti je važno i boriti se za to. A ne prepustiti nekome drugome da odlučuje u tvoje ime.

NACIONAL: Mislite li da je ruska vlada pomogla Donaldu Trumpu da dobije predsjedničke izbore, o čemu sada traju istrage u SAD-u?

Svi znaju metode ruskih tajnih službi. Ne bi me nimalo iznenadilo da su one bile involvirane. No to je nešto što se već dogodilo. Puno je važnije razmišljati o tome što treba činiti sada. Ma koliko njih dvojica i njihov odnos bili opasni, na nama je da budemo opasni njima. Treba analizirati njihov odnos, a ne bojati ga se. Osobno ne mislim da je Putin snažan. Jer ako vlada zemljom tako što donosi zakone kako bi držao ljude u strahu, to pokazuje da se on zapravo boji.

A najviše se boji gubitka moći. To je ta razlika u odnosu na SAD, gdje postoji demokracija koja uključuje i pravo i mogućnost opoziva predsjednika. Po mom mišljenju to je ono što Amerikanci trebaju učiniti. No prije toga, Amerikanci moraju shvatiti da su oni ti koji donose odluke, oni su ti koji bi se trebali suočiti s problemom rastuće društvene segregacije. Nadia, članica kolektiva Pussy Riot koja je prošle godine živjela u SAD-u, napravila je nekoliko pjesama posvećenih Donaldu Trumpu i postale su vrlo popularne.

NACIONAL: Navodno su Amerikanci zaključili da bi njima trebalo nešto kao Pussy Riot, budući da oni nemaju ništa slično, a ni opozicija nije toliko snažna?

Ne radi se tu samo o političkoj opoziciji. Radi se o političkoj umjetnosti, koja je puno jača od političke komunikacije. Jezik umjetnosti je snažniji od klasičnog političkog diskursa. Zato što ima humor. Na primjer, svi ti snažni ruski muškarci zapravo se boje da će ispasti smiješni. Ako im se netko smije, padaju u depresiju. Humor je vrlo snažno oružje.

NACIONAL: Osuđeni ste jer ste izvodili svoj performans protiv Putina u pravoslavnoj crkvi. Kakav je utjecaj Crkve i koliko je ona jaka u Rusiji danas?

Putin zloupotrebljava Crkvu kako bi osigurao svoju moć i podržavao koncept prema kojem njegova moć dolazi od Boga. To su radili i carevi. To je vrlo mračna kombinacija sovjetske diktature u kojoj su ljudi bili samo djelići državnog stroja i Putinove “božanske” moći. Tako je nastao konceptualni monstrum. Crkva sigurno u tome nije nevina. Oni zapravo surađuju s Putinom, a marginalizirali su sve dobre svećenike, s dobrim inicijativama, koji zaista žele pomagati ljudima. U vrijeme našeg suđenja bilo je nekoliko svećenika koji su stali u našu obranu, jedan od njih koji se bavio humanitarnim radom u crkvi u kojoj sam volontirala posjećujući bolesnike, usudio se reći da sam ja dobra osoba. Istog trena su ga izbacili iz Crkve. Oni se rješavaju ljudi koji vjeruju i djeluju u skladu s kršćanskim vrijednostima. Na kraju su na čelu Crkve šupci koji imaju svoje vlastite biznise. U krajnjoj liniji, u podrumu katedrale u kojoj smo mi izveli svoj performans nalaze se dućani sa suvenirima, autopraonica, restorani, kafići. Oni to iznajmljuju za različite evente, zarađuju ogroman novac za koji ne plaćaju porez. To je velika sramota jer Rusija ima jednu od najsnažnijih kršćanskih tradicija i mnogi su vjernici bili potlačeni za vrijeme komunizma. U doba Staljina su ih ubijali, zatvarali, brutalno mučili u radnim logorima. Nakon Perestrojke devedesetih narodu je vraćeno njegovo kršćanstvo. U Rusiji i dalje ima mnogo vjernika jer ljudi trebaju nadu. Nažalost, mnogi ne shvaćaju da vjera i Ruska Pravoslavna Crkva nisu isto. Ruska kršćanska zajednica nešto je sasvim drugo od te korporacije.

NACIONAL: Članica ste feminističkog punk-rock kolektiva. Kakva je situacija sa ženskim pravima?

Rusija je i dalje patrijarhalno društvo. Zanimljivo je da je Sovjetski Savez bio prva zemlja koja je legalizirala abortus, među prvima je dao pravo glasa ženama i učinio ih politički ravnopravnima. No sada je opet prevladalo uvjerenje da žene moraju ostati kod kuće, rađati i hraniti djecu. Rezultat je da žene rade kao i muškarci, ali i jedine brinu o kući i djeci. Tako imaju dvostruki posao. Nema nikakvih socijalnih mehanizama koji bi spriječili obiteljsko nasilje i što je još apsurdnije, žene su često zatvarane, iako su zapravo žrtve. To je Rusija. Drugi veliki problem je seksualnost. Kao što znate, u Sovjetskom Savezu nije bilo seksa. Ne znam kako su radili djecu, ali seksa nije bilo. O tome se nije govorilo, nije postojalo nikakvo seksualno obrazovanje. Sada je još gore. Ne postoje rodni studiji, čak ni na Moskovskom univerzitetu. To je ta jebena moralnost o kojoj stalno propovijeda vlada i uz potporu Pravoslavne Crkve prisiljava mlade žene da rađaju djecu za koju se onda ne mogu brinuti. Ne mogu ih hraniti. Vlada plaća 25 dolara mjesečno mladim majkama za dijete. S time ako ste studentica ili mlada majka i sami ste, jednostavno ne možete preživjeti. Ja to jako dobro razumijem jer imam sina od 10 godina. Rodila sam ga s 19, no srećom, ja živim s njegovim ocem, moj slučaj je ipak bio drugačiji. U 21. stoljeću imamo patrijarha koji zahtijeva da Rusija zabrani abortus. Ali ako to postane stvarnost, ja ću sigurno pokušati nešto učiniti da do toga ne dođe.

‘Kontrolirani ruski mediji nude vam izbor između Putina i Putina, naravno da će ljudi glasati za njega jer ne mogu vidjeti nikog drugoga. No postoji i ona druga Rusija’

NACIONAL: Kakav je status homoseksualaca u Rusiji danas?

U posljednje vrijeme taj takozvani kult moralnosti ponovo raste. Kao i u doba Sovjetskog Saveza, to je licemjerno sranje. S jedne strane njima je jako moralno da tri godine ratuju u Ukrajini, gdje ljudi ginu, a nemoralno je biti gej. Koja jebena glupost! U Rusiji možete biti ubijeni zato što ste gej. Poznato je da postoje zatvori za homoseksualce u Čečeniji. Postoji zakon iz 2014. protiv gej propagande. Nitko ne zna što je gej propaganda, ali imamo zakon protiv toga. Mislim da je najteže tinejdžerima koji su homoseksualci. Ako se to otkrije u školi, njihov život postaje noćna mora. Maltretiraju ih, ponižavaju, tuku. Nije ni čudo da ima toliko samoubojstava među takvom djecom. Postojala je jedna nevladina udruga u cijeloj Rusiji, zvala se Djeca 404, koja se bavila LGBT tinejdžerima i pružala im psihološku pomoć. Na kraju je protiv njih podignuta kaznena prijava zbog širenja ekstremizma i sličnih gluposti. Iako se nije radilo o otvorenim protestima, već o spašavanju života. Moje novine Media zona pišu o toj problematici i već smo zbog toga dobili jednu pisanu opomenu od Ministarstva informiranja. Nakon druge mogu nas zatvoriti.

NACIONAL: U posljednje vrijeme nastupate mnogo po svijetu. O kakvim se predstavama radi?

Prošle godine napravili smo zajednički projekt sa Slobodnim bjeloruskim teatrom. Radi se o umjetničko-političkoj predstavi “Goruća vrata”, koja je dio kampanje za oslobađanje Olega Sentsova, ukrajinskog režisera osuđenog na 20 godina zatvora zbog umjetničkog djelovanja. Optužili su ga za terorizam. U Moskvi smo imali dvije “podzemne” izvedbe nakon koji su zatvorili teatar u kojem smo nastupali. Ova predstava je gostovala u Velikoj Britaniji, Australiji, a naš drugi performans igrao je dosta po SAD-u. Uostalom, mislim da je sada pravo vrijeme da se ta predstava pokaže Amerikancima. Inače, Pussy Riot nije bend. To je kolektiv ljudi koji se bore za iste vrijednosti i ideje. Forme i način na koji radimo su različiti.

NACIONAL: Nedavno ste napisali knjigu, kako se zove i tko je izdavač?

Da, izlazi ove jeseni. Zove se “Dani pobuna”. Prvo će biti objavljena u Velikoj Britaniji, a izdavač je Penguin. Nakon toga u SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj. Obuhvaća vrijeme od naše prve akcije do zadnjih dana u zatvoru. No ne radi se o memoarima, zapravo je ispričana kao bajka za odrasle. Ja vjerujem u snagu riječi. Postoji dugogodišnja tradicija “podzemnog” pjesništva u Rusiji. Sve takve knjige, kao i knjige suvremenih umjetnika, bile su objavljene u vlastitom izdanju. Tako je bilo i sa zapadnom literaturom za vrijeme Sovjetskog Saveza. Te su knjige išle iz ruke u ruku i utjecale i na stavove mojih roditelja, pa i na način na koji su me odgajali, iako nisu bili politički angažirani. No u krajnjoj liniji, poezija je vrlo politična stvar.

NACIONAL: Je li vas Vladimir Putin javno spominjao ?

Za vrijeme našeg suđenja – vrlo često. Rekao je da imamo jako nemoralno ime.

NACIONAL: Ne mislite li da će vas on vas sada, kada ste tako svjetski poznati, ostaviti na miru kako bi pokazao da je Rusija demokratska zemlja koja poštuje pluralizam mišljenja?

Jebe se njemu za bilo čije mišljenje. No ja sam uvjerena da je sloboda unutar svakog pojedinca. To nije dar nekog predsjednika ili vlade. Uostalom, čak i da jest, ja ga ne bih primila. Jer sloboda je ono za što se treba boriti svakoga dana. To nije rođendanska torta.