Objavljeno u Nacionalu br. 841, 27. prosinac 2011.

Ina, brodogradilišta, Zračna luka Zagreb, HE Ombla i nabava novih vlakova neriješena su pitanja što ih je bivša vlada ostavila Kukuriku koaliciji, koja o njima još nema definiran stav

Iako se često ističe da će prva zadaća nove vlade Zorana Milanovića biti predlaganje održivog proračuna, postoje problemi koji će je dočekati na stolu i za čije rješavanje uopće nema vremena. Mađari su u trenutku dok ovo čitate vjerojatno postali većinski vlasnici strateški važne Ine. Već se trebaju početi pripremati izvještaji Europskoj komisiji o brodogradilištima, a može im se poslati gotovo istovjetni izvještaj kao jesenas jer ništa se nije maknulo s mrtve točke. Tu su i tri važna projekta koja su pritisnuli rokovi ili financijske obveze nastale zbog odluka HDZ-ove vlade: koncesija nad Zračnom lukom Zagreb, hidroelektrana Ombla i nabava novih vlakova. Ovih pet gorkih pilula Kosor ostavlja Milanoviću i on će neke morati progutati iako nije planirao, dok druge može ispljunuti uz određenu cijenu. Posebno plaši to što, iako je riječ o milijardama kuna i strateškim državnim interesima, o svim tim pitanjima Kukuriku koalicija zasad uopće nema jasan stav i rješenja.

Doduše, rješenja je teško pronaći kad nema vremena, a u slučaju privatizacije nacionalne naftne kompanije vrijeme je zapravo već isteklo. Budući da je Milanović najavio da će se prva sjednica nove vlade održati 3. siječnja, a Hrvatska agencija za nadzor financijskih tržišta (HANFA) prošlog je tjedna nakon višemjesečne blokade odobrila početak trgovanja dionicama Ine, sasvim je realna mogućnost da Vladu na prvoj sjednici dočeka poziv na izvanrednu sjednicu skupštine dioničara Ine. Doduše, MOL, koliko je poznato, u prvom tjednu obnovljene kupovine nije bio aktivan na burzi, ali to je možda posljedica toga što već posjeduje dovoljno dionica za većinsko vlasništvo, ali ih još nije registrirao. Poznato je da mađarska kompanija već ima određene opcije za kupnju dionica Ine, a vjeruje se i da je tijekom blokade preko agenata kupovala dionice od malih dioničara u neslužbenom prometu, putem oglasnika i sličnih metoda. Na taj način MOL je mogao steći više od dodatnih jedan posto koliko mu je bilo potrebno za stjecanje većinskog vlasništva u kompaniji, a nakon što je blokada trgovanja skinuta, nema nikakvih prepreka da ih i službeno upiše u Središnjem klirinškom depozitarnom društvu. Moguće je i da u mađarskoj kompaniji to ne žele učiniti prije nego što s radom počne nova vlada, kako ne bi ispali nekorektni, no gotovo je izvjesno će MOL uskoro postati većinski vlasnik Ine i nova vlada tu je nemoćna. Dodatni problem je i to što mađarska tvrtka više nema ni formalnih razloga da poštuje Dioničarski ugovor, koji regulira podjelu upravljačkih prava u kompaniji. Posljedica je to odluke bivše vlade da ne poštuje dogovor o preuzimanju plinskog biznisa – formalni uvjet za provedbu Međudioničarskog ugovora. To znači da bi MOL kao većinski vlasnik mogao preuzeti potpunu kontrolu nad Inom. Dakako, mađarska kompanija to vjerojatno neće učiniti, barem ne odmah, jer ionako već kontrolira sve ključne procese u kompaniji, a takav potez bi vjerojatno izazvao oštru reakciju Vlade. Ipak, to će vjerojatno biti novi jak MOL-ov adut u bilo kakvim pregovorima koje će nova vlada voditi s mađarskom kompanijom o upravljanju Inom. Iako država uvijek ima načina da utječe na poslovanje u Ini, stekne li MOL većinski udjel, svaki budući pregovori bit će puno teži, a za svaki ustupak mađarske strane Vlada će morati dati nešto zauzvrat. Dosadašnja iskustva pokazuju da je u takvim pregovorima uvijek bolje prolazio MOL pa je teško naći razloga za optimizam.

Privatizacija gubitaških brodogradilišta 3. maj, Kraljevica, Brodosplit i Brodotrogir strateški je i financijski problem za koji se samo može činiti da imamo dovoljno vremena jer je rok 1. srpnja 2013. godine, odnosno datum ulaska Hrvatske u EU. Već 15. siječnja treba poslati Europskoj komisiji prvi izvještaj o tome što je učinjeno na restrukturiranju, a ono nije ni počelo jer brodogradilišta nisu prodana. Nakon što su odobreni planovi restrukturiranja, sve je zapelo na pregovorima HDZ-ove vlade s kupcima – samoborskim DIV-om i Jadranskim ulaganjima Danka Končara. DIV nema dovoljno novca za jamstva i ponudu drži na stolu samo do kraja siječnja, a Jadranska ulaganja žele nižu koncesijsku naknadu nego što je bila propisana u natječaju. Najave Slavka Linića i Branka Grčića da neće provesti privatizaciju po starom natječaju, na kojem su prošle dvije tvrtke, ne djeluju uvjerljivo i mogle bi stvoriti nove probleme. Izjave ekonomskog SDP-ova dvojca o traženju produženja rokova od Europske komisije, novi natječaj ili samo djelomičnu privatizaciju, upućeni u problematiku ne smatraju previše ozbiljnim. Kako nam je rekao izvor koji je sudjelovao u pregovorima s Europskom komisijom, nemoguće je sada tražiti neke nove uvjete kad je privatizacija ušla u pristupni ugovor. Planovi restrukturiranja koje je EK prihvatio su, osim toga, vlasništvo Jadranskih ulaganja i DIV-a i ne može se u njih samo uvesti drugi kupac. Novi natječaj jest opcija koja je prihvatljiva, ali samo ako se zaboravi koliko je trajao proces odabira Jadranskih ulaganja i DIV-a – trebalo je više od godinu dana da budu izabrani. Nakon toga njihove planove treba ponovno odobriti Europska komisija i domaća Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, što su sve procedure koje uzimaju puno vremena. “Što ako se nakon nekoliko mjeseci natječaja nitko ne javi?”, retorički se pita naš sugovornik. To je itekako moguće, jer tko bi u vremenima krize preuzimao brodogradilišta, a i na prvom natječaju su se jedva našli kupci.

Dok traje odugovlačenje, brodogradilišta ne ugovaraju poslove; kako vrijeme bude odmicalo, a ne bude rješenja, uslijedit će prijekori Europske komisije. Svaka tri mjeseca trebamo slati izvješća, a ružni scenarij uključuje i mogućnost da pristupni ugovor zapne na ratifikaciji u nekom od parlamenata država članica ako se ocijeni da ne radimo ništa na pitanju brodogradnje. Krajnji ishod, ako ne privatiziramo brodogradilišta do ulaska u EU, bio bi da moraju vratiti oko 15 milijardi kuna potpora u državni proračun. To bi značilo njihov kraj i konačni gubitak posla za sedam tisuća direktno zaposlenih i još nekoliko tisuća u kooperantskim tvrtkama. I to nakon što su nas brodogradilišta već izravno koštala 4,2 milijarde kuna, a više od 11 milijardi potencijalnih obveza brodogradilišta pretvoreno je u javni dug. Vlada će zato morati brzo zauzeti konačni stav i početi djelovati.

Potpuno je neizvjesno i što će se dogoditi sa Zračnom lukom Zagreb, našim najvećim aerodromom kojemu sadašnja infrastruktura koči daljnji razvoj. Kukuriku koalicija načelno nije najbolje prihvatila ideju o koncesiji koju je gurao HDZ, ali nekog jasnog stava nema. A upravo je završen natječaj u kojem je, od prvotno deset zainteresiranih, koncesiju ponudio jedino konzorcij ZAIC, sastavljen od francuskog građevinskog diva Bouyguesa i Aeroports de Paris Managementa koji upravlja 22 zračnim lukama u svijetu. Uz izgradnju novog terminala od 220 milijuna eura nude 226 milijuna eura fiksne naknade. “Proučili smo ponudu i predložit ćemo Vladi da je prihvati jer je bolja nego što se činila na prvi pogled. Nema nikakvih pravnih trikova koji bi im pogodovali u ponudi, a uz fiksnu naknadu i izgradnju, nude i u prosjeku 35 posto prihoda svake od 30 godina. Sveukupno bi po današnjoj vrijednosti dali 3,3 milijarde kuna i izgradili novi terminal, a s rastom putnika novac koji dobiva država se samo povećava. Imaju i financijska jamstva uglednih banaka koja bi pratila cijeli projekt”, kaže Tomislav Mihotić, predsjednik povjerenstva za izbor koncesionara i donedavni državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Nova vlada tek treba razmotriti hoće li i ići na taj model koncesije i proučiti ugovor i ponudu. Dosad nemaju pojma što je bilo nuđeno potencijalnim koncesionarima pa samo neslužbeno poručuju da će sve razmotriti. S takvom ponudom ZAIC-a nova vlada je dovedena gotovo pred gotov čin. Imaju vremena do sredine ožujka odlučiti hoće li je prihvatiti. Ako je odbiju, Mihotić kaže da bi nesuđeni koncesionar sigurno tražio odštetu, a trebali bi i javnosti opravdati zašto je odbijena tako velika investicija.

Slično je i s gradnjom hidroelektrane Ombla, projektom kojem se protive zelene udruge, a i studije su pokazale upitnu isplativost. Dodatno, udruga Zelena akcija smatra da je projekt ekološki štetan i nelegalan jer je zadnja studija utjecaja na okoliš, kao preduvjet gradnje, napravljena prije deset godina. Uz sve kritike, bivša vlada i HEP su gurali projekt. Kukuriku koalicija se u zadnji tren, prije izbora, odredila da neće podržati gradnju i u svom Planu 21 jednostavno je prekrižila Omblu iako planira graditi ostale hidrocentrale. Međutim, kredit za izgradnju od 922,5 milijuna kuna već je odobren kod Europske banke za obnovu i razvoj, ali nisu poznate pojedinosti tog ugovora te postoje li financijske posljedice ako se sada odustane od projekta. Ono što je sigurno, vjerodostojnost bi bila poljuljana kod EBRD-a, kod kojeg će i nova vlada morati lobirati za jeftine kredite ako želi provesti svoje najavljene investicije. Druga opcija je gaženje obećanja da neće graditi Omblu, a to bi u budućnosti, prema studiji isplativosti, značilo povećanje cijena struje ili nove subvencije iz proračuna.

Da će naslijeđene obveze biti i prepreka za toliko nužno smanjenje državnih rashoda, svjedoči i projekt nabave novih vlakova za Hrvatske željeznice. Njih su porezni obveznici već platili oko 100 milijuna kuna, a prošlog tjedna je u konzorciju Končar-Gredelj završen i drugi prototip vlaka. Samo desetak dana prije izbora Vlada je dala suglasnost HŽ-u da nabavi prvih sedam vlakova, što bi trebala biti investicija od 40-ak milijuna eura koje trebaju osigurati država i HŽ. Uprave Gredelja, Končara, ali i sindikati željezničara zahtijevaju da se ugovor o nabavi nastavi, ali nitko iz Kukuriku koalicije nije se dosad izjašnjavao hoće li nastaviti projekt kupnje ukupno 93 vlaka, za koje bi trebalo potrošiti oko 440 milijuna eura. Bez ugovora će Končar, a pogotovo Gredelj, imati ozbiljne financijske probleme, a s druge strane – novca za vlakove jednostavno nema niti je to među investicijama koje je Kukuriku koalicija najavila.

To su samo neki od najvećih problema i projekata o kojima nova vlada mora brzo odlučiti. Za ostale, poput ugovora potpisanih za cestogradnju, imaju više vremena, iako bi ih i to moglo stajati milijune penala. Ono s čime ne bi trebali imati problema samo je jedan naslijeđeni projekt: turistički kompleks Brijuni rivijera. Sredinom siječnja završit će natječaj, a iako je SDP načelno bio protiv nekih odredbi ugovora, IDS na čelu s Ivanom Jakovčićem ga je uspio progurati i oko njega vlada prilično suglasje u koaliciji. Barem zasad.