Kad se 1993. počeo baviti trgovanjem vinom, u prvoj vinoteci nije imao čime napuniti mnogobrojne police, ističe Boris Ivančić, vlasnik dviju zagrebačkih vinoteka Vivat Fina vina. Tada bi, veli, sajam vina stao u jednu dvoranu, a danas su sve dvorane hotela Esplanade premale za sve vinare Hrvatske. Zadnjih deset godina učinjen je izuzetno velik napredak u vinarstvu Hrvatske, kvaliteta vina se uvelike poboljšala, a u puni rod došli su i još dolaze novoposađeni vinogradi. S obzirom na to da se stječe dojam kako malo i ekonomski oslabljeno hrvatsko tržište ne uspijeva konzumirati cijelu domaću proizvodnju, čak i uz znatnu pomoć turizma, velika prilika za vinare otvorila se ulaskom Hrvatske u EU. Rušenje graničnih barijera i članstvo u ovoj trgovinskoj zajednici daje velike mogućnosti svim vinarima da, što se tiče papirološke izvozno-uvozne procedure, izvoze krajnje pojednostavljeno i ravnopravno u odnosu na vinare drugih zemalja. No iako je pokojem poznatijem ili snalažljivijem vinaru pošlo za rukom izvoziti vina u kratkom roku i bez većeg angažmana, iskustvo europskih i svjetskih vinara i trgovaca, pa i njihovih hrvatskih kolega koji pokušavaju ostvariti kontakte i izvoz, pokazuje da stvari ne idu ni približno tako kako bi se očekivalo ili željelo.

Na ruku nam zapravo ide svjetski trend koji sve više naglašava i cijeni lokalno, specifično i autohtono. Hrvatska je polako prepoznata kao zemlja iz koje dolazi “specifičan stil suhe i silno dopadljive, pitke malvazije” ili “dobri, moćni crnjaci iz Dalmacije koji imaju neku srodnost s američkim zinfandelom”.

No Ivančić smatra kako moramo biti svjesni da ništa bitno neće doći ili se promijeniti budemo li čekali da nas svijet sam otkrije, ako još uvijek ostanemo uljuljkani u samodostatnosti i samodopadnosti kojoj smo skloni. To dvoje, kaže Ivančić, naš je najveći neprijatelj. Hrvatski vinar, trgovac ili vinski promotor mora stalno, neumorno i intenzivno putovati, biti na što više različitih vinskih sajmova, festivala, događanja, kucati na što više distributerskih vrata, pa čak i odabranih restorana širom svijeta. Tek kad napravi prvi iskorak shvatit će da je jedan od iznimno mnogo onih koji svakodnevno dolaze na ista vrata. Da bi to mogao i ustrajao, mora imati vrlo efikasno strukovno udruženje ili više njih, s iskusnim i stručnim timom. Ali sve to ne smije biti podržano samo običnom administracijom ili na deklarativnoj razini, nego treba biti vrlo razrađeno i efikasno utemeljeno te organizirano preko državnih institucija. Financiranje cijelog sustava aktivne, promišljene i efikasno usmjerene promocije kako bi se prodala hrvatska vina mora biti besprijekorno organizirano i transparentno, kako bi vinari mogli točno vidjeti za što se i kako troši novac koji oni i država izdvajaju. ‘’S obzirom na situaciju, mogli bismo lako zaključiti kako ni to nismo sposobni, ali naravno da to ne smije biti opcija ili zaključak. Uspješni primjeri drugih zemlja koje bi trebalo jednostavno kopirati itekako postoje. Moramo pritom biti svjesni i iskreni i reći kako nam ne treba još ministarstava, radnih skupina, odbora, raznih uhljebljivanja, nečijih prilika za fakturiranje stručnih radova i elaborata o izvozima i slično. Za konkretne rezultate trebaju nam iskreni, pošteni, stručni, ničim opterećeni, kvalitetno plaćeni, čak i strasni i potpuno predani ljudi koji će stvoriti i oživotvoriti novi sustav rada i vrijednosti”, rekao je Ivančić.

Iako postoje primjeri vezivanja određenog dizajna etikete i boce uz specifičnu vinorodnu regiju, primjerice, francusku Burgundiju ili Alzas, riječ je o nečemu što je naslijeđe i dio vrlo duge uspješne i neprekinute vinarske tradicije i povijesti nekog kraja. Ivančić tvrdi da su to u biti poprilično usamljeni primjeri, od kojih se u današnjem svijetu vrlo raznolikog, slobodnog pa i razigranog dizajna nema što posebno naučiti.

“U današnjem vinskom svijetu postoji bezbroj različitih primjera dizajna etiketa i ne vjerujem da postoji univerzalni recept koji garantira uspjeh. Dizajn etikete može uvelike pomoći ali i odmoći u plasmanu vina. Preporučljivo je potražiti savjete stručnjaka za dizajn. Možda se moramo naučiti razmišljati malo otvorenije: ništa nas zapravo ne priječi da čak posegnemo za uslugama stručnjaka u bilo kojem dijelu Europe ako ne pronalazimo ono što nam odgovara u našim granicama”, smatra Ivančić.  

Kad se govori o nacionalnoj prepoznatljivosti i brendiranju, Ivančić ukazuje na iznimno zanimljiv, sada već širom svijeta poznat, a time i efikasan austrijski način obilježavanja vina u trgovini: “Vinari u Austriji koriste kapice na vrhu boce koje nose izražajne boje austrijske zastave pa su takva vina na svim policama ili pri svakom pojavljivanju lako i jasno prepoznatljiva, a da se pritom ne dira osobni dizajn svakog pojedinog vinara.” Još je jedna činjenica prema Ivančiću, na žalost, teško osporiva, a to je da su proizvođačke cijene hrvatskih vina znatno više od proizvođačkih cijena vina slične kvalitete iz najvećeg ostatka vinorodnog svijeta. “Budući da svaku cijenu na tržištu bilo kojeg proizvoda u prvom redu i u najvećoj mjeri formira odnos ponude i potražnje, može se zaključiti kako je sve donedavno, do jačeg pada kupovne moći u aktualnoj krizi u Hrvatskoj, bilo premalo vina. Razlog višim cijenama je bila i nemala zaštićenost hrvatskih vina zbog carinskih nameta i troškova postupka uvoza, zbog čega je i konkurencija bila znatno niža. Poznato je i da hrvatski vinoljupci imaju, kao i u ostalim mediteranskim zemljama, povećan stupanj potrošačkog patriotizma, pri čemu su spremni platiti od 20 pa čak i do 50 posto višu cijenu za sličnu kvalitetu vina u namjeri da ostanu vjerni hrvatskom vinu ili maslinovu ulju. To je u isto vrijeme i pohvalan, ali i začuđujući podatak koji bi vjerojatno teško mogli shvatiti narodi, odnosno potrošači čije zemlje nisu vinorodne”, objašnjava Ivančić, ukazujući na još jednu neobičnu pojavu: “Ako je odnos ponude i potražnje presudan u formiranju ili održanju razine cijena, može se zaključiti da će sve veći izvoz hrvatskih vina ‘pomoći’ održanju više razine cijena domaćeg vina na hrvatskom tržištu. Možda zbog toga kao potrošači nećemo doživjeti značajniji pad cijena na domaćem tržištu, nego će sve više domaći vinoljupci dostupnije cijene tražiti u sve većoj ponudi vina iz drugih zemalja.”

Među većim proizvođačima i trgovcima kvalitetnim i vrhunskim vinima Badel 1862 prisutan je sa svojim vinima na mnogim tržištima Europe i svijeta. U izvozu se naročita pozornost pridaje autohtonim hrvatskim sortama vina. S dalmatinskog područja to je sorta plavac mali koja daje vrhunska vina, a od kojih se iz asortimana Badela 1862 ističu Dingač 500 s Pelješca i Ivan Dolac s Hvara. Iz kontinentalnog dijela Hrvatske to su graševine, daruvarska i križevačka. Direktor izvoza Badela 1862 Zlatko Špoljar ističe da osim autohtonih izvoze i vina poznatih i priznatih svjetskih sorti koje su se “udomaćile” kod nas i koje daju izvanredna vina – sauvignon Daruvar, paleta Korlat s vinima merlot, syrah i cabernet sauvignon. Bez obzira na vrhunske sorte, Špoljar smatra da je cijeli hrvatski izvoz vina opterećen poteškoćama, a jedna od najznačajnijih je što još uvijek nismo prepoznati kao vinarska zemlja s kvalitetnim odnosom cijena i kvalitete za autohtone sorte. Zato je potrebno puno ulagati u zajedničku promociju.

“Badelov primjer osvajanja brojnih nagrada za kvalitetu na relevantnim međunarodnim ocjenjivanjima vina odličan je preduvjet za prepoznavanje Hrvatske kao vinske zemlje. Svakako je potrebno uložiti još puno napora i sredstava u zajedničku promociju, a potom bismo mogli adekvatno konkurirati austrijskim, talijanskim ili južnoameričkim vinima”, objašnjava Špoljar. Badel 1862 zadnjih nekoliko godina uspijeva plasirati vina i u neke nove kanale. Primjer su korlatska vina koja se već prodaju u najboljim europskim restoranima, internetskoj prodaji i u odabranim vinotekama. Jednako tako, Badel 1862 promijenio je i strategiju izvoza i ciljna tržišta. “Najveći zaokret učinili smo osnivanjem joint venture tvrtke u Kini s ciljem plasmana vina na to tržište, a u budućnosti strategija je ući i na nekoliko tržišta okolnih zemalja. Apsolutni favoriti i najprodavanija vina u Kini su vina s Korlata”, ističe Špoljar. Uspjeh korlatskih vina tijesno je povezan s visokom kvalitetom, velikim brojem međunarodnih nagrada koja su korlatska vina osvojila na međunarodnim ocjenjivanjima: otkad su lansirana 2011. do danas osvojila su više od 30 nagrada. Ističu se originalnim i jedinstvenim dizajnom boce i etikete koji su nagrađeni nagradom Red Dot Award za originalni i uspješni dizajn. U Badelu 1862 ponosni su kako su u primjeru korlatskih vina, sorti merlot, syrah i cabernet sauvignon, uspjeli izbalansirati cijenu i kvalitetu. Međunarodno najnagrađivanija hrvatska vina iz portfelja Badela 1862 od 2010. do danas osvojila su gotovo 70 medalja i priznanja na ocjenjivanjima svjetske konkurencije kao što su Decanter London, Vinalies Internationales Pariz, Vinitaly Verona; Concours mondial de Bruxelles, Emozioni dal mondo – Bergamo, Mundusvini i Mundusvini Bio Fach – Neustadt, International Wine Challenge (IWC) – London. Za vrhunska vina iz ponude Badel 1862 nagrade su imale značajnu ulogu u izvoznom plasmanu na zahtjevna sommelierska tržišta.

Istarski vinar Bruno Trapan postiže značajne uspjehe u plasmanu svojih sorti i brendova, a njegova su iskustva u izvozu značajna za mlade vinare koji tek započinju plasman svojih vina. Trapan prodaje 50 posto svojih vina na hrvatskom tržištu, između 20 i 25 posto u svojoj vinariji, na kućnom pragu, a između 25 i 30 posto u inozemstvu.

“Moja ideja nikada nije bila postati najbolji vinar u mom selu, u mom kraju, a ni u Hrvatskoj. Uvijek sam želio da se moja vina piju u inozemstvu. Dok su neki moji prijatelji vinari išli na putovanja, na kruzere, na skijanja, ja sam išao diljem svijeta i trošio svoj novac u promotivne svrhe. I dan-danas, kad putujem, putujem u marketinške svrhe. Sad sam odlučio da ću sljedeće godine otputovati u Brazil, gdje postoji šansa za plasman mojih vina. Kolega vinar Ivica Matošević i ja godišnje smo putovali 50 tisuća km automobilom i tko zna koliko avionom kako bismo promovirali svoja vina diljem svijeta. Prvi rezultati vidjeli su se na Balkanu 2009. kad su se moja vina počela prodavati u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i nešto malo u Sloveniji. Godinu dana poslije počeli smo raditi malo s Engleskom, zatim i Njemačkom, ali tek sam ove godine napravio ozbiljan iskorak u inozemstvo. Moj distributer vina iz New Yorka kaže da će 2015. biti naša godina”, kaže Trapan. Već sada ima narudžbu za 1. veljače 2015. kada će osam paleta vina (oko 5000 boca) biti plasirano na Manhattanu u New Yorku, odnosno u 60 restorana i vinskih dućana. U supermarketima u New Yorku Trapanovih vina neće biti jer su za njih preskupi. Objašnjava kako su premali kao vinarija da bi bili jeftini, stoga moraju držati cijenu i biti ekskluzivni. Tvrdi kako su Ivica Matošević i on bili tvrdoglavi i stalno ciljali na London i New York. “Da smo bili pametniji, potrošili bismo manje novca i išli u Austriju jer to je tržište koje nam gravitira. A osim Bibicha nitko nije napravio velik posao u Americi. Ja sam prvi nakon njega koji ima ozbiljnog partnera, ozbiljnu uvoznu kompaniju koja nije balkanskog podrijetla. To je kompanija Winebow koja ima 800 milijuna dolara prometa godišnje. Ove godine su se spojili s The Vinter Group i sada imaju 1800 zaposlenih ljudi i dvije milijarde dolara prometa”, kaže Trapan. Smatra da će se preko njega otvoriti put i za druge vinare iz Hrvatske.

“Upoznavanje je počelo preko prijatelja iz Beograda koji ima prijatelja iz Winebowa, brend menadžer koji vodi Balkan Wine Project. Nakon što sam mu dao dvije boce svog vina, odmah me je uključio u svoj projekt. Prve godine uzeo je 650 boca, druge godine 1300 boca, ove godine 3700 boca, 1. veljače 2015. šaljem gotovo 5000 boca, s time da vjerujem da će kasnije tražiti još 2500 boca”, kaže Trapan. Američki distributer plaća mu višu cijenu za malvaziju nego što mu plaća ekskluzivni distributer u Zagrebu. Kod izvoza su usmjereni samo na autohtone sorte, malvaziju i teran. Cijena njegovih vina u restoranima na Manhattanu ovisi o kvaliteti restorana pa se tako malvazija prodaje od 35 do 50 dolara za bocu, dok se teran prodaje od 50 do 60 dolara. Trebao je ove godine ići iz New Yorka u Singapur, ali više nije imao ni snage, ni volje, ni novca. Bitno mu je da dobro radi u Americi, nada se da će se pokrenuti i situacija na engleskom tržištu, a počeo je dobro raditi i u Austriji. Ističe da nema dovoljno vina da pokrije sva tržišta, no to ga previše ne zabrinjava jer vino radi iz svog gušta pa mu je važno da se priča o njemu, Istri i vinima.

Skradinski vinar Alen Bibich velika je zvijezda na međunarodnoj vinskoj sceni vrhunskih restorana, a njegov američki uspjeh, posebno u elitnim newyorškim restoranima bez sumnje ima veliki značaj za plasman hrvatskih tzv. boutique vina. Bibich njeguje stare autohtone, gotovo danas zaboravljene vinske sorte sjeverne Dalmacije i kombinira ih u pomno odabranim omjerima. Kada je 2011. godine poznati američki kuhar, gastronom i hedonist Anthony Bourdain snimao epizodu emisije “No Reservations” u Hrvatskoj, najduže se zadržao upravo kod Bibicha u Skradinu, gdje se potpuno raspametio. Poslije je u američkim medijima više puta govorio kako voli Bibicheva vina, posebice crno suho vino Riservu R6 iz 2010. od sorti plavina, babić i lasin te suho crno Bas de Bas iz 2010. od sorti merlot i syrah. To je nakon emitiranja te epizode 2012. – u kojoj Bourdain otvoreno poručuje gledateljima da su idioti ako do sada nisu posjetili Hrvatsku – motiviralo vinske znalce i elitne restoratere, ali i turističke vinske entuzijaste iz cijelog svijeta da se prihvate proučavanja i degustiranja ne samo Bibichevih, nego i drugih naših vrhunskih vina. U Americi je danas Bibicheva Riserva R6 red bestseller prema ocjenama američkih vinskih kritičara i blogera, a oni koji su uspjeli degustirati dva Bibicheva vintage vina, Sangreal merlot 2004 limited release i Sangreal syrah 2006 to opisuju kao gotovo duhovno iskustvo.

Koliko god američki ljubitelji vina bili ekstatični u ocjenama Bibich brenda, ta vina dobivaju iznimno visoke ocjene u stručnim vinskim časopisima. Tako je vinski vodič Wine Enthusiast iz veljače 2014. od mogućih 100 Bibichevu Bas de Bas 2008. dao 91 bod, Sangreal merlotu 2008. 90 bodova, a Riservi R6 2010. 89 bodova. Magazin USA Wine&Spirits iz 2014. dao je bijelom suhom vinu Riservi R5 (debit, maraština, pošip, pinot sivi i chardonnay) 2011. 93 boda, a P9 pošipu 2012. 91 bod. U vinariji u Skradinu sustavno njeguju politiku otvorenih vrata vinarije Bibich, gdje uz unaprijed najavljeni posjet mogu na degustaciju doći ljudi iz cijelog svijeta.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Plenković među najstarijim je vinarijama u Dalmaciji s dugogodišnjim iskustvom i brendom. Zlatan otok pojam je za vrhunska vina, a naročito sorte plavac mali. Među najvećim su vinarijama u Dalmaciji, a možda i cijelom južnom dijelu Hrvatske. Imaju gotovo milijun čokota i više od 140 hektara vlastitih vinograda.

Grožđe iz vinograda na južnoj strani Hvara oko Sv. Nedjelje daje iznimna vina Zlatan Plavac, Plavac barrique i najpoznatiji Plavac Grand Cru. Od 2013. uveli su limitiranu seriju Zlatan Plavac Exclusive, posebno dugotrajno njegovani plavac koji se u ograničenoj količini distribuira u vrhunske restorane i kolekcionarima. Za njih su od ove godine počeli puniti Zlatan Plavac Grand Cru u boce od 1,5 l , 3 l i 5 l.

Izvoze oko 25 posto proizvodnje, što namjeravaju povećati na 40 posto. Osim u EU, izvoz u SAD i Kinu im je u porastu, prvenstveno zahvaljujući naporima mladog direktora Marina Plenkovića. Na tržištu Japana prisutni su duže vrijeme. Izvoze čak i u Francusku i među malobrojnima su koji su plasirali sva svoja crna vina baš u pokrajinu Bordeaux. “Ove godine započeli smo suradnju s Wein&Co Austria. To je najveća tvrtka u Austriji koja ima 24 vinoteke u svim gradovima Austrije, na vrlo visokom nivou prezentacije i degustacije vina za krajnjeg korisnika. Tako su naši plavci našli put i do austrijskog potrošača, a nadamo se preko iste kuće ući i na njemačko i švicarsko tržište. Putem naših distributera prisutni smo i u maloprodajama BiH, Njemačke, Belgije, Nizozemske i drugih EU zemalja. Naš distributer u SAD također plasira naša vina i u maloprodaju”, kaže Darko Janković iz Zlatnog otoka.

Iako Zlatni Plavac Grand Cru i Plavac Barrique imaju najveći broj nagrada, Janković kaže kako im je osobito draga dvostruka zlatna medalja SAKURA AWARD, koju su im dodijelile žene sommelieri u Japanu za Plavac Grand Cru kao najbolje vino Mediterana.

Moreno Degrassi iz Savudrije još je jedan od uspješnih izvoznika istarskih vina. Brendiranje Degrassi vina bio je dugotrajan, cjeloviti i mukotrpan rad koji traje zapravo od kada postoji brand Degrassi, od 1996. kada su stavili vino u bocu. O njegovim je vinima za Nacional razgovarao Siniša Škaberna, Degrassijev marketinški menadžer i prezentator te voditelj tematskih degustacija. “Prije 18- 20 godina sami smo financirali svoje odlaske na sajmove, a onda su nas počeli zvati. Kako smo s vremenom postali poznati, godinama su nas zvali i na Merano, prestižni festival vina i gastronomije u Milanu”, kaže Škaberna. Oko polovice njihove prodaje u Hrvatskoj je prodaja iz podruma, što ih spašava u ovoj krizi.

Degrassi vina dobila su mnogo međunarodnih priznanja poput Decantera i IWC-a, obrađuju 25 hektara vinograda s kojih proizvedu godišnje 100 tisuća boca, a od toga izvoze 25 posto. Najpoznatija Degrassijeva vina na inozemnom tržištu su Refošk Refosco Terre Rosse i Cabernet Sauvignon Contarini.

Ivica Matošević mladi je istarski vinar iz Sv. Lovreča koji je posljednjih desetak godina osvojio brojna priznanja za svoj rad. Iako je prvo komercijalno vino proizveo 1996., vinom se isključivo bavi zadnjih pet godina. Razlog tome je što se nakon Agronomskog fakulteta uputio u Italiju na doktorat, u vinsku regiju Friuli, gdje je poprimio “virus” ljubavi prema vinu. “Privukle su me fine stvari, vrhunska kvaliteta, svjetski standard, mogućnost da mladi čovjek radi odlična vina, promiče svoj kraj i može živjeti od toga”, kaže Matošević. Ističe kako mu je važno čuvati svoja vina u arhivi, svojevrsnoj vinskoj biblioteci. “U arhivu držimo zadnjih deset berbi. Jer kad veliki vinski majstori iz svijeta žele proniknuti koliko ste dobar ili loš, koliko ste ozbiljan, temeljit igrač u ovoj igri, takva arhiva puno znači. Imali smo tu predivnih iznenađenja”, kaže Matošević.

Smatra da je svijet sommeliera prirodni saveznik proizvođača vina jer kad netko od njih nađe dobru kombinaciju njegova vina s određenim “pjatom”, s nekom dobrom klopom, po tome može biti istaknut, primijećen u odnosu na svoje kolege koji nude standardni repertoar vina u nekoj metropoli, primjerice, Londonu. “Kad predstavite u finom restoranu neku malvaziju, vi ste drukčiji od drugih. Upravo to je naš put. Mi smo mali i ne možemo igrati igru na mišiće s velikim vinskim i prepoznatim regijama. Ali možemo napraviti dobro vino i ako ga predstavimo pravim ljudima koji će ga kasnije promovirati kao svoje otkriće, egzotiku u njihovoj ponudi, onda tako gradimo i svoju priču i priču našeg teritorija. Put Hrvatske ne može biti drugačiji, nikada nećemo imati toliko novca da to radimo konvencionalnim oružjem. Možemo raditi samo ovako, pojedinačno, nekim pričama koje će biti osobne, direktne, čiste ili ispremiješane s promocijom turizma kao jedine naše prepoznatljive industrije u inozemstvu”, pojašnjava Matošević. Smatra da će Hrvatska uvijek najviše svoga vina prodavati kod kuće jer imamo sreću da postoji turistička industrija. Ponosan je na nagrade Decanter 2013., brončane medalje za bijelo Grimalda 2009., crno Grimalda 2010., bijelo Grimalda 2010. i malvaziju Alba Antiqa 2009. “Naša vina se mogu kupiti, ali kako ih ima malo, cilj je da završe na finim mjestima”, naglašava Matošević.

Matošević proizvodi oko 100 tisuća boca godišnje, od čega dvije trećine završi na hrvatskom tržištu, a jedna trećina u inozemstvu. Najpoznatije vino koje izvozi je Alba, malvazija. Osim Albe na inozemna tržišta plasira i bijelu i crnu Grimaldu, Alba robiniu i Alba antiqu koja se mogu popiti u prestižnim restoranima s Michelinovim zvjezdicama u Londonu, Sydneyju ili Melbourneu.

Jedan od dvojice vlasnika vinarije Meneghetti, ekonomist Goran Hanžek, bio je nekada direktor Badela 1862, a danas je poduzetnik koji je suvlasnik privatne vinarije u Istri, ali i nekadašnji vlasnik Vinarije Novigrad. Hanžek je nakon prodaje Vinarije Novigrad ipak zadržao jedan vinograd u okolici Buja. Potom je ušao u partnerstvo s Miroslavom Plišom pa danas vinarija Meneghetti obrađuje deset hektara vinograda. “Postoje dva naša vina iz linije ‘Art in the bottle’, Meneghetti Red (merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc) i Meneghetti White (chardonnay, bijeli pinot) koji su naši najpoznatiji izvozni brendovi. Najznačajnija izvozna tržišta su nam Austrija, Njemačka i Belgija, a izvozimo i manje količine u SAD i Hong Kong. Budući da spadamo u kategoriju manjih proizvođača vina, visoke kvalitete i visokih cijena, naš izvoz je specifičan i odnosi se uglavnom na prodaju u dobrim restoranima. Meneghetti Red je naše vino koje daje najbolju kvalitetu nakon dužeg odležavanja. Ono odležava u drvenim bačvama od 24 do 30 mjeseci i onda još od 18 do 24 mjeseca u boci. Trenutačno je na tržištu Meneghetti Red 2010. To vino će biti u optimalnoj kondiciji za 2­3 godine, a sigurno ga možete ostaviti na čuvanje jer i nakon 10 i više godina neće izgubiti na kvaliteti”, objasnio je Hanžek za Nacional.

Mladen Rožanić iz istarskih Kosinožića, gdje ima 23 hektara vinograda u blizini Višnjana, autor je jednog od najbrže zabilježenih uspjeha u recentnoj povijesti hrvatskih vrhunskih vina. “I na vrlo specifičnim natjecanjima osvajali smo brojne nagrade, ali to na kraju gotovo i nema utjecaja na naše poslovanje. Proizvodimo autorska vina koja su gotovo umjetnička djela, a prisutni smo na brojnim vrhunskim restoranskim lokacijama širom svijeta”, kaže Rožanić koji posljednjih godina izvozi između 30 i 40 posto od ukupne proizvodnje.

“Ono gdje smo preslabi i gdje bi država trebala odigrati puno značajniju ulogu nije promocija naših vina u svijetu, nego promocija naših vina turistima koji dolaze u Hrvatsku. Vino mora biti suvenir koji se nosi sa sobom da bi se poslije turisti počeli pitati gdje to vino mogu kupiti. Teško je očekivati da će stranci u svojim zemljama kupovati naša vina prije nego što su ih uopće probali. Tu su strašne razlike u nekim politikama kojima se više ne želim baviti i ne zanimaju me. No žalosno je da uvozimo drugorazredna i trećerazredna vina iz raznih dijelova svijeta, a da naše kvalitetno vino po prilično sličnoj nabavnoj cijeni gubi svoj prostor na našem tržištu”, pojašnjava Rožanić.

On tvrdi da su u inozemstvu doslovce oduševljeni s njihovim vinima. U 2014. u američkom vodiču The Wine Enthusiast Roxanich Ines u bijelom 2008. proglašeno je vinom godine u Americi, a slijedio ga je odmah Alen Bibich.

“Takva je situacija u Schwartze Kamelu Erica Schwartza u Beču i Zum Dom Bissa i Steierecka, preko Doellerer’sa do Ikarus-Hangar 7 i Eselböcka u Taubenkobelu. U Švicarskoj smo prisutni u hotelu Savoy u Zürichu, u restoranu Orsini, pa u Sansibar-Syltu u Njemačkoj, u Engleskoj u Hakkasan Mayfairu u Londonu, u Harvey Nicols–Wine Deli u Londonu i Hotelu du Vin u Brightonu, a također i u St. Hubertusu u San Cassianu u Italiji” , kaže Rožanić.

Vinar Vlado Krauthaker iz Kutjeva još je jedan uspješan proizvođač vina. Kaže da vrlo uspješno izvozi u Francusku i Englesku i da se izvoz olakšan nakon što je Hrvatska ušla u EU.

“Prvi put smo ove godine izvezli vino u Brazil. Sad izvozimo u 18 zemalja i taj izvoz samo raste. Ne brzo, ali možda je i dobro da nije prebrzo jer bismo se možda mogli i poskliznuti. Ovako idemo polako, ali sigurno. Radimo dosta oprezno”, kaže Krauthaker koji obrađuje 110 hektara vinograda, od čega 12 hektara obrađuju konji. S tih se površina dobiva posebno kvalitetna linija vina. Ukupno može proizvesti do 600 tisuća boca, od čega izvozi do 22 posto proizvodnje.

Stina vina s Bola na Braču na domaćem i izvoznom tržištu prisutna su tek tri godine. No njihov je plavac u rekordno kratkom roku kvalitetom među sommelierima i vrhunskim restoraterima srušio mit da se od plavca ne može napraviti vrhunsko odnjegovano boutique vino. Ivica Kovačević, direktor za razvoj Stina vina, ponosan je da su u tom vremenu uspjeli postići da će ukupan izvoz u 2014. biti nešto preko 10 posto od ukupne prodaje. ‘’Teško je danas tvrditi je li to malo ili puno. Danas se Stina vina mogu nabaviti u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Sloveniji, SAD-u (New York), Kanadi (BC i Quebec), Velikoj Britaniji, a uskoro i u Japanu.” Kovačević smatra kako su naše najveće teškoće pri izvozu vina svakako nepostojanje hrvatskog vinskog imidža u svijetu.

“Malo nas tržišta doživljava kao vinsku zemlju, što nije ni neobično kada znamo da su ukupne površine pod vinogradima nešto veće od 20.000 hektara”, navodi Kovačević. Kovačević ističe kako su posebno ponosni na listu poznatih restorana koji nude Stina Vina u svijetu: Le Prince d’Orange, Bruxelles; La Brasserie Du Heyzel, Strombeek-Bever; Les Etangs Mellaerts, Bruxelles; Rouge Tomate, Bruxelles; Le Chalet de la Foret, Bruxelles, s dvije Michelin zvjezdice, zatim Brasserie RN Waterloo, Waterloo; Essigbrätlein, Nürnberg, s dvije Michelin zvjezdice; Le Taste monde i Baravin Bu, oba u Bordeauxu te u Španjolskoj Restaurante It u lleidi.

Alica Petrač vodi iznimno uspješnu tvrtku vina čiji su vinogradi smješteni na Hršak-Bregu iznad Krapinskih Toplica, na 10 hektara nasada. Za svoje brendove i sorte vina je dobila brojne nagrade sommeliera iz Hrvatske, ali i Engleske i Izraela. ‘’Prošle godine sam s grupom vinara i ugostitelja sudjelovala u hrvatskim danima u Šangaju kojima je cilj bio približavanje naše eno, gastro i turističke ponude. Istovremeno se u Šangaju održavala i jedna od najvećih izložbi vina u Aziji Pro wine koja okuplja najveće svjetske proizvođače vina. Tada sam upoznala Hermana Mayera koji je u Kinu plasirao velike količine austrijskih vina, na način da radi marketing za njih. Odlučila sam započeti suradnju jer sam svjesna da na tako velikom i zahtjevnom tržištu sama, bez podrške i dobrog poznavanja tržišta nemamo šanse”, objašnjava Alica Petrač. Ove je godine tijekom ljeta s Mayerom bila domaćin grupi kineskih novinara koji u svojim lifestyle magazinima prate gastro-eno teme. Bila je to dobra priprema za daljnje kontakte. “U Pekingu je grupa austrijskih vinara i vinarija Petrač imala tzv. Magnum Night, večer za stotinjak uzvanika u hotelu Kempinski u Pekingu. Bili su prisutni predstavnici austrijskog, slovenskog i hrvatskog veleposlanstva u Kini, novinari koji prate vina, kineski uvoznici, enolozi i sommelieri. Sljedeći dan imali smo organizirano kušanje vina za stručnjake i sve zaljubljenike u vino koji su bili gosti hotela. Nakon toga put nas je vodio u Šangaj, na sajam vina. Na sajmu su bili prisutne sve zemlje svijeta koje u vinu nešto znače: od Australije, svih zemalja Južne Amerike, Južnoafričke Republike, svih zemalja Europe – osim Slovenije i Hrvatske. Sve su zemlje došle organizirano u organizaciji svojih gospodarskih komora. Iz Hrvatske je samostalno bila prisutna Agrolaguna i vinarija Petrač. Smatram da se i naša gospodarska komora treba više potruditi i da bi Hrvatska sljedeće godine trebala organizirano nastupiti jer smo apsolutno nepoznati kao vinska zemlja”, kaže Alica Petrač. U Šangaju je imala i prezentaciju vina u tamošnjem poznatom talijanskom restoranu Dr. Fab, gdje se uz svako jelo večere u pet sljedova služilo jedno od vina Petrač, a svako je vino trebalo prethodno predstaviti. Vina su bila odlično prihvaćena i na kraju se ipak vidi rezultat: prva pošiljka vina na putu je u Kinu.