Na prijedlog Ministarstva kulture i medija 2021. godina proglašena je Godinom čitanja, a to je dio Nacionalne strategije poticanja čitanja iz 2017., koja pridonosi razvoju kulture čitanja i omogućava što većem dijelu društva čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Tijekom Godine čitanja osmislit će se i provoditi nove aktivnosti – dodijeliti nagrada za najbolju knjižaru, objaviti natječaj za najbolju videonajavu knjige za učenike osnovnih i srednjih škola, proglasit će se ‘’ambasadori čitanja’’, organizirati međunarodna konferencija o čitanju, dodijeliti nagrada mladih za književnost, organizirati ‘’mala noćna čitanja’’ – koje će doprinijeti afirmaciji čitanja. Nacional je istražio u kakvom je stanju knjižničarska mreža u Hrvatskoj, koliko se ulaže u knjižnice i koje sredine imaju problema s osiguravanjem minimalnih uvjeta u knjižnicama. Posebno je, za sve stanovnike, važna mreža narodnih knjižnica, a da situacija u Hrvatskoj kad su knjižnice u pitanju nije svugdje dobra dovoljno govori podatak da u nekim sredinama osnivači, gradovi ili općine, ne razumiju zašto knjižnice trebaju pristup internetu.

Ana Barbarić, predstojnica Katedre za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dala je sliku knjižnične djelatnosti. Kaže da u tu svrhu u Hrvatskoj djeluju različite vrste knjižnica:

“Prema namjeni i sadržaju knjižničnog fonda vrste knjižnica su: nacionalna, narodna, školska, sveučilišna, visokoškolska, znanstvena i specijalna knjižnica. Ocijenila bih da je knjižnični sustav u Hrvatskoj dobro postavljen, ali svakako ima mjesta za njegov daljnji razvoj. Primjerice, kvalitetna normativna rješenja propisuju da svaka škola mora imati knjižnicu, no treba poraditi na sustavnijem financiranju nabave knjižnične građe za školske knjižnice, što je neobično važno za razvijanje čitalačkih navika od ranog uzrasta. Tek u zadnjih nekoliko godina tu vidimo iskorake Ministarstva znanosti i obrazovanja. Zatim, veliki broj hrvatskih gradova i općina ima narodnu knjižnicu – riječ je o stručnom izrazu kojim se obuhvaćaju gradske i općinske knjižnice – no svakako je potrebno uložiti dodatne napore da bi svaki stanovnik imao pristup jednako kvalitetnim knjižničnim uslugama. U tom smislu, značajni su napori Ministarstva kulture i medija za doradu Standarda za narodne knjižnice u RH kako bi narodne knjižnice mogle aplicirati na poziv ‘Čitanjem do uključivog društva’ temeljem kojeg se iz sredstava Europskog socijalnog fonda može, između ostalog, sufinancirati nabava bibliobusa. Knjižnični sustav koji imamo treba dalje razvijati i prilagođavati potrebama društva 21. stoljeća.”

Budući da je za većinu stanovništva najvažnija mreža narodnih knjižnica, profesorica Ana Barbarić pojasnila je da Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti osnivanje narodnih knjižnica propisuje u članku 10.:

“Taj članak kaže: Općine i gradovi s više od 3000 stanovnika dužni su samostalno ili zajedno osnovati narodnu knjižnicu kao ustanovu te njezine podružnice na svojem području, osim kada djelatnost narodne knjižnice već obavlja koja druga knjižnica na njihovu području za rad koje su osigurali sredstva. Općine i gradovi s manje od 3000 stanovnika koji nemaju narodnu knjižnicu dužni su posebnim ugovorom obavljanje djelatnosti narodne knjižnice povjeriti narodnoj knjižnici u drugoj općini i gradu ili osigurati osnivanje podružnice te narodne knjižnice na svojem području. U svrhu osiguranja knjižnične usluge za svako naselje, općine i gradovi dužni su, sa županijom na čijem su području, osigurati uslugu pokretne knjižnice koja se pruža svim korisnicima koji žive na udaljenim područjima tih općina, gradova i županije.”

Ana Barbarić kaže da je u nekim hrvatskim županijama stanje u narodnom knjižničarstvu lošije nego u nekim drugim te da bi trebalo uložiti više novca i organizacijskog truda. No, ističe pozitivan primjer iz Dubrovačko-neretvanske županije, pogotovo jer je riječ o knjižnici na otoku, Gradsku knjižnicu Ivan Vidali Korčula, s naglaskom na njihovo sudjelovanje u EU projektima.

Tko bi morao brinuti oko toga da svaka općina i grad ima odgovarajući broj knjižnica? Ana Barbarić kaže da zakonska regulativa postoji, da je propisana Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Sustav matičnosti preko nadležnih matičnih županijskih knjižnica za narodne i školske knjižnice odnosno sveučilišnih matičnih knjižnica za sveučilišne, visokoškolske, znanstvene i specijalne knjižnice vodi Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, kao hrvatska središnja matična knjižnica. Na taj se način koordinira i razvija knjižnični sustav u Republici Hrvatskoj, ne samo u području narodnog knjižničarstva, već sveukupni.

Prema dokumentu ‘’Poslovanje i usluge narodnih knjižnica u RH’’, izvješću NSK iz 2014. vidi se da se od županije do županije drastično razlikuju knjižnične mreže i knjižnične usluge, kao i dostupnost knjižnica svim stanovnicima. U to vrijeme u mnogim je mjestima knjižnica bila u prostorima koji nisu ni najmanje primjereni takvoj namjeni, niti je dobra internet veza, niti ima računala za korisnike ni osoblje, u velikom broju knjižnica nema visokoobrazovanih stručnjaka. Iako podaci govore o, primjerice, članstvu u knjižnicama od samo 4 posto u nekim županijama ili gradovima, sveukupna slika nije toliko loša. Ana Barbarić kaže:

“Postoje lošiji i bolji primjeri i potrebna su daljnja ulaganja osnivača i podrška nadležnih ministarstava. Veseli me otvorenje nove zgrade Gradske knjižnice i čitaonice Varaždin, a i u Vinkovcima se gradi nova zgrada Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci. Vjerujem da ste upoznati s rješenjem za novi smještaj Gradske knjižnice Rijeka. Meni se čini da stvari ipak idu u dobrom smjeru, uz podršku i osnivača odnosno gradova navedenih knjižnica kao i Ministarstva kulture i medija. Naravno da ima još prostora i zgrada koje tek trebaju ‘doći na red’, čemu se svi nadamo i očekujemo u knjižničarskoj zajednici. Istaknula bih i zgradu knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu – ispričavam se na pristranosti – koja je prije ovih pandemijskih vremena uvijek bila prepuna studenata, iz čega zaključujem da je mladi kolege doživljavaju kao ugodan prostor.”

Grad Zagreb svakako ima najbolju mrežu knjižnica. Kako kaže Ana Barbarić, Knjižnice Grada Zagreba (KGZ) najveća su ustanova među narodnim knjižnicama u Hrvatskoj. Jezgru predstavlja Gradska knjižnica i Knjižnica Božidara Adžije s još dvanaest područnih knjižnica s mrežom od dvadeset sedam ogranaka, na ukupno četrdeset dvije lokacije, uključujući i bibliobusnu službu s dva bibliobusa i 78 bibliobusnih stajališta ne samo u Zagrebu već i u Zagrebačkoj županiji. Međutim, već se 20 godina govori o potrebi preseljenja Gradske knjižnice sa Starčevićevog trga, jer postojeća ne odgovara suvremenim potrebama:

“U Strateškom planu KGZ-a za razdoblje 2021.-2025. istaknuto je da je najvažniji strateški projekt u proteklom razdoblju bio projekt nove zgrade središnje, Gradske knjižnice. Navodi se da je projekt u poodmakloj fazi, izabrano je idejno rješenje arhitektonskog studija UPI-2M na području industrijske baštine Paromlin, a u tijeku je izrada izvedbenog projekta i očekuje se da bi u razdoblju obuhvaćenom ovim Strateškim planom projekt bio prijavljen na jedan od novih europskih investicijskih ciklusa. Zbilja se nadam da će se stvari odvijati kako su kolege iz KGZ-a naveli u svom Strateškom planu jer bi nova zgrada Gradske knjižnice u Zagrebu neizmjerno unaprijedila kulturnu, ali i obrazovnu te informacijsku ulogu cijelog KGZ-a te poslala novo sastajalište u zajednici dostupno svim građanima i posjetiteljima Zagreba.”

Milana Vuković Runjić, pročelnica zagrebačkoga Gradskog ureda za kulturu, opisala je situaciju u glavnom gradu, s obzirom na knjižničnu mrežu u kojoj je zaposleno 550 djelatnika, a zagrebačke knjižnice broje više od 150.000 članova, odnosno 20 posto građana Zagreba ujedno su članovi knjižnica:

“Grad Zagreb kontinuirano financira knjižnice kroz nabavu knjižnične građe, plaće za djelatnike, projekte i programe te besplatan upis djece do 15 godina. U ovoj godini, koja je proglašena Godinom čitanja, za nabavu knjiga knjižnicama izdvojeno je 4,6 milijuna kuna, a još 400.000 kuna izdvojeno je za ostale programe. Također, s iznosom od 1,6 milijuna kuna financirani su nezavisni programi vezani uz čitanje i knjigu, a još 1,5 milijuna kuna dobili su nakladnici za izdavanje knjiga.”

Pročelnica Milana Vuković Runjić detaljnije je objasnila situaciju vezanu za izgradnju nove knjižnice na prostoru Paromlina. Kaže da je, nakon izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti, zgrade Muzičke akademije te obnove glazbene škole u Vlaškoj ulici, izgradnja nove knjižnice kapitalni projekt u kulturi:

“U prosincu 2020. završena je izrada idejnog projekta te su ishođeni posebni uvjeti za izradu glavnog projekta i pozitivno mišljenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. U tijeku je izrada glavnog projekta te se očekuje se da se tijekom 2021. godine ishodi građevinska dozvola za planirani zahvat te dovrši izrada kompletne ugovorene projektne dokumentacije. Sukladno idejnom projektu ukupna bruto površina zgrade iznosi 25.557 m2. Prostori namijenjeni javnosti obuhvaćaju dvorane za razna događanja, multimedijalnu i konferencijsku dvoranu, prostore Odjela za djecu i mlade s medijatekom, prostore Informativno-posudbenog odjela za odrasle, prostore Glazbenog odjela te prostore Zbirki Gradske knjižnice. Procijenjena ukupna vrijednost investicije je 242,4 milijuna kuna, a za projekt nove gradske knjižnice u planu je i apliciranje na fondove Europske unije.”

Prema spomenutom Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu središnja je ustanova knjižničnog sustava Republike Hrvatske. Ona prikuplja statističke podatke i pokazatelje uspješnosti te radi analize. Ivanka Stričević, ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice, najavila je donošenje novog Standarda za narodne knjižnice koji je u javnoj raspravi i u kojem će biti promjena:

“Promjene u standardu su možda najevidentnije u području primjene novih tehnologija – aktualni standardi su još iz 1999. kad nije bilo interneta u knjižnicama, a sada su nove tehnologije nezaobilazne. Prije 20 godina su knjižnice navodile internet za korisnike kao primjer dobre prakse, danas je uistinu postao standard u poslovanju. Ministarstvo kulture i medija u knjižnični sustav ulaže oko 240 milijuna kuna godišnje, knjižnice su skupe zato što građa i infrastruktura nisu jeftine, a Ministarstvo u najvećoj mjeri nabavlja građu. U onim situacijama u kojima se lokalna zajednica trudi, ali ne može, ondje Ministarstvo intervenira još jače, kroz razvojne ili inovativne projekte. Lokalna zajednica mora osigurati prostor, infrastrukturu, ljude, a Ministarstvo ne dopušta da padne razina usluge.”

Knjižnice, kaže ravnateljica, mogu biti različite organizacije – samostalnih knjižnica je 194. One mogu imati ogranke, područne knjižnice, stacionare i bibliobuse odnosno pokretne knjižnice, a onda je sveukupni broj onoga što pripada kategoriji narodnih knjižnica – 354:

“Međutim, ukupan broj knjižnica u Hrvatskoj je 1814 jer osim narodnih postoje i druge vrste knjižnica: jedna nacionalna, 104 visokoškolske, 117 specijalnih, 883 osnovnoškolskih i 101 srednjoškolska knjižnica. To je jako velik broj koji čini dobru mrežu knjižničnih usluga u Hrvatskoj. U Europi su narodne knjižnice izrasle iz narodnih čitaonica i prosvjetiteljskih ideja i one su uvijek imale kulturnu i obrazovnu ulogu te značaj u razvoju zajednice. Istu ulogu imaju i danas no promijenili su se načini rada – knjižnice se primarno okreću korisnicima i potrebama zajednice. Usluge stacionarnih odnosno fizičkih narodnih knjižnica u Hrvatskoj dostupne su za 79,2 posto stanovništva, ni u jednoj državi nije sto posto. Bili bismo nezadovoljni tom brojkom kad u preostalih dvadesetak posto ne bi bilo pokretnih knjižnica ili bibliobusa koji zaista odlično ‘pokrivaju’ mnoga naseljena mjesta, čak i ona najzabačenija ili brdska mjesta. Nema potrebe da sva mjesta u Hrvatskoj imaju narodne knjižnice – bitno je da imaju odgovarajuće knjižnične usluge. Primjerice, bolje je rješenje da se u udaljena i slabo naseljena područja dovozi probrana građa, da se naručuje ono što je potrebno. Te se stanice bibliobusa, a ima ih više od 500, svake godine revidiraju i mijenjaju ako se, s obzirom na demografsku ili gospodarsku sliku nekog mjesta, za to ukaže potreba. Treba promišljati što je optimalno za neku sredinu. Zasigurno postoje sredine gdje nema ni trgovine, a kamoli knjižnice, ali nije realno da se apsolutno sve pokrije. Na terenu treba razvijati onaj oblik knjižničnih usluga koji je optimalan i održiv za određeno izolirano područje. “

Ravnateljica NSK zadovoljna je knjižničnim sustavom u Hrvatskoj, ali naravno da postoje problemi i da uvijek može bolje. Postoje različiti pristupi u različitim sredinama:

“Nemaju svi sluha, ali srećom svi imamo iste zakone i sustav koji je dužan to pratiti, od lokalnih, županijskih do nacionalne knjižnice. U gotovo svakoj županiji postoje problemi ili u nedovoljno dobroj infrastrukturi, tehničkim mogućnostima, nedostatku knjižničara ili njihovoj nižoj stručnoj spremi. Knjižnične usluge moraju biti svima dostupne, ali stvar je organizacije kako će se to omogućiti. S obzirom na broj stanovnika i veličinu države, mi bismo mogli imati 50-ak knjižnica, pa ostalo sve pokrivati ograncima i pokretnima, ali nam je drago da postoji dobra mreža i strategija koja jača knjižnične usluge svih vrsta u Hrvatskoj.”

Dunja Marija Gabriel, knjižničarska savjetnica za narodne knjižnice u Hrvatskom zavodu za knjižničarstvo NSK, kaže da od manjih mjesta samo 72 općine, ili 16.8 posto, imaju knjižnice, od 555 jedinica lokalne samouprave:

“Od 127 gradova njih 121 ima knjižnicu, ali bez obzira na to što fizičku knjižnicu nemaju sve jedinice lokalne samouprave, imamo pokretne knjižnice. Standard propisuje i radno vrijeme knjižnica, odnosno tjednu otvorenost za javnost od najmanje 60 sati za gradske knjižnice, dakle one s najvećim brojem stanovnika. Problem je u Hrvatskoj to da bi mnoge ustanove trebale raditi subotom i nedjeljom, postoje iskoraci i primjeri dobre prakse – kavica u knjižnici nedjeljom, primjerice – ali to nikako nije raširena praksa. Neke knjižnice u Švedskoj, primjerice, manje rade tijekom tjedna, ali zato rade subotom i nedjeljom po cijele dane, čime se automatski pojačava dostupnost. No to je posebno važno za obitelji, za djecu, ali tu se opet otvara pitanje sustava školskih knjižnica i kako su te knjižnice opremljene i dostupne.”

Kad je o školskim knjižnicama riječ, ravnateljica Ivanka Stričević kaže da su školski knjižničari iznimno dobro obrazovani, među boljima u Europi i svijetu, ali na nabavi građe, posebno one recentne, treba jako puno raditi, tu ne stojimo dobro. Građa u školskim knjižnicama nedostatna je i neadekvatna. No upravo se govori o projektu za nabavu knjižnične građe u školskim knjižnicama pa se nadamo da će se i tu stvari poboljšati:

“Broj korisnika narodnih knjižnica je 480.000, to je broj članova ali ne smije se zanemariti činjenica da je taj broj sigurno veći jer neke knjižnice nude mogućnost obiteljskih članskih iskaznica, kao i činjenicu da nije potrebno imati člansku iskaznicu da bi koristilo neke usluge knjižnice, virtualne ili fizičke. Dakle, korisnika knjižnica je puno, puno više. Trend besplatnog članstva za djecu osnovnoškolske dobi je nešto za što se mi knjižničari zalažemo već dugi niz godina, ali je nažalost u potpunosti zaživio samo u Zagrebu. U drugim je knjižnicama po Hrvatskoj, osim prvašića i nekih izdvojenih primjera drukčije – djeca članstvo u knjižnici uglavnom plaćaju. Svega šest posto je manje aktivnih korisnika knjižnica u pandemijskoj 2020. godini, to je iznenađujuće. Članovi jesu manje posuđivali knjige i bilo je manje fizičkog kontakta, ali nije se smanjila njihova aktivnost. Trend posudbe elektroničkih knjiga iznimno brzo raste. Tome je sigurno pridonijela pandemija, ali i inače se iz godine u godinu primjećuje trend rasta. U Istarskoj županiji je, primjerice, broj tih posudbi porastao četiri i pol puta. U Zagrebu je slično, s 8500 u 2019. na čak 32.000 prošle godine. Nažalost, nemaju tu mogućnost sve knjižnice i tu NSK mora pojačano raditi da bi e-knjiga bila što dostupnija svima.”

Prema riječima ravnateljice NSK, podaci iz 2019. govore o tome da je u knjižnicama bilo 25 i pol milijuna posjeta, što uključuje i fizički i online posjet te je bilo oko 44.000 knjižničnih događanja. Smatra da osnivači moraju više ulagati u knjižnice:

“Uvijek upozoravamo da se mora brinuti o knjižnicama jer su knjižnice nužne za razvoj pojedinca i društva. Uvijek smo skloni osuditi one koji ne razumiju, ali postoje sredine u kojima oni koji trebaju dobro predstaviti i učiniti vidljivim ono što rade i koji trebaju uvjeriti okolinu koliko su važni, neophodni za razvoj sredine, oni to ne rade baš najbolje, a donosioci odluka ne prate ih na odgovarajući način. Srećom, zakoni i drugi akti su takvi da ne mogu izbjegavati svoje obaveze i ne mogu ići ispod minimuma. S druge strane, postoje sredine u kojima imamo niz primjera dobre prakse, primjerice Koprivnica ima stopostotnu pokrivenost i dostupnost knjižničnih usluga. S druge strane imamo sredine u kojima je situacija lošija i potrebno je više truda da se dosegnu neki standardi. Da se ulaže i u infrastrukturu dokazuju podaci od 2017., otkad je izgrađeno ili u nove prostore preseljeno čak devet knjižnica u cijeloj Hrvatskoj. Uvijek može bolje i više, ali situacija je dobra. Najvažnije je da se osnivači drže zakona, ništa drugo ne tražimo, te da knjižničari približe usluge onima koji ih trebaju, a možda i ne znaju da ih trebaju. Oni moraju promišljati dugoročno i djelovati odmah – trebaju uzeti u obzir da se sve jako mijenja, da ćemo biti digitalizirani puno više nego danas, da se ne dovedu u situaciju da moraju pregovarati s osnivačima o tome da im trebaju i zašto im trebaju suvremena računala, a i toga imamo nažalost. U nekim sredinama, a neke nisu baš male, osnivači ne razumiju da je knjižnicama potreban internet, da se računala i druga tehnologija moraju mijenjati jer ne traje zauvijek i skupa je. Osnivači ponekad ne shvaćaju da se u knjižnice treba ulagati, jer mi ćemo primjerice 2040., htjeli ili ne, doći u situaciju da će više od 50 posto svih sadržaja biti dostupno virtualno, a fizički prostori će nam trebati za susrete. To se ne radi preko noći, a za to se treba educirati i publika, to je proces koji traje.”

Ivanka Stričević kaže da se tijekom posljednjih desetljeća u svijetu provode mnoga istraživanja vezana za utjecaj narodnih knjižnica na zajednicu, uključujući i financijske efekte. Ta istraživanja pokazuju da se sredstva uložena u narodne knjižnice višestruko vraćaju, jer podizanje kulturnih, obrazovnih i socijalnih kapaciteta neke zajednice utječe i na njezin gospodarski rast:

“To je i razlog više da se narodne knjižnice kao socijalni kapital održavaju i razvijaju što Hrvatska u velikoj mjeri čini izgrađujući knjižnični sustav koji uzima u obzir posebnosti lokalnih sredina i njihove potrebe. Jedan inozemni članak, primjerice, daje rezultate istraživanja koji pokazuju da se na svaki investirani dolar u narodne knjižnice u zajednicu vraća tri do šest dolara.”